30. 4. 1974. 

FRANKFURT – ROMA – MADRID 

Prtljaga? – Evo. – Bagage? – opet upita činovnik za Argentinskim šalterom u golemim prostorima frankfurtskog aerodroma. – Ecco, pokazao sam na ručnu prtljagu: platnenu torbu i paket ploča. Ustao je sa šaltera, pogledao, nasmijao se: Iz Frankfurta u Buenos Aires, pa samo to? Ja sam franjevac, imam posvuda svoju braću – nasmijao sam se i ja. Hitro potpiše što je trebalo i uputi me mjestu gdje je ukrcaj. 

Gledam avion: nešto golemo. Brojim 48 prozora na jednoj strani, četiri golema mlazna motora pod krilima. Procjenjujem raspon krila kakvih 40 metara. Krenuo je. Tresu mu se krila i motori. Nelagodan osjećaj. Molim sv. Anti: Ak’ čudesa; utorak je. Zahuktao je, ne šali se, i brzo smo u oblacima, pa – nad oblacima! Sunce! Gledam sat: 19:30 – sunce! Najavljuje da smo nad Milanom, kako hitro! Okrećem se. U avionu koji, ja mislim da može ukrcati 200, nema nas više od 30 – 40. Možda će ih više ući u Rimu? Spuštamo se. Stvarno! Gledaj! Jedva jedan sat i pol Frankfurt – Rim. Nije trebalo napuštati avion. Evo u 21:30 opet upozorenje s maskom za kisik, i već prema… Madridu! Skoro svi moji suputnici iziđoše u Rimu, ali zato nam dođoše novi, brojniji. No, još uvijek je preostalo mjesta. A sad ”Povečerje” i spavanje! Plovimo mirno, mirno. Znači, iznad oblaka smo? Jest, eno zvijezde! Završim ”Povečerje”, a dijeli se večera. Ma kakva! Ono iz Frankfurta do Rima samo je mala marendica. Nakon večere, pogled dolje – Mayorka. Ma što je krasna! Putpuno vedro!

1. 5. 1974. 

MADRID – ”ZRAK” 11000m u dužini od 10000km – BUENOS AIRES

Iz Madrida, po mojem satu, 0:45h. Jedan dečkić do mene, 4-5 godina, već je zahrkao, i kad ga tata i mama namještaju uopće se ne budi. I ja sam spavao. Ne znam koliko, ali jesam. Pogledam sat: 5 sati. Kod nas sviće. Ali mi ”bježimo pred suncem”, kaže mi kolega, Argentinac, i to 1000km na sat! Dakle, ima još do svitanja. Vrijeme ipak nekako prolazi, već je 9:30! Sad je počela igra boja po horizontu. Boje u boje su prelazile, a to smo mogli pratiti samo mi, u visini od 10-11.000m. Dolje je još uvijek tamno. Kasnije, mnogo kasnije, sumaglice otkrivale riječne tokove Brazila i Urugvaja, a tek iza 11h se vrhunci gora ponešto zarumeniše. Iako sam već izmolio ”Jutarnju” – u Očenašima, ipak sam prihvatio i brevijar – oficij sv. Josipa i takvim uživanjem pjevao Kantik Triju Mladića. Isto tako sam od srca u ime svih u avionu molio Molitvu vjernika po zagovoru sv. Josipa. Suputnik moj je iz Buenosa Airesa pa me je vrlo prijazno – s kartom u ruci – uputio kako stići u José Ingenieros, tim više što je danas, reče, 1. maj, pa će biti gužve po gradu. Podne je prošlo. Letimo nad golemim crvenkastim prostranstvima, koja se sve više zaobljuju i prelaze u ravni. Rijeke su sad označene tamnim pojasom šume. Pojavljuju se gradovi ali na rijetko. Pogled seže daleko, daleko – tko bi mogao procijeniti dokle. Baš sad siječemo meandre goleme rijeke koja je s jedne i druge strane isisala svu vodu. Još i sad vidim toliko pritoka, a onda eto i njezina izdaha, kroz golemu, prostranu deltu. Sad se opet sve to izgubilo u čitavom jednom predjelu kao neke ”jezerske oblasti”. A sve je to golemo, sve prostrano. Rijetko ćeš gdje nazreti mjesto ili grad, vrlo rijetko je sve napučeno. Eto i obavijesti: kroz 30 minuta silazimo na internacionalni aeroport B. A., lokalno vrijeme 8:15, kod mene 12:15. Vidim nekoje ceste, ravne u beskraj… Temperatura u B. A. je 15 stupnjeva. Sve je sad u nekoj lakoj svjetlosti, osim neba, koje je tako plavo, tako prozirno plavo. ”Rio de la Plata”, viče dječak moga suputnika! Jest, potvrdi otac. Pokaže se široko, široko ušće – valjda 50 km tamnocrvene prljave vode, a s druge strane Buenos Aires. Bože, koliko je to! Prelijetamo ga avionom jer ga treba čitava preletjeti za internacionalni aeroport. U tom gradu živi trećina Argentine: 8 mil. stanovnika. Uzmite taxi, savjetuje mi suputnik, jer danas je 1. maja i centar će biti ludnica. Poslušao sam. Pasoš i carina ljubazna. ”Redovnik ste?” – Da. Smiješak, i dalje. Uzmem službeni taxi i za 76 pesosa došao sam pred vrata samostana. José Ingenieros. Bilo je pametno jer se nije lako snaći. Kakvo iznenađenje! – kad sam izišao iz TAXI-a. Pred vratima p. Jordan. Uvede me i viče: Došao Provincijal! Intima, topla radost. Iza objeda sam obišao dobar dio župe. Prati me o. Vlaho i o. Job. Koliko se divim onome što su fratri izveli, toliko čuđenja bijedi ‘mizerije’. Kakve ulice, kakve kuće – imaju ulogu kuće! -, kakav smrad! A ipak posvuda čuješ muziku, posvuda žagor, veselje, piće, televizije… A dječice… koliko god hoćeš… Izmiješana s muhama i smećem. ”Mnoštvo djece, ali se ne treba diviti moralu, veli mi – ako ne jedino toliko, što ne ubijaju djecu i ne mare za preventivu”. Ne valja ih previše ni žaliti za ovu prljavštinu, tumače mi moji. Oni vide i znadu i za nešto bolje i modernije, ali im nije stalo. A religija? Crkva? – pitam. I to je na njihov način vele. Vidite, skoro na svakim vratima ili ulazu kakav kipić ili slika ali to ne znači da vjeruju ili ne vjeruju. To je tako. – Kolika župa? Oko 50.000. U crkvu ide? Do 1000 da i ne. Božić, Veliki Tjedan, vjenčanje, Prva Pričest i Krizma da se mogu obući! Vjeronauk? Jednu godinu za Pričest, jednu za Krizmu i gotovo. Sad smo jedva ugurali dvije godine. – Navečer gledam TV prijenos sa Piazza Mayor. Govori Peron. To nije oduševljenje, nego naprosto je sve izvan sebe. Za nas nepojmljivo. Navečer koncelebriram. Pjevaju. I to je posebnost. Tako je završio dan od 28 sati!

