Mt 1, 1 – 17

Među imenima rodoslovlja nalazimo imena ne samo uzornih i svetih, nego i istaknutih grešnika, imena koja ne mogu biti uzor sveta života. Time se htjede istaknuti da nitko nije isključen iz uloge dolaska Krista – Spasitelja. Isus je, dakle, htio doći ‘našim’ putem, mada je sam sama SVETOST. Spasitelj, bezgrešan je: MARIJA! A svet je i čuvar i njegovatelj Marije i Isusa: Josip.

Mt 1, 18 – 24

„Nato Josip, muž njezin, jer je bio pravedan…“ – ovakav postupak Josipov pretpostavlja pravednika, čovjeka karaktera; pretpostavlja osnovnu prostodušnost, iskrenost, čestitost, jednostavno: poštenje. Na poštena čovjeka spada sudjelovanje, suradnja, ozbiljna zauzetost i zrelo djelovanje; on mora sa svoje strane sve poduzeti i anđeo Gospodinov neće izostati – Gospodinov glas, jasno očitovan. 

“a ti ćeš mu nadjenuti ime ISUS, jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih”. U ovim riječima sadržaj imena Isus: Spasitelj. I to od grijeha. Isus nas spašava od onoga što bi nas moglo udaljiti od Boga, jedinog našeg smisla i radosti jedine. Isus – Spasitelj: Isus Hominum Salvator (IHS).

Divan uzor suradnje s Bogom je sveti Josip. On moli, pita Gospodina da dozna njegovu volju s Marijom, svojom ženom. Gospodin mu objavljuje i Josip velikodušno prihvaća. Razumjeli ili ne razumjeli put Gospodnji, pokorimo se, povjerimo se uvijek njegovu vodstvu. Josip je uzor pravednom izdanku, to jest svima pozvanima: Učinit ću kako me On nadahnjuje. Naše duševno raspoloženje mora uvijek biti u očekivanju: Gospodine, što i kako hoćeš da ovo ili ono činim? Ovo se raspoloženje postiže i očituje dvostruko: očišćenim srcem od grijeha i prijanjanja uz grijeh, vršenjem svojih dužnosti onako kako najbolje možemo. Ako nam je nešto nedohvatljivo, pa i neizvjesno, Gospodin će učiniti da krene dobrim putem, kad je iskrena i dobra nakana.

Mt 2, 1 –12

Evanđelje svečano ističe veličinu malog Betlehema po onome koji će iz njega izaći. Što očekivati nego jeku radosti čitave zemlje? Ipak, „Kad to začu kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime.“ Užasno je to, ali i razumljivo: Kad se ne prima Bog, slijedi pakao pojedincima i onima oko njega. HEROD… Svatko od nas ima herodovštine u sebi. Čini se da sam Herod i nije drugo nego personifikacija nas samih. Jao istini, ako pobijedi ‘Herod’ u nama, a jao i svima oko nas!

Mudraci su MUDRI, jer slijede glas Božji. Taj glas je zvijezda – svjetlo, rasvjetljenje, pobuda, nadahnuće. Ovo svjetlo nikoga ne mimoilazi, i treba mu se otvoriti, dati svoje darove: Zlato – Kralju. Zlato je sve što posjedujemo: od života do talenata. Smirna je bolest, trpljenje, nepriznavanje – sve nepogode i sve što je protivno našem JA. Tamjan: poklon i zahvala i hvala Bogu u svim (ne)prilikama.

Mt 2, 13 – 18

Herod. Možda prva misao koja nam iskrsava pred očima: Krvološtvo. Osuda… Grstimo se nad gnusobom gnjusnoga. Ipak nas ovo čitanje vodi k sebi, nama samima: Tko je taj čovjek? – pitamo se s Davidom… Nek’ prvi baci na nju kamen, koji je od vas bez grijeha… Ne omastismo ruke direktno i neposredno KRVLJU, ali ono: uvijek je drugi kriv; uvijek imamo pravo. Grijesi propusta i neodgovaranja na milosti i nadahnuća ne znači li svojevrsno ubojstvo? Umaknimo iz zamke sebeljublja, i opirimo se do krvi proti požudama, a ne budimo sluge požuda!

Ne manje zapanjuje psihologija kojom Gospodin postupa… Pušta Heroda, dok s njime ‘iščezne’ i umre njegov bijes… Tako postupati, jer svatko ‘obračunava’ do konca sam sobom… Svatko sam žeravicu skuplja na svoju glavu, i svatko slobodno sebi piše osudu!

Mt 2, 19 – 23

Gospodinove STAZE su posvemašnja pokornost volji Očevoj, iako se ona može činiti nelogičnom: Otac je izabrao Josipa za glavara SVETE OBITELJI. Isus je Bog, Presveta Djevica je iza Isusa najuzvišenija. Ipak, Josip je glava, i Josipa treba slušati. Njemu se anđeo javlja i daje upute! 

Mt 3, 1 – 6

Ivan je svjestan da je sav Gospodinov i da je pozvan kao njegov Preteča da mu pripravi put. Stoga će On i nastojati ne biti drugo nego ono za što je i pozvan u život: Biti Glas koji pripravlja dolazak Gospodnji. Da bi taj glas bio što jasniji i ni na išta drugo ne podsjećao ili svraćao pozornost, Ivan će posuditi od majke zemlje ono što je najnužnije za odijelo i uzdržavanje: devinu dlaku i divlji med.  Taj materijal će mu postati ‘razglas’, jer će Ivan nastupiti kao silan pokornik i najdivniji redovnik zaodjenut zavjetima posluha, siromaštva i čistoće, koji su utkani u njegov životni poziv i život. Uvijek askete zanose… potpunost zanosi, heroizam zanosi! Ne samo da su išli svi za Ivanom, nego su i priznavali svoje grijehe! Ivan Krstitelj poziva „obratite se! Ta približilo se kraljevstvo nebesko.“ Ovo što si sad upoznao, blizu ti je!  Nemoj da te spoznaja mimoiđe! „On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.“ Krist je koji krštava, i po krštenju oblačimo Krista – Kristovi smo. Ovim se ispunja na nama ono rečeno o Ivanu, a na to smo i pozvani: čitav naš život postaje „glas koji viče: Pripravite put Gospodinu, poravnajte mu staze!“ Ali, ne samo viče, nego doista i pripravlja put Gospodinu, i poravnava mu staze.

Mt 3, 13 – 17

Logika života. Toliko toga moramo međusobno rješavati: Tko je kriv? Tko mora početi izmirenje? „Na prvom mjestu je pravednost“ i stotine načela i principa! ‘Spor’ između Ivana i Isusa (Ivan ga odvraćaše… „Ti mene da krstiš, a ti – ti da k meni dolaziš?“) i konačno sasvim pravilnu Ivanovu pretpostavku Isus kratko rješava: „Pusti sada“… Znači: o tom bi se dalo raspravljati; ali: Dolikuje nam ispuniti svu pravednost i to: tako – rekli bi – nelogično! Ivan mu popusti. Što je pravednost? Prihvatiti volju Božju, pod kojim i kakvim oblikom nam se postavila. To je svakako: poniznost, blagost, ustrajnost, što znači sve skupa: povjerenje u Gospodina.

Tako savršeno skladno ide nebesko i zemaljsko kad nema druge nakane, nego ispuniti zvanje (Isus – Ivan K.). Ali, ne samo skladno, nego upravo tako ‘prirodno’, jer je Jedan koji rukovodi: Bog.

Veličanstvena himna VODI kroz koju Gospodin neusporedivo snažnije progovara nego li kroz tutnjavu. Ovo je voda iz koje se rađamo i ulazimo u krug Božje obitelji. Postajemo „Ljubljeni – Sin moj.“ Po RAĐANJU iz ove vode krštenja nestaje ropstvo, a svi postajemo slobodna Božja djeca. 

Mt 4, 1 – 11

Da čovjeku bude očitije kako će biti sretan i kako će vršiti Božju volju, Otac šalje svoga Sina koji ide istim putem, pred kojega se stavljaju iste kušnje. Njegov Sin nam je ne samo uzor i primjer, nego i izvor snage da možemo živjeti po Božjoj volji i stići Gospodinu. „…da kamenje postane kruh…“ Čitam: čemu se odricati? Čemu prolaziti ‘mimo život’? Čemu da ti uživanje svijeta, tijela itd itd… budu oštra litica i kamenje koje ti para noge, kad ti to može biti slatki kruh koji ćeš žderati i pohlepno gutati? – Svijet je uvijek jednak, kao što je i đavao „stari lažac.“ Pravi kruh je: volja Božja! Ne živi čovjek samo o kruhu… To je ono ‘temeljno’ zašto smatramo dužnošću boriti se:  kruh, glad… A ipak, u biti je: živjeti o svakoj riječi iz usta Božjih! Kad se to postavi na svoje mjesto, i kruh je osiguran! I ‘borba’ za kruh može biti napasnikova zamka! – kolikogod borba izgledala plemenita i imperativna.

Uvijek isto pitanje: Gdje je Bog vaš? Zapustio vas je? „Svijetu ništa ne manjka…“ Pravilnije bi pitanje bilo: Gdje je vjera naša? Ne može se divnije izraziti Kristovo jedinstvo s Očevom voljom i Njegovo povjerenje u Oca, nego li riječima: „Ne samo o kruhu, nego o svakoj riječi iz Božjih usta: tj. povjerenje, mir i radost nad svime što Bog šalje! Sve je kruh!, kad se vjerom promatra: „moja je hrana vršiti volju onoga koji me posla.“ Nije kruh jedino što mi zovemo ‘kruhom’!

„Anđeli će te nositi…“ – „pisano je: Ne iskušavaj…“ Isus nam ovdje upravo pjeva odu običnosti i mučnosti svakidašnjeg života, jer se upravo u vjernosti Bogu kroz suhoće, oblačnosti i nedaće života očituje naše povjerenje u Božje Očinstvo. Otud proizlazi čežnja za trpljenjem koja se očituje kod svetaca. 

„Sve ću ti dati ako mi se ničice pokloniš“ – „Odlazi, Sotono!“ Isus uvažava našu slabost: Mi se ponekad djelomično poklonimo Sotoni; ipak, ne NIČICE. Učimo se odricati se Sotone i djela njegovih. Bogu se predajmo i doista će sve biti naše, jer smo mi Božji; i onoliko više naše, koliko smo više Božji.

„Pokaži se…“ Pjevaj i pleši … eto pljeska!

… „ako se pokloniš…“ to je smisao svega, a ne samo sredstvo, – kako može izgledati. 

Mt 4, 18 – 22

Kao nekad: Iz ništa Gospodin sve stvori. Tako s Gospodinom Isusom počinje novo stvaranje, novi početak, novo kraljevstvo. I sad: iz ništa, iz poganske Galileje. Jeruzalem je samo ‘službeno’ častio Gospodina, a srce mu je bilo daleko! Zato Gospodin počinje iz ništa, iz prezrene Galileje. Treba istim putem krenuti: iz početka! Treba se obratiti, ponovno se roditi: od Boga! To za novo kraljevstvo, za vječni život! Zato Isus bira NOVE LJUDE, jednostavne ribare, koji ne poznaju nikakve nauke, nikakve filozofije, nikakve mudrosti ljudske, da bi sami prihvatili i predavali više životom nego riječju jedinu mudrost: HODITI u SVJETLOSTI GOSPODNJOJ! Čudni su putovi – postupak – Božji. Uvijek uzima „nesposobne i odbačene“. Ali u tome još jedno čudno: od toga bijednog traži potpunost, apsolutno predanje. Koliko potpuno mora biti obraćenje – predanje – vidi se po pozivanju učenika koji „smjesta ostaviše lađicu i oca i pođoše za njim.“ Silna je morala biti Isusova riječ koja je tako odlučno otrgnula braću Šimuna – Petra i Andriju, kao i Jakova Zebedejeva i Ivana od mreža i od oca, da “brže bolje… pođu za njim.” Bez sumnje, nije to samo riječ, nego čitava pojava Isusova. 

Mt 5, 1 – 12

Isus je nastupio. Počelo je novo vrijeme i ujedno posljednje vrijeme: nema se više što očekivati. Proglasit će USTAV svoga kraljevstva, kraljevstva koje vječno ostaje: OSTAT ĆE SAMO SKROMAN I ČEDAN NAROD. Tko je taj skroman i čedan narod? Odgovara Evanđelje: siromasi duhom, svjesni da je sve Božje, otvoreni uvijek primati od Gospodina, potpuno smireni: Bog dao, Bog uzeo. Ožalošćeni, koji ne uspijevaju, osjećaju manju vrijednost, ali se predaju Providnosti. Krotki, koji ratuju proti svojim strastima, vlastitom JA. Gladni i žedni pravednosti: nastoje dati svakome svoje. Milosrdni: znaju opravdati pogreške brata. Čisti srcem, koji ljube pokajanje, koji su iskreni. Mirotvorci, koji su radost i želja društva. Progonjeni zbog pravednosti: izrugivani od najbližih, jer žele biti savjesni i sveto živjeti. 

Sve ovo blaženstvo postići nije moguće bez krvi, to jest ozbiljnog i bezuvjetnog zalaganja. Tako je bilo i tako će biti, rečeno je u zaključku Evanđelja: „Progonili su tako proroke prije vas.“ Ti proroci su ustvari sve ono što je dobro u nama, a progonjeno je ponajprije od zla, koje je također u nama.

