Nedjelja, 17.X.1976. ASIZ – FOLIGNO – SPOLETO – ASIZ

Magla. Ne treba kišobrana, bit će lijepo. Vidite?… Kroz maglu, visoko u zenitu srp mjeseca, na istoku kroz maglu kolut sunca.

  • U 8:28?
  • Da. Još deset minuta. „Idemo u Foligno prodati konja i sukno“, doviknem usput fratrima što šetaju pred bazilikom.

Na stanici ASSISI svega par putnika čeka. Uđemo u vlak s drvenim sjedalima, s kakvim smo i došli u Asiz. Vlak zazviždi u maglu.

– Sad slušajte! Ovamo knjige! Dobro je došla magla, da se skoncentrirate: S lijeve strane Subasio s Carcerima, a još više ruševine Opatije sv. Benedikta: opat te opatije je Franji dopustio da se služi Porcijunkulom. Franjo je u zahvalnost svake godine slao opatu košaru riba. Svi ‘Franjini drugovi’ se naginju ugledati opatiju…

– Šteta… magla… ništa se ne vidi… – Polikarp će.

– Vidjet ćemo na povratku, bit će sunčano, rekoh.

– Sjajno – zaključi Stanko.

Dok čitam, već stanica Spello. Značajni tragovi iz rimskog doba, spomenici srednjeg vijeka. U crkvi S. Maria Maggiore fantastične freske Pintoricchia… Porta Venera iz doba Augusta s kulama Proparcija itd, itd… 

  • Što nije ovdje Franjo prodao konja i sukno, bliže mu je bilo – Stjepan će…
  • Baš zato jer ga je mogao netko poznavati, pa brzo dojaviti ‘starome’ – Bernardonu. A možda mu ni cijena nije odgovarala, – spremno odgovorim.

S desne strane ravnice je Bevagna i Cannara. Između njih je negdje mjesto gdje je Franjo propovijedao pticama. To bi bilo Pian D’arca između Fosso Rapace i Fosso Fossato. Pripovijeda Celano: Vita I,58 i Fioretti, 16. – Sulle Strade…, str. 91.

Kroz Bevagnu je Franjo s drugovima često prolazio, a ‘Vodič’ (sulla strada, str. 91) želi da svakako posjetimo zgrade na pijaci, a posebno crkvu San Michele. To drugi dan! Nije daleko, možemo i pješice.

  • Autostop, – doda Stjepan.
  • I to je franjevački, prihvatim. Iz Bevagne, ovaj veli, lako se stigne u Montefalco, gdje se isplati pogledati crkvu San Francesco – pretvorenu u muzej, s brojnim freskama, među kojima čitav niz od Benozzo Gozzoli-a (1452.) posvećen sv. Franji…
  • Bože moj, – dignem glavu – gledaj što znači jedan čovjek! Što bi sve ovo značilo bez Franje?… Svi ostadosmo u šutnji…

Na istoj strani se, već ranije, diže Bettona. Stanovnici toga mjesta vidješe kao i Asižani vatru nad Porcijunkulom, kad je Franjo blagovao s Klarom. Jedna brza, mutna rječica, i Foligno. Mutna je, jer je svih ovih dana kišilo. Prijeđemo na vlak Ancona – Roma. Rasprostrem zemljopisnu kartu i rukom na sjever zacrtam prema gorskoj usjeklini: NOCERA UMBRA, FABRIANO, IESI, FALCONARA MARITIMA, ANCONA i ZADAR!

Kakvih 8 km od Foligna, puteljak na desno vodi u Pietrarossa, gdje bijaše bolnica za gubave. Ne može se ne vjerovati da tamo Franjo nije zalazio. Danas na to spominje crkvica s freskama. S lijeva Trevi ‘uzjahao’ na jedan brežuljak, kao da se stavlja na izložbu. S iste strane, još malo dalje, je Bovara, gdje je – navodno – ‘kralj stihova’ brat Pacifik imao viđenje: „Idimo, reče Franjo Pacifiku, u crkvu sv. Petra u Bovari, jer želim tamo prenoćiti“. Tu vidje brat Pacifik „da li u tijelu ili izvan tijela, ne zna se – Bog zna“ – predivno prijestolje s kojega je srušen Lucifer zbog oholosti, a određeno je za Franju, zbog njegove  poniznosti. Još uz Fonti del Chitumno – idila jezera i labudova nad rimskim marerijalima, i: SPOLETO!

Spoleto – 9:15, dakle, ¾ sata vožnje, s malom pauzom u Folignu i manje. Sunce, a svježe. Što ćeš ljepše? Jedva koga susrećeš na ulici. Dugačak drvored – ulica – penjući se vodi u grad. Nalik na naš Klis, ali sve čvršće, jače, vojničko. Sve nekako u malome, a veliko ponosno brdašce na podnožju ‘svetog brda’ Monteluco, koje od davnina posvetiše pustinjaci. Koliko više kolegama čitam iz ‘Vodiča’, toliko i sam ostajem zapanjen: predromanski zidovi i lukovi, Druzov luk, amfiteatar, teatar i hram, srednji vijek zastupan s Katedralom, sv. Eufemijom, Ponte dei Torri, znatni obrisi renesanse, muzej, pinakoteka. Grad festivala i studija ranog srednjeg vijeka. Sve ovo što sam pročitao ostade blijedo prema prizoru što se pružio kad obilazismo oko brežuljka s Rocom (tvrđava nad gradom); na stanici rekoše ‘Tvrđava Lukrecije Borgia’. Položaj Spoleta je doista položaj stražara koji se ustobočio među klisurama i kontrolira prolaz srednje Italije. Grad je još danas čvrst, siv, ponosan, ako hoćeš i ohol, a čini se da ima i zašto biti. Vidjesmo ‘divovske zidine’ – zbilja jesu, pa most Ponte dei Torri, koji je, valjda, jedino radi vodovoda podignut od grada preko usjekline na Monteluco. Prekrasna romanska katedrala početkom u 12. st. s djelima Berninija, Pintorrichia, freskama Filipa Lippi koji je ovdje i pokopan i s najvećim ‘djelom’: autografom pisma Franjina bratu Leonu.

Pogled na apsidu s vanjske strane sv. Eufemije – pogled na apsidu sv. Kvirina u Krku, koja se nalazi i na pečatu biskupije krčke. Ne možeš se dovoljno nagledati na sve strane: jugoistok – brdski tjesnaci, sjeverozapad – spoletska dolina s mnoštvom mjesta i mjestašaca osunčanih, a svako s otiscima stopa Franjinih. I ovdje je, čini se, Franjo dobio od benediktinaca s Monteluca jednu kapelicu 1218., i sagradio mali eremitorij gdje se više puta zadržavao. To je sigurno rado činio, jer je proživljavao ono što je ovdje u Spoletu sanjao ili ‘vidio’: Tko ti, Franjo, može više pružiti, gospodar ili sluga? 

Izlazeći iz grada koji je Hanibal ‘proslavio’ svojim porazom nakon pobjede kod Tracimena (natpis na ploči nad vratima), naš razgovor nije mogao biti nego o Franji, njegovu snu, viteštvu i preokretu…

„Idi natrag“ – Uđosmo u buffet blizu kolodvora… uz čaj – upravo sam gledao Franju – kao i one vojnike u buffetu – kako za vrijeme ‘voljno’ ulazi u kakvu krčmu s drugovima; zapjeva, namigne, čeka trublju i ‘pokret’! – a onda mu se učini da se nešto slabo osjeća… I nije mu se samo učinilo… Morao je i u krevet… Trublje su doista, možda sutra ili prekosutra trubile ‘pokret’ – a Franjo se sjetan i tužan okrenuo zidu… Možda i zaplakao… Gdje će, i hoće li uhvatiti vojsku što je krenula brdskim tjesnacem prema jugoistoku? Rekoše mu da je i konj nešto nervozno rzao čuvši vojničke trublje, a osjećajući da ga nitko ne osedlava… Franjo se još više okrenuo zidu… a onda… čuje?… ne čuje… vidi?… ne vidi… san?… viđenje? Ni sam ne zna, ali palača je puna oružja… ali… Ali i Spoleto je veći po Franji, nego po Hanibalu, Berniniju, Filipu Lippi… Zašto?… Franjo, zašto?…

Zadnji čas uhvatismo  vlak za Asiz u 12:03. Uđosmo, a onda vlak pojuri kroz sunčano podne, kroz svježe zelenilo i smeđe uzorane oranice. Vidjesmo toliko toga o čemu smo jutros u magli tek čitali.