2. 5. 1974. 

BUENOS AIRES (José Ingenieros) – (HURLINGAM)

U 6:00 – zvijezde. U crkvu; oficij, misa, 6:30 – zvijezde. Što je to, pitam p. Jordana… Polnoćka? – Padre, pa ovo je već duboka jesen, skoro će zima. Čudno da je ovako toplo i lijepo vrijeme u ovo doba, doda. – Svibanj – jesen, mislim u sebi. Bože moj, 14 sati sjedi u avionu pa je sve drugačije: preskočiš iz proljeća u jesen! Idemo? – Idemo! S o. Jordanom u Hurlingam! Prema Hurlingamu prolazimo i kroz dijelove lijepih kućica, vila, s vrtovima. To su bogataši, veli mi p. Jordan. Nakon pol sata vožnje, šumica: Zavod – kolegij Franjevaca: Hurlingam. Polako sam ušao u sve ”tajne” tog sjemena koje je izraslo i razvilo se od konjušnice do jednostavnih, a skladnih školskih zgrada sa svim potrebnim popratnim rekvizitima na površini od 40.000 metara kvadratnih – 200X200m. Obišao sam sve, upoznao se s učiteljskim i profesorskim osobljem, pratio radni dan od 7:30 – 17 h na tom blagoslovljenom poprištu. Bože moj, kakav dar! Gospodin nam je darovao preko 1000 (1070) svoje djece od 4-17 godina da udišu nepokvareni zrak u ovoj oazi. Više puta kroz dan sam se povukao u malu kapelu pred Svetohranište i Isusu ponovno i ponovno predavao ovo Njegovo djelo. Sa svakim sam rado obilazio, Urban me svaki čas zvao: vidi ovo, pazi ono; sad će autobusi, i u pet minuta sve je čisto. 4 autobusa na službu Kolegija, a ostalo linije. O. Vlaho želi biti ažuran, o. Berislav zazviždi, – sve što je popodne (osim onih u školi) došlo na igralište, sjatilo se oko njega. Ženskice preda učiteljicama, a dječake uzima on. Najprije ”čas”, gledam kako su pažljivi, a onda trening: dječaci nogomet, djevojčice odbojku. Pun utisaka vraćam se u José I. 

3. 5. 1974.

BUENOS AIRES

Ma da li je moguće da se ne mogu pravilno orijentirati? Mislim… ali doista i jest: ja pravilno vidim, sunce mi je sad doista na sjeveru, i to čestito na sjeveru, daleko nad ekvatorom! Ono ode u pohod našim krajevima! 

Popodne sam otišao potražiti strica Juru. Nisam ga uspio naći, pa sam mu napisao gdje se nalazim i broj telefona. Zatim smo kupili dopunu za elektr. orgulje, a onda iz grada. Bože dragi, koliko posla dok se izvučeš iz tog ljudskog čuda od 8 milijuna. A opet, sve kao u mravinjaku: vrve ljudi, vrve automobili. Središte je čišće nego periferija, ali i zagušljivije. Vrlo je teško naći gdje parkirati. Susreće se bezbroj igrališta, za nogomet najviše, a onda za golf i za konje, jokey. Do podne smo obavili i rekolekciju za ovu kuću. Došao je o. Vlaho, a i ja sam se rado pridružio. 

4. 5. 1974. 

BUENOS AIRES: HURLINGAM –  José Ingenieros

U 9:00 se putuje za Hurlingam – Kolegij, gdje se dogovorismo za nogomet. Vrijeme prohladno i oblačno, ”idealno za igru” – rekli bi naši spikeri i novinari. Za igru se pripravio Job, Stjepan i ja, a tamo bi se trebao naći Berislav i najmlađi, četvrti brat, Stanko. I Stanko bi htio biti redovnik, ali ga nekoji pokušavaju odgovoriti, među njima i otac: „Već su tri brata, pa nek se jedan i oženi.“ On mi je i učitelj španjolskog. Od igre nije bilo ništa jer su svi đaci imali svoje satove i bilo bi nezgodno miješati im raspored. Ostavismo za drugi put. 

5. 5. 1974. 

BUENOS AIRES – JOSÉ INGENIÉROS

Iza objeda sam s o. Jordanom obišao grad. Sve je vani, sve je šareno kao i u crkvi. Na bezbrojnim igralištima oko Buenos Airesa još bezbrojnije mnoštvo. Sve igra, sve se zabavlja, a nad svima viore ”Banderije” – nešto poput naših ”zmajeva”, drže ih na špagu i djeca i stariji. Ulice grada danas nisu zatrpane, sve je vani. Usput slušamo prijenos utakmica. Bože moj, što je naš Mladen Delić? Kakav temperament! A kad je tek pao gol?! Dospjeli smo i u kvart ”Boca”,              ulazi u Rio de la Plata. Tamo, valjda, svršavaju i brodovi koji su svoje dovršili. Neki su poput kostura, eno jedan je ‘sjeo’ a još ima po strani propele kao na vodenom mlinu; sa dva dimnjaka je – kako se vidi na slikama pred stotinjak godina. A voda? Zove se voda, a to je smjesa crnog Ganga. Oko tog ušća su kuće – imaju tu ulogu – a u stvari je to komad do komada plehova od aluminija. Ovdje se zna svega događati, veli mi Jordan, a moral je ovdje nešto nepoznato. Gledam, savršeno sve pripravljeno za snimanje najkriminalnijeg podzemlja. Krenuli smo uz Rio de la Plata i došli do drugog pojasa ribara. Tisuće bacaju udicu u crvenkastu rijeku, najširu na svijetu, kojoj ne vidiš drugu obalu. Tamo je na drugoj obali Montevideo i druga država – Urugvaj. Sjevernije na istoj obali Sacramento. 