To nije samo pjesma, nego drama, jer se „siromah duhom“ ne rađa, nego postaje; „krotak“ se ne rađa, nego se ukroćuje (a ukroćuje se životinja!). Koliko je tu rečeno!!! – Ja osjećam koliko onda treba da se ukroti strast! Ljudi – svijet – pjeva i plješće neukroćenosti!

Mt 5, 13 – 16

Biti uvjereni da smo siromašni i sve očekivati od Gospodina: takve Gospodin sobom ispunja i preko takvih se On očituje. Otud njegova riječ jednostavna, nedvosmislena, u punom značenju: Vi ste sol zemlje, vi ste svjetlost svijeta. Kako se posoljuje hrana, kako se osvjetljuje put? Vršenje dobrog djela – djelotvorna vjera! Vi, koji ste mnome ispunjeni, koji djelujete kao ja, dajete ukus i smisao životu, kao sol hrani. Vi osvjetljujete put ljudima, jer ste odsjev vječnog Svjetla. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku, dakle: da bude Njegovo dijete, da bude SVJETLO, kao što je i sam Bog, kao što je Onaj kojega nam posla kao  našega prvorođenog brata, kao naš uzor. O, Bože, što je čovjek da ga toliko cijeniš? Tko bi se usudio sebe SVJETLOM nazvati, kad ga Ti ne bi nazvao? A ako si nas Ti tako nazvao, moramo s radošću to prihvatiti! Ima li stvarnijeg optimizma od ovoga? Ima li uzvišenijeg ideala za čovjeka od ovoga koji mu sam Bog dade?

Nakon što nam je Gospodin Isus iznio svoju viziju o nama: Svjetlo, sol, grad na gori, zaključit će s praksom – a to je ujedno prsten koji se spaja i zaokružuje s vizijom Izaijinom: Neka vide vaša dobra djela i slave Oca vašega…. Otac se slavi u sinovima, a vi u sličnosti s Ocem. Niste za to da se skrivate, jer se GRAD NA GORI ne gradi da se skrije, nego da s visine bdije nad nizinama, i da se pokaže snagom ljepote i vlastitih utvrda.

Mt 5, 17 – 19  

Koliko se dublje zagledamo u duh i mudrost Božjeg Zakona, toliko ćemo više u istom Zakonu osjetiti prisutna samog Boga. Također možemo se iz dana u dan uvjeravati o mudrosti Božjeg Zakona, pa i onih najneznatnijih odredaba i pouka. Zato sam Isus u Evanđelju reče: „Nisam došao dokinuti… nego dopuniti,“ što znači: svim srcem i duhom ispuniti. Ne smijemo se time miriti da bi omalovažili i najmanji „potezić“ iz Zakona. Ljudski je pogriješiti, ali, Bože sačuvaj! – prezirati ili omalovažiti!

Ljubiti bližnjega kao što nas sam Otac nebeski ljubi! – to je nova zapovijed. Zato se ne čeka da mene ‘pravedna’ dođe pitati oproštenje onaj koji ima protiv mene. Ljubav ne pozna granica: Ljubavlju jedan drugoga pretječite, jer nas i Otac s ljubavlju posvuda čeka i pretječe. Ljubav ne pozna nijedne prezirne riječi. U ovome je naša pravednost veća od farizejske.

Mt 5, 20

Kao da preko razglasa čujemo ono što se događa u najtajnijim dubinama duše, možda i naše, kad se potajice naslađujemo pogrešci našega brata, jer se time ističe naša ‘pravednost’. „Jeste ga vidjeli? Tko bi mislio, a izgleda tako svet… Ništa ne kažem, ali…“ – tako nerijetko rezoniramo.

Naša pravednost mora  biti veća nego „književnika i farizeja“… Tko su oni? To je „razborito, aktualno, ažurno, moderno“ vladanje i mišljenje. Ne budemo li nad tim, nećemo ući u Božje Kraljevstvo! Moramo neprestano nastojati oko čistoće srca. Ne zadovoljiti se vanjštinom, ‘bontonom’, svjetskim mišljenjem i ponašanjem, jer mora naša pravednost biti veća nego „književnika“ – mudrost svijeta uopće. „Čuli ste… a ja vam kažem…!“ 

Mt 5, 21 – 26

Naš svagdašnji život kao da pokazuje da je ovaj svijet naša konačnost, kao da je ovo sve i da se drugome nemamo nadati… Nažalost! I stoga naše međusobne prepirke: srdnje na svog brata, naziv «luđače» svojem bratu, «glupane» i slično. Da li mislim da je taj naziv upravljen na samoga Stvoritelja mene i mojega brata? Ako bi moj brat bio glupan ili luđak, mislim li da moram još više ljubavi prema njemu osjećati i vršiti? 

Isus, ako i čudesa tvori, želi da se o tome ne govori, da ostane nezapažen. On poučava mirno, mada nikad čovjek nije govorio kao ovaj čovjek, tvrde i oni koji su poslani da ga privedu. Njegova nauka je nova nauka, veća nego ona koju „Čuli ste da je rečeno starima… A ja vam kažem…. Ako prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe….  Idi i najprije se izmiri s bratom…“ Ističe se „Brat tvoj.“ A tko je brat? Upitaj se, a tko nije? Tvoj prvi brat je sam Gospodin Isus, jer kako se odnosiš prema svakom, tako se odnosiš prema Isusu! To je savršeni Zakon i proroci. To Isus govori najprije vlastitim životom, mada tiho! Gospodine, daj da se svakog časa spremno izmirim sa svojim bratom, a ne samo pred žrtvenikom. Daj, Gospodine, da se radujem da mogu prvi reći bratu: oprosti!

Mt 5, 33 – 37

„Čuli ste… Ne zaklinji se krivo… a ja vam kažem: Ne kunite se nikako!“ Gospodin Isus nas promatra onakvima kakvi moramo biti, onakvima kakvima nas je stvorio Gospodin, ali i onakvima kakvima hoće da budemo nakon što je obnovljeno ono što je pokvareno. Hoće da budemo slični nebeskom Ocu: Da ne budemo dvolični. Nov stvor, s Bogom POMIREN U KRISTU, je Kristu sličan, i zato nema „DA“ i „NE“, nego: DA! Bogu.

Mt 5, 38 – 42

„Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub.“ Ne samo da smo čuli, nego i čujemo sa strane KNEZOVA ovoga svijeta u svim oblicima ‘književstva’: sile, države, znanosti, otkrića, itd. Ali i čujemo glas svojega grešnoga tijela, svojega vlastitog neukroćenog JA. „A ja vam kažem…“ Kristov govor nije samo jedna pasivnost, jedna slabost i bljedoća, nego pobjeda nad Zlim i zlom: Sve vremenito dajte, da pokažete kako je PRIPADATI BOGU I BITI BOŽJI, i kako su duše i vaših neprijatelja daleko iznad svega vremenitoga! „Ako pozdravljate samo braću, što osobito činite?“ Daj mi, Gospodine, da nešto OSOBITO činim, po Tvojoj riječi i uzoru; da budem sličan svom Ocu!

Ovaj govor je nerazumljiv svijetu, jer je u protivnosti načelima svijeta: „Čuli ste da je rečeno, … a ja vam kažem: Ne opirite se Zlome! Pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi“ … Gradi i čuvaj ljubav! Ništa se ne može mjeriti sa snagom ljubavi! Izgubi sve, a sačuvaj ljubav, i sve imaš! Tako je Isus postupao, koji nas je smrću oživio. Najveća je milost nasljedovati Božji postupak, živjeti Božjim životom i djelovati kako Bog djeluje.

Pa, je li to moguće? Da se pojedinac zaželi nekog mjesta, nekog vinograda što mu odgovara razumljivo je, ali da ide do toga da čovjeka usmrti? Da ga usmrti takvim načinom, krivom optužbom? Čovjek se krsti i čini mu se nemogućim! A ipak? Koliko slučajeva sličnih čitamo svakog dana u tisku? Koliko toga se vidi na TV- u? A koliko toga ostaje sakriveno u srcu svakog pojedinca: ogovaranja, kriva svjedočenja, poniženja drugoga i toliko toga na što bi se zgrozili kad bi se javno očitovalo? Evanđelje uči govor i djelovanje ljubavi: Radije izgubiti imanje nego ljubav. Kad nam je Otac darovao svog Sina, a što nam s njime neće dati? Slijedimo djela svog oca nebeskog, slijedimo njegova Sina!

Mt 5, 43 – 48

U čemu je svetost? Ne mrziti brata i koriti ga ako je pogriješio. Sve to uključuje pojam: LJUBAV! To sve opet i opet podsjeća da smo stvoreni na sliku Božju, i zato postupati  kao Bog!

„Hram ste Božji, i Duh Božji prebiva u vama.“ Znači: treba živjeti po tom Božjem Duhu i čuvati se ‘mudrosti’ svijeta koja protivno uči. Spasitelj još konkretnije uči u Evanđelju, a sam je svojim životom primjer kako biti sličan Ocu nebeskome, i zaključuje: „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski.“ Ne radi se o ‘stupnjevanju’ savršenosti, nego o naravi: Sinovi ste, budite Očeve naravi! To jest: budite ‘očevi’ svima! Najviše onima koji su očinstva najpotrebniji! – koji vas progone.

Mt 6, 1 – 6; 16 – 18

Pred Gospodinom očistiti srce – obratiti se u tajnosti, u dubini srca gdje samo Bog vidi. Očišćeni pred Bogom, razumjet ćemo kako se nužno moramo pomiriti i s braćom; i ne samo pomiriti se pasivno, nego biti radosni da možemo sudjelovati s Gospodinom u spašavanju svoje braće: Ljubite se među sobom kao što sam ja vas ljubio!

„Bog ljubi vesela darivatelja.“ Darivanje i darivatelj odnosi se na sve što vršimo, na svaku službu koja nam je povjerena. Kao što je milostinja darivanje, tako je i post darivanje, i svaka služba i svako djelo je darivanje Bogu, pa makar preko ovoga ili onoga. Stoga je prirodno da sve to bude što savršenije, što potpunije, što radosnije. I kao što Gospodin dariva zemlju čovjeku, tako hoće da ljudi jedni drugima pomažu svojim mogućnostima, a to je milostinja: talenti, savjet i uopće zajednički suživot. Hoće da budu njegova djeca, koja žive za svoju braću i nose radost svakome, posebno onima koji ne znaju što je radost, mada imaju obilje zemaljskih dobara! Isus je prošao zemljom čineći dobro, a zabranjivao da se govori o dobru što je učinio!

Ispitajte se: Kakve su vaše milostinje? Vaše molitve? Vaši postovi? Najprije: da li ih uopće ima? A potom: da li su tek formalnost? Bog je sama nježnost i milosrđe: ne bojte se! Doživite najprije vi, izabrani, Božju nježnost i milosrđe, da biste mogli svojom radošću to prenositi svojoj braći s kojom živite, a potom onima s kojima se susrećete! Gomilanje molitava, izvanjskih čina pobožnosti i time se zadovoljavati, Gospodinu je odurno. Biti svjetlo kao Gospodin; činiti dobro svakome kao Gospodin; nastojati prionuti i prianjati uz Gospodina, trsiti se oko toga da budemo njegova prisutnost među ljudima, među svom braćom, to je Gospodinu ugodno i to on blagoslivlja! 

Vršiti djela ljubavi radosno, vedra oka, znači Gospodinu ugoditi! Za svakoga prinosa, dobra djela što ga vršiš, neka ti lice sja od veselja! Tvoje vanjsko djelovanje neka bude odsjev tvojega čistog i iskrenog srca. Ono što daješ, što djeluješ mora biti dar jednostavnog srca, djetinjske nutrine. To Bog gleda, to je Bogu ugodno.

Mt 6,  7 – 15 

Riječ koju Gospodin šalje jest molitva Oče naš! Sam Gospodin je jamac da će se ispuniti ono zašto je ona poslana, a poslana je zato da budemo sretni. Oca svoga molimo najprije za ono što nas čini sličnim Njemu, a potom za naš svagdanji život: svagdašnje potrebe i bratski odnos sa bližnjima s kojima živimo. Molimo Gospodina da nam dade shvatiti tko je Gospodin i kakav je odnos njegov prema nama. Čovjeka je Gospodin stvorio na svoju sliku i uvijek i posvuda hoće da čovjek bude takav i da k njemu dođe. Bog je Bog, a ne čovjek koji se mijenja! Molimo da prihvatimo njegovu volju i da se radujemo njegovu planu s čovjekom, jer taj plan je uvijek radost čistom srcu! Molimo da ne odbijamo one koji nam neprestano i uvijek naviještaju Božju volju i Božje planove.

Ljudi su uvijek ljudi. Danas se nekim ponose, zaneseni za nekoga, sutra će ih uspjeti drugi okrenuti. Dopušteno je imati različita mišljenja, ako sva ta različitost ide na izgradnju, a to će biti, ako se vodimo duhom Božjim. Dakle, koji se vode Božjim duhom, neće se dijeliti. To će se postići imajući pred očima da imamo istog Oca. Molitva Očenaša nas stavlja u naručje i toplinu Očevu, uči nas što i kako moliti, kako biti sjedinjeni, kako opraštati prestupe, kako se čuvati Zloga, kako imati i dijeliti osjećaje i misli Božjega srca u Kristu Isusu. Kako biti sretni pa makar i u nevolji!