Sveta mjesta – Porcijunkula (navečer, nakon povratka iz Rivo Torto)

Srijeda, 20. X. 1976.

U maloj sam klupici kapelice, naslonjen na izlizan i svijetao kamen od poljubaca. Ovako je nekako mogao i Franjo stajati navukavši kapuc, da mu ne vide zabrinutost, a možda i strah i suze. Čovjek je Franjo.

– Gospodine, ostao sam na čelu jedne velike čete ljudi, koji od mene očekuju… PUT,… jedva se usudio izustiti… Od mene: PUT… zadrhće… Ti si, Gospodine, sâm put – požuri priznati. Ovako se je mogao na hladan kamen nasloniti, kao ja sada. I od hladnoće kamena je mogao osjećati stanovitu mirnoću, i ja je osjećam, a da i ne osjećam potrebe analizirati uzroke. A sigurno zato jer je to kuća Božja, jer je tu Bog…

A onda mu se činilo da kamen prenosi žagor velikog mnoštva oko Porcijunkule… mnoštva pod rogožinama… Je li se sjetio i vojničkih šatora pod Spoletom?… Ako je, onda mu doletje: pod Spoletom ostadoh sam, postiđen, a ovdje – istina je to! – na čelu vojske od 5000 ljudi, koji očekuju moju riječ…! Možda opet, barem na čas – jer je čovjek – zastruji ona stara krv, viteštvo, … a onda se strese, vidi: jednak je. Je li to oholost? Osjeti potrebu poniziti se. Skine kapuc i duboko se nagnu: Ja sam to učinio; a onda opet nadođe: odgovoran za veliko mnoštvo koje očekuje… Počeo se strašiti… Ja sam to: Osjećam Provinciju na svojim leđima. Lako je isticati kondiciju, kad je govor o nogometu…

Što hoćeš da činim, Gospodine? – i suzom i drhtajem i bijedom ponajviše pita Franjo… Pitam…

Budi svjestan svoje nemoći i bijede – učini mu se da je tome Gospodin dao prvenstvo. A onda: To su moja djeca, to je moje djelo, to je moja ljubav.

Nasmiješio se Franjo, i ja sam se nasmiješio. Jedan brat je to dobro opazio: taj brat sam ja. Čuo sam i odgovaram: Evo ti moju bijedu, Gospodine. Predajem Ti se, Gospodine, da budem uzor svojoj braći u nemoći, koja je radost i sigurnost u Tvom naručju. Hvala Ti, Majko! Potvrdu vidim u razdraganom liku Djevičinu na velikoj pali Hilarija iz Viterba iz 1393.

Vješti orguljaš je i dalje vježbao na orguljama, kombinirao registre. Ništa me nije ometalo. Štoviše, osjetio sam da je vrhunac glazbe biti s Gospodinom.

Jutro, 21. X. 1976.

I skoro svaki dan mala Porcijunkula puna. Sve dobi, oba spola. Mladi kapucin tumači šaptom. Gornji dio goleme Bazilike pun: hodočašće. Velik broj svećenika koncelebrira. Propovijed – ponavlja se: non sibi soli vivere, i ‘sestra smrt’. U kapeli iza mene jecaj. Izlazeći pogledam: žena srednjih godina. Rijeka djevojčica i dječaka prolazi kroz kapelicu. Pred bazilikom barem deset autobusa poreda se. I tako od dana na dan, što vidjeh za našeg boravka u Svetoj Mariji Anđeoskoj. Vele da je tako čitavu godinu, a u sezoni i više. Franjo, zašto, zašto, zašto za tobom svi hrle?

Sveta mjesta – La Verna

Nedjelja, 24. X. 1976.

U 8 sati iz Porcijunkule s tri autobusa. Sve spava, nedjelja je. U maglu se zamotale i spavaju njive i brežuljci i mjesta uz koja prolazimo, budni su jedino potočići i potoci, i Tiber. Kroz maglu se preko San Sepolcro uzvukosmo i na La Vernu. Pod vrhom rascvjetana brnestra, kao kod nas o Tijelovu. La Verna – uvijek velika, uvijek uzvišena, uvijek visoka, uvijek sveta! Još je sat do Koncelebracije, potražim kutić samoće u crkvi, pred Navještenjem della Robbia. Triput na La Verni, triput hitim della Robbijinim reljefima: Nedostižnost ljepote i pobožnosti, u siromaštvu i jednostavnosti gline! Prepustim se govoru domaćina – Franje:

Franjo živi s onim čemu se mu divimo: dah Gabrijela što kleči pred Djevicom, miris ljiljana između Djevice i Anđela; Duha Božjega što lebdi nad ljiljanom, – pupoljak ruže, što stidljivo daje nazrijeti svete djevičanske prsi, a sam cvijet kao da ostade pod haljinom; Vječnu Očevu dobrotu, čija ljubav je početak tom najvećem Djelu.

Odem desno: Rođenje, isto della Robbia. Marija: Sine moj, što želiš? Ja tako čitam prizor. Isus se okrenuo k nama, koji dolazimo… Anđeo s desna je ponešto žalostan: ne dolaze mnogi s pravim duhom… možda tek znatiželja… U lijevom kutu desni anđeo lijevome nešto šapće. Što? Kušaj upitati svoje vlastito srce.

Bog Otac je uvijek Dobrota, Duh Sveti uvijek lebdi nad vodama – nad nama – a toj dobroti Anđeli uvijek pjevaju: GLORIA!

Koncelebracija u 11 sati. Duh koji ‘lebdi nad vodama’, osjećam, lebdi u pjevanju IX koralne mise. U ‘Agnus Dei’ više nego očima vidljiva, osjećam prisutna Jaganjca što diže grijeh svijeta, a Očevu dobrotu kao kâd nad svima nama. Osjećao sam Otkupitelja, koji se bori i muči s nama, među nama i u nama, i koji križem pobjeđuje za nas. Osjećao sam Majčinski osmijeh slavne Djevice, osjećao se žar Franjine molitve.

Pričest, tišina: sjedim u prezbiteriju Nasuprot mi je prozor, a odmah do prozora se uspinje bok brda La Verne. Gledam kako lišće trepeće, a osjećam Duha koji lebdi i krilima dodiruje to neugledno lišće. „Koliko više vas, malovjerni?“… Sunce je sjelo na bogatstvo boja jeseni. Mi utihnuli, a čujem pjesmu i molitvu svega stvorena. Učini mi se da sam počeo razumijevati Franjino ‘bratimstvo’ sa svim stvorenim. Nije to bila samo pjesma: život je to jedne nove krvi, jedno novo srodstvo.

Pogledom zaokružim po crkvi: stodvadeset fratara u klupama, iza njih svjetovnjaci, kao da se pitaju: što bi to moglo biti? Dječaka vidim, mladića i djevojaka. Ništa me ne smeta, ne rastresa i ne uznemiruje: U Bogu je sve čisto.

Iza objeda sam svojoj grupi raskazivao sva značajnija mjesta na La Verni. Nakon toga zajednička pobožnost, svakog podneva običajna ovdje, a onda opet žuđena samoća. Šetam, mislim, molim i bilježim, da mi ove bilješke i posvuda budu putokaz u samoću i La Vernu, koja nije samo ovdje.

