Mk 1, 1 – 8
Obucimo se u duh Ivana Krstitelja, naviještajmo svojim životom, neprivezanošću za zemaljštinu: Iza mene je jači, veći od mene, kojemu nisam ni sjena: Dolazi sam Bog!
Mk 1, 14 – 20
Bog nam progovori u Sinu. Sin je onaj kojega treba potpuno slušati. Sin je kralj svega i samo On treba kraljevati. Njegovu kraljevanju se treba radovati, jer su „pravda“ (svetost) i pravo temelj njegova kraljevstva. To i takvo kraljevstvo započe Isus naviještati pozivom: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Evanđelju!“ Za navještaj toga kraljevstva poziva prve učenike. Nije jednostavno ostaviti sve i poći za Isusom, kako to učiniše Apostoli, braća Petar i Andrija, Ivan i Jakov. Ostaviše mreže – svakidašnju zaradu – i oca, i otiđoše za Isusom. Mada je njihovo dotadašnje iskustvo bilo kratko (obzirom na Isusa, – što čuše i vidješe) ipak je bilo takvo, da su ga s povjerenjem slijedili. Za takvo kraljevstvo se mora pojedinac sav predati: „Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim.“
Mk 1, 21 – 28
Evanđelje donosi drugi slučaj Božje dobrote. Isus ozdravlja opsjednutog čovjeka. Nad ovim Isusovim djelom su svi zaprepašteni. Dive se: „Nove li i snažne nauke!“ A ipak, da li je kod mnogih sve ostalo samo na divljenju?
Prvo čemu se moramo svjesno suprotstaviti jest moć Zloga u sebi i u svijetu, smjesta i potpuno, bez pregovaranja i uvjetovanja: „Umukni i iziđi!“ (napasti). Gospodin Isus čisti svijet od prisutnosti sotone, ali i njegovih pomagača, to jest onih koji neozbiljno uzimaju propovijedanje Božjega kraljevstva.
Sveto Pismo mnogo govori i spominje kako je Isus „zloduhe izganjao.“ Na pr. samo kod Mk 1, 29 – 39 se dva puta spominje. Zar je potrebno to mjesto ‘stricte’ uzimati kao ‘opsjednuća’? Zlodusi mnogo više djeluju redovitim – običnim putem ljudskih naravi, neukroćenih strasti. Prisutnost Svetoga – Krista je sve to razotkrivala! To je ono na što je svaki ‘Krist’ – kršćanin pozvan: svojim ‘krstom’ razotkrivati i razgoniti nečiste duhove.
Mk 1, 29 – 39
Kao usput, Isus ozdravi Šimunovu punicu. Ozdravlja mnoge od raznih bolesti. Ujutro rano, još za mraka, povuče se na molitvu – razgovor s Ocem. Učenici k njemu: Svi te traže… Svatko ima svoj razlog, a ponajviše: ozdravljenja. Isus pak veli: Idimo drugamo da i onamo propovijedam. Dakle: Božja riječ mora biti glavna hrana ljudima!
Svatko je spreman vršiti VOLJU BOŽJU. Najčešće je pak to etiketa za vlastitu volju. Mi ćemo čak i dokazati da je ono što mi hoćemo upravo volja Božja. Štoviše, nekad ćemo i Bogu molitvom dokazivati kako nešto mora biti onako kako mi tražimo. „Svi te traže“ – dolaze učenici Isusu koji bijaše na molitvi. Što bi bilo prirodnije nego odmah početi s onima koji ga traže – kao što i nas, baš NAS, MENE – znaju tražiti? Ipak: „Hajdemo drugamo“, Isus čuje Očev glas! Znademo reći: E, kad bi ja znao da je to volja Božja…! Umjesto: E, kad bi ja priznao da sam ohol i slabe vjere!
Mk 1, 40 – 45
Gospodin želi i naše tjelesno zdravlje. To pokazuje na gubavcu u Evanđelju. Veli se „neki gubavac.“ Znakovito, ni ime mu ne znamo. Važan je događaj! On želi biti čist, i očisti se, jer to hoće i Bog! On je zato zahvalan. On je svjedočanstvo svima, pa i svećenicima! Koliko puta se mi očistismo? Jesmo li zahvalni?
Na prvom mjestu stavlja izbavljenje od naše zloće, grešnosti koja je prvi neprijatelj: „Ako hoćeš, možeš me očistiti! Isus ganut pruži ruku: Hoću, budi čist!“ Kao da reče: Dakako, to je prirodno, budi čist. A time svima nama veli: Pitajte me sve što vam treba! Time reče: Ja mogu i sam to učiniti, ali želim da i vi sudjelujete! Stoga i ne želi da se o tome propovijeda, ali hoće da tako i mi postupamo, da čistimo! Trsimo se „biti čisti“, pa ćemo sa zahvalnošću prihvaćati Božji glas, i bit ćemo SVJEDOČANSTVO svijetu DANAS!
Mk 2, 1 – 12
Maleni (koji donesoše uzetoga) vjeruju i nagrađeni su; pismoznanci koji ‘mozgaju’ sebe isključuju.
Naša vjera se mora VIDJETI i očitovati kao kod onih što su donijeli uzetoga; kao ozbiljnost samog našeg prvorođenog brata Isusa. Čuvati se „pismoznanstva“, a slaviti djela Božja!
„Tko može grijehe otpuštati do li Bog jedini?“ Da li će nakon slijedećeg Isusova dokaza čudom povjerovati? Oholost života je duboko ukorijenjena u našem srcu i razumu. Mi nikad nećemo priznati da na mjesto Božje sebe KRUNIMO za KRALJA! I u tome je tragika pojedinaca i zajednica. Bojmo se nehaja, neposluha, bezbrižnosti, mlakosti u misli na naše spasenje, jer se mnogo što uzima na laku ruku – pismoznanci (ne obični, dobrodušni puk!), koji jedino traže priliku za raspravljanje, kako bi u raspravama i raspredanjima utopili glas savjesti, a sve pod vidom žara za stvar Božju! Nevjerojatno, koliko im i mi znademo biti slični!
Doista, nije lako prihvatiti stav i postupak mladog čovjeka koji postupa nasuprot svemu u čemu su odgojeni – čitava tradicija. Ali ti isti priznaju: „Takvo što nikad još ne vidjesmo!“ i „učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci.“ Dakle, moglo bi se i moralo upitati: Kako ćemo ono što se zahtijeva izvršiti i slijediti Njegov put i postupak, a ne samo: Zašto?
Mk 2, 13 – 17
Susret s Levijem. Prolazeći, Isus ga opazi u carinarnici. Pozove ga, i Levi ode za Isusom… Sve kao ‘slučajno’… Kod Boga nema slučaja, mada nama može izgledati. Milost – DUH BOŽJI – je kao vjetar: ne znaš ni otkud ni kamo. Treba biti pozoran i koristiti! Tko zna koliko je puta Isus prošao uz Levijevu carinarnicu?