6. 5. 1974. 

BUENOS AIRES – JOSÉ INGENIÉROS – TEJAR → ”divlji zapad”

U 6:40 oficij, Misa, meditacija i moj španjolski. Već poprilično rečenica složim, a čitanje kao kod starijih! Telefonski poziv u Tejar, o. Lino i o. Marjan. Na objedu sam kod njih. Iznose mi planove svoga rada. O. Marjan je posvećen mladeži, a o. Lino svima, nadasve bijednima i beskućnicima svake ruke. Eto mu je povjereno, valjda, i 1.500 komunista iz Chilea, da ih smjesti, i svom dušom se zauzeo za njih. Biskupi veoma računaju na njega, a naši rekoše: i dušu bi svoju podijelio. Bog neka ga vodi! Vratiše me u J.Ing. jeepom koji ima svoju vlastitu povijest, a koji za dulje vožnje treba zatvarati dekama i ćebadima. Vele mi da su tim jeepom odveli o. Benka u Miramar – oko 800km – prema sjeveroistoku, kad je prošlih godina bio u Kan. viziti. Dakako, vele, zavili su ga u deke. Mogu misliti koliko puta je o. Benko probudio pokajanje dok je volan bio u Marjanovim rukama. Mi večeras, ako Bog da, ne idemo tim glasovitim jeepom, nego autom iz José Ing., a koje su dali i čestito pregledati za ovu dugačku vožnju. – Sve je u redu, – dočeka nas o. Job, dignuvši uvis s auta crne ruke, kad smo mi ‘aterirali’ s jeepom pred samostanom. Dakle: u 6 misa, u 6:30 večera, i putuje se – diktira jedan od dvojice šofera, istodobno i šef ove Kuće. Koliko je još preostalo vremena, posvetio sam razgovoru s o. Linom, a onda prema ”zapovijedi”. 

7. 5. 1974.  

MIRAMAR

6:15. – Još se pitamo da li sviće ili ne. Koliko još? – Tu smo, – oba će skupa ”starosjedioci” Miramara, p. Stjepan i Job. Čuju se valovi jezera. Tu je pred nama. Eno svjetlo u crkvi, to je p. Gabrijel, on moli već u 5:30. Bio je. Zagrljaj, i „zašto niste javili? Nismo ništa spremili…“ Ako je srce spremno, sve je spremno – rekoh. Poklonili smo se u crkvi, odmorili se do 8:30, i zajutrak. Kakvo je putovanje? Malo dugo? – Oče Gabrijele, – ovu noć sam doživio sve ono što sam ikada čuo, čitao i gledao o ‘divljem zapadu’. Sama imena koja su nam na plavim tablama čitavu noć bljeskala pred očima odvijala su traku: ”Rosario” – Paraná – rijeka uz koju deru transatlantici; ”Santa Fe” – nije mi se činilo da sam u autu, nego u ”posljednjem vlaku za Santa Fe”, a istodobno svaki čas skoknemo preko tračnica na cesti. Beskrajni izlazak iz Buenos Airesa, taj izlazak nas je stajao preko 30 km? Najprije kolone kamiona koji su više nalikovale željeznicama u iluminaciji – crvena, zelena i bijela svjetla. Kasnije opet ceste koje kao da svojom ravnoćom vode u nepovrat. Prestrašene noćne ptice što svaki čas prhnu, zgaženi zečevi ili psi, krave uz cestu, koje otkrije mjesečina kad se na dugom putu pojavi, kamioni – golemi kamioni – čiji šoferi na trenutak odmoriše, golemi autobusi s natpisom: Santa Fe, Cordoba, koji su na čas izbacili putnike u kakav motel gdje vidiš kostur kravlje, jelenje i što ja znam koje glave s rogovima; desetci kilometara samotne vožnje od 120 km/h po beskrajnim ravnicama, misao na pumu ili pištolj koji se mogao pojaviti pred nama kad smo zbog osobnih potreba prisiljeni na čas izići, pljusak s gradom što nas je ponegdje obasuo – sve je to činilo da je ova noćna vožnja, desetsatna (sinoć od 20h – 6:15 jutros), bila i duga i kratka, i maštovita i strašna, a svakako besana i bogata. Jurili smo, Bože, jurili; šoferi Stjepan i Job se mijenjali, a ja ih zasmijavao svojim španjolskim (ovdje redovito vele: kastiljanskim) izrekama, uzrečicama i poslovicama što ih od dana do dana učim. Dakako, to je bilo u prvom redu da ne zadrijemaju za volanom, jer bi lako bilo zamisliti što bi bilo od nas ako bi se i okrhnuli o kakvu kamionu dulju nego li dva željeznička vagona. Dakako, takove na našim cestama ne možemo ni zamisliti jer im okuke ne bi dopustile okret. Ovdje se zavoji dadu svladavati sa 100 km, jer su postavljeni tu i tamo valjda samo zato da zdrmnu šofere koji satima drže ruku na volanu i nogu na papučicama u istom položaju. 

Oko 9:00 je i ovdje zakišilo, najprije u rijetkim, velikim kapljama, a onda kratko, ali čestito. Ljudi se poveseliše, o. Gabrijel također, jer je ovdje kiša rijetka. Istodobno mu bi i žao, da ne bi odnijeli ružnu sliku o biseru na obali golemog vrlo slanog jezera. Zovu ga i more. Međutim, kasnije se potpuno razvedrilo, a nebo je upravo sijevnulo plavetnilom. Kiša je oprala travu i stabla, i jesenski ugođaj je bio još prisniji. Ptice nepoznatog cvrkuta su oblijetale i prelijetale sa svih strana se oglašavale tako suvereno kao da su svjesne vlastite svojine ovih tihih, ravnih, beskrajnih prostranstava. Od ljudi tek ponekog susrećemo, a vele da ih ima preko 3000. Ne može mi pogled od samostana, dvorca s urezanim srcem na svim prozorima, srcima pravilnog i nepravilnog oblika; dakle baš ono o čemu govori opera – legenda – bajka ”Tajna zlatne ribice”. To je povijest gospodara ovog hotela, kojega je napustila supruga – pripovijeda mi p. Aleksandar, – a ja njemu legendu koju izvedoše naša dječica u DBK-u. Zapad sunca je uranio u potpuno smirenje i onako smirenog dana, a žive boje su postidjele sve ono što može pružiti ‘mixer’ u filmskim spektaklima. 