Ova sveta mjesta, kao i ostala, svjedoci su jedne stalne prisutnosti Gospodnje – neprestano žive i djelotvorne riječi Božje. I danas vidim: netko to osjeća i s time živi, netko riječ čuje, drugome je to priča. Netko mi šapne: X…Y… Z… kažu da im je dosadno, ne znaju što će, pitaju: što ne krećemo? Nerazumljivo mi je. Dolaze mi na um riječi: „slušaju, a ne čuju, gledaju, a ne vide“, „otvrdnulo je srce toga naroda“… zar se je Bog povukao?… Čovjek nije pripravljen… Činite pokoru, i osjetit ćete blizinu nebeskog kraljevstva.

Opet u kapeli STIGMATA: raspjevani della Robbia na Golgoti s rastuženim anđelima, s ljubljenim učenikom, što se zagledao u ljubljenog Učitelja; s Majkom, koja moleći upire pogled u nas: Vidite, ima li boli kao što je moja? Sebi se smilujte, kao da moli…; s Franjom koji se kao žrtva pruža Žrtvi pomirnici; s Jeronimom, koji i za nas kamenom mekša svoje razgaljene grudi. Molim za Provinciju, molim za sve. Mole mnoga braća, sjedeći ili klečeći na golu tlu.

U kapelu, k svetom Bonaventuri. Malena, procjenjujem: 2,5×3,5 m. S lijeva mali prozorčić nad dubokom provalijom i visokom stijenom. Upravo sunce probi, kad se na zapadu razmakoše oblaci. Oh, slatko sunce, ovdje još slađe i još ljepše! S desna je pećina. Donji dio one na kojoj je Franjo klečao kad izvana postade ‘Krist’. Bonaventuri, kao i Antunu i mnogoj svetoj braći, ovdje nije bilo tijesno. Imali su Onoga koji sve obuhvaća, a koji se dade obuhvatiti ovim malim prostorom, kao što se dao obuhvatiti čistim krilom Djevice. Deus meus et omnia! Ove se riječi ovdje kao nigdje dadu razumjeti u širini, dubini i visini. Netko je ušao: o. General. Nasmiješi mi se svojim karakterističnim smiješkom, kad je zadovoljan. Klekne na tlo i ostade neko vrijeme. Ima još vremena? – upitam. Kimne glavom. Nastavim svoje misli, ljubeći hridinu s desne strane: ovaj kamen vidje slavu Gospodnju! Ovdje tražite Gospodina, nije li ovdje bliži nego u Tezeu? Tražite ga, moji mladi, u Franjinim stopama!

Trebalo je krenuti. Naslonio sam se još malo nad stijenom ‘precipicija’: Zbogom, Sveto brdo! Zbogom sunce, što već zađe u večernji suton, a nešto ognja još za sobom ostavi! Zbogom suton, što ga Sunce posla da uspavljuje Svetu Goru! Zbogom izmrežani putovi pod Svetom Gorom; zbogom raskošna jeseni u obilju boja drveća! Zbogom i ti stijeno ‘precipicija – strmoglavljenja’, s koje sam otrgao cvjetić da me sjeti cvjetićâ, koji su i tu sigurni; da mi govori kako sam i tu i posvuda siguran, jer je nada mnom dobra Dobrota!

Zbogom današnja radosti na Svetoj Gori; i prati me s Radošću čitavog života! Prije se rastaviti od života, nego od radosti, koja je Bog!

Odlazeći kroz drvored k autobusima, slušam: Bože, koja pjesma u ovoj tišini, koja molitva u ovoj šutnji! Prazna stabla – puna slasti, a magla, što ponovno ulazi u prazne krošnje, sve združuje u molitvu jednaku, kao što jutros kâd tamjana pri koncelebraciji.

Autobusi krenuše niz Goru. U našem sam započeo: ‘Salve, Sancte Pater…’

Tema na povratku mi je pomogla da ostanem i dalje na La Verni. Pitao sam se: ovo što bilježim i u autobusu, koji daje vlastiti rukopis, što bi ovo bilo? – da znadem odgovoriti kritičarima. Je li to roman? Nije. Pjesma? Povijest? Cvjetići? Putopis? Vodič? Molitva? Meditacija? – Nije. Studija? – Uh! Ne! – Biografija? Nije. Što je, dakle?

To je:

SRCE, koje je prestalo biti kamen; SRCE, koje plače i koje se raduje, koje ljubi i koje se nada, koje čezne i koje posjeduje, koje prima i koje dariva, koje je sretno i koje je tužno; SRCE, koje se kaje i koje oprašta, i koje traži praštanje i oproštenje za sve koji ga ne traže i ne 

Žele; SRCE, koje hoće biti sve što želiš: i pjesma i roman i putopis i cvjetić, i molitva i vodič i meditacija i studija i biografija i autobiografija, pa i sama ludost, ako te to brate i sestro čini zadovoljnim, ili ako te to barem za tren raduje!

19:30, pod Asizom. Rocca maggiore osvijetljena. Osvijetljen i Gran Convento, a nad Subazijem jedna svijetla zvijezda, vrlo svijetla, daleko svjetlija od ostalih…

Zar nije ovo ‘zemlja čudesa’, kad je rječica Chiasso i mutni Tupino vrijedan da se uzima kao međe koje će označiti mjesto i položaj gradića što će promijeniti ime, jer mu je neznatno svako zemaljsko ime: Ne ASCESI, nego ORIENTE – ISTOK?

San Damiano se s većim počitanjem izgovara, nego li čudo – Burgos! – a mala ‘čestica’ – Porcijunkula je dragocjenija ne samo od beskrajnih prostora ledenih Arktika i Antarktika, nego i od grudiju zemlje Južne Afrike, nabreklih bogatstvom svega, od ugljena do dijamanata.

Jedan po jedan, autobusi stigoše.

Sv. Damjan, 25. X. 1976.

Koncelebracija naše skupine: ‘srednji čas’ u koru sv. Klare. ‘Prisutne’ su sestre kojih su imena na štioniku zapisana. Prije nego započesmo, pročitam odlomak o ovom siromašnom mjestu, koje ne bi moglo kupiti sve bogatstvo! Pjevajući ‘Gospodine, smiluj se’, ulazili smo u crkvu i ljubili oltar nad kojim je kopija križa koji je govorio Franji. Zar ne govori i sad? Čujem: Nisu li raširene i prikovane ruke više nego riječ? – Sami smo, tek posjetitelj proviri. 

Po misi obiđemo samostan. Ovdje – ova kapelica – je soba bila u kojoj je umrla sv. Agneza… Odjednom sam doživio sve ono ‘što se 1212. i potom događalo u Asizu’: Klara, Agneza, Beatrica, majka Hortulona… Susret s novacima: 23 sa raznih strana svijeta. Valjda svega trojica Asiške provincije. Ne posvećuje mjesto!

Ostadosmo zatim sami: svaki za sebe jedan sat. Svi smo željeli taj sat… Križ… Svetotajstvo… začađena crkva… hodnici… kor… počivalište – spavaonica sestara sa svježim buketom cvijeća, blagovalište s mjestom i svježim cvijećem gdje je Klara sjedila, vrtić gdje je iznikla ‘pjesma stvorova’ – sve je to još jednom zvalo: sjesti, klečati, moliti – biti sam. Uvijek svjež buket cvijeća – Klara…

Izašao sam i počeo silaziti stepenicama uz zapadni zid velikog vrta. Prvi glas: voda! Nisam bio žedan, ali sam osjetio da moram prisloniti usne na sitni slap česme što neprestano teče… Silazio sam i pokušao ‘loviti’ skladbu:

– Bistra, bistra voda što se laganim bistrim slapom doziva na vrhu i na dnu kamenog stepeništa pod šutljivim čempresima,

– Ustrajni pjev prpošnih ptičica – vidim crvendaće kako vrh vode prelijeću i polijeću od čempresa hrastu, od hrasta brijestu i crniki i visokom boru, a odnekud i prodorno grlo slavujâ…

– Blagi ‘klop’ žira što sad ovdje, sad ondje, padne u travu, a glasniji kad padne na put,

– Sivi pojas mladih maslina, sivih, a punih ploda već prilično ljubičastog, što je poput pojasa od pepela okružio i osigurao radost čistih duša… to je sveti Damjan.

A zašto je tako osamljen? Ne mnogo hodočasnika, a još manje znatiželjnih turista ga pronalazi.