Bog traži iskrenost: Priznati se onim što jesmo: grešnima, slabima, bijednima. Daje nam primjer u Leviju cariniku i ostalim grešnicima i carinicima, kao što nas upozorava pred dvoličnošću ‘pravednih’ – pismoznanaca. „Slijedili su ga i pismoznanci…“ Zašto ga slijede? Da ga iskušaju. Isus ih štedi. Dobrotom odgovara, ne želi ih povrijediti, nego popraviti: „Ne trebaju zdravi liječnika…“ Da li će ih dobrota ganuti, ili će ju zlorabiti za dublje zlo? Kako odgovaramo dobroti koja nas prati, obzirno upozorava preko brata podložnika ili starješine, koji s toliko obzira govori, da nas ne bi povrijedio? Da li tu obzirnost zlorabimo? Da li pokušavamo varati i skrivati svoju nutrinu Bogu? – „Riječ je Božja živa i djelotvorna … Nema stvorenja njoj skrivena.“
Mk 2, 18 – 22
Pitanje o POSTU nije tek pitanje o nekoj određenoj zapovijedi, nego o čitavom stavu, o poimanju, o bogoštovlju uopće! Na pitanje farizeja, pa i Ivanovih učenika obzirom na POST, Isus post ne ukida, nego ga postavlja u mnogo šire razmjere – u sastavni i čak integralni pojam čovjekova života uopće. Post u svojoj biti je nužna stvar za spasenje, a jezgra posta (NOVO u NOVE MJEHOVE) jest darivanje sebe i s potpunim povjerenjem PRIHVAĆANJE svega što Otac šalje. Primjer je sam Isus: Moli sa suzama da bi mogao prihvatiti SVE što Otac šalje (Hebr 5, 7), i u stalnosti prihvaćanja uči se slušati (ib. r. 8). POST nije formalnost nekog propisa, jer je „poslušnost vrednija od žrtve“ – to jest: poslušnost – pokornost je NAJVEĆA ŽRTVA, jer to nije nešto izvan nas, nego MI sami. To je ujedno svojstvo našeg općeg SVEĆENIŠTVA po KRŠTENJU: prinositi sebe kao duhovne žrtve i biti most između Boga i braće ljudi.
Mk 2, 23 – 28
Kako postupati, uči nas sam Gospodin u Evanđelju: kao i inače, tako i ovdje stalno ga zasjedaju farizeji, a nerijetko i dobronamjerni, zavedeni od njih: slučaj trganja klasja. Isus im zadivljujuće mirno odgovara i prosljeđuje vršiti Očevu volju, mada će i dalje biti kritiziran.
Ne sudimo bližnjega po viđenju, ali se zato što ozbiljnije zagledajmo u svoje vlastito zvanje! Ako nas je Gospodin pozvao, svakako ima poseban razlog zašto je to učinio!
Kako slaviti dan Gospodnji, Isus nam pokazuje u Evanđelju: Duhom, ne slovom! „Subota je radi čovjeka…“ Ova izreka Isusova nas pripravlja i uvodi da vidimo koliko Bog cijeni čovjeka! Nije samo pitanje SUBOTE, nego je Bog sve stvorio radi čovjeka; čovjeka, dakle, uzvisio iznad svega stvorenoga!
Mk 3, 1 – 6
U Evanđelju se ističe Isusova apsolutnost i posramljuje ljudska dvoličnost i zloća: čovjek (farizeji) zasjeda Isusu, pod krinkom pravednosti. Hine i glume – farizeji – revnitelje zakona. Uhode Spasitelja, vrebaju ga u sinagogi. Danas ih Isus pretječe: „Je li subotom dopušteno činiti dobro… spasiti život, ili pogubiti?“ No oni su šutjeli… Kad je čovjek upitan, onda šuti. To nije ljudska slabost, nego okorjela zloća! Budite iskreni! … Ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ih ošinu pogledom i ozdravi bolesna. Isus ide svojim putem i čini dobro, a čovjek je dosljedan u zlu (r. 6). Nije ostalo na farizejima. Svi se legitimiramo kao ljudi kojima je ‘pravda’ na prvom mjestu. Nerijetko glumimo čuvare vjere i ćudoređa… Kad smo upitani za sudjelovanje, šutimo, mada bi trebali prihvatiti sudjelovati kod DOBRA! Po uglovima smo spremni kritizirati, rogoboriti, ogovarati, podvaljivati. To je „okorjelost srca“ nad kojom je Gospodin ožalošćen, a koju mi nećemo priznati. Ipak plod okorjelosti se očituje u još dubljoj zloći: vijećanje pogubiti Isusa (r. 6). Dakako, mi ćemo uvijek dokazati da se ovo nas ne tiče; „sve može, ali ovo ne.“ Bojmo se Njegova pogleda!
Mk 3, 7 – 12
Silan svijet grne Isusu – „zgnjeli bi ga“ u želji za tjelesnim zadovoljstvima, ali ono na što Isus prvo ukazuje kao najopasnije jest NEČIST DUH – duh oholosti, zavisti ili zla uopće… Uvijek smo skloni napadače tražiti vani, izvan nas. Napadač, neprijatelj je u nama samima, u neukroćenosti naše naravi; napadač koji meni ne dopušta priznati istinu, biti skroman; tvrdoglavo držati svoje, pa i do svađe i prepirke, mada je stvar malena i nevažna i beznačajna. A da se i ne spominju teže mane i pohote!
„Bacali su se na nj.“ To nam je bitno obilježje svima: sve ćemo činiti i poduzeti za materijalne potrebe ili ono što mi smatramo važnim. Koliko se „bacamo na nj“ da nas pouči i postignemo ono bitno zašto je On došao: Uvesti nas u zajedništvo Oca i Sina i Duha Svetoga? Živjeti i djelovati Očevim duhom?
„Bacaju se na Isusa, da bi ga se dotakli“ – izaziva farizeje na zavist, a zavist dovodi do zločina. Nek nas Bog sačuva od naše zloće!
Mk 3, 13 – 19
Dvanaest plemena prestaje, Dvanaest Apostola počinje. Krist je došao SRUŠITI KRALJEVSTVO SOTONE, stoga se i svi Njegovi odriču ĐAVLA i svih DJELA NJEGOVIH, ĐAVOLSKOG KRALJEVSTVA – trgovanje istinom.
Isus „pozove koje sam htjede.“ Poslani su ispovijedati i izgoniti đavle. Uz ime Šimun dodano Petar, uz ime Jude Iškariotskoga dodano „koji ga izda.“ Ipak, samo izabranje nije i KONAČNICA. Treba se duhom odazvati IZABRANJU. Moguće je biti s Isusom, jesti s Njime, a biti mu tuđinac. Nije dovoljno zvati se Božji, nego: BITI BOŽJI. Svi su Izraelci, ali nisu svi Bogu po volji.
Mk 3, 20 – 30
Skuplja se mnoštvo da nisu imali kad jesti, a kamo li se odmoriti. To je ipak previše, govori se. Izvan sebe je, pomahnitao je… Naći će se toliko principa da ga obuzdamo… I njegovi dođoše da ga obuzdaju. Ipak izvještaj evanđeoski daleko nadmašuje ovaj dosadašnji: „izvan sebe je.“ Doista, izvan sebe je od ljubavi prema čovjeku, prema svima za koje je sišao na zemlju!
Diviti se je Isusu kako na hule pismoznanaca mirno i kratko odgovara i poučava ih, iako su sišli da ga uhode, a ne da se pouče: „Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati.“ Na koncu im ipak daje do znanja pogubnost njihove hule: hula na Duha Svetoga se ne oprašta, a ta hula na D. Sv. je i nepoučljivost i neiskrena nakana!
Strašno je i jedina strašna stvar je kad Ljubav progovori: „Nema oproštenja dovijeka.“ Ljubav, doista, ne prestaje nikada! Stoga onaj kobni „nema oproštenja“, nije pitanje ograničenosti Ljubavi, nego je posljedica neprihvaćanje Ljubavi! A to je okorjelost srca, otvrdlost srca, ravnodušnost i izrugivanje Ljubavi. Ljubav uporno govori, dokazuje toplo, blago, razborito. Međutim, uporno odbijanje rađa otvrdnućem i prihvaćanjem grijeha protiv Duha Svetoga, jer govorahu: „Duha nečistoga ima.“
Mk 3, 31 – 35
„Tko je majka moja i braća moja?…. Tko god vrši volju Božju (tko god otvori vrata srca da u njega uđem), taj mi je brat i sestra i majka.“ Koje li radosti, kojeg li bogatstva, kojeg li poziva! Sjedinjeni već na zemlji u jednu obitelj – Kristovu, s njime ostajemo sjedinjeni i u vječnosti!