8. 5. 1974. 

MIRAMAR – CORDOBA -MIRAMAR

Krenuli smo sva petorica za Cordobu u 9:00. Po planu smo oko podne u Cordobi, 200 km. Najprije vozi naš ”Peugeot” o. Stjepan, a onda o. Job. Auto je ispunjen molitvom, pjesmom i šalom. Kroz smijeh se odvijaju tolike stranice povijesti naše Kustodije – za mene predragocjene, zbog sticanja realne slike ljudi s kojima se moram sastati. Možda ništa toliko vjerno ne ocrtava karakter ljudi i njihovih djela koliko anegdote iz njihova života. Za mene je najvjerniji životopis sv. Frana knjiga ”Cvjetića”. Jurimo uz gomile – šarene gomile – dinja i tikava. Ali to nisu gomile i hrpe, nego divne izložbe uz ravne ceste. Zaželjesmo se jednog snimka među tikvama. Usporavamo vožnju jer je pred nama nešto slično bageru. Jedva se miče, a ne možemo ga sad mimoići jer nasuprot jure autobusi, auta i kamioni. Sve smo mu bliže, i … i…? Lagani ‘bum’! Poskočismo lagano – udarismo lagano, ali dovoljno da nam elipsa probije hladnjak za vodu… Što?… Tridesetak smo km od Cordobe. Stop! – S jednim stopom o. Stjepan ode u Cordobu po novi rezervar, s drugim stop – kamionom – Alexandar i ja u Cordobu, pogledati grad dok se oni srede. Odosmo k franjevcima; pun ih je samostan, sastanak čitave Provincije. U 15h, prema dogovoru, eto i njih… Pogledali smo sve što smo planirali, posebno jezero među brdima, što je posebno želio o. Gabriel. 

9. 5. 1974. 

MIRAMAR

Obišao sam prizemni ‘dvorac’ – samostansku kuću, žućkasto obojenu u koju se, ako su vrata i prozori zatvoreni, dan uvlači samo kroz urezano srce na crvenim i zelenim kapcima, a stanovnici isto tako samo kroz srce mogu vidjeti svjetlo. Poklonio se i ostao u razgovoru s Gospodinom u crkvi, a zatim ‘Pohvale’ pred crkvom. Društvo: ptice što se probudiše, lagani valovi slanog jezera ”Mar chikita” i let framenosa poput zrnaca u krunici prema strani sunca. Divno je to,  divno! 

10. 5. 1974. 

MIRAMAR – SAN FRANCISKO – SAN FÉ – PARANÁ – ZÁRATE – B.A.

”Po programu” – rekao bi o. Gabrijel. Koncelebracija, doručak, i već u 7:00 kilometraža nešeg Peugeota je stavljena na 0.0000, da vidimo dužinu današnjeg puta. Za volanom je o. Stjepan, brzinomjer na 120 km. Plavi oblaci na istoku, obrubljeni srebrom. Sunce je tek malo isteklo kroz jednu pukotinu među oblacima, samo da pokaže svoj golemi opseg, a bilo je veoma crveno. Jurimo prema istoku. Svaki čas se s ceste dižu jata malih golubica, jarebice s ‘tratoira’, samo podignu i spuste vrat, a ornero samo odskoči. Druge iz bližega i izdalje promatraju, grabilice obično na stupovima, a močvarice – velike – s dugim nogama, u jatu miruju među trskom ili lagano lebde široko raskriljene. Na cesti je mnoštvo pregaženih ptica i životinja. Često se ptice prekasno dignu s ceste i udare u auto koje juri. I nama se višeput dogodilo. Bože moj, prolazimo preko 500 km među kravama i vjetrenjačama koje crpe vodu za stoku. Na desetke kilometara nema sela, nego po koja kućica kao oaza uz nepreglednu ‘vrpcu’ ceste koja je dugačka ruka prema svijetu. Promet nije rijedak, ali su ovakva putovanja neizmjernost, kamiondžija je sretan da može iz kabine izvući ruku i pokazati: ”prijeđi” – jer mu je to jedini kontakt s čovjekom kroz duge satove vožnje. Nerijetko se uz cestu vide škole, samo se pitaš s kojih sve meridijana i paralela se djeca skupljaju? Grupe konja uz škole pokazuju i to prevozno sredstvo. U San Franciscu smo posjetili biskupa Agustina Herera. Pod njegovom jurisdikcijom je Miramar. Srednjih je godina. Svi ističu njegovu plemenitost i skromnost. I njegov stan to potvrđuje. Pred kipom sv. Frana u istoimenom gradu, uzeli smo snimak s dvojicom urođenika (djece) koji prodaju papir. Santa Fe, kao da označuje ušće svega što smo do sad pratili, a beskrajne vode goleme rijeke PARANA – vrata otvorena prema čitavom svijetu; tu u srcu kontinenta vide se transatlantici koji se penju čak do Paragvaja. Pogled koliko na grad, tako i na luku Santa Fe prenosi u raspoloženje velegradova i velikih luka. Iz Santa Fe i Parana, na drugoj smo obali istoimene rijeke, tunelom ispod rijeke. Tunel nije kopan, nego su na dno rijeke spuštene goleme cijevi koje su divna, moderna cesta od nekoliko kilometara po dnu rijeke. Obložen je pločicama i opremljen savršenim uređajem za ventilaciju i rasvjetu. Druga strana je označila i drugu Provinciju i nešto drugačije tlo. I dalje beskrajne ceste počele su se uspinjati i spuštati. Omnibusi, kolektivozi, kamioni i mala kola koja smo viđali pred sobom nestajala bi i opet se uspinjala. Prema večeru, susretali smo gauče na konjima, baš onakve kakve sam poznavao iz filmova. Ponosno su obilazili stada krava. Preko grada DIAMANTE u VICTORIA – golema benediktinska opatija. Nekada veoma cvjetuća; danas beskrajni pusti hodnici, kao na toliko mjesta. Bave se i gajenjem pčela (poznati našem fra Paški) i divnog likera. Susrećemo mladiće. Mole nas za nogometnu loptu. Misle da pripadamo opatiji. Tu se sabiru s raznih strana i za duhovne obnove. Preko Gualeguaychu opet prijelaz rijeke Parana za Zarate i Buenos Aires. Ovog puta je prijelaz trajektom, i to dvokrat (pišem dvokrat a ne dvaput jer put Argentince podsjeća na lošu riječ, kao i još neki izrazi. Sve je dobro znati!): Najprije na jedan riječni otok preko kojega ćemo opet 20 km autom, a onda s otoka u ZARATE. S jedne i druge strane se gradi most – ono što je dosad podignuto nagoviješta jedno čudo tehnike. I mi pamtimo to čudovište i s druge strane: zbog ovih radova nije uređen pristup, i trebalo je oko 60 km po lošoj cesti. Sat i više strepnje da nam ne prsne zbog šljunka staklo na autu, ili što slično na motoru. Mnogi auti su se oboružali mrežom preko stakla. I na koncu, posljednjih 50 km nakon dosadašnjih 800!, koji su dugački zbog mnoštva vozila prema velegradu. Više puta sam Gospi preporučio današnji dan koji je njezin (Gospa od Pompeja i Delorita), i hvala Bogu, sjeli smo zadovoljni za stol u 20:30 u kući u Jose Ingenieros. 