U Novom Zavjetu se moć izabranih – krštenika – zasniva na sinovstvu Božjem, na milosti pripadnosti Božjoj obitelji, obitelji Presvetoga Trojstva. Prihvaćajući ono što prihvaća i vrši jedinorođenac Očev i njihov prvorođeni brat Isus Krist, mole molitvu koju je On živio i proživio, a njih naučio moliti. Osluškuju treptaje Isusova Srca, da bi doživjeli jedinstvo s njime i da bi se s njime radovali pripadnosti Ocu nebeskome!

Mt 6, 19 – 23

Moliti za pravo svjetlo, za čistu nakanu. Doista raditi za Boga, to je zlatna nit odlomka. Netko sebi blago zgrće svojom samohvalom, ističući ovaj ili onaj posao, ove ili one svoje sposobnosti, i zaustavlja se na sebi. Dakle: nema čisto oko. „Oko je svjetiljka tijelu…“ Postane li tamom svjetlost koja je u tebi, kolika će biti tama? Razlog radosti ili bijede cijelog života jest nutarnje svijetlo ili nutarnja tama!

Mt 6, 24 

Vrlo skloni smo sjeći i nerazborito suditi i ne misleći da time griješimo proti očinskoj dobroti Božjoj, a Njegovoj Providnosti izražavamo nepovjerenje. Ustvari, i ne misleći pokušavamo dva gospodara služiti. I zato smo nesretni! Zašto nećete da budete sretni? – pita Zaharija Božji narod. Isto pitanje se nameće u Evanđelju i odgovor je: Pokušava se služiti dvojici gospodara, a to je nemoguće. Ne može se služiti Bogu i bogatstvu. Bogatstvo nije samo zemaljsko blago, nego na prvom mjestu privezanost uz sebe, svoju volju i svoje htijenje. 

Mt 6, 25 – 34

Evanđelje nas upućuje čemu se radovati: Imamo Boga za Oca, on se brine za nas jer smo vredniji od svega stvorenoga, jer smo njegova djeca i sve nam je darovao. Usmjerimo svu svoju brigu upoznati i svakim danom više upoznavati ljubav svog nebeskog Oca i nastojati svakog dana poput njegova Sina, a našeg brata Isusa, vršiti i radovati se njegovoj volji. Nije bitno ni potrebno odmah razumjeti putove Božje, treba čvrsto vjerovati da je Bog Otac! Otac se brine za vas, a vi se brinite da vršite Očevu volju!

Učitelj Očevu dobrotu razlaže govoreći o ljepoti ljiljana koji zasjenjuju i najljepše Salomonove haljine, a ipak se njima Otac tako poigrava i u peć ih baca. Ljiljani su, dakle, samo za to da nas za trenutak raspolože: njihov život, za našu radost! Treba se tu zamisliti! Pa opet vrapci i sve nebeske ptice: Otac ih hrani badava, a opet zato da nas oraspolože letom, cvrkutom, raznobojnim perjem. A vi, koji ste slika Božja, koji ste djeca Očeva, strepite zabrinuti za hranu i odjeću? Još uvijek ste POGANI – vladate se poput pogana, koji Oca ne poznaju! Zaboravili ste da ste moja djeca? Da ste stvoreni da budete savršeni kao vaš Otac? Za tim čeznite, a ostalo prepustite Ocu! Na koncu konca: Što možeš sa svom svojom brigom postići? Ne gomilajte sebi brige i terete: „Ne budite dakle zabrinuti za sutra.“ Bože, kojim optimizmom puniš naš život! 

Mt 7, 1 – 5

Nerijetko duhovne vježbe i duhovne obnove započinjemo poviješću Abramovom: „Idi iz svoje zemlje… u zemlju koju ću ti pokazati.“ Obično se misli: iziđi iz svijeta, iz svagdašnjeg mišljenja i djelovanja i prijeđi u duhovno područje. Ipak, prateći Evanđelje, ući ćemo neposrednije u područje koje treba napustiti, a to smo mi sami: Ne suditi! Zemlja i zavičaj koji treba napustiti, to smo mi sa svojim stečenim ili prirođenim navikama i kategorijama u koje često stavljamo i svrstavamo sve i sva oko nas, ne misleći da i mi sami onome što sudimo dajemo određenu boju! Da sud bude pravičan – koliko je to uopće moguće – treba izaći iz svoje zemlje, treba odstraniti vlastito „brvno“ iz svojega oka. Treba ući u Božju zemlju. Postupati Božjim načinom, jer smo i stvoreni po njemu, a Bog nikoga ne sudi, nego se raduje opraštanju!

Kakvi su naši međusobni odnosi? Zašto se spotičemo? Jer gledamo „trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažamo.“ Otud razdori, hladnoće, nehaj za potrebe brata. Brata? Da li bližnjega i smatramo bratom? Možda tek u crkvi pružimo ruku, a izvan uopće ne mislimo da nam je svaki kojega susrećemo brat, a posebno onaj koji nam je nesimpatičan? „Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga!“ To je zapovijed! Sve je rečeno u jednoj riječi: Kako mjerite, odmjerit će vam se! 

Mt 7, 6

Opomena: Ne bacajte biser pred svinje, tj: nemojte kroz prizmu strasti stvarati pravilo života (konkretno sad: pilule). Zar je čovjek vrijedan samo svojega zadovoljenja?!

Mt 7, 7 – 12

„Ištite, … Tražite, …. Kucajte…“ Pogledajte sebe: vi, zli, znate dobrim darivati, koliko više će vaš Otac dobrima obdariti one koji ga zaištu? Otac hoće da ga tražimo, da s njime kontaktiramo, da s njime surađujemo, da ga osjetimo i doživljavamo kao Oca! To smo i mi učili u svom domu, a posebno u Očevu Domu, u Crkvi. Da li živim od toga?

Najkraća, najpotpunija socijalna filozofija: sve što hoćete da vama ljudi čine, činite i vi njima! To je toliko široko, da nam ‘ide u prilog’ i naša sebičnost, i naša zloća! To jest, i na to moramo računati kod sebe, a isto tako i kod drugoga.

Mt 7, 13 – 14

Najbiranije biserje je u Evanđelju: „Uđite na uska vrata…“ Otkud mogućnost za svađu? Od imanja, bogatstva, posjedovanja. „Uska vrata“ su: siromaštvo, malenost. I to ne samo da vodi u život, nego je to biserje koje i ovaj život na zemlji čini bogatim i radosnim. Nema se što izgubiti, a zadobije se sve! Ipak, ove misli su „svetinja“ koja se ne daje psima i biserje koje se ne baca pred svinje. I malo ih je koji ovo razumiju i prihvaćaju! Tko razumije i slijedi ovu Isusovu poruku?  

Mt 7, 15 – 20

Svijet mnogo obećava, a malo daje. Dolazi s najlaskavijim obećanjima. To su lažni proroci i grabežljivi vuci: Tako svako dobro stablo rađa plodovima dobrim, a nevaljalo stablo rađa plodovima zlim. S druge strane Gospodin, sama Dobrota i početak svakog dobra, vjeran je u svojim obećanjima. Stoga je razborito osloniti se na Božje obećanje.

Mt 7, 21 – 27

Bog je samo jedan, i treba mu posvema pripadati. „Slušati“ zapovijedi, očito je, znači ŽIVJETI po njima. Isus će to tako divno, tako vidljivo, tako jednostavno i tako odlučno reći u Evanđelju  o Kući sagrađenoj na pijesku i na hridini.

Kuća sagrađena na pijesku jest „savršeno“ poznavanje zakona i zapovijedi, ali „ne vršenje“. To je: Gospodine, Gospodine! Nismo li u tvoje ime i prorokovali…? Ali, s Gospodinom se ne šali: treba biti potpun i potpuno pripadati, a to je: vršiti što si upoznao. To je kuća na hridini: Živjeti po onom što si upoznao i što naučavaš. Dakle: Utisnuti riječi u srce i dušu, što znači: upoznati i razmatrati o njima; imati ih pred očima kao putokaz; vršiti ih djelom i životom.

Takav gradi svoju kuću – svoj život – na čvrstoj stijeni. Ta jednostavnost, ta priprostost, taj duh djetinjstva je ono što se stavlja kao naše životno nastojanje.

Mt 8, 1 – 4

Iscijeli gubavca, i: „nikome ne kazuj, nego… pokaži se svećeniku i žrtvuj dar…“ – Ozdravljenje Isusu ne predstavlja nikakvu senzaciju, makar je to čudo, jer On smatra prirodnim činiti dobro. Gospodin koji čisti gubavca od njegove bolesti, čisti i svoj narod od nehaja za Boga i Božju stvar. Bog ljubi, ljubi narod svoj!

Mt 8, 5 – 13

Sluga za kojega satnik moli, najprije je SATNIK sam (mada on na to i ne misli, ali ispovijeda), a onda sluga. Isus ga stavlja za uzor. Takvom vjerom pristupati Isusu, za takvu vjeru moliti, takvoj se vjeri radovati! Nikad ne znamo što se u kome nalazi. Nikada ne suditi! Strašno je suditi… Onaj kojega sudimo možda je daleko bolji od nas! Evo primjera: Satnik, poganin VJERUJE. Isus je zadivljen i stavlja ga za uzor. Sara, Abrahamova žena, sumnja kad je upozorena, laže. Vidimo li sebe u takvom postupku?

Što znači „hoditi u Gospodnjoj svjetlosti?“ To objašnjava postupak satnika: „reci samo riječ i izliječen će biti sluga moj.“ Znači, dakle, vjerovati Gospodinu,  baciti se u naručje Božje, potpuno se predati Gospodinu, ni najmanje ne sumnjajući.

Gospodin ljubi svoj narod i kori ga i šiba, jer neće da se izgubi. Sve, pa i najteže kazne na ovome svijetu nisu ništa prema vječnoj kazni! Moli za vjeru, da vidiš Gospodina koji možda i tebe upozorava zbog površnog života i slabe vjere?

Mt 8, 17

„… da se ispuni što je rečeno po Izaiji proroku: ON SLABOSTI naše uze i boli ponese.“ Koje su naše SLABOSTI? Mi bi možda čitav niz slabosti nabrojali, a ipak ovdje je – mislim – istaknuta glavna i bitna: naša mala i mršava vjera! To je ono što će često spominjati i Apostolima, i zbog toga ih često koriti!

Mt 8,  18 – 22

Očituje se Isusova skromnost, i ljubav za čovjeka kojom prihvaća tu skromnost u Evanđelju: „Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin čovječji nema gdje bi glavu naslonio.“ Kad nam Otac tako dariva Sina, što nam neće s njime dati? Ako posvuda u životu vidimo samo probleme, znači da smo premalo predani Providnosti – poput ‘kandidata’ iz Evanđelja. Zamislimo se nad grijesima današnjeg vremena… Nehaj za Boga i Božji zakon, … nehaj za brata čovjeka, … nehaj za bračni zakon, … gramzivost za položajem, za novcem, nehaj za štovanjem Nedjelje, nehaj za poukom katekizma, nehaj Božjih službenika u Božjoj službi, komoditet i slično. Poslušajmo riječ Spasiteljevu u Evanđelju onom kandidatu: „Hajde za mnom…“, a drugo sve napusti! Slijedi me, ljubi Gospodina i ljubi brata!

Mt 8, 23 – 27

„Tko je ovaj, da mu se i vjetrovi i more pokoravaju?“ Nije samo pitanje Isusove moći, nego još više njegove dobrote: „Što ste plašljivi, malovjerni?“ Kako da se uopće plašimo kad imamo među sobom Isusa? To pokazuje da ga ne poznajemo, ne poznajemo njegovu dobrotu, brigu, ljubav prema nama i za nas! Ali moramo prepoznati i sebe, kojima je u ruke Gospodin predao duše naše braće.

Mt 8, 28 – 34

Stvarnost ljubavi žari iz Evanđelja: Isus iscjeljuje dvojicu opsjednutih iz gadarskog kraja. Ljubav Božja za čovjeka – svakog čovjeka! – doista je ljubav do kraja. Da još više pukne veličina jaza između Božje i ljudske ljubavi, eto građana koji zamoliše Isusa da ode! Zašto? Zbog gubitka SVINJA! A iscijeljeni ljudi? Prisutnost Božja uznemiruje one, koji se osjećaju lagodno u grijehu… i uznemiruje svaka misao na Boga.

Sva golema ljubav zvoni kao predivna priča, kao igra za ljude koji redovito ljudski misle: čude se, osuđuju, sablažnjuju se.

Mt 9, 1 – 8

Kušnja izaziva novu, veću kušnju; nova, veća kušnja, se pobjeđuje novom, većom vjerom. U Evanđelju je nagrađena velika vjera: „Vidjevši njihovu vjeru, reče uzetome: Hrabro sinko, otpuštaju ti se grijesi!“ Na takovu vjeru i Isus odgovara najvećim darom: otpuštenjem grijeha.