Mk 4, 1 – 20
Isus i „ponovno“ i mnogo puta PONOVNO i ustrajno poučava, ali nije dovoljno samo gledati i slušati, jer se može gledati a ne vidjeti, slušati a ne čuti. Treba se angažirati, sudjelovati, konkretno pitati (r. 10), tražiti razjašnjenja, interesirati se, da se može sudjelovati i donijeti rod.
Evanđelje poučava kako Božju riječ moramo primati otvorenim i čistim srcem kako bi donijela pravi plod, kako bi se Božji hram gradio i izgradio u srcu. Sve zrnje „uz put“ – „na kamenito tlo“ – „u trnje“ označuje naše planove koji onemogućuju rast Božjeg zrna – a to je posinovljenje Božje u nama.
Mk 4, 21 –25
Svjetlo smo jedni drugima, ali ne teoretski, naučeno, nego stvarno, životom! Mjerit će nam se, i nadodat će nam se! Pazite što slušate. Mjerom kojom mjerite, mjerit će vam se. I nadodat će vam se. „Ta ništa nije zastrto, osim da se očituje.“ Isus kao i uvijek, ozbiljno govori. Kao da reče: Svakome mora biti jasno da Bog sve vidi, sve zna, i ne da se izigravati. Dakle, živjeti i djelovati jednostavnim, iskrenim, djetinjskim srcem. Ako želimo i nastojimo oko dobra, dobit ćemo još više. Ako se oslanjamo na prijevaru, sebe ćemo još gore upropastiti.
Mk 4, 26 – 34
Kad se predamo odano i iskreno Gospodinu, on čini da poput maloga zrna Božje kraljevstvo raste u nama, a da o tome sebe ne ispitujemo i ne mučimo: Spavali ili bdjeli, danju i noću, sjeme klija i raste. Bog to čini i Bog tako hoće! Živeći od vjere krštenik raste poput zrna, mada i sam ne zna kako, a i ne misli: kako? To je tajna nebeskog kraljevstva. To će razumjeti kad sluša Učitelja koji je „svojim učenicima nasamo sve razjašnjavao.“ Božju riječ pažljivo slušati i prihvaćati u jednostavnosti srca! Bez odbijanja i bez dodavanja. Onda će Evanđelje doista biti RADOSNA VIJEST, kad ga djetinjski prihvatimo srcem kao riječ Očevu! Ono je kao sjeme: Spavao čovjek ili bdio, sjeme klija i raste i donosi plod. Spavati ovdje znači: potpuno se povjeriti Gospodinu.
Mk 4, 35 –41
Apostoli su vjerovali u Isusa, a ipak slučaj s olujom pokazuje kako je neznatna bila njihova vjera. U vjeri i od vjere i mi živimo, a ipak česti slučajevi u svagdašnjem životu to demantiraju, ili barem pokazuju nesavršenost naše vjere. Zar nije istina da se nerijetko znademo zbuniti neuspjehom, bolešću i stotine drugih malenkosti!?
Valovi se poigravaju s lađicom na kojoj su apostoli, a Isus spavaše na uzglavlju. Zašto spavaše? Jer je gospodar i vjetra i mora i valova! Učenici se boje. Zašto? Jer zaboravljaju da je među njima Bog koji je gospodar svega i kad spava! … „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ – kori Isus svoje učenike u lađi. Kori svakoga od nas: Što misliš da si sam?
„Oluja i vjetar“ se u nama uzvitla na sve ono što nam se ne sviđa, a ponajviše ako moramo priznati svoju zloću. Tu nam treba čvrste vjere da se prilagodimo stvarnosti istine i da se osjetimo svetima i sigurnima što je u nama Isus, pa makar spavao.
Mk 5, 1 – 20
Čovjek iz grobnica s nečistim duhom izaziva samilost, ujedno: strašno je stanje biti opsjednut. Sam Bog pokazuje radost i veličinu događaja ozdravljenja, kad dopušta da se potopi i upropasti onoliko krdo svinja, onoliko blago! I tu štetu ljudi „oplakuju.“ A ipak, Isus je mogao istjerati sotonu iz čovjeka, a da sačuva svinje! Međutim, ovim događajem mnogo nam govori! Govori što je sve čovjek, i da mu se ništa stvoreno ne smije pretpostaviti! Zar je manje posjednuće moliti Isusa da se udalji od njih jer ostadoše bez svinja?! Radije se odriču Isusa nego zemaljštine! Možda su među njima i ‘humanisti’ kojima je veoma stalo do čovjeka!
U Evanđelju Isus dijalogizira sa opsjednutim da ljudi jasno upoznaju i uvide što je Isus sve učinio. Gospodin se ne obazire na ljudsko mišljenje, on ozdravljenog čovjeka šalje kao poslanika k njegovima kao nadahnuće, kao milost!
Mk 5, 21 – 43
Dva velika čuda donosi Sveti Marko u Evanđelju. Jair moli Isusa za kćerkicu na umoru. Usput, eto žene koja vjeruje da će ozdraviti ako se samo dotakne njegove haljine. Uzor i primjer je ta žena – usputna – za koju nitko ne zna, niti bi doznao, da je Isus nije dotaknuo i postavio za uzor vjere u Gospodina. Ističemo: usputna! – jer se slučajno namjerila. Slučajno? Ne smije se zaboraviti da kod Boga nema slučaja, jer je posvudašnji!
Ljudska logika i ljudski računi kažu: dosta je, dovoljno je, umjereno… Ljubav nikad ne prestaje. Ljudska logika malo promatra i pita: čemu dopustiti da te gnjetu?… Ipak Isus ne popušta, znade zašto: Tko me se dotaknu? Žena priznaje da je ona to učinila, kaza mu sve po istini. Čuje: „Kćeri, vjera te tvoja spasila. Pođi u miru“… To je riječ i svemu mnoštvu: ne obazirite se na ljudski sud, vjera spašava! Ista riječ je upravljena Jairu: „Ne boj se! Samo vjeruj!“ Vjera je jača od logike, ljubav sve nadilazi – a Ljubav je tu!
Mk 6, 1 – 6
Isus ostaje „bez časti u svom zavičaju i među svojom rodbinom.“ Opet ČOVJEK – svačiji JA – ne može podnijeti da se smatra nižim, da bi se trebao poučiti! Zbog njihove nevjere ne mogaše među njima stvarati čudesa! Isus im reče i prispodobu: „Nije prorok bez časti, doli u svom zavičaju…“ Ipak ne prestaje učiti, jer ne prestaje ljubiti. Svoj posao i svoje poslanje kao i sav svoj život prikazuje svom Ocu.
Isus je ‘nemoćan’ u svom zavičaju! Zbog nevjere njegovih koji ga poznaju. Daj mi, Gospodine, da te ugledam u svakom svom bratu, da mi progovoriš iz svih prilika i okolnosti, posebno iz mog poziva, iz mojih starješina, iz svagdašnjih zaduženja i svagdašnjeg služenja.
Mk 6, 7 – 13
Svega se odreći, kako bi mogli jedino s Bogom i za Boga uspješno djelovati: propovijedati i tjerati zle duhove više svojim životom punim Boga, nego li riječima.
Mk 6, 14 – 29
Uzor čvrstoće i doživljavanja svog poslanja je Ivan Krstitelj, kao što su primjeri robovanja strastima Herod i njegovi. Heroda goni grizodušje: „Kome ja odrubih glavu, Ivan, uskrsnu“, ali ne izražava kajanje. Zašto? Čemu je njegov život bio usmjeren? „Nek se uzvisi Bog…“, pa ćemo dobiti milost obraćenja ako smo trenutno i slabi bili!