11. 5. 1974. 

JOSÉ INGENIEROS

Ustao sam i osjetio se lagan. Odmor nakon skoro 14-satne vožnje – 14-satnog studija – svakog pedlja beskraja. Za doručkom mi braća spominju i ostale ljepote i dragulje Argentine na jugu i sjeveru. Preostalo vrijeme posvećujem braći – rekoh. Jedino, ako Bog da, svetište Gospino Lujan ili nešto sasvim blizu. Danas planiram pripraviti duhovnu obnovu za svu braću prije zajedničkog sastanka, jer želim da taj sastanak bude sastanak gdje nas združuje u jedno Ljubav Kristova. Iza objeda sam obišao s o. Jobom dio župe novih građevina. Kad sam došao u sobu nakon šetnje od 45 minuta dobro sam u sapunu oprao ruke. Onda se upitam: zašto? Nasmijao sam se; to je došlo spontano: šetali smo među novim blokovima. Stanovi su iznutra – veli mi o. Job – prilično lijepo uređeni, ali među blokovima bezbroj djece, kao velikih i malih zvijezda na miramarskom nebu, čeprka po gomilama smeća ili se valja poput praščića po ono malenkost trave što uspije ponegdje probiti iz smetlišta, ili se pračkara po prljavoj vodi što teče rubom ceste ili tzv. ulica, ili nasmijani trče izvijajući nešto slično našim ”zmajevima”. Sve je to izmiješano sa psima i psićima i dakako – glazbom iz svih kutova. Ovako je nekako moralo biti u Isusovoj domovini, mislio sam. Kako nema bolesti? E opet, kao da je to sve sretno. Nasmijani su i veseli. Sve više me salijeće misao, i kao da prelazi u uvjerenje da su i u sebi – čitavi – onakvi kakvi se vide u slici: Lagani, lepršavi, kojima ništa ne znači mnogo, ne trpe što su takvi i ne brinu se da bi što izmijenili. Oni što su u stanovima koje se zovu barake, a jedva zavrjeđuju i to ime, jednako su sretni, i kao da ne zavide onima uza se, iz velikih zgrada – blokova. A kad se presvuku, svi su jednako lijepo – evropski – obučeni. I sami su vrlo skladni i lijepi, dečki i djevojke. Rekao bi čak ljepši, zamamljiviji nego evropejci. Gledajući to šarenilo posvuda kud god se okreneš, a u prljavštini i među barakama ‘mizerije’ najviše, nikako mi iz očiju ona silna rios Parana, koju sam promatrao sinoć, čekajući da golemi trajekt krene prema otoku, preko kojega opet treba voziti autom, da se opet dođe na drugi trajekt. Ta golema voda, koja upravo zastrašuje svojom veličinom, vrtlozima i mutnošću, nosila je travu, granje i drveće, pa čak i blokove zelenila koji bi bili veličine naših malih vrtova. Sve to je bespomoćno, a dosta brzo silazilo niz silnu vodu niz koju se istegao i pred nama prošao veliki prekooceanski tanker, koji nam se pred desetak kilometara dok smo autom išli učinio kao među kukuruzom jer ništa nismo vidjeli nego dimnjak, jarbole i kapetanski most. 

13. 5. 1974. 

JOSÉ INGENIEROS – ”LOURDES”

Popodne sam u društvu Aleksandra hodočastio do ‘Lurda’. Divna imitacija crkve i špilje, do potankosti, čak i svijeće i pipe s vodom. Ne manjka u neposrednoj blizini ni prodavaonica svetih slika, kipova i suvenira. Vidim čak i apoteku ‘Lourdes’. Osjetio sam što znači velegrad. Sa zvonika mi to mjesto nije izgledalo tako daleko, ali sam na koncu osjetio da smo se čestito nahodili. I put je bio vrlo koristan i u razgovoru i upoznavanja grada. 

15. 5. 1974. 

JOSÉ INGENIEROS – TEJAR

Ujutro zajednička molitva, na podne zajednička molitva, navečer Večernja s Misom koncelebriranom. Kao da je Gospodin htio odmah pokazati svoj blagoslov, skupilo se sedam ministranata i nekoliko časnih sestara, koji su s nama prihvatili Vespere i pomoglo da se prisutni vjernici, njih tridesetak,  pridruže s umnoženih tekstova. Osjetio sam na svima da je to bio doživljaj. Popodnevna šetnja je opet s o. Jobom među crveno bojadisanim novim blokovima. Ovoga puta s foto-aparatom. Dakako, želio sam biti među onima što su skupa s psima čeprkali po đubrištima. Negdje smo se provlačili kroz žičane ograde. Da je to vidjeti pok. o. Peru Vlašiću! ”Non  convenit”. 

16. 5. 1974. 

