Fra Ivan Peran rođen je 25. lipnja 1920. u Kaštel Starom od oca Ivana i majke Nediljke, zvane Dome, rođene Piljić, kao najstarije dijete, uz tri mlađe sestre. Na krštenju je – po djedu – dobio ime Felicij (Srećko).
Majka mi je pripovijedala da sam se rodio u sat iza polnoći po sv. Ivanu. Kršten sam po djedu: Srećko – Felicij (Filicijo), i to valjda nije uzalud; toliko puta sam iskusio, pa čak rekao i na šalterima, kad već „nije imalo smisla čekati, jer je sve popunjeno.“
Blagdan svetoga Felicija ili Filicija slavi se 30. kolovoza. Ovaj dan je bio nešto sasvim osebujno: bez buke, bez pazara. Kao dan osobite crkvenosti, povučenosti, duhovnosti. U glavnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja, pobočni oltar sa sjeverne strane, posvećen je svetom Feliciju. Na oltaru je lijepo izrađena raka, u kojoj su relikvije Svečeve. I kao najmanja dječica, znali smo da je sv. Felicijo rimski vojnik, mučen za cara Dioklecijana; da je darovan i donesen lađom preko Jadrana u Kaštel Stari. Uz to, kad bi se raka otvorila, uspinjali bi se uz oltar i pomnjivo jedan drugome pokazivali sve ono što je bilo u vezi sa Svecem, njegovim mučeništvom ili je bilo na lađi koja je dovezla njegove relikvije – kosti. Tu je bila kaciga, mač, dio odijela, pa svjetiljka što je bila na lađi, i još toliko toga smo mi otkrivali. Ono što bi svećenici propovijedali o sv. Feliciju, a možda još više što su nam stariji znali pripovijedati, pa ovo što bi sami iznalazili u tajnama Svečeve rake, u nama bi izgradilo čitavu riznicu predstava o Svecu, ali i poštovanja i pobožnosti koja bi nas ispunjala ponosom na Sveca, koji je neprestano živ među nama kao naš osobiti zaštitnik i zagovornik, kakva nemaju ostala kaštelanska sela. Tog dana kao da je nad mjestom lebdjelo neko mistično ozračje, a sve mještane, pa i nas najmanje, ispunjala neka duhovna dimenzija. Tome je doprinosilo i čestitanje ‘krsnice’ – predivni izraz za imendan, – jer je mnogo muških i ženskih nosilo Svečevo ime: Filicijo, Srećko, Srećka, pa i Feliks, Felice.
Obitelj dječaka Srećka bila je domoljubno usmjerena. Otac obitelji, Ivan, čestiti mali trgovac, cijenjen u mjestu, njegovao je sve ono što spada na identitet hrvatskog povijesnog bića. Nije se isticao u kakvim nacionalističkim pretjeranostima, ali je svome sinu s ponosom govorio o davnim hrvatskim kraljevima i o drugim velikim imenima hrvatske povijesti. Majka, veoma pobožna vjernica, jednako je snažno nosila domoljubnu svijest. Uz takve roditelje je i dječak usvojio tu domoljubnu crtu, što se vidi i iz njegove crtice o Mati Gesneru.
Od svojih roditelja učio se vjeri. U obitelji se redovito molila krunica, a nedjelje i blagdani bili su obilježeni posjetom crkvi i sudjelovanjem na svetoj misi. Kad bi otac Ivan odlazio na dulji put, uvijek bi išao ispovjeđen i pričešćen, a obitelj bi svake večeri molila za nj. Majka Dome bila je vrlo pobožna žena. Posebno je njegovala pobožnost prema sv. Josipu, što fra Ivan potvrđuje: „Majka mi je, sjećam se, uvijek od najranijih godina s puno srca i topline govorila o sv. Josipu. Uz one ‘vence’ i ‘slavljenje’, njezin je lumin u kući bio neizostavan.“ Sv. Josip je među svecima koje je fra Ivan posebno štovao ostao živo prisutan u daljnjem njegovu duhovnom putu.
Već od malena živo je želio ministrirati kod svete mise, pa mu je prijatelj obećao da će ga naučiti ministrirati. Kad su počeli, naišao je Milin otac Jure i poslušavši ih zaključio da ministriranje nije za Srećka.
Sjećam se da je moja prva posebna pobožnost bila Presvetom Srcu Isusovu: ZLATNA KRUNICA! Molio sam je kao prvaš! Svaki dan na POKLONU iza objeda.
Srećko je s posebnim žarom svaki dan odlazio ministrirati u župnu crkvu. Oko svoje sedme/osme godine života nagovarao je majku da se u kućnom hodniku, ispred kuhinje, napravi mala drvena crkvica s krovićem. Ta crkvica, veličine cca 80 cm, otvorena prema vani, bila je postavljena na mali stol uz zid hodnika. U crkvici je stajao oltarić prekriven stolnjakom, na njemu dva mala svijećnjaka sa svijećama i kalež. Pored crkvice, na tlu, bio je kadionik s tamjanom. Majka mu je izradila i misnicu od debljeg papira (pakpapira) koju je stavljao na posebno sašivenu dulju bijelu košulju (alba). Dvije mlađe sestre, Jele i Vinka, imale su ulogu ministriranja. Srećko bi se posve uživio u slavitelja svete mise, izgovarao neke molitve, a kako je bio dobrog pamćenja, znao je mnoge dijelove reda mise napamet, pa se okretao prema sestrama i govorio ‘Gospodin s vama’, na što su one odgovarale ‘I s duhom tvojim’. Starija sestra, Jele, imala je tada četiri ili pet godina, Vinka je bila godinu dana mlađa.