Mk 6, 30 – 44
Isus najuzornije prednjači u služenju svojoj braći, nama ljudima. Mada je umoran te nema kada ni jesti, vidjevši silan svijet, prihvaća ih i poče ih poučavati u mnogočemu. Gospodin nas „uči svojim pravilima“, to jest da Ga slijedimo i ne budemo robovi rasporeda i pravila kad je u pitanju ljubav!
Jednoga smo Duha s Isusom, postupajmo kao I on: Isusu se sažali narod. I on ne ostaje samo na riječi “sažaljenje,” treba im pomoći! Tim više, što nije pitanje samo nečeg vremenitog! “Ovce su bez pastira.” I on ih poučava. Ali kad je pitanje i o svakidašnjim potrebama, ne ostaje gluh. Učenici bi se najradije riješili brige: “Otpusti ih…” “Dajte im vi jesti” – znači: Mogućnost imate i vi, učenici, a da toga ni svjesni niste! Kakve mogućnosti imamo? Onoliko, koliko je potrebno! Ako živimo po njemu, onda imamo mogućnosti koje ima i on. Ako treba, umnožit će se kruhovi i ribe!
PODAJTE IM VI JESTI. Isus bezuvjetno, promišljeno, staloženo i sasvim ozbiljno gornje riječi upravi apostolima. Kad oni i dalje ostaju sasvim kod običnog, svakidašnjeg govora i mišljenja, On im pokaže ČUDOM da nije jezgra stvari u tjelesnoj hrani, niti je ON ZA TO došao! Ljubav Božja i POSLANJE Sina u svijet jest „da živimo po njemu.“ A kako i od čega je On živio? „Moja hrana je VRŠITI VOLJU OČEVU!“ Moramo osjetiti da SVU VOLJU Očevu: vrijeme, prostor, zaposlenje, poslanje predano prihvaćamo (ne živi čovjek samo o kruhu!), i onda – kad sami tako živimo! – dajemo svojim primjerom JESTI svakome: učimo ih živjeti od volje Božje, i tako „umnažamo Kruh!“
Mk 6, 45 – 52
Uzburkano jezero – život. „Ne bojte se! Ja sam!“ Gdje je On, nema straha. On je LJUBAV! Strah je mjerilo – pokazatelj – koliko Božji Duh živi u nama i koliko vlada u nama, koliko smo svjesni da smo članovi Božje obitelji i koliko živimo u toj svijesti. Pokazatelj je također koliko živimo u uvjerenju da Bog neprestano bdije nad nama. Konkretno: „vidjevši kako se muče veslajući“ dođe k njima! Oni vide „utvaru“ jer im je (jer nam je) srce još stvrdnuto! A ipak, Bog hoće da toliko budemo predani Duhu kojega nam je dao, da po nama ljudi osjete i vide Boga i njegovu prisutnost. To će se očitovati kad smo pozorni i odazivamo se na potrebe svijeta, a to je – ljubav!
Mk 6, 53 –56
„Molili ga da se dotaknu barem skuta njegove haljine. I koji god bi ga se dotakli, ozdravljali bi.“ S vjerom se samo dotaknuti, znači ozdraviti od bilo koje bolesti i nemoći! Bože, koje li milosti! A ipak, nije to prvo i jedino i bitno zbog čega je k nama došao. Koliko više trebamo radosno pristupati k Njemu – dotaknuti se! – za ono, za što je došao? – POMIRITI NAS, SJEDINITI SA SOBOM, OCEM I DUHOM SVETIM! On se ne zadovoljava da Ga se samo DOTAKNEMO, nego da bude On u nama i mi u Njemu! On to hoće!
Mk 7, 1 – 13
Skupe se oko Isusa farizeji ne s vjerom ni dobrom nakanom. Skupe se naoružani napadom, oštricom njihova hladnog slova. Isus im odgovara riječima Izaije proroka: Ovaj me narod časti usnama, a srce im je daleko od mene. Za primjer donosi odnos prema roditeljima, a i još mnogo što. Isus u Evanđelju odgovarajući farizejima i pismoznancima poučava kakav mora biti DOM GOSPODNJI da mu bude ugodan: čisto, iskreno srce; čiste, iskrene nakane, žar i nastojanje bez računice, jer je Gospodin SVE i njegovo je SVE! Ako se drugačije postupa, onda je to samo čašćenje ustima!
Mk 7, 14 – 23
Sve što je Bog stvorio blagoslovljeno je od Gospodina. Tako i hrana. Zato nema onečišćenja IZVANA. Onečišćenje dolazi iz zla srca, iz zle nakane. Stoga neka vam srce bude čisto da bi provrelo i neprestano vrelo čežnjom i nakanom: ljubiti Boga i koristiti se svim stvarima što je Gospodin stvorio na korist čovjeku! Zahvaljivati Gospodinu na svemu stvorenome za uzdržavanje života. Ljubiti Gospodina, Oca svojega, ljubavlju kojom nas On ljubi, i kojom nam je sve predao na službu!
Isus sam svjedoči o sebi: Ovdje je i veći od Salomona! Tu mudrost svjedoči i u tumačenju što onečišćuje čovjeka. Čovjek koji ima srce čisto, sav je čist i ne može ga onečistiti jelo koje mu je sam Bog dao. Prema Bogu i prema čovjeku biti iskren, znači biti mudar! Najveća je mudrost imati čisto srce, jer čovjeka kalja zlo koje mu iz srca izlazi.
Mk 7, 24 – 30
U Evanđelju doista „mrvice“ – iskrena vjera nežidovke, Grkinje Sirofeničanke – narastoše u veliki kruh! Njezina vjera zasluži ozdravljenje kćerke! Doista vjera veličine gorušice premješta i gore!
‘Dosjetka’ ljubavi je odgovor žene Sirofeničanke. Kod drugog Evanđeliste dijalog i dulje traje. Ljubav za vlastito dijete ne popušta, mada se čini odbijena i ponižena. Ljubav ne prestaje i ljubav potiče vjeru, a vjera postiže što želi.
Mk 7, 31 – 37
Nepoznati, mali ljudi se zauzimaju za nekog – nepoznat! – gluhog mucavca. Ali oni su jednostavna i otvorena srca, oni vjeruju! OTVORIŠE se Gospodinu potpunim srcem, punom vjerom, i „otvoriše mu se uši, i… govori razgovijetno.“ Svi su oduševljeni i OTVORE SE: „Sve je dobro učinio!“ – iskreno svjedoče! Kolike pouke! Iskrenost! Kad dademo da nam Gospodin otvori oči, otvori uši ili razveže jezik, mada to može biti za nas i neshvatljivim načinom („pljunu i dotakne se njegova jezika“ – „Effatha!“) jasno vidimo, pravilno čujemo i razgovijetno govorimo.
ZAJEDNIŠTVO: djelovanje zajednice: (donesu mu mucavca i zamole… svi zadivljeni) Svi mole i svi sudionici DIVLJENJA, ZANOSA za Isusa!
„Otvori se!“ Svakome Gospodin, Stvoritelj njegov, Otac njegov, Bog njegov upravlja ovaj poziv: Otvori se!
Mk 8, 1 – 10
Bog je uvijek Bog: Dobrota, Smilovanje, Opraštanje, Obnovitelj, vjeran i sebi dosljedan. Bog! – Čovjek, uvijek čovjek: svojeglav, nepovjerljiv, malovjeran, – mada malovjernost smatra realnošću kojom se ponosi! „Žao mi je naroda…“ Sažalio se Gospodin na početku, sažalio se nad narodom, uvijek se sažali nad našom bijedom, nad našom malovjernošću.