Po riječi, točno u 9:30 prema ‘Veneciji’; to je delta Rio de la Plate. Bezbroj ruka i rukavčića s još većim bezbrojem mulića s ljestvama za pristajanje motornih čamaca i čamaca na vesla, i još najvećim bezbrojem kućica i vikendica svih vrsta, oblika i boja uz kanale, rukave i rukavčiće. Svi ti ‘bezbroji’ imaju vlastita imena, i na jednom mjestu sam vidio natpis ”Venezia”. Ja sam ovo krstio Venecijom, zbog kanala, i prije nego sam vidio taj natpis. Ipak je razlika između venecijanskih kanala i ovih što se uguraše među zelenilom i šibljem. Negdje, vrlo pitomo i umjetno obrubljeni naliče na rijeke i rječice iz bajke, a negdje – divlje – među šibljem, straše prašumskim strahom. Tako smo jedan sat motornim čamcem obilazili s prijateljem iz djetinjstva tom deltom, prepričavajući priče i događaje iz djetinjstva. Podne. Kamo? Opet uz rukav goleme Rio de la Plata, restoran ”El timon”. Čist restoran, ukusan objed, i ne preskup. Raspoloženje je nakon objeda nešto pomućeno, jer je moj prijatelj osjetio jake bolove u stomaku, premda je jedva što okusio. On to tumači raznim tabletama i lijekovima, koje je prošlih dana morao uzimati. Reakcija organizma. Srećom, to nije predugo trajalo i vedri stignemo u Jose. 

18. 5. 1974. 

LUJAN

Bio je plan Hurlingham, ali kad sam doznao da je o. Berislav otišao školskim ”kolektivosima” u Lujan, telefonirao sam u Hurlingham, i odletio sam i ja. To je glavno Gospino svetište u Argentini. Tamo je Argentina posvećena Gospi. Udaljeno je oko 70 km od Buenos Airesa. Za ove razmjere – ništa. Ostao sam frapiran: golema, divna gotska građevina. Lijepa izvana i iznutra. Pred bazilikom golem prostor – sve u argentinskim razmjerima – koji može biti za procesije. Pred samim trojim vratima prostrane fasade je željezna ograda, a pred ogradom se nanizaše kao u nekoj vrsti vagoneta, dućani sa suvenirima i svijećama. Dakako, takvih i sličnih dućana ne manjka ni po samom gradiću. Smješten je na istoimenoj rječici. Uz rječicu se nanizaše prostori za hodočasnike, ali i sve što će ih razonoditi: ringišpil, gatanje sreće na papirićima, pogađanje iz puške, ručni nogomet ili ‘boksači’. Uz ‘boksače’ i nogomet su djeca, a eno ih tamo i na ringišpilu, koji prati glazba (Bože, kakva raštimanost, a to njima ne smeta!), a stariji – posebno žene ‘već u sutonu’, a eto i nekojih starčića – guraju se uz nekog ženskog robota koji pokazuje papirić, a papirić im govori o budućnosti i sreći. To sam čitao preko ramena jedne starije gospođe. U 11 h sam koncelebrirao u bazilici. Uvijek ima svijeta, a u prigodama i Nedjeljom – vele – toliko, da mnogi padaju u nesvijest. Iza objeda sam opet otišao u baziliku da budem sam sa sobom i s Gospom. Čujem orgulje. Požurio sam, mislim: neka svečanost. Ništa. Ljudi mole, a netko – valjda – vježba. Što? Marchu iz ”Aide”, a zatim Beethovenovu ”Mondscheinsonate”. I nitko ne osjeća da to ne spada ovdje, ni ovaj čas dok se moli? Upozorio bi orguljaša, ali nisam vidio gdje se ide na kor. Molio sam u ”kamarinu” – prostor iza oltara, koji je posebno mjesto sabranosti, i na tu stranu se okrene Gospin kip kad završi bogoslužje. U tom prostoru su zastave raznih naroda kao i u Lurdu. Vidim i hrvatsku. 

19. 5. 1974. 

JOSÉ INGENIEROS – HURLINGHAM 

Išao sam vani moliti oficij, po nogometnom igralištu. Prešao sam od gola do gola, učini mi se da mi nešto zuji oko ušiju. Uzdignem glavu: stup komaraca. Stavio sam naočale, za daleko, i pogledao prema nebu: stup se izdigao, dokle god vidim. Kako ga se riješiti? Išao sam žurno, prati me. Krenuo sam prema drveću po strani igrališta s niskim granama i provukao se. Zameo sam im trag. Ipak, popodne je bilo vrlo ugodno. Došli smo iz José svi osim o. Paška, mnoštvo mladeži i roditelja naše župe, kolima i željeznicom. Nogometna utakmica. Veselo i zabavno. Pravi južnoamerički štimung! U 11h misa na hrvatskom. Vrlo lijepo i dolično. Jedini Bog je smisao čitavom našem životu – bila je tema čitavog euh. slavlja. Vraćajući se u José Ing. zaustavio sam o. Jordana, koji je vozio kola, da se slikamo među šumom branki i igrača u svim bojama dresova na igralištima blizu Tejara uz General Paz. Ovo je predivan i predragocjen odušak beskrajnom Buenos Airesu. 

24. 5. 1974. 

JOSÉ INGENIEROS

Bože moj, kolika gradusina. Jučer popodne, dok me je o. Marijan vozio gradom do ureda gdje je čekalo toliko mladih čileanskih izbjeglica da budu smješteni, pa u José Ing., toliko puta se izmijenilo vrijeme, kao kod nas u jesen od Rijeke do Kotora. Pa koja razlika temperature! U Hurlinghamu se čestito lože peći, i to oni kamini od opeke u zidu, kakve sam dosad viđao jedino u filmu ili u izložbenim staklima. Valaj, osjeća se da ulazimo u zimu! U José, ne osjeća se potreba grijanja. Jutros u 9:30 priredba škole ”Colegija sv. Marije”, koji vode č. sestre Milosrdnice, ovdje naše susjede. Lijepo, lagano i raznoliko: pjevanje, folklor, neka čitanja, evociranje na 25. mayo – oslobođenje – državni blagdan. Zastavica ne fali, kao Talijani i Španjolci. Sve je okićeno u obliku zastavica, opasani zastavama. Dakako, ulazi se sa zastavom. Himnu pjevaju svi iako nije jednostavna. Svi, to jest i ona dječica iz ”Vrtića”. 