Možda zato da se onaj, koji ga po strmim prilazima ipak pronađe, još više obraduje jednostavnosti i blizini Onoga koji, iako bogat, za nas postade siromašan…

Možda zato, da jasnije razabere glas: „Idi, popravi moju kuću koja se – gle! – ruši…“

Kad sam se sa istočne strane strmom, zemljanom stazom penjao uza zid vrta i zatvarao krug; kad sam vidio da unutar zida nema ništa što nije posvećeno; kad sam čuo iznutra gitaru novaka, i kad je žica gitare utonula u podnevni pozdrav malenog zvona sv. Damjana, glasno sam rekao: ‘Košljun’.

Ponio sam ‘Sv. Damjan’ sobom: mali buket grančica hrasta, čempresa i maslina povezan ‘anđeoskim pozdravom’ i poljupcem.

S.M. Angeli – Assisi 

Srijeda, 27. X. 1976.

Zaželio sam se sjesti pred Vescarado i pred Klarinom kućom na Pijaci san Rufino. Autobusi kreću u 17:30, a ja sam krenuo u 16:15. Čim sam ostao sam, osjetim se slobodnijim i bogatijim. Prepustio sam se utiscima i nutarnjem svijetu. Ovaj divan svijet ‘asiškog leptira’ sve ove dane mi je prisutan, spontan, bliz, a sad još bliži. Izađem na Porta s. Pietro…

  • Autobus ide do sv. Klare, – upozori me fratar što je vodio pjevanje…
  • Znadem, – nasmijem se – ja ću polako pješice.  

Pokoja kaplja, i pokoji kišobran.

Opatijska crkva sv. Petra, romanska, jednostavna kvadratna fasada s tri velike rozete; tri jednostavne, a maestozne lađe. Kad god sam prolazio, uvijek rado svratim na Poklon. Rozete iznutra se ocrtavaju svjetlom na zidu. Otkud svjetlo sa sjevera? Izašavši, vidim da je već upaljen reflektor koji noću obasjava pročelje.

Via Borgo san Petro, pa od stepenica što silaze na Porta Sementone dalje Via San Apolinare. Ovo je najužniji(?) put u zidinama prema Vesconado. Uspinje se sve strmije. Samotan kraj, pokoji prolaznik i pokoja osobna kola nasuprot, jer je jedan smjer. Okrenem se k Porta san Pietro: ostadoše nisko, a preko njih vidim ravnicu i niska brdašca prema zapadu što već tone u večernju magluštinu što postaje sve više rumena i crvena, koliko se više crvene oblaci kad se silazeći ipak ukaže sunce. U magluštinu već utonu i Bastia i Ponte san Giovanni, a Peruggia je već ranije ostala iza zastora sive kalade. Put što ostade za mnom više naliči usjeklini nego ulici. Asfalt je duboko između kuća s južne i starog zida sa sjeverne strane, na kućama negdje lik Gospin, negdje križ, negdje u zrakama znak Imena Isusova, a sve govori o Franji. Na kućama i na zidu se vidi da su se često preinačavali prozori i vrata, i dakako – podsjeća na ‘vrata smrti’.

Ovdje najprije čitam natpis: Klarise – klaretinke (francuske), pa uz Via san Apolinare. Benediktinke – sv. Josip – s juga, a sa sjevera ulice Klarise di s. Quirico… – svega u nekoliko stotina metara. Ulica učini koljeno lijevo, pa desno, i: Vescovado.

Zadrhtao sam. Nad kapijom, ulazom u dvorište, biskupski grb; u dvorištu, ne velikom – nalik na klaustar, brončani kip sv. Franje spuštene glave i prekrštenih ruku na grudima. Na bijelom kamenom postolju natpis: AL SOMMO DEI SUOI CITTADINI DOPO SETTE SECOLI… ASSISI… MDCCCLXXXII… ULTIMO LAVORO DI GIOVANNI DUPRE. Vrata otvorena, uđem desno. Duga dvorana, na zidovima slike svih asiških biskupa. Upravo nasuprot vratima Gvido… Natpis: GVIDO ROMAN AB JN. III P. CREAT. EPVS ASSISIENS. ANNO 1204.

Sub eo abdicatio s. Franc.  A REBUS PATERNIS et post AN 20 AD COELUM TRANSIT. EXULTABILIS ITEM NOVA TRANSLATIO CORPORIS S. RUFINI…

Odem k prozoru. Naslonim se i gledam… crvenkasta magluština je prelazila u sivu, a pukotina gdje je provirilo i sakrilo se sunce, zatvara se. Tek je ponegdje koji rub oblaka bio nešto crvenkast. Od palače što je bila sjedište biskupa u XIII stoljeću, nije ostalo ama baš ništa. Međutim, sadašnja je na istom mjestu, čitam u ‘Vodiču’. Ipak, to je ovdje bilo. Tu se održala ‘neobična parnica’… Čujte me svi i razumite. Dosad sam Petra Bernardona zvao ocem… sad mu vraćam sve… i novac i haljine… i Franjo gol, a obučen jedino oduševljenjem moli: Oče naš, koji jesi na nebesima… Lako je ovo napisati, prepričati, ali ipak je to bila strašna stvar… Franjo nije mogao ne osjetiti mač. Morao je osjetiti da se nešto kida… Neku nejasnu radost, očekivanje… a u šutnji i bol… Ta otac je pred njim… Da li treba ostaviti oca da služi Ocu?… Sve se zagledalo u njega. Biskup plače. Da li ga suze spašavaju, jer ne zna što bi rekao? Mladić je gol, otac je skupio novac i odjeću. Je li sve svršeno?

Zagledam se u zapad. Sad je već sve sivo. Suton. Ponegdje probija i svjetlo svjetiljka, a i auti se vide na cestama sa upaljenim svjetlima…

Iz susjednih prostorija je dopirao klavir: netko uporno ponavlja nekoje Etide Czernya. I u ovoj dugačkoj sali, na sredini je klavir otvoren. Valjda je ranije netko vježbao. Sjednem. Polako, tiho… pa sve jače, sve više uzburkano udarao sam po tipkama… Onda sam prekrižio ruke na grudima. Dvije mlade (Asižanke) djevojke iziđoše odonud, otkud je prije dopirao zvuk Czernyovih etida. Na prsima je jedna držala nekoliko glazbenih knjiga, a druga u torbici. Zagledaju se… Tišina. Tišinu prekine aplauz sa ulaza… Nekoji stranci uzdižu ruke, nekoji plješću… „Još!“ razabirem njemački i engleski… Nasmijao sam se, ustao, naklonio se i izišao.

Već je prilično tamno. Santa Maria Maggiore uz Vescovado već je zatvorena, ulična svjetla se pale. K sv. Rufinu. Uz stepenište i kroz volte na Piazza del Comune (Centralnu pjacu), tu je i danas sav život…; Dubrovnik – Stradun, Split – riva, Šibenik – Poljana, Zadar – Calle larga… i piazza san Rufino. U jednu trgovinicu s južne strane:

  • Bona sera, gospođo, molim vas, gdje misle da je bila kuća sv. Klare?

Iziđe i pokaže mi kuću veliku, koja se drži katedrale sa sjeverne strane, do zvonika. Baš iz nje uđe u katedralu jedna časna sestra. Požurim za njom, ali je ne uhvatim… Obilazim, neću li naći kakav natpis?… Ništa. Da se uvjerim, uđem u jednu trgovinu sa zapadne strane:

  • Bona sera, gospođo, molim vas, gdje bi mogla biti kuća sv. Klare?