Čovjek se smatra mudrim na početku (Eden) i pade. Smatra se pametnim i ovdje u Evanđelju kad Isus sažaljivo gleda na gladni narod: „Otkuda bi ih tko ovdje u pustinji mogao nahraniti?“ A ipak vidješe i neprestano gledaju tolika djela i čudesa Isusova! Na njegov upit o mnoštvu, što bi bilo prirodnije nego upitati: Gospodine, što treba da učinimo? Oni se, međutim, čude Isusovoj konstataciji!
Prvi korak prema Bogu je OBRAĆENJE. Zato će i Isus reći: Tko hoće za mnom, nek se odreče sebe… Današnja pouka otkriva koliko smo vezani na sebe: Isus je već toliko djela učinio, učenici to vidješe. Ipak, kad je pitanje NAHRANITI NAROD, stvaraju ‘probleme’ – tko će ih nahraniti u pustinji? Umjesto jednostavno, djetinjski: Gospodine, što trebamo činiti? Ili još kraće: Ti znaš! Treba se sjetiti da smo djeca Božja!
Mk 8, 11 – 13
Farizeji traže ZNAK. Kad bi iskreno tražili, našli bi bezbroj ZNAKOVA i oni bi im bili milosna okolnost da ispitaju sebe i vide gdje su. Ta samo pojava Isusova bila bi im znak! Sve što čini i što govori ZNAK je, jer govori i čini kako još nitko nije govorio i činio! Ali, jer ne traže iskreno, ne nalaze ga, i neće ga dobiti.
Mk 8, 14 – 21
Ni sami nismo svjesni koliko smo pod jarmom svoga JA koji se javlja u ‘najmudrijim’ oblicima. Isus najbližima svojima govori – ne razumiju ga. Mora im opet i opet reći: Oči imate, a ne vidite; uši imate a ne čujete. Koliko god su dobre volje, i njegovi, ipak ih i previše zaglušuje ljudski, svagdašnji govor: „Kruha nemamo“, mada im je još u grlu umnoženi kruh. Teško se otkidamo od svog mišljenja. Zato će Duh Sveti reći: Obratite se umom svojim.
Isus misli na čistoću srca, a oni na materijalno. Posebno: „… čuvajte se kvasca farizejskoga… a oni među sobom: Kruha nemamo…“ – „Oči imate, a ne vidite…“ tek što se nasitiše umnoženog kruha, već zaboraviše čudo!
Mk 8, 22 – 26
Isusa mole za slijepca. Isus ga postupno ozdravlja, mada je mogao odjednom. Promatrajmo djelovanje Božje. Ono uvijek ima svoj smisao. Da li možda i mene postupno ozdravlja? Da li me postupno poučava? Jakov veli: „Braćo, svatko neka bude brz da sluša, spor da govori…“ Ovo slušanje se odnosi na Božje djelovanje i Božju riječ i njegovu poruku. Slušajmo, mislimo o Božjoj riječi, promatrajmo Božje djelovanje. Ono uvijek ima svoj smisao! Ovo vršeći i ovako postupajući liječi se i naša sljepoća.
Mk 8, 27 – 33
„Što govori svijet, tko sam ja?“ Naš, moj život odgovara: naše zalaganje, naše izgaranje ili pak ravnodušnost prema Bogu u svijetu, to jest prema svakom čovjeku. Ne može se ljubiti Boga, a da se ne ljubi čovjeka! Isus zato može biti „Ivan Krstitelj, Ilija, jedan od proroka“, ali ne Sin Božji!
Život mora biti sagorijevanje, askeza, odricanje, borba nametnuta vlastitim strastima kako nas ne bi upropastilo tijelo koje je zlu sklono i lagodnosti. „Ti si Krist – Pomazanik!“ se u određenom smislu odnosi na svakog kršćanina koji mora dnevno umirati da bi postao poput Isusa put i svjetlo svima. Jednostavni, progonjeni, bijedni, siromašni su osobito slični Sinu Božjemu. U njima moramo vidjeti „Krista – Pomazanika.“ Da taj isti Pomazanik u nama živi, potrebna je svagdašnja askeza, potrebno je promijeniti svoj svjetovni nazor, potrebno je svući staroga čovjeka!
Trpljenje na ovome svijetu je dragocjeno kad se prihvaća po Božjoj volji. Ono je spasonosno i za onoga kojemu je namijenjeno i za sve ljude zajedno. To Isus svjedoči u Evanđelju. U dobroj nakani, poput Petra, mi bi Isusa ‘popravili’. Postupamo kao oni u Jakovljevoj poslanici: pristrano! Kod Boga su svi ljudi jednaki, i u svakome treba promatrati samoga Boga, Isusa!
Mk 8, 34 – 9, 1
„Tko hoće za mnom /biti kao JA – ISUS/ neka se odreče samog sebe, uzme svoj križ i ide za mnom.“ Odreći se sebe znači potpuno vjerovati i povjeriti se Kristu kao On Ocu. „Svoj križ“ – znači uzeti sebe kakav jesi i poći za Isusom.
Što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svome nauditi? Bilo skupno, bilo pojedinačno, čovjek treba misliti na Gospodina, na život po Božjim zapovijedima, jer jedino tako možemo usrećiti čitava sebe, i dušu i tijelo u vječnoj slavi. Obratiti se i prednjačiti svojoj braći u moralnom životu, ponositi se spoznajom Boga, svjedočiti za Boga.
Mk 9, 2 – 13
Gospodin izabire trojicu učenika da vide njegovu slavu. On znade zašto. Petar je izvan sebe od radosti. Isus mu ništa ne odgovara, ali im odgovara Očev glas: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!“ Što? Sve što vam kaže, rekla je Isusova Majka slugama u Kani.
Na Taboru se za trenutak otkrilo Petru, Ivanu i Jakovu ono što su nazrijevali o Isusu i ostali su zapanjeni, zaželješe uvijek ostati tu! Vjera je u trenutku postala posjedovanje, imanje onoga čemu se apostoli nadaju, i oni su preobraženi! Vjera je već posjedovanje Boga!
Mk 9, 14 – 29
Bog je sišao među nas kao jedan od nas. Nastavlja djelo tako divno vidljivo u prirodi. Ovoga puta to je djelo na čovjeku: Čovjek, koji je opsjednut nijemim duhom. Ako je priroda tako divna, tako smisleno stvorena, koliko tek njezin gospodar, čovjek? Stoga Gospodin iscjeljuje čovjeka, jer hoće da čovjek bude uzor prirodi, jer je čovjek Božja slika. Ali, čovjek je i slika Boga koji hoće da ono što je pokvareno ponovo postane dobro, i stoga čovjek mora sudjelovati u Božjem djelu: moliti, poput ovoga oca, vjerovati, čvrsto vjerovati da je pozvan sudjelovati!
Djelotvornost i stvarnosti zakona Gospodnjega, kao i našeg odlučnog i cjelovitog postojanja uza nj, se očituje usvajanjem i prakticiranjem „posta i molitve“. Jedino takvom odlučnom i djelotvornom vjerom se izgoni „đavolska mudrost.“ Živjeti u zavisti, svadljivosti, znači živjeti đavolskom mudrošću. Gospodin je došao uništiti đavolsku mudrost! Ali hoće da i čovjek u tome sudjeluje, jer je čovjek stvoren po Bogu i treba Božjim primjerom se voditi: vjerovati da Bog hoće čovjeku zdravlje i svetost, moliti za očišćenje, moliti za Božju mudrost, moliti za sličnost Bogu na čiju sliku je stvoren, moliti biti kao Bog, jer to Bog hoće!