Navečer opet priredba – akademija – u 21 h. To bi bio sastanak ove naše župe Santo Cristo (tako se zove jer je osnovana u svetoj godini 1933.), nadasve mladeži ove župe sa mnom. Mladež mi je darovala ”poncho” – kao neki plašt, tipičan za čitavu Argentinu. Morao sam odmah obući. Oni su oduševljeno aplaudirali: ”gaucho”! 

2. 6. 1974. 

DUHOVI

Doista, treba napisati: Duhovi – ”prozvonila” su zvona. Danas prvi put od kad sam ovdje. Prava zvona nisu ‘zdrava’, a zvučnici su jučer popravljeni. Vukao sam ministrante iz sakristije da čuju zvona i da osjete kako je danas Blagdan. Još nešto: osam ministranata se obuklo, deveti plače… To je najmlađi, Adriano. Služi skoro svaku večer, a danas je malo zakasnio i ostao bez robice. Gledam kako bih ga umirio… Jedan malo veći se skida i daje mu; a eno se sa smiješkom skida najveći i daje ovome. Doista legendarno! Pohvalio sam ih, i htio sam da i deveti ministrira. Stajao je u sredini, u svojem civilnom odijelu. Ako nije odgovarao stilu liturgičara, odgovarao je stilu liturga. Popodne je, prema obećanju, Josipovo. Došao je kolima po nas u Hurlingham, a onda oba brata i ja u njegov stan. Kako li se naši ljudi snađu… Kakva kola, kakav stan! Dakako, sprema se ”asado”. Argentinski specijaliteti… Meso, meso, meso. Krave, krave, krave, s onim koščurinama. Igram se s njihovom dječicom. Mali Josipić – Josécito! – od 4 godine, i još manja Marija – Rosa od 2 godine. Jasno, ta dječica govore španjolski i hrvatski. Postala su mi još draža kad sam doznao da su to Paragvajčići, koje su Josip i Mare posvojili, njega od nekoliko mjeseci a nju od 14 dana. Gramofon je počeo dalmatinske pjesme, a zatim magnetofon – sopile… Znadeš, Perane, kako mi je kad ovo čujem,… zastao je u jecaju Roko… Ovo je zajednički osjećaj svih naših… Da mi je makar nepoznat, bez riječi proći Dalmacijom… Da mi je barem preletjeti nad domovinom, u nostalgiji čujem svoje rođake… ”Da mi je proći Kontradom…” pojačao je Ive gramofon… I meni je njihova tuga stisnula grlo. 

5. 6. 1974. 

JOSÉ INGENIEROS – CASEROS … CORTINES… JOSE IN… 

Popodne je posvećeno č. s. iz Blata. Dođoše po mene, po dogovoru, u 13:30. Najprije Caseros – Kolegij – prazan, jer je treći put štrajk učiteljica. Poručeno im je: ako bi slučajno poučavale, da će im baciti bombu. Od tuda na groblje, gdje počivaju četvorica naše braće. Groblje je svojstveno i po stilu i po ekonomiji prostora. Kako je u Argentini sve veliko i beskrajno, tako su i ovdje beskrajni nizovi kapelica koje su sahranište kapsa, vidljivih unutra, jer su vrata ostakljena ili: goleme palače mrtvih. Tu su tisuće kapsa u ostakljenim policama. Dalje, posjet vojnoj bolnici ”Campo de mayo”. Tu sestre djeluju na svim odsjecima, i vanredno su cijenjene. Neobično je vidjeti s kakvim poštovanjem nas susreću vojnici i bolničko osoblje. A zatim put novicijata: ”Cortines” kod Lujana. Kakvih li golemih prostora, terena i zgrada! Nešto je već izgrađeno, nešto se dovršava, a nešto je u toku. Sve skupa golemo, ali svrsishodno, higijenski i skladno – moderno. Nema luksuza, ali nije ni bijeda. Četrnaest je novakinja, sve Paragvajke. Za njihovu ustrajnost, kao i Argentinki, karakteristično je ono što i za čitav značaj ovog mentaliteta: lakoća… Imao sam sv. Misu i kratku homiliju o ulozi Duha Svetoga u Crkvi i našem zvanju. Govorio sam hrvatski, o. Gabrijel je prevodio na Castellano. 

6. 6. 1974. 

JOSÉ INGENIEROS

U Argentini je sve golemo, pa eto i oblaci. Promatrajući jutros istok, Job će oduševljeno: baš ono što smo za meditaciju čitali malo prije, a čitali smo prekrasan opis neba – Božja slava u prirodi – iz Siraha 42,15 i d. A što bi sad bilo? Valjda onaj psalam gdje ”Božji glas lomi cedre”… Divna inscenacija za kakvu Bethovenovu VI simfoniju – ”Oluja”. Jučer zabilježena najniža temperatura u B. A. 1,5°c!… Mar de Plata -1… a prema jugu do -7! Koliko li je jutros? Meni se čini hladnije nego dosad. 

7. 6. 1974. 

B. A. – JOSÉ INGENIEROS – RIO… → (Lisboa – Roma)

Ako bi slijedili Augustinov stil ”brojeva”, današnji dan bi trebao biti sretan: Bolesnik je čekao 38 godina, i – radost – ozdravio je. Nakon mojih 38 dana ( 23.9 – 30.10. 1947) – život. Danas, eto ravnih 38 dana (1.5. – 7.6.) i vraćam se u Provinciju. Kako ja vidim, boravak nije bio uzaludan. A ti, Gospodine, blagoslovi. Sinoćnji zapad je boje darovao jutrošnjem istoku, ali ne i obećanje lijepog dana. Ako se i nekoliko puta kroz dan vrijem promijeni, to je normalno. – Svečaniji ručak, uz sudjelovanje braće iz ostalih naših zajednica. Krećem na aerodrom u 17:30. Otpratiše me naši. Kod izlaska kroz kontrolu im nešto nije jasno: tumači kako mi nisu potvrdili ulaz u Argentinu… Neko vrijeme natezanje… A što ću im ja?… Na koncu ”stari” udari pečat i ja odo… Golemi brazilski DC 10 VARIG. Ima nas oko dvije stotine. Čim sam ušao, jedan mi zgrabi boršu i traži mjesto. I tako se svih služilo: aristokratski, prijatno, sa smiješkom. I avion je najuređeniji od svih što sam do sad putovao, i najhigijenskiji: dijele se tople, vlažne krpe da se očiste ruke pred jelom, a nakon Ria četkica za zube, pasta i češalj za jutarnju toaletu. U B. Airesu sam se dobro obukao, jer je ‘prosinac’! U Riu sam već morao skinuti džemper, jer smo se znojili. Iako je noć, na aerodromu se već ide u majicama kratkih rukava. Nakon Ria, let je vrlo miran. Provirim kroz prozor – vide se zvijezde. Gledam oko sebe: svi opet večeraju iako su već jeli. Koliko ti južno-Amerikanci mogu pojesti! Ja ću kompletorij, ‘spavaćicu’ na oči i: laku noć! 