Iziđe i veoma uslužno me povede na pijacu i pokaže istu kuću. Dakle, slažu se – to je tradicija. Odaje doista neku gospoštiju, a ima i nešto tvrđave u sebi: gospoda su se morala braniti. Do nje još jedna veća, i kroz nju – kroz volat – prolazi ulica Via di Torrioni. Taman pred volat, na zidu kuće je keramika: vjetar povija stabla, a natpis: ‘Slava ti, moj Gospode, zbog našeg brata vjetra.’ Prođem i pod volat, gledam sa svih strana: kamen i opeka, mnogo vrata ili prozora, u raznim visinama, zazidanih. Dan je nestao. Opet na pijacu sv. Rufina, naslonim se na zid na južnoj strani pijace, koji je nad stepenicama što vode prema jugu. Zagledam se u kuću: s lijeve strane tvrđava – kula koja svršava sa (fali tekst) ima i požal(?) sa željeznom ogradom. Do njega ulična svjetiljka u obliku starih ferala, a dalje prema crkvi prozori sa griljama, svi zatvoreni. Jedan mladi par uspevši se uz stepenice, prođe uza me:

– Prego… Kuća sv. Klare? – Znao sam, ali da vidim: znadu li oni?

– Pred onom svjetiljkom su vrata, padre.

– Grazie.

Bože moj, iza zatvorenih prozora… Što se krije? Da li su prozori zatvoreni prije one noći, ili iza? Znadem da to nisu oni prozori, možda ni ona kuća, ali tu je to bilo, i tako je moglo biti.

  • Klara, dijete moje, možda si bolesna?

Hortolema promatra svoju najstariju već dulje vremena, a danas je – rekla bi – kriza, vrhunac. To dobro, pobožno dijete, u crkvi je rastreseno… Cvjetnica je, biskup Gvido dijeli blagoslovljene grančice masline, Klara se ne miče s mjesta. Biskup joj sam odnese… Kakva je jutros u crkvi, takva je čitav dan kod kuće: zamišljena, pa naglo vesela, pa opet u sebe, pa se zatvori u sobu. Gleda Hortolema lica ostalih svojih kćeri, neće li što otkriti? Agneza prpošna kao i uvijek. Skoro bi joj trebalo i reći da ulazimo u Veliki Tjedan. Ostale su još djeca.

  • Nemojte, djeco, previše vikati, Klara se išla odmoriti…

Agneza je pogledala mamu, kao pitajući: je li što u dogovoru s mamom? Je li što, što se ne bi smjelo znati? Klara je već dugo vremena zagonetna. Nikad nije propuštala službu Božju, ali posljednje vrijeme je redovita i na propovijedima. Učinilo joj se da bi se Klara posebno zažarila nakon propovijedi Bernardonova Franje, a znala bi ona, blaga i mila, oštro reagirati ako bi koja sestra ili prijateljica i u šali dobacila na račun Franjin…

O zaljubljenosti nije moglo biti govora jer je Franjo već toliko godina na svom putu. Možda ga je ranije simpatizirala? To bi bila utopija; Franjo je trgovčev sin, a ona plemkinja. Osim toga, to spada na majku i strica Monalda. Što onda? Prpošno djevojče ima i oko i uho; ona će već sutra to ispipati… Svi su prozori zatvoreni… Bolest ili se nešto već dogodilo?

Luda mi je došla misao: Nije li u sutonu srce svladalo Franju Bernardonova, i s kojim drugom došao u crkvu sv. Rufina gdje se krstio, a onda se negdje ovdje zaustavio i gledao zatvorene kapke… Hoće li se Klara Favoronova ipak odlučiti? ‘Treba umrijeti s Kristom’, rekao joj je. Ali reći, obećati i učiniti? Sigurno joj je molio snagu Duha Svetoga, a onda se spustio sv. Mariji Anđeoskoj… Straže gradske već su obilazile iz grada u dolinu… Oni će je čekati, ali…? Je li to pametno od nje zahtijevati? Može li biti i drugačije?

Skoro će 6:00, a u 6:00 imamo koncelebraciju kod sv. Klare. Silazim niz stepenice prema svetoj Klari… Da li je možda negdje ovim putem u onoj noći Klara išla, ili možda ulicom iza kuće? Ovoliko svjetla kao sad svakako nije bilo. Prozori su ostali zatvoreni, a dvije djevojke: Klara i Beatrica su se spuštale sve žurnije k Svetoj Mariji Anđeoskoj. Da li je bila mjesečina? Hladno ili toplo? Kišno? Tko to može znati? Da li su ikoga putem susrele? Što je tko o njima mislio ako ih je sreo u gluho doba noći? Grad je sigurno već bio miran, jer je korizmeno vrijeme, a u ono doba se na to pazilo. Možda im je i to bilo u prilog?

U šumici oko Gospine kapelice zasvjetlucale su baklje. Koliko se moglo vidjeti, i lica djevojaka i lica pokornika iz Asiza bijahu razdragana. Kapelica je planula u svjetlu baklji. Sred noći, pjesma, radost…, a onda, pod Franjinim škarama, padaju pletenice lijepe Klare Offreduccio… Otkad su ove kovrče, što ih u kutiji čuvaju Klarise? Nije važno.

Već prije zore je trebalo Klaru smjestiti u samostan gdje se već Franjo dogovorio, jer je dobro poznavao Klarina strica Monalda.

Silazim, i prelazim jednu uličicu, vrijeme odmiče. Da ne gubim vrijeme, upitam dvije djevojčice što se igraju na ulici:

  • Sveta Klara?

Pokazuju  mi put natrag, otkud sam došao.

  • Ne sv. Rufin, nego sv. Klara. Klara!
  • Si!… 

Čak mi dolaze i preda mnom idu gore… ne može biti, ta znam pravac… Možda sam prešao ulicu? Krenem za njima…

  • Padre, – čujem odozdo, – tu desno, dolje, i odmah ste na pijaci sv. Klare.

Djevojčice prasnu u smijeh. Čovjek ih je grdio. Da li su se zbilja rugale sa mnom, ili su mislile na Klarinu kuću? Sišao sam, i odmah sam bio na pijaci. Autobusi upravo dolaze s našim kapitularcima. Sva je dolina u svjetlu. Dijele se papiri na ulazu u crkvu, za večerašnju koncelebraciju.  

Dva i dva, duga povorka koncelebranata kroz crkvenu lađu… Preko razglasa ‘Pjesma brata sunca’ – klarise. Jednostavno, vrlo skladno: „ Altissium…“ 

Velika lađa bijelih zidova puni poštovanjem i ozbiljnošću. Po dvojica naklon, i – na pripravljena mjesta. Svjetlije je, mnogo svjetlije u Križu lađe… Kroz rešetke s desne strane vide se klarise, posebno pokreti sestre koja dirigira.

I crkva podsjeća na Franjinu gornju baziliku… Bješe tu crkva sv. Jurja, u ono doba izvan zidina gradskih. Tu je Franjo učinio prve korake u gramatici, tu su ostaci ‘brata magarca’ ležali od 1226-30., dok je sagrađena njegova bazilika. U crkvi sv. Jurja njegov ga je prijatelj Hugolin – Grgur IX – proglasio svetim 1228… Ovdje je i Klarino tijelo počivalo – sv. Juraj – dok nije završena ova bazilika. Nad velikim oltarom velik križ iz XIII st.; s lijeve i desne ostaci fresaka iz XIV st., rebra neba podsjećaju na nebo gornje Franjine bazilike; Klarino tijelo u kripti pod velikim oltarom. Sve htjede podsjetiti da smo u sestrinoj kući koja je građena po uzoru Bratove. Sve to mi se živo odvija pred očima, a sluh i glas se slobodom pridružio jednostavnom vapaju što započeše sestre: Kyrie, eleison… Jednostavan koral XVI mise… Iskren, spontan, prodoran. Pred svakim zazivom Klarin glas iz njezine oporuke; a onda Anđeoski himan ‘anđeoske mise’ s one strane rešetki i iz lađe. Otpjevano je Evanđelje po Ivanu 15, 4-10… Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas. Ostanite u mojoj ljubavi. Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj… Sjedimo. Jedna Klarina sestra čita razmatranje. Klara piše blaženoj Janji Praškoj: „Predraga, raduj se uvijek u Gospodinu; nek te ne zahvati gorčina niti magla, ljubljena u Kristu gospođo, radosti anđela i kruno sestara… preobrazi se čitava gledanjem (promatranjem) u sliku Njegova božanstva, da i sama osjetiš što osjećaju prijatelji kušajući (tajnu) skritu slast, koju je Gospodin od početka (sačuvao) pričuvao svojim ljubiteljima… Kao što slavna Djevica djevica tjelesno, tako i ti slijedeći Njezine staze, nadasve poniznosti i siromaštva, možeš bez ikakve dvojbe duhovno nositi u čistom i djevičanskom krilu (tijelu), i držati Onoga koji tebe i sve drži…“ 