Veliko mozganje pismoznanaca iznudi vidljivo čudo: „Ustani, uzmi nosiljku i pođi kući!“ Ovo vidljivo čudo je ‘veće’ samo za one koji prosuđuju tjelesnim očima i ‘mudrošću’. Nije li duhovni život, oproštenje grijeha, daleko više nego li ozdravljenje?

Božja ljubav uvijek, ma uvijek bdije nad ljudima, posebno nad onima koji su njemu posvećeni. Nikad se ne zna s koje strane će doći opomena, upozorenje, ohrabrenje. Treba uvijek imati uho spremno slušati Božji glas. Pismoznanci, svećenici, kraljevi, knezovi su prvi pozvani slušati i vršiti Božji glas. Štoviše: osluškivati Božji glas. Osluškivati, znači biti čista srca, spremna čuti i najtanji Božji šapat i prenositi ga Božjem narodu! Običan puk je često dobronamjeran i prihvaća Božju poruku: primjer je u Evanđelju – Pismoznanci na očiti znak Isusov „Snuju zlo u srcu,“ dok „mnoštvo zaprepasti se i poda slavu Bogu!“

Mt 9, 9 – 13

Farizeji mrmljaju zbog poziva Mateju, cariniku. Izvana se čini da revnuju za Zakon Božji, a kad se samo malo odmakne zastor, nutrina zijeva prazninom. Često se pred drugima predstavljamo puni žara Božjega, zauzetima za Božju stvar, za post, za molitvu, kršćanski život. Sablažnjavamo se nad postupkom svoje subraće, proglašavamo ih laksistima, popustljivcima, druže se s onima koji su izvan ‘pravog’ stada… Izgledamo pred sobom savršeni, i divimo se sebi… Da li je to ono što se Bogu sviđa? Da li je baš to prava pobožnost? Pa mi imamo toliko molitava koje ‘trebamo’ izmoliti, i nećemo ih lako propustiti; mi se nosimo vrlo skladno i čedno, dok su drugi ‘goli’ i nemoralno obučeni… I još toliko toga: MI… ONI…

I Isus je bio meta ovakove unakrižne vatre: „Zašto vaš Učitelj jede s carinicima i grešnicima?“ Isus, sama Ljubav, u duhu ljubavi će i odgovoriti tako da nikoga ne uvrijedi, a da svakoga potakne i odgovori: „Hajdete i proučite što znači: MILOSRĐE MI JE MILO, A NE ŽRTVA.“ Milosrđe i opraštanje. I dalje, da bude što potpunije: „Ta ne dođoh zvati pravednike nego grešnike.“ Objektivna logika hladnog razuma je u tom odgovoru, ali i jako kucanje na svako srce poput onoga kad su ‘stari’ – uzorni – inzistirali na osudi preljubnice: Tko je od vas bez grijeha, nek prvi baci kamen… I opet se sagnu i pisao je po zemlji, a njima dao mogućnost „proučiti“ tko je pravedan… I odoše, počevši od najstarijih – ‘najpravednijih’.

Mt 9, 14 – 17

Ivanovi učenici, vjerojatno pod uplivom farizeja, pitaju Gospodina zašto njegovi učenici ne poste. Isus im odgovara mirno, podučavajući ih kako ne mogu svatovi tugovati dok je s njima zaručnik. Potom dodaje još dvije slike… Međutim, ovdje je Isus pokazao u čemu je pravi post: u međusobnim iskrenim i ljubaznim, bratskim odnosima. On znade da oni ne pitaju da ga iskušaju, nego iskreno pitaju da znaju. Stoga im ljubazno odgovara.

Isus je došao usavršiti zakon i proroke, a tako i zapovijedi i postove. Kod Isusa je sve NOVO, a tako mora biti i za Njegove, jer je pred Bogom i s Bogom sav život neprestana SADAŠNJOST, dah ovog trenutka. Ova novina – NOVO – će nekad čudno zvučati svagdanjem, običnom uhu i biti nelogično ljudskom, pa i ‘svetom’ zaključivanju. To je doista tajna – misterij, jer je to čežnja i zanos za blagoslovom, za NOVIM životom, punim životom s Bogom. Isus će reći: Novo vino u nove mjehove. To znači: sve prosuđivati Božjim okom koje se raduje obraćanju i svakoj čežnji za Njim samim.

Mt 9, 18 – 26

Čudesima Isus kao da ne pridaje nikakve važnosti. Za Njega je čudo nešto obično kao svaka druga ‘svagdašnja’ stvar. I zbilja, rekao bih da je pravo čudo baš ta Njegova ‘svagdašnjost’ – Njegov ‘obični’ život. Ženi koja je bolovala od krvarenja povrati zdravlje, glavarevoj kćerki povrati život, ali što je to prema sjedinjenju u ljubavi s Bogom vječnim i Svemogućim ovdje i u vječnosti? Gospodin Isus je prisutan posvuda kao u svojoj vlastitoj kući: kako u glavarevoj kući kojemu je umrla kćerka i moli Isusa da mu je oživi, tako usput prisutan je ženi bolesnoj koja pristupa odostraga i dotakne se njegove haljine te ozdravi od krvarenja.

Gospodin je gospodar čovjeka i njegova života. O toj činjenici treba voditi računa, i biti sretan! Gospodin je svakome odredio tok i granice života. Dužni smo moliti za zdravlje, dužni smo čuvati zdravlje kao Božji dar i Božju milost. Pa i kad se čini da je sve već izgubljeno, Bogu je sve moguće. Bog je Otac, Bog je dobrota, Bog je Ljubav.

Mt 9, 27 – 31

Malenima radosni navještaj: koji su svjesni svoje gluhoće, siromaštva, sljepoće, koji priznaju da su po sebi ništa, i koji zažele VID poput slijepaca u Evanđelju; i koji djelotvornom vjerom i odanošću to očekuju – bit će obradovani: „Neka vam bude po vašoj vjeri.“ Gospodin daje primjer malenosti: „Pazite da nitko ne dozna!“ 

Mt 9, 35 – 38

Gospodin stvori čovjeka na svoju sliku i tome ostaje vjeran – zato ga hoće i suradnikom. Očito je iz evanđeoskog izvještaja: Učio je, obilazio i ozdravljao svaku bolest i svaku nemoć. Učitelj pozna našu bijedu i sve naše potrebe; kako pojedinca tako i zajednica i priskače nam u pomoć: liječi svaku bolest i nemoć. To isto daje apostolima. To hoće i od nas, kad potiče i zapovijeda da se moli Gospodara žetve za radnike. „Žetve je mnogo, a radnika malo.“ A ipak među izabranim narodom bješe mnogo naučitelja, mnogo svećenika i levita, a Isus vidi mnoštvo izmučeno i obhrvano kao ovce bez pastira! Raditi na zvanjima na sve moguće načine: Gospodin šalje apostole da sve ljude učine njegovim učenicima! Bitno je biti s GOSPODINOM bilo da se ‘krene nadesno ili nalijevo’, bilo ugodno ili neugodno, zdrav ili bolestan, bogat ili siromah. Biti u Gospodnjoj ruci, voditi se Njegovom svetom voljom, makar nam se taj put činio čudnim.

Isus se sažali nad mnoštvom koje nema ove spoznaje, koje se uzda u bogove izvan jedinog Boga i zato je poput stada bez pastira. Hoće da i mi poput njega postupamo: „Sažali se…“ Sažaljenje Gospodinovo ne ostaje na riječi: Isus doziva dvanaestoricu i šalje ih mnoštvu nad kojim se njegova Ljubav sažali, jer bijahu kao ovce bez pastira. Šalje njih, ali šalje i nas! Da li osjećamo Isusovo sažaljenje? Stvarno, ne samo riječju? Svoje učenike šalje da ih pouče ovoj jedinoj mudrosti, da im navijeste ovu radosnu vijest, a potiče ih da mole i za vjerovjesnike u svim vremenima.

Mt 10, 1 – 15

Isus izabire i šalje DVANAESTORICU da sve i svakoga učine KRALJEVSTVOM SVEĆENIKA. „Propovijedajte: PRIBLIŽILO SE KRALJEVSTVO NEBESKO.“ Što govori: Nastaje momenat, trenutak, cilj za koji ste stvoreni – postati kraljevstvo SVEĆENIKA, to jest onih koji su sveti, koji trebaju postati ono za što su stvoreni: biti slični svom Stvoritelju u životu i vječnoj radosti. U tu svrhu apostolima podijeli i dar liječenja kao i to da izgone nečiste duhove. Isto tako je dan plan propovjednicima što i kako propovijedati bilo riječju, bilo – nadasve – vlastitim vladanjem i životom: ljepotu, radost i sreću svega što je pod pojmom NEBESKO KRALJEVSTVO. Ono je toliko veliko, uzvišeno i bogato, da propovjednici toga Kraljevstva trebaju sve ostaviti kako bi čitav njihov život bio propovijed KRALJEVSTVA koje je njih same najprije osvojilo, a onda će i njihova riječ biti djelotvorna. Propovijedajte očišćenje srca, obnovu, priznanje, iskrenu ispovijed, kako bi moglo uslijediti savršeno POMIRENJE, SAVRŠENA RADOST u BOŽJEM KRALJEVSTVU. Kraljevstvo nebesko je uvijek među vama i u vama, u čistom srcu, u iskrenoj ispovijedi, kako bi moglo slijediti savršeno pomirenje, savršena radost! 

Mt 10, 16 – 20

Isus je postavljen kao stjegonoša, kao uzor kako živjeti i osvajati: Blagošću i Duhom! „Šalje kao ovce među vukove“. Istaknuto: OVCE! Sam ide kao Janje…! To je Isusovo SVJEDOČANSTVO Njegova poziva i puta; to mora biti svjedočanstvo Njegovih svima. To je GOVOR Duha koji po Isusu i Njegovima govori: Govor ljubavi do kraja i prema ubojicama. Taj govor često nerazumljiv i kršćanima. „Čuvajte se ljudi…“ Ako se radi: izabrati Boga ili čovjeka, odlučiti se za Boga ili čovjeka, sve izvan Boga je promašaj. Analizirajući i tekst koji slijedi nakon Isusova upozorenja ČUVAJTE SE LJUDI, postaje jasno, da čovjek uvijek razočara, koji god on bio, na kojem god položaju i u kojoj god svezi, pa i krvnoj. Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka… napisao je Bogom nadahnut Pisac u Starom Zavjetu. Ne prihvaćajte načela svijeta, jer će vas, svoje, sam svijet progutati i izbljuvati!  „Ne budite zabrinuti što ćete govoriti…“ Duh, kojemu ste se predali, govorit će kroz vas i preko vas u životu, ulozi i dužnosti koja vam je povjerena. Svaka uloga u Službi Božjoj je sveta i uzvišena: bilo materijalno služenje „kod stolova“ – kućanstvo – ili propovijedanje Riječi. Ustvari: svako SLUŽENJE je propovijedanje životom! Služenje do DARIVANJA života! Dok svjetovne ideologije ističu junake koji umiru s kletvom i mržnjom na ustima, dotle Duh ističe darivanje života kao otkup i za neprijatelja, jer je njegov vječni spas više nego li vremeniti život mučenika. Vaš život, vaš pogled, vaš hod, sve iz vas govori, ako ste puni Duha… Kad se Gospodinu predamo i kad nas on šalje, budimo bezbrižni, radosni i sigurni, jer je Duh Oca našega u nama, a Isus među nama!

To Isus govori apostolima šaljući ih propovijedati; govori im sve što će ih zadesiti. Ne trebaju se bojati jer je njemu sve poznato i on je među njima i s njima. Duh Božji, Duh Isusov ih vodi, prati i nadahnjuje. 

Mt 10, 26 – 33

Poslani smo naviještati slavu Gospodnju. Što naviještati? Da se Gospodin brine za nas i za vas; da su nam sve vlasi na glavi izbrojene, da nas Gospodin ljubi, da se ne bojimo onih koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti. Da se, nadasve, ne bojimo svojih slabosti, napasti tijela, svijeta, đavla. Sve je u Božjim rukama i on je gospodar svega, on je naš Otac! GOSPODIN sebe stavlja za uzor svojima. U propovijedanju, ali i u predanju brizi Oca nebeskoga koji se tako brine za svakog vrapčića! Daj nam, Gospodine, da se iskreno priznajemo tvojim pred ljudima u svim okolnostima i da budemo radosni u tom priznanju! „Tko god se prizna mojim… tko god se odreče mene…“ To je uzvišeni cilj, ali i uzvišena uloga, aktivno nastojanje! I to je jedina veličina kojom se možemo dičiti i koja čini sigurnim i radosnim naš vlastiti život, kao i život bližnjega.

Mt 10, 34 – 42

Isus posebno upućuje svoje apostole. Dakle: apostoli i učenici imaju nešto POSEBNO ČUTI! A što je to? POVJERENJE koje trebaju mimo svih ostalih imati u Gospodina: nezabrinutost i vjeru u providnost. Stoga, ne trebaju oklijevati prihvatiti i mač koji od svega rastavlja! Ne trebaju strepiti izgubiti i život za Gospodina. Kod svega toga, Gospodin će, ako je potrebno, posegnuti i za čudesnim znacima da spasi svoje izabranike, kao što je to učinio u Egiptu, i neprijatelj neće naškoditi izabranicima Božjim. Kad velimo: neprijatelj, ne mislimo samo na izvanjske neprijatelje, nego još više na neprijatelja koji reži u našem tijelu i našim osjetilima i našoj naravi.  