U sličice iz djetinjstva ide i jedan neobičan događaj kad je u društvu starijih i djece hodao prema vrhu Kozjaka: U pameti mi je i ljetni sv. Ivan ‘Svitnjak’. Osim što su se uoči blagdana palili kresovi koje smo preskakali, na sam blagdan, iza svete mise se odlazilo na ‘Brce’ gdje se nazdravljalo crkvenim vinom. Za djecu je bila posebna ponuda s razvodnjenim vinom. Sjećam se i svog puta na Radošić na dan sv. Ivana ‘Svitnjaka’ (24.6.), a moralo je biti negdje oko 1931. Otac išao, (kao gost Rajčića), ja ostao, i pješice s + Marijojom Šimakovom, koja je jahala na magarčiću. Sjećam se ‘čudesnog’ hodanja po komadićima stakla – bos sam hodao baš pred vrhom kozjačke kose – Malačka se zove, a ništa mi se ne dogodi. Kad sam ocu pričao na Radošiću kao neki čudesniji događaj ljutio se, sjećam se, i zabranjivao pripovijedati.
U malom tijelu stajao je jaki karakter i snažna volja. U djetinjstvu je bio izrazito niska rasta. O svojem dječačkom stasu – kad je krenuo u pučku školu – zapisao je: „A bio sam najmanji od svih… Ostalo mi je u sjećanju: 126 cm visine, u prvom razredu. A uvijek sam u svom razredu bio najmanji“. Niska rasta ostao je sve do petnaeste godine života, kada je izrastao u stas srednje visine, otprilike 178 cm, a kroz čitavo vrijeme odrastanja bio je žilavi sportaš. Isticao se kao veoma vješt u vježbama Hrvatskog sokola.
Znadem da su me jednom mornari iz Divulja nakon ‘sleta’ obasuli voćem, bombonima, čokoladama, da nisam sve mogao ni nositi… U našem dječjem nogometnom klubu sam bio blagajnik, i držao oštre govore što se ne plaća članarina. Najradije sam ponavljao: ‘To je sramota’! – jer sam tako čuo govoriti od narodnih zastupnika koji su kod nas svraćali, jer smo se uvijek kao Hrvati isticali.
Nakon završene pučke škole, koju je završio odličnim uspjehom, otac je namjeravao svojega sina – jedino muško dijete u obitelji uz tri sestre – upisati u trgovačku školu. Želio je da ga sin naslijedi u poslu. No, Srećko je želio u fratre pa je njegov otac Ivan poslao zamolbu dominikanskom sjemeništu u Bolu na Braču za primitak dječaka u dominikansku sjemenišnu gimnaziju. Zamolba je bila odbijena uz obrazloženje da dominikanske odredbe zabranjuju primanje pitomaca u sjemenište onih roditelja koji imaju samo jedno muško dijete.
Na sinovljevu opetovanu želju otac se obratio franjevcima na Poljudu u Splitu, kod kojih su također vrijedile iste odredbe za muške jedince u obiteljima. No, nitko od franjevaca se nije sjetio spomenutih crkveno-pravnih normi pa je dječak koncem ljeta 1931., u svojoj jedanaestoj godini, primljen u franjevačko sjemenište, odnosno u nižu klasičnu gimnaziju na otočiću Badija, kod Korčule.
Odlazak u franjevačko sjemenište, obzirom na Srećkovu zaigranost, u rodnoj sredini nije primljena s osobitim uvjerenjem da će od toga što biti. Žene su znale odmahivati rukom kad bi ga za velikih praznika vidjele kući, glasno govoreći: ‘Prije ću ja biti švora nego on fratar’. Čak su i pojedini odgojitelji bili skeptični po pitanju njegova izbora, budući u to vrijeme nogomet i svećeništvo nisu išli zajedno, a zapravo je nogomet bio glavni razlog zbog kojega je Srećko stigao na Badiju. Srećko je jako volio igrati nogomet, a Ante – brat ministranta Mile, koji je već bio badijski đak, pričao je Srećku kako se na Badiji igraju prave utakmice.
Nogomet je glavni krivac što sam postao svećenik. Kao dječak nikad nisam razmišljao o zvanju svećenika, pogotovo ne o redovništvu, o franjevcima. Zanimao me je jedino nogomet. Kad sam kao jedanaestogodišnjak trebao nastaviti školovanje u gimnaziji, kako bih kasnije naslijedio očevu trgovinu u Kaštel Starome, počeo sam se družiti s dječakom koji je pohađao franjevački konvikt na Badiji, na otoku Korčuli. To je bio brat onog ministranta Mile. Njegova priča o tamošnjim događajima u kojima je velik dio vremena bio posvećen nogometu toliko me zagrijala, da sam se odlučio osobno uvjeriti u to.