Ostala je tišina u kojoj se nešto novo počelo otvarati… Kroz rešetke je u crkvenu lađu, poput čistog slapa, silazio, slijevao se motet: „Bonus est Dominus…“ Klarise iza rešetaka, polifonija, a capella, čistoća intonacije… onostranost, raj…

Trebalo je učiniti sestrama ovo veselje, govorio sam, kad smo na sjednici coetus praesidum odlučili da čitav Kapitul ide u Baziliku sv. Klare… Sad već polako osjećam samoprijekor, osjećam oholost… Mislio sam sa mi njima ‘nešto’ nosimo, a sve više se osjećam pred njima prosjakom…

I još – po rasporedu vidim – pred blagoslov, kratak pozdrav sestara Klarisa Braći:

– Brate, ne boj se, Klara za te moli… Klara se radosno i svojevoljno ogradila rešetkama, zatvorila se, da za te posti, za te se žrtvuje… Kad si na putu, kad te zahvaća malodušnost, kad te ponizuje neuspjeh, po danu i po noći, Klara je pred živim Bogom po danu i po noći za tebe brate, za svu tvoju braću… Klara za te pokoru čini… Klara… Klara…

I dalje je sestra Klara u ime svih sestara Klarâ ovdje iza rešetaka i svih 18000 sestara Klarâ utamničenih iz radosti i ljubavi po čitavom svijetu govorila Franji, i punila ga radošću i sigurnošću i hrabrila ga ona – sestra Klara… Govorila je toplo kao sestra, a ljubila je bez riječi – kao majka… Osjećao sam da mi se oči ispuniše suzom… Osjećao sam se malen, sitan… i vidio sam silnu riječ Pisma: čovjeku nije dobro da je sam…

„Gospodnji Duh, koji je poslao Franju, neka vas, braćo, vodi i štiti uvijek na vašem putu. I nek vam uvijek bude kao pomoć slična vama, – ut adiutorium simile vobis – ona prava sestra Klara koja je bila i ostaje u Crkvi i u Redu čista žrtva i molitva: za vas, bez kompromisa, vječno zatvorena u životu Gospodnjem…“

Čuo sam jecaj iza sebe… a ‘Klara’ je završila: „Ponovno, Bogu i vama hvala za vašu današnju prisutnost ovdje, kod naše zajedničke majke Klare, ‘Franjine biljčice.’

Procesija od 150 koncelebranata, u bijelom, sabranih iz čitavog svijeta, tekla je crkvenom lađom bijelih zidova… Kroz staklo velikog ulaza vidim osvijetljen visoki gradski toranj na ‘Piazza del Comune’. Nešto ljudi što se skupilo u baziliku prati bijelu rijeku što pred njima otječe u sakristiju i pita bez sumnje: Što ovo znači? Pitali su i onda, kad je mjesto ‘zlatne mladosti’ Franjo predvodio ‘pokornike iz Asiza’; i onda, kad se nešto događalo u kući gospođe (Ofreduccio) Ortolone, udovice plemenitaškog pokojnog Faverana, tu nešto naviše, na piazzi san Rufino.

One noći, Klara silazi Franji u Crkvicu Marije Anđeoske sred šumice u dolini; one večeri, Franjo je uzišao Klari… Susret brata i sestre nakon dugog vremena, ili oproštaj brata i sestre za dugo vrijeme – tako sam doživljavao ovu večer. Susret sa sestrom, koja je mnogo, mnogo brata zadužila… Koja i ne zna za što joj sve brat ima pitati oproštenje… Brat je zaplakao, a sestra se čudi: Zašto?…

Da li je Klari itko pripovijedao o ustanku Asižana i rušenju Rocke i feudalnih dvorova kad je ona imala samo 6 godina (1199.)? O neprijateljstvu Asiza i Perugie, kamo je morala bježati Klarina obitelj jer se stavila na stranu plemstva? Da li je Klari itko pripovijedao da je među oduševljenim ‘ratnicima’ i protivnicima bio i 17-godišnji Bernardonov Franjo?

Otišao sam još trenutak pred svetodamjanski Križ u pobočnoj kapeli i jednostavno molio s Franjom: „O, uzvišeni i slavni Gospodine, prosvijetli mi srce. Daj mi pravu vjeru, sigurnu nadu, savršenu ljubav, duboku poniznost, znak i spoznanje da opslužujem tvoje zapovijedi. Amen.“

Pred bazilikom autobusi čekaju. Dok ulaze, odem do ‘belvedere’… Zvjezdano nebo nad Asizom i Umbrijom, pod Asizom se ravnica ljeska u svjetlu. Svjetla posvuda naokolo, a najdalja i najviša: Perugia.

Asiz – Gubio

28. X. 1976. – dopodne

Na doručku naš p. Zdenko Marić pokaže ključeve. Auto je nama na raspolaganju. Pet nas je, od toga dvojica, pa i trojica šoferi. 

Dan oblačan, ali ugodan. Prema Peruđi, pred Peruđom desno. Kakvih pedesetak km do Gubbia. Krajevi podsjećaju na Dolenjsku ili nekoje krajeve u Bosni. I najmanji potočić imenovan, vijugave poljske i brdske ceste, polja i brežuljci, sela i seoca, sve uredno, sve obrađeno… Gubbio. Drugačijim sam ga zamišljao, na temelju reklama: Posjetite Gubio, grad povijesti i umjetnosti. Najsačuvaniji sredovječni grad, itd. itd. Očekujem zidine, poput Dubrovnika. Ni sjena! Kuće su doista u onom stilu sačuvane, ali…? Najprije k ‘sv. Franji’, gdje je bila kuća Franjina prijatelja koji Franju zaodjene, nakon ‘neobične parnice’ pred asiškim biskupom. Fratri – konventualci – su upravo molili oficij, kad smo ušli u golemu, golemošću zastrašujuću crkvu. Jednom sam se približio, šaptom nas i predstavio, tražio jednu informaciju… Dao mi je informaciju i nastavio sabrano molitvu. Krenusmo k crkvi sv. Ivana, iz Franjina je doba, i sigurno je na boravku u Gubbiu u nju svraćao. A onda, k sv. Ubaldu – naš samostan na brdu nad Gubbiom. Kad kola krenu, čitam kolegama: ‘Među tupinom i vodom što bjega s visa, što izbra Ubaldo ga sveti, obronak plodan visokog je brijega…’ itd… (Dante, Raj XI).

Uz taj vis se, dakle, sad penjemo… Penjemo se kroz maglu, kroz orošeno drveće, kroz gudure kroz koje se i magla jedva vere. Mislim i govorim: savršeno carstvo vukova… Nešto pred nama na cesti, u magli… – skokne na drvo vjeverica kudrava repa. 

‘Santuario’. Taman izlazi fratar, nekamo žuri. Svega su dvojica ovdje. Pokaže nam ukratko rukom klaustar i crkvu. Kad rekosmo što smo vidjeli u gradu, „drugo što i nemate“, doda. U klaustru od opeka nešto se radi, valjda restaurira. Vidimo i natpis: milodari za očuvanje tijela svetog Ubalda. Uđosmo: osvijetljena otvorena raka – u staklu – svetoga Ubalda nad oltarom. Slično kao sv. Šime u Zadru. Pod rakom, na zidu lijepo građenog oltara, sve unaokolo mnogo svetih i blaženih koji potiču iz Gubbia. Vitraži – lijepi – iz života sv. Ubalda, gubijskog biskupa. 