Mt 11, 1 – 15

„Slijepi progledaju, hromi hode…“ Siromasima se naviješta Blagovijest. Duhovno slijepi,… hromi… Isus govori ljudima ‘ljudskim jezikom’ (ljudi čeznu i cijene izvanredne stvari – čudne i čudesa), ali uvijek zaključuje božanski – „blago onome, koji se ne sablazni o mene.“ Blaženi koji se ne sablazne… To jest, koji u svim postupcima ostaju optimisti – radosni. To je dosljedno, ako se oslanjaju na mene.

„Kažite što vidite…“ Isus je mogao osloboditi Ivana, ali hoće da Ivan trpljenjem svjedoči, i u tom je Ivanova veličina više nego u odjeći od deve ili skakavcima i divljem medu kojim se hranio. Isus iznosi u čemu je bit veličine: Nije bitna ULOGA, nego je bitno biti ono što JESI, a u Božjem planu si BOŽJE DIJETE – to je taj NAJMANJI u Božjem Kraljevstvu. Taj najmanji je svemoguć s Bogom i u Bogu, ali to sam mora uvidjeti: da je po sebi ništa, a u Bogu može sve, jer je SIN BOŽJI. Najveća radosna vijest: Najmanji u kraljevstvu nebeskom, veći je od Ivana Krstitelja! Na što nas Gospodin poziva? Što hoće? Hoće da budemo „spori na srdžbu, bogati dobrotom.“ Ponizne uzvisuje, ali i ponizni moraju sudjelovati: „kraljevstvo nebesko se silom probija.“  „Ako hoćete, on je Ilija…“ silna je ta riječ: ako hoćete, – to jest: ako imate dobru volju, otkrit ćete, naći ćete što tražite!

Ivan Krstitelj je tako živio, da su ga mogli upitati: Jesi li ti Krist?… Međutim, mnogo je važnije Isusovo svjedočanstvo kad za Ivana zasvjedoči: Među rođenima od žene ne ustade veći od Ivana Krstitelja… Ivan je sav Božji: dušom, tijelom, mišljenjem, govorom, djelima, pokorom, svjestan da je njegov poziv od Boga i za Boga, i stoga: Kad se On pojavio, Ivan će uprijeti prstom u Njega: On treba da raste, ja da nestajem… 

Mt 11, 16 – 19

Nije li možda najveća TRAGIKA današnjice ‘život u VICU’? Sve se uzimlje u vicu, u šali, neozbiljno. A ipak, govor je o ŽIVOTU koji nam je darovan samo JEDAN i samo za JEDANPUT ga proživjeti, a rezultat toga JEDAN i JEDANPUT je neprocjenjiva vječnost?! Ljudi žive u vicevima titrajući se kao neozbiljna dječurlija u nevažnoj igri. I Spasitelj iznosi slučaj te ‘igre’: Ne primaju ni njega ni Ivana Krstitelja. Nalaze smicalice da ih ne prime, zadovoljni su i za sebe ‘opravdani’, a ne vide MUDROST koja ih kori jer tek što nisu – NISMO – izbrisani! 

Velika zapreka na putu Isusu i Njegovu dolasku u nas, u našu sadašnjost, u moj život, jest nutarnja NESREĐENOST koju pokušavam ‘srediti’, bolje reći: zataškati, kritiziranjem svega i svakoga. Savršen primjer u Evanđelju: Kritizira se i Ivan Krstitelj i Isus Krist. Prvi – isposnik – „đavla ima“; drugi jede i pije: „Gle, izjelice i pijanice.“

Mt 11, 20 – 24

Prijetnje i opomene Korozainu i Betsaidi, posebno Kafarnaumu, na koga se odnose? Bez sumnje – u ono vrijeme na spomenute gradove. Danas, na svaki naš grad, na svaku župu, na svaki samostan, na svaku zajednicu, koje god vrste ona bila. Konačno: na svakog pojedinca! I kao što je Gospodin ove gradove imenovao, on imenuje svakog pojedinca, a posebno onoga kojega je posebno pozvao. Vrlo ozbiljne su riječi: „Zemlji sodomskoj bit će lakše na Dan suda.“

Mt 11, 25 – 27

Viši darovi su jednostavno SLUŽENJE u RADOSTI u svemu što se povjeri. Ovo je što Isusa izazove na ushit: “Slavim Te, Oče… što si ovo sakrio mudrima, a objavio malenima”; zato su mudri uvijek neraspoloženi, a maleni radosni.

Mt 11, 28 – 30

Kod Gospodina nema slučaja; pa ni bolni ni mučan život nije SLUČAJ. Njemu je sve poznato. Pozna sve naše putove i prati. Poznato mu je da se jedino križem može k Njemu doći – obnova, askeza, pokora; i od toga Gospodin ne odstupa. Ali izlazi ususret: Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni… Učite se… krotko i ponizno prihvaćati – s povjerenjem. Što je Isusov jaram? Krotkost i poniznost. A zašto krotkost i poniznost? Jer je to značajka nebeskoga Oca koji šalje i dariva vlastitog Sina, jednaka sebi, da usreći čovjeka! I onda postaje slatko i lako, mada i dalje ostaje jaram i breme. Jaram i breme o kojem govori Gospodin u Evanđelju, možda je upravo ovo predanje kojim treba slušati Gospodina! Promatrajući samo svagdašnjost, „izmoreni smo i opterećeni.“ Idimo Gospodinu, predajmo mu se i „naći ćemo spokoj dušama svojim.“

Mt 12, 1 – 8

Milosrđe je veće nego svaka žrtva! Bog je MILOSRĐE! „Kad biste razumjeli riječ: hoću milosrđe, a ne žrtvu, onda ne biste osuđivali nedužnih…“ Što sve nije sadržano u ovoj riječi? Naši međusobni odnosi! Skloni smo pod vidom žara i služenja Bogu suditi sve i svakoga za najmanje, a sebi uvijek nalazimo opravdanje. Milosrđe je veće nego žrtva! Radije bi se morali često pitati: Što još učiniti za Gospodina? Što uzvratiti za sve što mi je učinio? Kako mu biti sličan u opraštanju? Svako djelo Gospodnje i svaki njegov postupak nas poziva da jednako postupamo: dobrohotno, obazrivo, cijeneći svakoga kao što Gospodin nas cijeni; svakoga prihvaćati s ljubavlju. Nikad nismo dovoljno zahvalni!

Mt 12, 15 – 21

Snaga Božja: „Evo sluge mojega koga sebi izabrah: mog ljubimca, miljenika duše moje!“ To je Gospodin, to je Sin Očev, to je miljenik Očev. „Preti se neće, neće bučiti, … glas mu se neće čuti po trgovima… Ime njegovo je nada narodima.“ Takvi su Kristovi, takvi su Očevi, takvi su koji se vode Duhom Božjim. Oni su nada narodima!

Mt 12, 38 – 42

Uvijek je jedan i isti PROBLEM: ZNAK! Ustvari, nije problem ZNAK, nego je problem predanje, djetinja iskrenost i vjera. ‘Dobronamjerno’ dolaze pismoznanci: „Htjeli bismo od tebe vidjeti znak…“ Zar jedan vidješe? A nije li najveći Njegova strpljivost s njima? Svaki dobronamjerni i istinoljubivi čovjek vidi ZNAK.

Uvijek čovjek traži znak i misli: još ovo, i bit će mi jasno. Znakova ima obilno, ali ih dovoljno jasno ne vidimo, a na prošle zaboravljamo! Nisu u pitanju ZNAKOVI, nego je u pitanju VJERA I SUSRET S GOSPODINOM!

Mt 12, 46 – 50

Evanđelje nas upućuje na stvarnost Božje ljubavi prema svakom svom stvorenju i u svako doba: „Evo majke moje i braće moje…“ Svi smo Isusova majka i braća koji želimo vršiti Očevu volju, a svi smo stvoreni na sliku Božju i poput Isusa Krista radujemo se da smo djeca nebeskoga Oca po uzoru i slici i volji njegova Sina. 

Mt 13, 1 – 9

Evanđelje nam govori da ZEMLJA o kojoj je govor i koja se sije i koja treba donijeti plod, jesmo u prvom redu mi sami. Da bi ta zemlja donijela željeni obilat i zdrav rod, treba biti obrađena, treba biti „dobra zemlja“: očišćena od kamenja, od trnja. Bog svakoga dariva darovima za opće dobro. To je „zrnje“. Oko darova treba nastojati, sudjelovati s Gospodinom, jer darovi imaju plod u vječnosti! Imaju svrhu za dobro pojedinca i zajednice. Upravo u omjeru prema našoj vjeri bit će naši duhovni plodovi. Onoliko ćemo ploda donijeti koliko i kako ozbiljno s Njime surađujemo.

I kao što po Božjem zakonu sve raste za čovjeka, treba i čovjek rasti, oslobađajući se svega onoga što bi smetalo rastu milosti i sličnosti s Bogom. Sve ovo uzima Isus kao prispodobe za ono jedino važno: živjeti za Boga i živjeti s Bogom. Zato imamo „uši, da čujemo!“ 

Mt 13, 10 – 17

Koliko je narod uporno tvrdoglav! Ostaje gluh i neosjetljiv i na najjače gromove milosti… A mi? Vjerujemo li ono što doživljavamo? Ono što propovijedamo? Ipak, Gospodinova obazrivost obvezuje, kao što i tvrdokornost zastrašuje! Strašne su riječi koje Spasitelj navodi: „Slušat ćete, slušati – i nećete razumjeti. Gledat ćete, gledati – i nećete vidjeti!“ Zašto?… „usalilo se srce ovoga naroda.“ Usalilo se … teška je to konstatacija! Strašno je to, ali je još strašnije promisliti da se to može dogoditi, i da se to događa nama!

Mt 13, 18 – 23

Isus neumorno i jasno govori svojim učenicima, a preko njih i svima o RIJEČI BOŽJOJ koja je poput sjemena i kad se ozbiljno uzme, donosi rod za vječni život! Jasno govori Spasitelj: treba RIJEČ o Kraljevstvu razumjeti! Nije sve ovisno o RIJEČI, nego je plod Riječi ovisan o našoj nutarnjoj spremnosti  IZVRŠITI RIJEČ; a to je ‘NAVIKA RADA’ – sudjelovanje. Poput Marije primiti ju u čisto srce i iskreno o njoj razmišljati. Riječ se mora ukorijeniti, ne ‘prilijepiti’, jer je može svaki vjetrić odnijeti. Trnje je: uplesti se u bilo što ovozemno: dobitak, proračunatost, pogađanje s tjelesnim strastima, ‘mjeriti’ dužnosti i ljubav prema Bogu; uopće: svjetovnost i svjetovni duh. Stoga će Riječ  biti ili sasvim ugušena, ili donijeti djelomičan, ili potpuni rod.

Mt 13, 24 – 30 

Dobro sjeme i kukolj na istoj njivi Gospodnjoj – Crkvi. Gospodin posija dobro sjeme, neprijatelj na Gospodnjoj njivi posija kukolj. Da li ga počupati? „Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu.“ Židovima je teško razumjeti da treba čekati, jer je mogućnost da se i kukolj pretvori u pšenicu, da se i zli obrate, pa makar čovjek i zlonamjerno na početku zasijao kukolj. Moramo biti svet HRAM GOSPODNJI, SVETO ŽIVJETI, sveto se ponašati. Ali? Svagdašnje prilike, dani suhoće, bolesti, neimaština, nerazumijevanja i sa strane onih koji bi nas morali hrabriti, zavođenje nečistog duha koji je uvijek na poslu, neće li to učiniti da postanemo njiva koju sami nećemo prepoznati, jer će na njoj niknuti korov? Ne zaboravimo da smo njiva Gospodnja i onda kad je na njoj korov! Ne zaboravimo da Gospodin znade kako smo sazdani, ne zaboravimo da je Gospodin beskrajno strpljiv s nama i kad smo na veoma skliskoj stazi! Dovoljan je mali neoprez, i zao čovjek u našim udovima, naša mala tjelesna neobuzdanost, kroz noć će posijati kukolj na našu dosada dobro obrađivanu njivu. Začudit ćemo se da je naš kolega, dosad uzoran na Božjoj njivi, najedanput okrenuo leđa Gospodinu. Pitajmo se: hoće li se sutra dogoditi i nama? Budimo trijezni!

Mt 13, 31 – 33

I drugu im prispodobu iznese, o gorušičinu zrnu… Mi sve želimo vidjeti velikim, uspjelim… Nama je dužnost posijati i gorušičino zrno – raditi što i koliko možemo, i Gospodinu prepustiti brigu. Kad naraste – možda iza naše smrti! – bit će veće od svega povrća: pokazat će se vrijednost našega rada, sad nepriznatoga! Sve veliko se u skrivenosti razvija i djeluje, ali uvijek zahtijeva silnu pažnju i ozbiljnost. 

Isus u prispodobi o gorušici i kvascu pokazuje moć i snagu Božju i Božjeg kraljevstva u svakom pojedincu. S druge strane, Gospodin se raduje i najmanjem boljitku čovjeka… Vidi ga kao zrno gorušičino – sitno, ali se može razviti više nego sve povrće. Gospodin se nikad ne umara poučavati čovjeka koga je za sebe stvorio. Učimo se od Gospodina brinuti se za svakog od svoje braće!