Mk 9, 30 – 37
Nerijetko se u Sv. Pismu spominje: Bog je ljubomoran. To je najuzvišenija RADOSNA VIJEST! Trebamo samo i potpuno Bogu pripadati da budemo potpuno sretni – a za to smo i stvoreni. I, jer hoće našu sreću, ne trpi u nama ništa osim sebe, jer nas sve ostalo čini nesretnima. U tu svrhu – da mi budemo sretni s Njime – „predaje se u ruke ljudima“; postaje posljednji i sluga svima, a to zahtijeva i od apostola. To je novi početak, novo shvaćanje predstavljeno novim rađanjem: djetetom.
Što nas uznemiruje? Svjetska mudrost: uznositi se jedan iznad drugoga! Gospodin je postao kao jedan od nas, da nas uputi: kako živjeti, kako misliti: Kao dijete predano u ruke Očeve. I kao što je Isus došao da služi i svoj život dade za našu radost, tako hoće da i mi služimo na radost jedan drugome. Biti kao Isus Krist! Kojeg li poziva!
Mk 9, 38 – 40
Evanđelje nas izvodi iz naše skučenosti: Ivan reče Isusu: Vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Branili smo mu, jer ne ide s nama. Isus odgovara: Ne branite mu… Tko nije protiv nas, za nas je. Znači: ovaj posjeduje kraljevstvo Božje, mada to izvana nije vidljivo. Polje Božjeg djelovanja je daleko šire nego mi i misliti možemo. Božja mudrost prati sve, vodi sve i nikad ne znamo gdje će se očitovati. Uz nas stupa i uza svakoga koji ima čiste nakane. Cijenimo Božje putove i radujmo se da Gospodin nadilazi naše poglede, i računajmo na to!
Mk 9, 41 – 50
Sve što imamo i posjedujemo: Ili će nas optuživati, i to oštro i neumoljivo, ukoliko nismo po Božjoj volji koristili na dobro; ili će nas opravdati i obradovati, kad to upotrebljavamo na duhovno dobro vlastito i svakog bližnjeg. „Tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.“ Krista pojimo i hranimo kad bilo što dobro činimo bilo kojem svojemu bratu.
Bog je dobrota, Bog je opraštanje, ali je zloća zlorabiti Božje milosrđe, oklijevati vratiti se Bogu, svoju mudrost predstaviti Božjoj mudrosti. U Evanđelju Gospodin Isus osuđuje svjetsku mudrost, a to je sablazan. Bog ti je darovao život, Bog ti je darovao dušu i tijelo (Evanđelje: ruka, noga, oko….!) i sve moći duše i tijela. Darovao ti je zato da tebi i bližnjemu koristi na dobro. Čuvaj se da bi to upotrebljavao na zlo, jer time upropaštavaš i sebe i, ne daj Bože, bližnjega! Darove Božje zlorabiš? Božji su darovi predviđeni za slavu Božju i korist tebi i tvom bratu! Blago onima koji ništa ne prisvajaju, a svemu se vesele kao Božjem daru koji im je darovan da čine dobro!
Oštre su i odlučne i potresne Isusove riječi o sablazni! Imajte sol u sebi, a mir među sobom!
Mk 10, 1 – 12
Farizeji po običaju žele Isusa iskušati. U pitanju je otpuštanje žene… „Dvoje njih bit će jedno tijelo… Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.“ Dakle: Bog je mjerilo, a ne čovječja namještena pravila. I zato treba čovjek, bilo muškarac, bilo žena, iskreno misliti, iskreno tražiti Božju volju i Božji pogled na njih. U današnjoj poruci potiče se, čini se, na međusobni bračni život, kao i uopće na obiteljski život. Zbog „tvrdoće“ ljudskog srca pokušava se na laku ruku otpustiti svog bračnog druga i to opravdati Zakonom! Učiti se strpljivosti od samoga Gospodina, a posebno biti iskren: „Da“ neka bude doista „Da“, a „Ne“ doista „Ne.“ Teškoće, kojih će uvijek biti u zajednici, rješavati poput svetih i uzornih Božjih službenika. Milosrdno i milostivo!
Mk 10, 13 – 16
Promatrajući dječicu koju donošahu Isusu da ih se dotakne, kao da Isus vidi početak stvaranja, rođenja čovjeka na sliku Božju, i želi da to učenici i svi ostali vide. Ne samo da vide, nego da se ponovno rode i sebe promatraju očima kojima ih sam Gospodin vidi i promatra: dječicu koja se potpuno oslanjaju na svog Oca koji je ljubav, da ga ljube i da se ljube! Gospodin, blagoslivljajući djecu i stavljajući ih za uzor, ustvari pokazuje kako PORUKU O MOLITVI trebamo prihvatiti potpuno, jednostavnim, djetinjskim srcem, kao „siromasi duhom.“
Mk 10, 17 – 21
Zar ima tko koga Bog ne voli? Svoga Sina preda za sve nas! Ipak se u Evanđelju ističe: „Zavoli ga.“ Odnosi se na one koji se odazvaše na Isusov: „Ako hoćeš biti savršen“ – to jest: Ako hoćeš potpuno prihvatiti moj život evanđeoskih savjeta.
Evanđelje donosi primjer NEKOGA koji je spreman i više. Isus se obraduje, zavoli ga…. Ali? Blago koje imaše na zemlji, zasjeni blago nebesko! Što je to imetak? Sve ono što je u mogućnosti UKOČITI NAS kad treba odlučno i posvema stupiti za Isusom. Mi imamo vjeru, imamo i dobru nakanu, ali IMETAK je grč koji je sve to u stanju ukočiti. Treba doista upoznati svoj IMETAK i njegovu moć, to jest: koliko smo robovi ovoga ili onoga u svojem JA, koje nas je u stanju zadržati, mada vidi Božje oko koje nas voli više nego ostale, i koje ostaje suzno i žalosno zbog naše duhovne uzetosti. Kako li će teško imućnici u kraljevstvo Božje! Učenici su imućnike smatrali Bogu ugodnima, stoga: Pa tko se onda može spasiti? Isus priznaje da je teško odcijepiti se od svjetskih dobara; ali treba računati na milost, koju će Gospodin udijeliti onima koji mu žele potpuno pripadati. Naša bijeda nas ne smije slomiti. Što je nemoguće ljudskoj bijedi, Bogu je moguće.
Nije lako odreći se svega, ne samo materijalnih dobara, nego na prvom mjestu sebe samoga. To se može samo kada se Krista vidi, osjeća, doživljava kao jedino i pravo bogatstvo; kada smo nanovo rođeni za životnu nadu, za baštinu neraspadljivu, pohranjenu na nebesima, a to nam dariva sam Gospodin koji se raduje našoj želji i našoj nakani, po kojemu sve možemo!
Petar ispovijeda, ali kao sa malom nevjericom, malom ‘škrtošću’, kao da se boji da je i odveć učinio: „Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom.“ Isus će odrješito, a u toj radosnoj odrješitosti se nazrijeva i diskretan prijekor: Što se bojiš? Što strepiš? – „Zaista, kažem vam… dobit će stostruko OVDJE, u vremenu PROGONSTVA; u budućem: ŽIVOT VJEČNI.“ Ostaviti sve i poći za Isusom, znači dobiti sve već na ovome svijetu, a u budućem vječni život. Tko se otvori Gospodinu da ga Gospodin ispuni, Bog ga ispunja samim sobom, a to je nebo već na svijetu!