Suvremenik je, vidim, naših kraljeva Zvonimira i Krešimira. Biskupom ga postavi Honorije II. Pogled na grad s visine. Dugo se ne bih udaljio da ne zove šofer, a i sat! Jutros kroz maglu i  klisku cestu, sad kroz osunčanu i suhu.

Kod mjesta Piccione prema Asizu, skraćenim putem. Ovim je Franjo, po svoj prilici, išao nakon ‘rasprave’ s ocem. Pred Asizom komandiram: lijevo! Bijela je cesta. Tu bi morao biti Ponte Santa Croce. Jest! Eno ga!… Najprije ostanemo šuteći, a onda kao na prstima k maloj crkvici sv. Križa. Zatvorena. Iza nje kućica. Starica je razumjela što želimo, i, oslanjajući se i držeći se zida crkvice, otvorila nam je. Iz onog doba je crkvica. Molim… I on je ovdje, zacijelo, klečao i molio. Nagnemo se na ogradu mosta Santa Croce. Šuteći gledamo kako bistra, bistra voda žuri pod mostom… ‘Bjega’ – rekao bi Dante. Što misle moja braća? Ja sam gledao Franju, kako je letio niz ovu strminu pod gradskim vratima S. Giacomo prema ovom mostu, nakon što je odzvonila zadnja molba ‘Očenaša’ nakon parnice u ‘Vescovado’. Bio je gotovo gol, ali nije osjećao studeni. Ipak, mislim: ovdje se zaustavio, ovo je bila jedna granica. I Franjo je, makar u zanosu, ipak ostao čovjek… Pogledao je grad… Otac,… majka… Je li tom mladiću i suza kliznula?… Onda je naglo krenuo: GUBBIO! – svom prijatelju, on treba prijatelja. Da je netko od nekuda slijedio mladića, a možda i jest, videći onaj odlučan pokret na mostu Santa Croce nad rječicom Tescio, možda bi pribilježio Cezarovu: Alea iacta est! Pjesnik bi možda napisao: Voda Tescia, koja je osjetila Franjin drhtaj na mostu onda zvanom Ponte dei Galli, žurila je to prenijeti rijeci Chiascio u koju će se uliti kod Monastero di San Paolo, kao da je znala da će ne dugo potom, baš u tom samostanu o tim događajima razmišljati Franjina prijateljica i suradnica Klara, a onda obje vode žure reći Tibru, da bi, valjda, on te glasove ponio u Vječni Grad. Ali, to je pjesnička mašta! Stvarnost je bila da smo na tom mostu izmolili ‘Oče naš’; ja sam ga namijenio za to da mi brat Franjo izmoli da se nikad ne okrećem natrag!

Krenuli smo prema Porta S. Giacomo i čitavih pet minuta prije početka sjednice stigao sam u Sv. Mariju Anđeosku.

Assisi, S.M. Angeli, 29. X. 1976.

Svečanom koncelebracijom završio Kapitul. Doručak, pozdravljanje, u 9:30 odlazak.

  • Treba pomoći?
  • Da, ako imaš vremena. Pukla mi je ručka od tašne, ne može se zatvoriti. Znaš, knjige – težina. To nije određeno za ovaj teret.

Zgrabim kovčeg, otpratim na stanicu. 

  • Vlak je u 9:27; večeras u 10 sam, ako Bog da, u Ljubljani. Blagdani su, bit će mnogo ispovijedanja.

Točno 9:27. Assisi – Perugia – Terontola.

  • Ivan, hvala!

Stisnemo si ruku.

  • Sretno! – rekoh.

Vlak krene, još jednom su domahnemo, opazim zahvalan pogled. Sretan sam što sam mogao pomoći, a sjetan krenem Mariji Anđeoskoj. Možda ih još i stignem. Ne… 9:35, autobusi za Rim odoše. Stanko, Stjepan, Alojzije… Sâm. Počne kiša, lagano. U sobu. Sâm… Sjednem. Ponešto tuge…

Agneza, Klara, Franjo… glasno izustim i nasmijem se. Radostan sam. Započnem razgovor za kojim sam toliko žudio.

Prošlu noć, kolikogod puta sam se probudio, a često sam se budio, u društvu sam s Agnezom, Franjom, Asizom, Životom – pravim životom!

I tako sve dane, i u sv. M. Anđeoskoj i bilo gdje bio, uvijek sam u ovom divnom društvu, a nemaš se kad zadržati, sjesti i porazgovoriti. Svaku noć o njima sanjam i u snu najviše razgovaram. Nisu ovo ‘Cvjetići’ – gola je istina. Posla do vrh glave, jer sam kao predsjednik imao podvostručenu satnicu, bilo za službeno na Kapitulu, bilo za organizaciju obilaska svetih mjesta svojoj skupini. Ipak sam zadovoljan, a čini se da su i kolege bili zadovoljni. Samo jučer: Pohvale, u 7:30 za Gubbio (naša skupina); točno u 11:25 sam u sv. M. Anđeoskoj; u 11:30 sjednica coetus proesidum: ‘njemačka točnost’ – naglasio je predsjednik Lorranaga. U 12:00 sjednica s generalom: collegium praesidum, svečani – oproštajni objed, iza objeda uzvrat k Poljacima, u 15:30 misa našeg coetusa, jer smo zamijenili za jutros, pa u 16:15 kratak izvještaj našima sa sjednice u podne; u 16:30 opet sjednica coetus praesidum, u 17:30 zaključna plenarna, u 19:30 Vespere, večera, i prva kopija filma o sv. Franji, a onda s papirima do 23:30! Bože sačuvaj! – i hvala Bogu! Ne bi ni drugi dani bili mnogo drukčiji, zato sam tako stvarao naš pojedinačni raspored da smo se ipak mogli posvetiti osobnoj i zajedničkoj molitvi i meditaciji.

Bože moj, opet mi dođe na pamet: kad se jutros za vrijeme koncelebracije zaljuljaše zvona sv. M. Anđeoske, sve sam u njima čuo: i žubor sestre vode, i plamen brata ognja i pjesmu vjetra i bogatstvo kišnog i sunčanog i svakog vremena, i zato opraštanje, i kristal čistog srca i slavu nosioca mira i blagost sestre smrti i radost bratske ljubavi… Asiz i Bettona su se morali zagledati prema sv. M. Anđeoskoj kao kad se ono nad Porcijunkulom javio ‘požar’. A i ne samo Asiz i Bettina nego, evo gledam u velikoj bazilici, ljudi sa svih strana gledaju i pitaju: Što je to sve jutros u plamenu? Orgulje, sva svjetla, a bezbroj ih je po kornižima i čekama – preko 150 raspjevane braće! Predstavnik naše skupine, p. Polikarp čita tekst I. Cel. N. 29: „Ite, carissimi, bini et bini per diversas partes orbis, amnutiates hominibus pacem et penitentiam in remissimen paecatorum… Ipse (Franciscus) vero amplexans eos, dulciter et devote dicebat singulis: „Jacta cogitatum tuum in Domino, et ipse te enutriet.“ – a onda je o. general s blagoslovom otpustio braću… Divno bijaše.

Iza objeda odmah iz Svete Marije Anđeoske na autobus za Peruđu. Autobus ispuniše đaci i studenti – završila nastava, vraćaju se kućama. ‘Zlatna mladost’ u vicevima, djevojke se ‘otimaju’, kolege ponešto dobacuju. Bastia, pa Costano,… i redom mjestanca i mjesta koja se spominju u povijesti ili Legendama ili Cvjetićima sv. Franje. Kondukter, vadeći mi kartu, kao da se ispričava: Ovaj vozi sve okolo, dugo. I ne misli da mi je to ovoga puta radost! Da sam naručio, nije moglo biti bolje.