Mt 13, 44 – 46

Tamo gdje čovjek ne vidi boljitka, Bog ne sustaje. Tako svi oni koje Gospodin bira u svoju službu i koje šalje… Ne vide uspjeha… Čemu? Daj mi, Gospodine, težiti za vršenjem tvoje volje! To je blago sakriveno na njivi; to je biser koji je vrijedan da se sve rasproda i nabavi ga se! 

O, kako ljubim Zakon tvoj, Gospodine! To je blago skriveno na njivi koje vrijedi da se sve proda što se posjeduje; da se odreče samog sebe, da se trsi oko Zakona tvoga Gospodine, a taj Zakon je Ljubav, a ti si Ljubav!

Dobro je ne suzivati Gospodinove prispodobe i upitati se: Što je sve biser i blago i kraljevstvo? Nije li nam to nekad, a možda i često nešto u zraku, nerealno? 

Mt 13, 47 – 52

Bože moj, kad posegnemo za dnevnim tiskom ili za Svetim Pismom…! Onamo prijevare, nezgode, nepovjerenja… ovdje život! I tako u pradoba, tako u doba proroka, tako u doba Isusovo, tako tijekom povijesti od Krista do danas, tako će biti i sutra. Čovjek je čovjek, a Bog je Bog! Pred nas se nudi mnogošto: mreža koja zahvati mnogovrsne ribe… svijet nam koješta pruža, ali nije sve vrijedno. Mnogo toga će se izbaciti napolje kao zle ribe iz mreže. Tražimo i molimo ‘dobre ribe’ – zdrav nauk, Božje kraljevstvo, suobličiti se slici Sina Božjega.

Opasno i nerazborito i nemudro bi bilo odbacivati STARO samo zato jer je staro! 

Mt 13, 53 – 58

Mnogi se dolaze pokloniti u DOMU GOSPODNJEMU. Mnogi dolaze pogledati i promatrati DOM GOSPODNJI kao umjetninu, kao remek djelo. Dom Gospodnji je mjesto gdje treba ispitati put svoj, gdje se treba izmiriti s Bogom, gdje treba Gospodina upoznati i krenuti njegovim putem! Gospodin je slao proroke da na to podsjećaju narod, ali narod ne sluša. Gospodin šalje svog sina u vlastiti njegov zavičaj – ne prihvaćaju ga. Nije se lako boriti s protivnikom u samom sebi – vlastitim JA! To je stotinu mana mojih! Što je zemljake Isusove sablažnjavalo? Poznavanje njegovih domaćih. Da je bila dublja vjera, bilo bi više učinka…

Mt 14, 1 – 12

Čitava psihologija nemirne savjesti… Čitam ‘tajnu’ čovjeka – roba tijela: „Zbog Herodijade… žene… Filipa…“ Ono za što se nikad ne kaje, jest: služiti Gospodinu! Ono što smiruje, zadovoljava, usrećuje, raduje, jest: služiti Gospodinu. Ono što je uvijek mudro: služiti Gospodinu! Ono za što se uvijek kaje, što uvijek ostavlja prazninu, jest: svijet i svjetska uživanja. Ljudi vide samo sebe… Herod strepi radi sebe, ubija radi sebe (obziri)… Ljudsko (svjetsko) slavljenje je poticanje strasti, a kad strast ‘začne’ rodi zločinom, smrću Pravednika – Ivana Krstitelja. Prihvatimo poslanje poput Ivana Krstitelja, a to nije jednostavno ni lako! Treba doživjeti Boga, a da ga se doživi, treba svaki dan s njim razgovarati, susretati se, ljubiti ga. Nastojati ljubiti ga. Ljubiti ga u njemu samome, ljubiti ga u svakom bratu!

Mt 14, 13 – 21

Kako poznati prave i krive proroke? Očistiti srce pred Gospodinom, moliti u poniznosti srca; ne  zanositi se izvanrednostima, ne tražiti i ne čeznuti za čudnim stvarima. Razgovarati s Ocem nebeskim kao Gospodin Isus pred svojim djelima: UMNOŽENJE KRUHA, a i drugim zgodama.

Uvijek smo skloni JADIKOVANJU. Jadikuje narod izraelski, jadikuje Mojsije, jadikuju apostoli. Zašto jadikuju? Samo zato jer se osjećaju osamljenima i prepuštenima sebi samima. Ne slušaju – srcem – Božji glas koji im neprestano odzvanja u srcima. Imaju sluh samo za izvanjsko, tjelesno. I učenici – apostoli – misle samo ljudski, riješiti se brige: „Otpusti svijet…“  „Ne treba da idu, dajte im vi jesti. … Nemamo ništa osim… DOVOLJNO JE!“ Ono što imaš, uz „BLAGOSLOVI BOGA“, dovoljno je i još preostade! „O, kad bi me narod moj slušao!“ – vidio bi da je sa mnom bogat! Preostade 12 košara! (svakom apostolu po jedna!)

Mt 14, 22 – 36

Jezik Božji i jezik ovoga svijeta su različiti, postupak Božji i postupak ljudski je različit, stil Božji i stil čovječji je različit.  Kaplja na listu – to je čovjek. Bljesne na suncu – proglasio bi ga dijamantom. Sklizne s lista – više ni kaplja nije! Tako je s Apostolima – slučaj PETAR: U zanosu hoda po vodi, do časa se topi! Petar bi rado vidjeti velike stvari, stvari koje se mogu vidjeti tjelesnim očima, i zato želi dokaz od Gospodina: „Ako si ti, Gospodine, zapovjedi mi da dođem k tebi.“ Isus će mu: „Dođi!“ Došao je. Ipak, nije sve u tome. Petar počne tonuti jer se opet počne oslanjati na svoje zaključke, videći silan vjetar. Treba se potpuno pouzdati u Gospodina, makar Gospodin ne poduzimao nama vidljive velike mjere! – „Malovjerni, zašto si posumnjao?“ I ostali Apostoli mu se pokloniše: „Uistinu, ti si Sin Božji!“ Doći će momenti, kad će opet i odveć svojeglavo postupati i misliti.

Zaključak: po vjeri, uvijek čvršćoj, uvijek živjeti sjedinjen s Gospodinom. To pokazuje primjerom sam Gospodin Isus: „pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam“ – dakako: s Ocem!

Mt 15, 21 – 28

Mi se mučimo u radu za Božje Kraljevstvo… Mučimo se, ali kako? Da li smo uvjereni da se Gospodin brine i čuva nas i čitav narod kao pastir stado svoje? Da li smo uporni poput žene Kanaanke koja pobjeđuje Isusovo srce? A on to hoće!

Skloni smo i spremni ne samo zaobići istinu, nego je zatajiti i zanijekati da izbjegnemo napor. S druge strane, zadivljuje vjera onih koje možda i preziremo: „O ženo, velika je vjera tvoja!“ zadivljen će Isus Kananejki.

Kanaanka iz tiro-sidonskih krajeva viče Gospodinu: „Smiluj mi se, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta.“ Učenicima je dosadna, pa je se barem žele riješiti: „Udovolji joj, jer viče za nama.“ Isus drugačije: Neupravno im odgovara njihovim židovskim, starozavjetnim jezikom, ali za sebe zna što hoće: želi je još više privući k vjeri. I doista, njezina vjera mora sve zadiviti. Njezina vjera je potpuna, jer Bog ne može drugačije postupati nego svima i svakome dobro htjeti: „O, ženo, velika je tvoja vjera! Neka ti bude kako želiš.“ Kananejka je ‘promijenila’ Isusov plan: Ispunjena joj je želja, mada je Isus poslan samo „izgubljenim ovcama doma Izraelova.“ Gospodin hoće spas i sreću sviju: „sinove tuđinske… koji ljube ime Gospodnje (u dobroj i iskrenoj nakani; onako kako znaju i mogu) razveselit ću u svojem Domu molitve… jer će se Dom moj zvati Dom molitve za sve narode“ – CRKVA.

Mt 15, 29 – 37

DOM GOSPODNJI jest CRKVA gdje je Gospodin nazočan svim svojim OBILJEM svakovrsnih darova i milosti: „Sve izliječi“ i „sve nahrani“. Nitko nije izuzet od tog obilja, pa bio ne znam kako bijedan i grešan (oni hromi, kljasti, slijepi, nijemi i mnogi drugi, to smo svi MI), jer je Gospodin došao sve spasiti i Njemu je sve moguće. I mi moramo osjećati poziv spašavati (“Žao naroda…”), a nikad postavljati pitanje: “Odakle?” Bog je odgovor! U Evanđelju se divimo ozdravljenjima, ali ima i nešto više: Isus umnaža kruh, da bezbrižnije tražimo kraljevstvo nebesko!

Mt 16, 13 – 23

„Što govore ljudi, tko je Sin čovječji?“ – tko je onaj koji vas je sakupio i postavio temeljem svojem Kraljevstvu, svojoj Crkvi? Odgovori mogu biti laskavi: Ivan Krstitelj, Ilija, neki od proroka, najveći filozof, revolucionar, najveća osoba povijesti, itd, itd… Ipak, samo jedan je odgovor točan i iza tog odgovora stoji sve ostalo što dalje slijedi: „Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga.“ Ovu spoznaju ne daju ni najučenije knjige, ni najdublji filozofi, ni najveće školske titule i kvalifikacije, to dariva samo Otac nebeski. I iza toga dosljedno slijedi: „A ja tebi kažem (ja – BOG, koji ljubim svoje djelo, svoje kraljevstvo, svoju Crkvu): Ti si Petar – Stijena… Tebi ću dati ključeve…“ bez bojazni da ćeš krivo otvoriti ili zatvoriti, jer sam ja Gospodar i Otac svojoj Crkvi, jer je ljubim i svoj život za nju darujem. Dakle, kad dopuštaš da ti moj Otac govori i objavljuje, a ti slijediš njegov glas, možeš biti siguran u uspjeh onoga čemu stojiš na glavi i prednjačiš, jer nisi ti, nego ja garancija uspjeha. Nije bitna tvoja sposobnost, tvoj značaj i karakter, nego predanje meni i riječi Oca mojega. Isto tako, oni koji se trebaju povjeriti tebi, ne povjeravaju se tebi, nego mojemu Ocu i Njegovoj misli.

Gospodina treba upoznati da ga se može priznati poput Petra, a to je jedino djelo Božje! Međutim, isti Petar se ‘zaboravi’ i ukoren je! Sretni su i blagoslovljeni za nas ovi ukori i kazne, jer nas potiču na potpuno predanje Dobroti Gospodnjoj i dosljedno: predanje radosti! Teško nam je i ponoviti prijekor koji je Petar morao progutati… „Sablazan si mi, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“ Svagdašnji je ovo naš život: zašto takva strogost i nerazrješivost braka? Zašto se ispovijedati čovjeku, koji je možda i grešniji od mene? Ja ću se ispovijedati Bogu… Ja vjerujem u Boga, ali ne vjerujem u Crkvu i popove… Pa što su biskupi… Crkva je uvijek stoljeće unatrag… Naša Pravila… naše Konstitucije… naše starješine…

Mt 16, 24 – 28

Ipak ostaje: „Ne suobličujte se ovom svijetu, nego se probrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.“ Podcrtajmo: PREOBRAZUJTE SE – trajno, dugo, neprestano!

Sve riječi o ljubavi prolaze kroz ŽRVANJ križa… „nek’ se odreče samoga sebe tko hoće za mnom, neka uzme svoj križ…“ 

Bože moj, zar je to slučajno: roditi se ‘usput’ – nepoznat, za vrijeme popisa…, a biti odbačen javno, na najsvečanijem mjestu – Jeruzalem! – od onih, koji bi te morali razumjeti i preporučiti! Uvijek jednako! I da bude jasnije, da baš tako mora biti, slijedi: „Tko hoće ići za mnom“… Dobro je čitati uvijek čitav kontekst!

Isus je došao da pokaže jedini put Života i u Život. Uvjet: Odreći se samog sebe… ZNAČI: potpuno novo mišljenje, novo rođenje i novo rađanje, novi početak. Time počinje i nova vrednota i vrednovanje života: spasiti, izgubiti. Isus je jedini! Živjeti za Isusa znači imati život, spasiti život. Živjeti izvan Isusa, znači promašiti život. Sve ideologije promašuju! Život! – to nam je sva vrijednost, to smo mi! Što dati u zamjenu za sebe? – Od Gospodina sam stvoren, za Gospodina sam stvoren, k njemu sam upućen. Njemu se predati, jednako je živjeti. Njemu se opirati, znači umirati i umrijeti! 