Mk 10, 32 – 34
Glavni i najveći prorok je sam Gospodin Isus: On se sav pretvorio u molitvu za svoj narod i za sve narode prikazavši sebe kao žrtvu i dar nebeskome Ocu. Apostoli još ne shvaćaju veličinu toga dara, ali će dolaskom Duha Svetoga shvatiti i radovati se trpljenju za svoju braću. „Evo, ulazimo u Jeruzalem…“
Mk 10, 35 – 45
Krist je neraspadljivo sjeme kojim smo nanovo rođeni i zaživjeli. Sve ostalo: svijet i sve što svijet može pružiti, jest trava i cvijet poljski što sahne i vene. Apostoli Ivan i Jakov traže ‘travu i cvijet’, a Isus im odgovara: ne znate što ištete. Poučava ih što tražiti: Čašu koju On pije. Njegovu sudbinu, njegov put, a to je duh novog rođenja od Boga. Možda apostoli i nisu sve razumjeli, ali su pokazali volju ići za Isusom. MI smatramo da mnogo što znamo. I doista, znamo. Ali se pokaže da NE ZNAMO ono što bismo trebalo znati, ili da ono što ZNAMO nije ispravno. Mi mislimo, ZNAMO i po tome se i vladamo – za onim što je lakše, što godi. To je načelo svijeta. Jakov i Ivan su primjer, a i njihovi drugovi, koji se zbog njihovih želja srde na njih, umjesto da ih žale.
Isus riječju i životom poučava pravom znanju: PITI ČAŠU KRISTOVU, KRSTITI SE NJEGOVIM KRSTOM, tj. prihvatiti njegovu sudbinu: SLUŽITI, a ne BITI SLUŽEN! BITI POSLUŽITELJ SVIMA! DATI SVOJ ŽIVOT ZA SVE! Svoj život, ne samo svoju smrt!
Zapanjuje, zadivljuje, obvezuje Isusov kratki, jasni i odlučni DA. Taj se ovdje odnosi na poziv i stav čovjeka prema čovjeku uopće, a on je: SLUŽITI, pa i do potpunog darivanja sebe sama: „Koji se smatraju vladarima („smatraju se!“) gospoduju…“ „Nije tako među vama!“ Ne veli: Ne smije tako biti, nego jednostavno: „Nije tako“ – to je temelj i načelo.
Mk 10, 46 – 52
Ponetko će pokušati tražiti i ‘iza’ svoda nebeskoga, i ‘iza’ čovjeka. Mnogi će ga ušutkivati. Netko će se i dati ušutkati ‘prijateljskim’ glasom – ljudskim obzirom.
Jerihonski slijepac čuje da prolazi Isus i viče: Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se! Mnogi ga ušutkavaju, jer se njih ne tiče… Možda je i meni dosadan? On se ne da ušutkati, viče još jače. Isus ga zove i ozdravi. Slijepac se uputi za Isusom. Ugledao je Isusa i doživio Isusa! Da li smo „okusili kako je dobar Gospodin“ i kako smo po svemu što nam je darovao BOGATI? Da li smo SRETNI u tome što smo NJEGOV NAROD? Da li osjećamo nutarnji poziv i poriv pozivati na radosno klicanje? Služiti Gospodinu u veselju? Ako to sve ne osjećamo, ustrajno, poput slijepca Bartimeja molimo da nam se otvore oči, da „progledamo“ i osjetimo svoje bogatstvo i dostojanstvo što smo NJEGOV NAROD! Ne dajmo se ušutkati!
Izlječenje slijepca jerihonskog Bartimeja:
- slijepac viče i moli pomoć, – jer osjeća bol svoje sljepoće…
- drugi ga utišavaju – jer ne osjećaju tuđu bol!
Isus: Pozovite ga!
Čim Isus zove: Uzdaj se! poziv Isusov je već garancija sigurnosti!
Isus pita: Što hoćeš? … Jasno je što hoće, a i Isus znade što hoće slijepac, ali ipak želi da slijepac jasno izrazi svoju djelotvornu želju i vjeru, i sudjelovanje i kod onoga što se njemu čini!
Bože, koja jednostavnost, a koja mudrost! Hvala Ti, Gospodine!
A ipak mnogi, mnogi mudri i iz naših redova ovo ne razumiju!
Mk 11, 11 – 25
Uzor mudrih i svetih ljudi je sam Spasitelj, koji mudro i pomnjivo sve razgleda prije nego će raditi i nešto poduzeti, a sve iz ljubavi (r. 11).
Isus je sav Očev, jedno s Ocem, a takvima hoće i svoje učenike u srcu i duši, ne samo vanjštinom. Značajka Božjih ljudi jest skromnost, tišina, neisticanje, ali i vječna pjesma Gospodinu u srcu, u životu. S druge strane, pojedini se ističu u domu Gospodnjem, ali čime? Trgovinom. Vlastite interese skrivaju pod izlikom onoga što je potrebno u hramu. Isusova potpuna pripadnost Ocu očituje se i u postupku revnosti za Očev dom: tjera trgovce iz hrama, ali nadasve tjera „trgovinu“ iz srca i pameti. Proklinje smokvu koja se kiti bogatom krošnjom, a nema plodova… Takvi su oni koji se kite vanjštinom, kršćanskim imenom, redovničkim pozivom, a srcem su daleko od Gospodina! Zato nailaze na otpor milostima, kao glavari svećenički i starješine. Da nije tek pitanje smokve i gladi, vidi se i po tome, što se ističe „ne bijaše vrijeme smokvama.“ Dakle: ozbiljna pouka o budnosti.
Isus govori u čemu je i što je prava veličina: Služiti Bogu u čistoći i iskrenosti srca, imajući živu vjeru, „vjeru Božju“. I takav čovjek može pogriješiti, ali će uvijek naći put izmirenja. To su ljudi pobožni koje treba cijeniti i isticati, to su SVECI. Nasuprot ovima je svijet i svjetska veličina, koja je tek na izgled veličina: smokva, bujnog i lijepog lišća, ali bez ploda!
Mk 11, 27 – 33
Sirah mnogo govori o mudrosti koja je Božji dar, i koja je Bog. Evanđelje donosi drugu mudrost: mudrost glavara svećeničkih, pismoznanaca i starješina. Pogođeni su Isusovim postupkom čišćenja hrama, kuće Božje. Žele znati kojom i kakvom vlašću Isus to čini. Pitaju neiskreno i ne dobivaju odgovor. Što god bi im Isus odgovorio, ne bi bili spremni iskreno to primiti, zato im reče otvoreno: „Neću vam kazati.“ Ne bi li ih to razdrmalo na trijezno i nedvolično pitanje i mišljenje? Evanđelje upozorava kako ne smijemo biti dvolični i neiskreni poput pismoznanaca, koji na Isusov upit svoj talent upotrebljavaju za računicu: Ako rečemo ovako, … Ako rečemo onako, … i zato neiskreno vele: ne znamo…! Odbijaju i ovoga puta milost, na vlastito gore.
Mk 12, 1 – 12
Božja dobrota i ljubav, i čovjekova uporna sebičnost u bezbrojnim oblicima neprestano vojuju. O tome Evanđelje: o zlim vinogradarima koji gledaju samo svoju korist, koji zbog svoje tvrdovratosti, tvrdokornosti i sebičnosti odbijaju milosti – ubijaju proroke. Zanemarivanje malih darova vodi otvrdnuću i nezapažanju velikih stvari, tako da se ne osjeća ni jači Božji glas! Bolan je zaključak: Može se izrugati i posljednji poziv, posljednja milost koliko god jaka bila (Sin, baštinik), i gubi se VINOGRAD: ZVANJE, NEBO! U Novom Zavjetu Gospodin također svoj vinograd – crkvu, povjerava ljudima. Koliko su svjesni da je to Božji vinograd, a ne njihov?