Krenusmo prema zapadu, pa na jug. Nekako nalik na Konavosko polje, samo mnogo prostranije. Kako kroz polje vijugamo, tako mi Asiz poprima uvijek nove oblike. Po polju se autobus prazni. Vidim da su i Franjo i Klara mogli biti nekako u ovakvom društvu. Seljačke – poljske kuće, mogle su i onda nekako ovako izgledati, a čitavo polje je kao posuto kućama i kućicama. A i polje je obrađenije  nego naše. Obronci se sive od mladih, pomnjivo njegovanih maslina. Prođosmo polje i penjemo se nasuprot Asizu. BETTONA! – Mjesto odakle su ljudi promatrali ‘požar’ u šumici Porcijunkule (zanos Franje i Klare). Grad je u zidinama. Vučemo se kroz čitavo mjesto, kao da znade da to želim! Stari zvonici, stari grbovi, a Grad ponosit i divan. Podsjeća i ovaj, i mnogi drugi, na naše istarske gradove. Vidim i tablu: Museo pinacoteca comunale. Na trgu pred crkvom velika česma. Golub se ispeo na vrh i s malog vodoskoka pije. Sad ulazi opet uglavnom mladež, vjerojatno za Peruđu. A glazba prosljeđuje svoje beskrajno: ‘Amore, amore, amore…’; valjda da me i dalje zadrži u društvu ‘zlatne mladosti’. Spuštamo se i vijugamo uzvisinama i mjestancima COLLE, SIGNORIA, PONTEROSCIANO, TORGIANO. Sve mjesta s velikim starinskim crkvama, a oko mjesta uređeno kao perivoj. Prijeđosmo i Tiber. U ravnici smo: Miranducio, pa putokaz prema Ponte San Giovanni – poraz Asižana proti Peruđe i zarobljeništvo Franjino! – Ostade putokaz, a mi kroz Farieru lijevo: PERUĐA. Po brežuljcima je razasula zvonike, stari grad i groblje. Uzlazimo – sve ponosnija, sve oholija! Prema sjeveroistoku brežuljci se spuštaju, a Asiz se zgurio uz Monte Subasio. Ili se boji, ili se kostruši za napad. Tako čitam, jer sam samo u jednim mislima i osjećajima: Franjinim. Jedva se probijamo: tri su popodne, svršava posao i gužva. Znači, čitav sat se vozimo. Da smo išli direktno, ne bi više od pola sata. Ali, danas mi je dobro došlo. Često sam se bavio mislima kako sve ovo obići? A eto sreće! Dok dugo stojimo pred semaforom, kondukter broji novac. U sebi sam dodao: Valjda misli na otkup zarobljenika – Franje? Zadnja stanica, a i početna: ispred Palazzo della Provinzia. Nasred prostranog trga, Vittorio Emanuele II na konju … Umbria. Hladno je, visina je. Na jugoistoku trga vidilica – Peruđa patrolira i gospodari na sve strane. Misleći što napisati promatrajući ovu ljepotu pogleda, ugledam među drvećem perivoja brončano poprsje na kamenom postolju: ‘La storia il paesaggio ispirarono qui a GIOSUE CARDUCCI il canto dell’ amore. Il nome di lui questo giardino…’ Na zelenim klupama pod crnikama koji penzioner, poneki mlađi s novinama, dječaci iza njih s loptom, a dvojica se mladih tik uz spomenik previjaju i dave u ljubavi. 

Na vidilici vidim: Peruđa je na visini od 476 m. Označeni su svi pravci i visine brda uokolo. Čitam: od sjevera prema istoku, jugu i zapadu: Monte Cucco (1567), Monte Penna i Monte Pennino skoro iste visine, Monte Subasio (1290), M. Cavallo, M. Vettore – Monti Sibilini čak 2478 m, Serano, Maspra, M. Terminillo (2213), M. Martano (Giano dell’ Umbria), M.S. Pancrazio (1027). U pravcu Rima i Todi-a je Pianura del Tevere, a onda M. Croce di Serra Melezzole, M. Peglia prema Orvietu, Montereale, Castel Azzara (M. Civitella 1107), M. Cetona, M. Amiata (1734) u pravcu Trasimena. Fantastično!

Par dječačića uza me crtaju crkve i zvonike. Potražim plan grada, vodič. Hladno, dućani se zatvaraju, jer se griju, mladež u kaputima i ogrtačima. Centar grada. Peruđa je silna, a vidi se da je takva i bila: i kulturno i trgovinski, i umjetnički i politički i vojnički. Kako se usudio Asiz išta i pokušati proti Peruđe? Tu je jedini odgovor: luda ljubav za slobodom. Na ovom divnom trgu, sve je divno i majestozno – ne znaš što bi prije gledao i čemu bi se više divio: Katedrala sv. Lorenza? Fonte Maggiore jedan od najljepših sredovječnih spomenika u Italiji? Ili Palazzo dei Priori? Krenem najprije u Katedralu. Pred njom spomenik Pija III. Natpis je zamazan bojom, a s druge strane isto tako bojom: ABORTO LIBERO! I srp i čekić. Iznutra čujem orgulje: Bach. Bože, ne znam da li je ijedna crkva ovakav prvi utisak učinila na mene. Tri lađe, a sve tri jednako visoke, daju izgled jedinstvenosti, maestoznosti  i pompoznosti. Znak veličine, snage, ukusa i moći, ali i pobožne religioznosti! Poklon, kratka pauza uz orguljaša. Kad sam pjevuljeći pratio što svira, odmah mi je pružio mjesto. Zahvalio sam. Dobar instrument i dobar majstor. Isplatilo se samo radi katedrale doći u Peruđu, rekoh u sebi. Na katedrali ispovjedaonica sv. Bernardina, kao i u Asizu. Bože, koja su veličina ti ljudi! Znači, i ova prostranost katedrale je premalena za propovijedi sv. Bernardina! Franjo, nekad neprijatelj Peruđe, sad je DRAGOCJENOST: gledam njegov vitraž i veoma lijepe kipove sv. Franje i sv. Klare u kapeli sv. Sakramenta. Prelijepa je pala Duhova i posred crkve Gospa ‘Vergine forte e coraggiosa’. Sva je okružena zavjetnim darovima srebrnih srdaca. „Ja ti dajem, Gospo, svoje toplo srce“, šapnem – valjda toliko glasno – da su se okrenule neke osobe i ostale začuđene vidjevši tog ćelavog stranca što tako srdačno moli.

Onda uličicom na Piazza Moracchi prema S. Bernardino i S. Francesco al Prato. I oratorij sv. Bernardina koji je na ovom trgu također više puta propovijedao, i crkva sv. Frane koja bješe ‘panteon’ mnogih velikana Peruđe, zadivljuju svojim pročeljem. U oratoriju se vrši služba Božja – upravo prispijem, a sv. Franjo se restaurira. I na ovom, praznom i pustom trgu, dječaci zanosno napucavaju loptu. Zamolim, pruže mi. Opalim – zadivljeno gledaju. Silazim ulicom ‘Via curiosa’. Na tabli je i par upitnika ???, a i ja se pitam: zbog čega taj naslov? Onda lijevo, prema Piazza IV Novembre, pred katedralu. Usput crkva Bezgrešnog Začeća i sv. Filipa Neri. Pogled mi se odmah zaustavi na pali velikog oltara: velika sličnost s našom u Rožatu: Imakulata. Piše: kopija Petra da Cortona. U Rožatu bi, kažu, mogao biti neki domaći majstor. U Vodiču piše: L’Assunta di Pietro Barrettini da Cortona. Može li se to dovesti u vezu s kakvim BERETIN-ima kojih ima u našim krajevima? Počelo se mračiti i trebalo je prema autobusima na Piazza Italia. Išao sam uz Palazzo dei Priori Corsom Vannucci. Korso kao naš Stradun ili Korzo na Rijeci. Guraju se, tiskaju, i valjda griju, jer je hladno. Sama mladost. Zavirujem lijevo i desno da što više ponesem, jer se ima što ponijeti.

A kad je pala noć, prosu se svjetlo sve unaokolo. Daleka svjetla tek svjetlucaju, a najdalja samo iskre. Mjesečev srp je šetao kroz oblake i na njih crtao svoj krug. Visoko je, a u pravcu Rima. Na toj strani je bilo nešto otvorenije, dok su crni oblaci potpuno zatvorili sve ostalo obzorje.

Asiz se još više skupio u svoje gnjezdašce, i žmirkao, povučen u Monte Subasio.