Mt 17, 1 – 9

PREOBRAŽENJE: na brdu, u osami! Ne u „Svetom gradu… vrh Hrama“ – da svi vide. Treba izići iz svoje zemlje, kolikogod ona izgledala puna svega obilja; treba izići iz svakidašnjeg, ljudskog, ovozemnog mišljenja i gledanja. Iziđi, znači i: udalji se, osami se s Bogom – Isus apostole povede u osamu! U osami će susresti Boga. Osvojit će ih, zaželjet će samo njega! (Petar: dobro nam je…) Mi se ponekad nekontrolirano znademo i zagrijati: „Dobro nam je ovdje biti… načinit ću ovdje tri sjenice…“  

Otac uvijek isti, uvijek Svet, uvijek Dobar, uvijek Otac: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!“ Ne sebe (Petar – vlastita ugodnost) nego Isusa, a Isus im govori o TRPLJENJU… i smrti! Nije, dakle, smrt nešto nepredvidivo niti je to slabost. Značajne su riječi: „Nikome ne kazujte viđenje dok Sin čovječji od mrtvih ne uskrsne.“ Kao da veli: Vi sami najprije u sebi SLOŽITE trpljenje – smrt i USKRSNUĆE – da možete to propovijedati i svjedočiti kao jedno OTAJSTVO VAZMENO.                     

Zagledati se: U suncu i svjetlosti razgovarati o trpljenju i smrti! Križ i uskrsnuće – neodvojivo. „Njega slušajte“ – znači: Ovo je jedini put. Stvoreni za slavu Uskrsnuća, preko križa. A po križu: Preobraženje.

Mt 17, 10 – 13

Ilija se veliča: on je kao oganj, riječ mu kao buktinja. Uzdignut na ognjenim kolima. Sve je to za OBRAĆENJE, za OBNOVU, ali: BLAGO ONOME KOJI ĆE TE VIDJETI, tj. PRIMITI tvoju riječ, poslanje, PORUKU! Jednako je s Ivanom: “Ilija je već došao… Razumješe da im reče o Ivanu Krstitelju.” Ne upoznaše ga… ne primiše njegove poruke. Svejedno je da li se on zove Ilija, Ivan ili bilo tko drugi od Boga poslan. BITNA JE PORUKA I BITNO JE PORUKU primiti: Blago nama koji će ih VIDJETI – to je: prihvatiti. Za prihvaćanje je nužna SPREMNOST na OBRAĆENJE. Neobraćeni odbacuju ne samo Iliju i Ivana nego i Sina Čovječjega. Da se i mi često ne  zavaravamo govoreći i tješeći se: Kad bi nam prorok, svetac bio upravitelj, starješina?… Krivnju bacamo na mjesto, okolinu, prilike: Nisam našao što sam tražio… A što si tražio? Boga, zar ne? Uvijek ćeš ga naći, ali treba početi obnovu od sebe!

Mt 17, 14 – 20

Kako li je sladak i spasonosan Gospodinov ukor i opomena! Učitelj kori učenike zbog malovjernosti, jer ih malovjernost zadržava da ne budu potpuno sretni! Malovjernost je znak i dokaz da nam Gospodin još uvijek nije sve. Zato je spasonosna i dragocjena Isusova opomena i ukor. To je ujedno poziv da se potpuno i odano povjerimo Gospodinu, da ga ljubimo svim srcem, svom dušom, svim umom i svim silama; da nam jedino On bude sve. 

Mt 17, 22 – 27

Bog je sve i sve je od njega, zato Njemu sve i pripada. Naša potpuna sreća i radost i mir je kad Bogu za sve hvalu uzvratimo. Njemu nije potrebna naša hvala, nego to zahtijeva istina i pravednost i ljubav.

Da bi nas Isus svojim životom na to potakao, on se podvrgava ljudskim zakonima, mada ga oni ne obvezuju! „Da ih ne sablaznimo, pođi k moru… otvori (ribi) usta i naći ćeš starter. Uzmi ga pa im ga podaj…“ Ljubav nadilazi ‘logiku’, ‘slobodu’ i sve. Isus plaća porez „da ih ne sablazni!“ Koliko toga moramo sebi uskratiti, da ne sablaznimo! U tome je ljubav! To je primjer! Čini čudo, da ne sablazni! Da im ne dade povoda sablazni. To Bog traži i od nas, jer smo Njegovi sinovi i trebamo ići Njegovim stopama.

Mt 18, 1 – 5

DJECA smo Božja, i toga moramo biti uvijek svjesni! Dijete, sa svim vlastitostima DJETETA: povjerenje u Oca, sigurnost, bezbrižnost, odanost, jednostavnost, radost posjedovanja takvog Oca. Kao što Isus s nama, i mi smo dužni prema bratu.

„Tko je najveći u Kraljevstvu nebeskom?“ Onaj, koji je svjestan da je sve od Boga, i za se ništa ne svojata – on je DIJETE. Predstojnici su i moraju biti DJECA, i treba ih kao DJECU primati, i onda primamo Isusa!

Mt 18, 12 – 14

Sve nestaje i vene, samo Gospodin ostaje. Zato: čeznuti za Njim! Čeznuti za njegovim Kraljevstvom! Čeznuti upoznati Njegovu brigu i dobrotu kojom je uz nas i želi nas: briga za jednu zalutalu ovcu mimo onih 99! Ostavlja 99 ovaca  u pustinji, u gorama, i ide za zalutalom! Otac neće da propadne ma i jedan od vas!

Viči, navještaj ovu ljubav Božju!

Mt 18, 15 – 20

„Pogriješi li tvoj brat, idi pokaraj ga nasamo…“ Pouči svog brata, brini se za njegov boljitak! Gospodin hoće da budemo čuvari svoje braće, jer nas je stvorio kao zajednicu, promatra nas kao  zajednicu i hoće nas kao zajednicu: OBITELJ sličnu, kolikogod je moguće zajedništvu Presvetog Trojstva – zajednicu LJUBAVI. Isus odmah predstavlja tko ti je bližnji i kakav odnos imaš s njime: „Pogriješi li tvoj BRAT…“ Dakle, svaki bližnji ti je BRAT! Nadalje: Upozorio si ga, i ispunio svoje; Ne! Ti ćeš i dalje nastaviti, učiniti sve što je moguće! Preko drugih, preko Crkve… jer ste na taj način posebno moćni: Ako jednodušno zaištete, dat će vam moj Otac. Ne samo to: Kad se u ljubavi zalažete, Otac će sve to potvrditi; mada je možda u dobroj nakani i pogrešno, On će tako urediti, da MOŽE POTVRDITI: („Što god svežete“ itd…)

Mt 18, 21 – 35 

Jedini naš cilj: težiti sličnosti sa svojim nebeskim Ocem! Najuzvišeniji cilj! Danas nam se taj cilj predstavlja u dva oblika: Opraštanje bezgranično kao što to čini Otac nebeski, i molitva za svoju braću. Opraštanje uvijek i do kraja je tolika dužnost da Gospodin postavlja najstrašnije sankcije ako nam nije dovoljna riječ srca! Nastojati postupati i opraštati poput Oca je jedini preduvjet međusobnog mirnog življenja. Oproštenje koje Gospodin zahtijeva od nas nije samo neka etiketa, nešto izvanjsko, nego potpuna riječ ljubavi: Oprostiti „od srca svome bratu.“ Ne govori samo svom bližnjemu; mjesto bližnji, reći će više i bliže: svom drugu, svom bratu!

Čim pročitamo evanđelje: opraštanje 10 000 talenata i neopraštanje sto denara, crvenimo se; upoznajemo sebe same, upoznajemo da nas sve nepogode snađoše zbog naših grijeha, posebno nemilosrđa, neopraštanja bratu, mada neprestano doživljavamo beskrajno milosrđe!

Kad ste blizu Djevici, kojoj se kliče: Blažena utroba….; kad ste prisutni prizoru jedinstvenom u historiji – na Kalvariji – gdje Majka u svom krilu drži klonulog Sina, kojega ljudi osudiše na smrt – a On je Bog!, uspravite se ponovno te recite svom bratu: ne opraštam! Dodirnimo se onih modrica, stavimo svoj prst u mjesto od čavala, turimo svoju glavu u skut Majke boli, a onda se mašimo za kamenom da ga bacimo na svog brata. Dignimo sa sebe sve što imamo, a da nismo primili od Njega preko Nje; ostanimo svoji, a onda Mu dobacimo rukavicu, da Ga pozovemo na dvoboj… Kukavci, kukavci! Hoće li nam Ona progovoriti?

Mt 19, 3 – 12

Potpuno smo Božji i sretni možemo biti jedino u našem odgovoru: potpunom predanju Bogu. Na to smjera Isusov odgovor u Evanđelju kad učenici iznose ‘olakšice’ obzirom na ženidbu (otpusno pismo). Kao što je ženidba znak da su dvoje jedno tijelo, tako je to još čvršće jedinstvo s Bogom! 

Mt 19, 13 – 15

Potresno i izazovno: „Izaberite danas kome ćete služiti…“ Možda to pitanje nikad nismo sebi upravili, niti bi upravili, niti smatramo da se to nas uopće može ticati; ta zar nismo kršćani, – Božji, Božja djeca… itd… itd… cijela skala šablona i časnih naslova!… A ipak: „Bog je sveti, Bog ljubomorni, koji ne može podnijeti vaših prijestupa… (nehaja, površnosti, neodređenosti, polutanstva, mlakosti). Treba se upitati i iskreno Bogu odgovoriti: da li nam je BOGU SLUŽITI (sve što je Božje i duhovno!) prvo, i kvasac koji treba sve ostalo prožeti?… Kako Bogu služiti, Isus poznatom jednostavnošću: BLAGOSLIVLJA DJECU! – kao DJECA; doista DJECA.

U središtu: DJEČICA. Zašto? Zbog jednostavnosti, bezazlenosti i cjelovitosti kojom se mora prihvaćati život. Ne dvolično, ne trgovački, ne proračunato!

Mt 19, 16 – 22

Otrgnuti se, nije lako! Često puta nam je izlika: Onaj koji vodi, čovjek je kao i ja. Možda i grešniji od mene. Kad bi mi Gospodin govorio, drugačije bi bilo, lakše bi bilo. Ta tko ne bi išao za Gospodinom? Ipak, nije pitanje: Gospodin i ‘onaj drugi’, nego: Gospodin i JA. Primjer: Mladić je pun dobre volje, dok se ne trebaše odreći sebe.

Mt 19, 23 – 26

„Teško će bogataš u Kraljevstvo nebesko…“ Bilo koje bogatstvo, od novca do mudrosti, može nas udaljiti od Boga i vječne sreće, ako bilo što prisvajamo sebi, ako velimo: ja sam bog. Svi smo ipak skloni sebe obožavati. Tko nas može spasiti od nas samih?  Isus odgovara: Bogu je sve moguće. Ipak se zahtijeva naš napor i sudjelovanje. Kako li je razumljivo da je Isus blaženstva (Ustav) započeo siromaštvom! Dokle god smo „bogataši“, nećemo uspjeti. Kad ostavimo sve, sve ćemo zadobiti.

Mt 19, 27 – 30

„Evo, mi sve ostavismo…“ Kako li je divan Isusov odgovor na Petrov upit! 

Evanđelje zvuči kao jedan očinski prijekor: Zašto mislite da vaš život smije biti drugačiji od moga? Zašto ljubite svoje mišljenje više nego moju riječ i moju sigurnost? To ustvari znače i roditelji i sin i kćer i vlastiti život. Odreći se, dakle, vlastitoga mišljenja koje je jednostavno cjenkanje i računanje, a prihvatiti Isusa koji je Ljubav Očeva – to je poruka Evanđelja, koje je uvijek radosna vijest, pa i kad kori, pa i kad iznosi trpljenje. Ako se oslanjaš na svoje ljudsko mišljenje i ljudsku ‘razboritost’, promašit ćeš: „Izgubit ćeš svoj život.“ A „tko izgubi svoj život – svoje ljudsko, svjetovno, vremenito, proračunato mišljenje radi mene, radi mojeg mišljenja – naći će ga.

Konačnica je: Božja ste djeca, moja ste braća, pa zar smije vaš život biti drugačiji od mojega?

Mt 20, 1 – 16

Radnici u vinogradu. U različito vrijeme unajmljeni na posao, i nejednako vremena rade, a plaća svima jednaka! Otkud to? Gospodar im ljudski odgovara: Da li je svaki dobio ono što se pogodio? Da! – svi priznaju. Dakle, nije pitanje u traženju pravednosti, nego je pitanje nasljednog i osobnog ‘ožiljka’, nesavršenosti, ako ne i zloće. Najprije: Nije li mi slobodno sa svojim činiti što hoću, – nakon što je svaki dobio svoje? Ili: zar je tvoje oko zlo, što sam ja dobar? Kako li samo diskretno govori Gospodin! Hoće da se sami ispitamo i sebi odgovorimo, mada je mogao direktno reći: Oko je tvoje zlo!

Gospodin ipak znade kako će se tko odazvati! Stoga, umjesto tražiti račun od Gospodina, priznati da je DOBAR, da su njegove misli i putovi iznad naših misli i putova i naviještati najprije sebi, a onda svima: Blizu je Gospodin svima, ali: Koji ga prizivlju, to jest koji s Njegovom dobrotom sudjeluju.

Mt 20, 20 – 28

Božji i ljudski govor; Božja i ljudska čaša. Božja čaša je SLUŽENJE iz ljubavi. Ljudska čaša je vladanje nad drugima: Sjesti jedan zdesna, drugi s lijeva. Od toga nisu izuzeti ni apostoli, iako su dugo u Isusovoj školi.