Mk 12, 13 – 17
Ne iskušavajmo odgađanjem svog obraćenja ili obraćanja, kao što su Isusa iskušavali farizeji i herodovci obzirom na porezni novac. Ne samo da u srcu zlo misle, nego su i na jeziku dvolični: „Učitelju, znamo da si istinit…“ – a dolaze ga uhvatiti u riječi promišljeno i organizirano. Netko će nam pristupiti i izričitom nakanom da nas izruga. Često nećemo uspjeti odgovoriti učinkovito poput Isusa. Kome sam sličan u svagdašnjem životu?
Mk 12, 18 – 27
Ljudska narav goni prema onome što je lakše, što opravdava. Pristupaju kušati Isusa. Ovdje je pitanje uskrsnuća… Željeli bi da ga ne bude… Onda mogu bilo kako živjeti na svijetu… Isus je dao odgovor: Bog je Bog živih, a ne mrtvih! „Uvelike se varate“, reče im Gospodin. Doživljavat ćemo kušnje i od najbližih, pa i onda kada želimo Bogu dublje pripadati. Možda nećemo moći odgovoriti kao Isus, učinkovito. Ne uznemirujmo se!
Mk 12, 28 – 34
Kad Isus vidi iskrenost srca, njegovo srce se razblaži, razveseli: Slučaj je to kod upita ovoga pismoznanca iz današnjeg Evanđelja: Učitelju, koja je zapovijed prva od sviju? Isus citira zapovijed o ljubavi prema Bogu i dodaje zapovijed ljubavi prema bližnjemu. Pismoznanac prihvati: „Dobro, učitelju! Po istini si kazao.“ Spasitelj nije navikao od pismoznanaca čuti i doživjeti iskren i dobronamjeran upit. A kad je čuo u današnjem Evanđelju, radostan je i ushićen: „Nisi daleko od kraljevstva Božjega!“ Svako iskreno traženje vodi bliže Bogu, a Bog se tome osobito raduje! Ljubav Božja je: slijediti Gospodina Isusa Krista ne okrećući se ni desno ni lijevo, ne tražeći velike diskusije i pričanja, nego u jednostavnosti srca moliti se i tražiti duh Gospodnji.
Mk 12, 35 – 40
U Evanđelju Gospodin pokazuje kako ostajemo hladni ako se, promatrajući Zakon, zadovoljavamo beskrajnim razlaganjima poput pismoznanaca. Radije slušati i okusiti slast Božje riječi poput jednostavnih ljudi: „Silan ga svijet s užitkom slušaše.“ Stoga, svagdano sve više upoznavati i slijediti Isusa Krista kroz Sveto Pismo. Ono je Isusova živa riječ: ono je bogoduho, korisno za poučavanje, popravljanje, ono ispunja pravom mudrošću i radošću, jer ispunja Kristom i čini nas svakim danom Kristu sličnijima.
Mk 12, 41 – 44
Milostinja je i primanje i davanje. Jedini Bog je Gospodar svega, i sve što primamo, od Njega primamo kao milostinju. Sve je Božji dar. Poput Njega moramo biti široki u davanju, dijeljenju milostinje. Svjesni da dajemo Božje, dajemo ono što nam je DAROVANO kao milostinja. Stoga i primati i darivati s poštovanjem, cijeneći svaku stvar, i čitavi biti u svakom daru. Tada milostinja i sve što se prima i što se dariva jest i postaje MOLITVOM, jer je sve samo radi Boga, a MOLITVA u srži i jest: uzdignuće misli i srca k Bogu.
Udovica je ovdje personifikacija svih malenih, o kojima ‘veliko društvo’ ne vodi računa. Ipak ono čime se predstavlja Isus na osobit način, jest: Navijestiti RADOSNU VIJEST – RADOST – SIROMASIMA – MALENIMA. U čemu je ta radost? U darivanju samog sebe Bogu, pa makar to nitko i ne vidio i ne čuo i ne saznao („više od svih… sav svoj žitak“ – sebe darovala). Znači: mnogi su nevidljivi i nezapaženi koji svim srcem Bogu služe, i Gospodin se raduje njihovu darivanju!
Mk 13, 33-37
U Evanđelju Gospodin upozorava na trenutnost života, a ne na misao i rad za vječni život. Sada je priprava za vječnost, zato govori svima: BDIJTE!
Mk 14, 1 – 9
Pozvan je na objed kod farizeja Šimuna. Grešnica, razbivši alabastrenu posudu, divnijim mirisom ispuni kuću nego li je ‘uglađenost’ uglednog farizeja, a i učini da se otkriju tajne srdaca: Juda, koji i ostale drugove zavede ‘brigom za siromahe’…
U svim zbivanjima najveće drame u životu čovjeka i ljudi, On vidi svakog pojedinca, svakog žali i svakom se raduje kad čuje plemenitu riječ ili vidi plemenit osjećaj. Primjer u Muci sa ženom s alabastrenom posudom prave skupocjene nardove pomasti. Isus se zauzima za nju tako smireno, kao da Juda iskreno govori o siromasima… Izljev dragocjene pomasti je Judi ŠTETA, izljev dragocjene pomasti je Mariji SVE. Izljev dragocjene pomasti je Mariji simbol kojim predaje Jedinome sve svoje težnje, sve svoje moći, čitavu svoju prozirnost; simbol ljubavi Boga… svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom pameću svojom… – simbol najveće zapovijedi u Zakonu! Izljev dragocjene pomasti je Judi šteta, jer je Juda lupež, jer je u Judi đavao, a đavolskoj himbi jest štetom svaka plemenitost; đavolskoj gramzivosti i zlobi jest štetom svaka revnost za Boga; đavolskom očaju jest štetom i očajem potpuno predanje Jedinomu, jer je to za njega potpuni gubitak i svjedočanstvo njegova vječnog gubitka! Izljev pomasti je Mariji simbol: spašena. Izljev pomasti je Judi simbol: propao! – Jao!
Mk 14, 12 – 21
Oh, Bože, kako si blag i blagošću hoćeš da obratiš srca dvoličnjaka! Pa kad govori o izdaji, ne spominje imenom izdajicu, ali govori o strahoti tog čina: „Bolje bi bilo tom čovjeku da se nije ni rodio.“ Gospodine, daj da te živa doživljavam i sada u tvojoj riječi, u tvojoj i mojoj braći, u tvojim sakramentima i u tvojoj i mojoj Crkvi. Daj da živim od tebe, po tebi i u tebi i s tobom. Daj da te osjetim i da te moji bližnji u meni dožive!
Mk 16, 9 – 15
Marija Magdalena javlja uskrsnuće, – ne vjeruju. Ne vjeruju ni dvojici što su išla u selo… Isus pred Jedanaestoricom za stolom kori njihovu nevjeru. Ipak ne odustaje od svojega obećanja ni od Očeva plana, i poziva ih na poslanje: „Pođite… propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju …“ Koliko se divimo Isusovoj ustrajnosti u provođenju Očeve volje i njegova plana, toliko nastojmo radosno i oduševljeno prihvatiti ulogu koju i nama podjeljuje sigurni da ćemo moći izvršiti. Ipak, vodimo računa i o tome, da nije lako vjerovati! Molimo za čvrstu vjeru koja priječi naš ‘Ja’! Primjer su i učeni glavari svećenički koji priznaju: „Ta učinili su očit znak… ne možemo ga nijekati; ali da se još više ne razglasi u narodu…“ Nevjerojatno, ali istinito…!
Sve diktira vjerovati: vide neukost apostola, a ipak zatvaraju oči… Vjera je dar, veliki dar kojemu vodi ljubav k istini i istinoljubivosti! Nadalje, sve što budu apostoli djelovali i govorili, govorit će u Isusovo Ime: Isus će živjeti i djelovati po njima i u njima. Eto Evanđelja, RADOSNE VIJESTI: Isus, Isus, Isus!