8. 6. 1974. 

NAD ATLANTIKOM – LISBOA… 

Zatvorili smo prozore i… spavanje. Imao si dojam da sve spava. I ja sam sklopio oči, dremuckao sam, ali uopće nisam spavao. Let je savršeno miran, mora da smo na velikoj visini, kakvih 11-12 000 m. Otvorio sam zasun na prozoru, vidim već zora. Gledam sat… 3:00. Pokret osoblja: opet najprije tople vlažne krpe, a tamo se već sprema zajutrak. Blizu sam i promatram: kakva pažnja, sve s pincetama. Promatram i ophođenje osoblja: Kakva askeza! Nerijetko se i mi redovnici moramo zastidjeti u poredbi s ovim. – Oho! Počeli smo igrati: došli smo na ‘neasfaltirani put’, ili na onu ulicu u José Ing. Po karti bi i po vremenu bili iznad Kanarskih otoka, ali se ne vidi ništa. Opet smo došli na ‘asfalt’. Avion se smirio, sišli smo ispod oblaka, ocean zaplavio, eno i brodara. Letimo uz obalu Portugala. Po karti ono mora biti Cap S. Vincente. Da nam se posrećilo ranije ovako sići, možda bi u daljini nazreli i Gibraltar. Već vidim ušće Tajoa; koliko uspomena to nosi sobom: pred godinu dana! – obavijest: spuštamo se u Lisabon… Lisabon… Sv. Ante… – 12 je sati, javlja – kod mene 8:15! Temperatura u Lisabonu: 24°c. Lisboa! Krasan li je taj grad! Koliko sam dosad vidio iz aviona, najljepši. Kažu da je Rio možda najljepši na svijetu, ali ja sam ga sinoć vidio samo u svjetlu. Mislim da sam vidio i osvijetljenog golemog Krista nad Riom. Letimo nad prostranim plažama, još nema gužve kupača. Ulazimo baš tokom Taja. Golemi viseći most, oslanjajući se samo na dva stupa, premostio je veliku širinu korita. Nešto podsjeća na ulaz u šibensku luku, samo je sve mnogo većih razmjera. Na južnoj strani, pri ulazu na most na golemom postolju, golem kip. Mogao bi biti sv. Ante? Letimo nad gradom divnih zgrada i crkava, širokih prometnica, zelenila i parkova, nad rodnim gradom ”sveca”. Dok naš golemi BOEING 707 aterira, molim ”Ak čudesa”. Još koji dan i eto Svečeva blagdana! Vidi se i po vremenu da je ljeto pred vratima, sunčano je i prilično sparno; jedino lagan povjetarac s Antlantika ponešto osvježuje. Sad ćemo prema Rimu poznatim putem, koji će sad postati još poznatijim. 

Iz Lisabona točno u 13:30. Već sam pomaknuo sat, u Evropi smo. Letimo nad pirinejskim poluotokom. Vrijeme jasno, jednako kad sam pred godinu dana letio obratnim smjerom, i otprilike u isto vrijeme. Ovog puta pažljivo pratim južni dio poluotoka, dok sam prošle godine prilično upoznao sredinu i sjever. Objedujem i pratim: velika prostranstva rijetko naseljena. Upravo završio vrlo ukusan i izdašan objed, koji sigurno ne bi bio ispod 5000 din, a ulazimo u plavo Sredozemno more. Avion veoma mirno plovi. Uopće se ne osjeća let. Sad smo nad Balearima. Molim u ime čitave naše zajednice na visini od 10 km. Združujem s Petrovom molitvom i mislim: zašto ovo oko mene ne može biti Kornelijeva zajednica? Još preko Sardinije i … Rim. A dalje? Vidjet ćemo. Split? Zagreb? Dubrovnik? 

Aerodrom Leonardo da Vinci. 16 je sati. Nema više ni jednog aviona za naše krajeve, prvi je sutra u 14:05 po tal. vremenu za Dbk. Uzmem kartu, kovčege u garderobu i na ”seifer” za Termini. 

9. 6. 1974.

ROMA – DBK

Probudiše me rimske čiope. Sjetio sam se Matoša… čiope… U 9:00 sam predvodio ”sumiranje” hrvatske skupine, a u 12:00 je nekoliko naših studenata ispratilo na aerodrom fra Marinka Leko i mene. Fra Marinko je potpuno završio studije i vraća se u Provinciju. 

Eto, svega mjesec i pol odsutan, a srce mi je tako podrhtavalo kad sam ugledao naše otoke, kad smo preletjeli hotel ”Croatia” i sletjeli u Čilipe. Uvijek osjetim kako smo ljudi još uvijek daleko jedni drugima, tko se uopće interesira za moje osjećaje?… A i ja? Što znadem što je u srcu ovoga s kojim sjedim u avionu, s kojim izlazim ili čekam na zdravstvenoj, pasoškoj ili carinskoj kontroli? Ipak, nastojim biti jedno s njima, nastojim osjetiti da mi ih je ”Gospodin predao” (cfr. Dj. Ap. 27,24) i zato od časa do časa za sve molim. Molitva vjernika uz moje Jut. pohvale i Večernju, uvijek među prvima uključuje one koji su sa mnom: putnici i službeno osoblje. 

Od aerodroma do Grada među žutom brnestrom. ”Marinko, osjećaš li miris Tijelova?” – gleda me. Ovim se posipaju putovi za procesiju; to tako divno miriše. Zaživio sam u svim ”Tijelovima”, od najmanjeg djetinjstva, kad smo cvijeće bacali prema Pokaznici za vrijeme blagoslova u Kaštelima, i ona u Staroj Baški na Krku, kad bi novaci učinili da narod doživi Tijelovo, kao nešto najljepše!