Temeljno načelo prosuđivanja u Božjem kraljevstvu jest: Moje misli i moji puti nisu vaše misli i vaši puti… To jest: Ne mjerite svojim ograničenim očima i svjetovnim aršinom, jer je to tjelesnost. Zato ne vrijedi ono čime se vadimo: Najprije smo ljudi… Tobože…! To vrijedi za nekrštene, za one koji ne poznaju Boga. Mi smo kršteni! Sreća za nas da Bog ne misli i ne sudi kao mi, jer…! Evanđelje je slika Gospodinove misli i Njegova puta, a to je Ljubav koja ne pozna granica, a ne škrta i štura pravednost NAŠA na koju se često pozivamo da se opravdamo u svojoj lijenosti, sebičnosti i nehaju.

„Ne znate što ištete“ – odgovor je Isusov na želju Zebedejevih sinova i njihove majke. A da li mi uopće znamo što želimo, kad molimo i za ono što smatramo najopravdanije? I Zebedejci su sa svoje strane – bez sumnje – dobro mislili…. Moramo moliti, i neprestano moliti, ali što? Ono što smatramo DOBRIM, ali uvijek s povjerenjem u Gospodina koji će nam udijeliti doista ono što je za nas i za sve dobro. A što je to dobro za sve? SLUŽENJE SVIMA! To je sadržano i u Isusovim riječima o SLUŽENJU: Sve naše traženje i sve naše molitve trebaju biti usmjerene da budemo sretni i mi i sva naša braća.

Mt 21, 23 – 27

Često se ističe: pripraviti put Gospodinu, poravnati staze, ispraviti krivudavo. Danas se to konkretizira: u MALENOSTI, što ustvari odgovara ISTINOLJUBIVOSTI. Mudri – glavari  svećenički i starješine – pitaju Isusa, interesiraju se, ali to ne čine ni iskreno ni s pravom nakanom i zato sebe čine nesposobnima prihvatiti istinu. Lažu: “Ne znamo.” Isus im otvoreno veli: “Ni ja vama NEĆU KAZATI…” Dvije stvari im je dao do znanja: 1. nije istina da NE ZNAJU, nego zaobilaze, zato veli: “Ni ja vama…”; to je odgovor na: Znate, ali nećete da kažete… 2. Ne zaslužuju čuti, jer ionako nisu spremni prihvatiti. 

Mt  21, 28 – 32

Kad god Gospodin progovara, uvijek njegova riječ odzvanja optimizmom. Ne trebamo strepiti zbog toga što nas je malo, ni stoga što smo maleni, neuki, pred svijetom kukavni, pa ni stoga što smo grješni, ukoliko ne želimo ostati u grijehu! To Gospodin govori u Evanđelju kad potvrđuje da je očevu volju izvršio onaj prvi sin, mada se na početku ocu suprotstavio. Kasnije se pokajao za razliku od drugoga. Njegov brat: „Hoću“ – ne ode… „Ako smo grešnici, nismo odmetnici“ reče pučka mudrost. Sreća naše sudbine: Gospodin pozna našu slabost, koja nije zloća. Zloća je: Ni ponovno, ni kasnije ne uvidjeti svoj grijeh, ne predomisliti se, ne povjerovati. 

Predivni Isusovi govori i pouke stvarnosti: Naše PRIČE i naša STVARNOST. Naše priče: to su planovi, uzvišeni govori, bahaćenja „kad bi ja bio na tom mjestu – na tvom mjestu – ja bih ovo, ono…“ To je onaj sin iz Evanđelja, ‘spreman’ poslušati oca: Evo me, gospodaru! I ne ide, ne izvrši volju Božju. Naša stvarnost: prenaglimo se, zaletimo, podlegnemo slabosti, bubnemo ovo i ono. Evanđelje: „Sinko, hajde danas na posao u vinograd! On odgovori: Neću!… Poslije se predomisli i ode. Ovaj je izvršio volju Očevu! Oni: „Hoću, Gospodaru!“ – puni su kritike na starije, na Crkvu, na sve i sva. Ustvari, govore Gospodinu koji ‘čudne’ ljude izabire i po čudnim putovima vodi i po krivim crtama piše. Oni, kojima je na ustima: NEĆU, ali se osjete grešnima, realni su i vide da se s pravom moraju priznati onim što jesu: ništetni, maleni, grešni. Umjesto ‘čistunstva’ i kritiziranja drugih, pa i starijih, nastojat će im pomoći.

Mt 21, 33 – 46

Evanđelje je još jednom sažetak svega što Gospodin za nas čini, Božje Ljubavi i strpljivosti, ali i upozorenja da nam sve to dobro zbog našeg nehaja ne bi bilo na propast, jer: s Bogom se ne šali, svatko će žeti ono što sije!

U rezoniranju vinogradara („ugledavši sina rekoše među sobom: hajde, ubijmo ga i imat ćemo baštinu“) odjekuje trgovački Judin račun, svjetovna kalkulacija, računi koji pletu omču oko vrata ‘loših trgovaca’; o Judi zapisano: „mercator pessimus“ – najgori trgovac.

U liku Apostola Pavla vidimo DOBRE VINOGRADARE. Oni sudjeluju s Gospodinom radeći kao i On, i oni će „u svoje vrijeme davati urod.“ Zato nisu zabrinuti ni za što, jer je Bog mira s njima.

Gospodin nam povjerava svoj vinograd. Njegov vinograd je obitelj, župa, samostan, Crkva uopće. Gospodar prijeti nehajnim vinogradarima: Njihovo mjesto će zauzeti drugi. Bit će kažnjeni sami, ali treba misliti i na zlo koje su svojim nehajem i svojim zlim primjerom nanijeli i samom vinogradu. I zato će biti odgovorni! 

Gospodin će tražiti račun o našoj brizi: vinograd je njegov i on ne dopušta nebrigu! Molimo da nas potrese Isusova opomena glavarima svećeničkim i starješinama narodnim! 

Mt 22, 1 – 14 

Gospodin htjede i hoće da čovjek bude sretan. Pripravlja čovjeku, svom SINU, SVADBU. Nije mu svejedno da li će se čovjek odazvati, ne može biti indiferentan na odgovor i postupak čovjeka. On ga je stvorio sebi sličnim i hoće da čovjek postupa i nastoji biti sličan Njemu: Na ljubav odgovoriti zainteresiranom ljubavlju. Svadbena dvorana i svadbeni stol je CRKVA. Uzvanici su tek imenom KRALJEVI prijatelji, ali njih više zanima njihov posao: Njiva i trgovina. Trgovina je posebno oduran pojam, jer u sebi sadrži ono što će liturgija napisati o Judi: mercator pessimus. To znači špekulirati s Bogom. To se odnosi i na onoga što je došao, ali bez svadbenog ruha, bez prave nakane. Uzvanici ulaze na svadbu oblačeći svadbenu haljinu u kojoj se oličuje ona nevidljiva haljina, koju mi svi obukosmo na sv. Krštenju. To stanje je naše ruho, naša pirna haljina, u kojoj trebamo sačekati našega Kralja – Isusa. On već dolazi, eto Ga u sv. Pričesti, ali?!…. On, živi i pravi Bog, pita gdjekojega od pričesnika: Prijatelju, kako dolaziš bez pirne haljine? – Ali, mi se njome ogrnusmo na sv. Krštenju? – Jest, ali tu haljinu razdire, to stanje milosti ruši svaki smrtni grijeh! Budući da smo još u vremenu, na zemlji, ovaj ozbiljni upit Kraljev će odzvoniti poput onoga u Maslinskom vrtu, Judi: Prijatelju, što si došao?, a to u sebi nosi opomenu: uoči, što si nakanio, još ti nije prekasno okajati izdajnički poljubac! – Prijatelju, još ti nije prekasno zadobiti stanje milosti posvetne, samo priznaj i okaj svoj grijeh u sv. Ispovijedi.

Sv. Pričest jest slična gozbi. I tu smo mi svi, vjernici, uzvanici. Kralj pohađa uzvanike. Opazi jednoga bez pirne haljine, bez milosti, u grijehu: Prijatelju, kako si se usudio ući bez pirne haljine? – A on zamuknu… Možda ne razumije jezik? Zamuknu, jer se osjeća kriv! Sjeća se da ga haljina nije stajala skupih zlatnika – ona se niti ne plaća! Bila mu je spremljena, trebalo ju je samo obući, ali on je bio lijen! Tko je nakon krštenja izgubio milost posvećujuću – pirnu haljinu – neka ju potraži u sv. Ispovijedi; ona se ne plaća! Još traje vrijeme, ne budite lijeni obući haljinu milosti, jer ne znate kad, ali zasigurno znadete, da će vrijeme jednom za vas prestati – smrću, s vremenom će prestati i opomena, jedino će ostati neopoziva osuda: Svežite mu noge i ruke, izbacite ga vani,  u tminu; ondje će biti plač i škripanje zubi!

Ispit savjesti: Evanđelje poziva da se suočimo sa samim sobom. Uzvanici ne mare. Odoše „jedan na svoju njivu, ostali za svojom trgovinom.“ Jedni će iznaći stotinu razloga da se izvuku od zapovijedi i obveza, a drugi će sve tako uskladiti da će ustvari vršiti volju svoju, a ne starješina!

Mt 22, 15 – 22

Uza sve lijepe manire i bon-ton pri našem ljudskom saobraćanju, očito je da ima mnogo nepovjerenja i mnogo namještenosti. To je teško i strašno. Mnogo teže, strašnije i pogubnije je kad se takvo ozračje, takve manire i način saobraćanja pokušava i sa Gospodinom, a to je slučaj u današnjem Evanđelju: „Učitelju, znamo da si istinit… – Zašto me iskušavate, licemjeri?“ Odgovor Isusov: „Podajte caru carevo, a Božje Bogu“ znači: sa svakim postupajte pošteno, pravedno i iskreno.

Ovdje je i upozorenje kraljevima da imaju svoju moć i snagu i dužnost i ODGOVORNOST samo od Boga, i da su oni Gospodinu odgovorni, i dužni Mu dati Njegovo, kako bi mogli primiti ono što na njih spada. Dakle: nisi ti moć niti imaš što za sebe tražiti; postavljen si na dobro naroda, služiti svojoj braći.

Mt 22, 34 – 40

Ljubav Božja je temelj blagodati i na zemlji, to jest pravih međusobnih odnosa.

Najveća zapovijed u zakonu jest: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed.“ Ova zapovijed se svestrano obrađuje: svim srcem, svom dušom, svim umom, što znači: čitavim sobom. U ljubavi prema Bogu je obuhvaćen sav pravilan odnos prema Bogu u svakom pogledu. Prema tome, živjet ćemo kao Bog, vladati se kao Bog, ljubiti sve ono i samo ono što Bog ljubi. A ono što Bog izvan sebe ljubi, na prvom mjestu je čovjek i čovječanstvo. Dosljedno tome i dolazi odmah zapovijed jednaka prvoj i sadržana u prvoj: „Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe.“ 

Kako je snažna Prva zapovijed, tako je i druga. Jer, ne obdržavajući prvu, ne možemo ni drugu. Ne obdržavajući drugu, ne obdržavamo ni prvu, jer joj je ona izvor. Druga je vidljivo ostvarenje prve. „Tko je najveći?“ – koji služi, koji ljubi. Ljubav se očituje služenjem.

Zato ćemo razumljivije čitati: Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem, svom dušom, svim umom, pa ćeš ljubiti i svog bližnjega, jer je to dosljedno i drugačije ne može biti. „Kao samoga sebe“ je samo poziv na osjetljivu mjeru, vagu.

Možeš li mrziti bližnjega, a da ljaga ne pada na istog Oca? Možeš li mrziti bližnjega, a da se to ne tiče istog Tijela? Možeš li mrziti bližnjega, a da se to ne odnosi i na Duha, koji ga prožima? … Ali one uvrede našeg ‘dragoga bližnjega’, pa podvale, ponižavanja, osramoćenja? 

Mt 23, 1 – 12

Teška je riječ: „Činite i održavajte što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima…“ „Ja“ je početak nereda, nesklada, buntovništva i početak smrti. „Ja“ je sinonim isticanja. „Rabbi“, „Otac“, „vođa“ je sinonim za „JA“. Znači: odrecite se sebe, to je početak obraćenja.

Isus promatra pismoznance i farizeje. Zasjedoše na Mojsijevu stolicu i smatraju da su oni IZVOR i POČELO. Zato Isus oštro reagirajući na takav postupak: Vi ne tako! Vi niste ni IZVOR, ni POČETAK! To je samo Bog. Vi ste samo sluge Božje! Kad je to pravilno postavljeno, onda se smijemo zvati i otac i učitelj i vođa, ali samo kao posrednici do Oca, Učitelja, Vođe. To jest: postupati istim duhom kao Otac, Učitelj, Vođa – duhom služenja. Jer POSLUŽITELJEM treba biti NAJVEĆI, a to je Bog. Ljubav prema zajedništvu, jednom TIJELU se očituje služenjem; rast u veličini je jednakomjerna rastu SLUŽENJA.

Mt 23, 13 – 32

Teške su riječi na račun pismoznanaca i farizeja. Svoje znanje i zvanje koriste za izmicanje! Slijepci! Dvostruko zlo čine: zaključavaju (lošim primjerom) Božje kraljevstvo pred ljudima; sami ne ulaze i priječe drugima.

Evanđelje upozorava i apostole da iskreno i nesebično rade, da ne bi bili poput „obijeljenih grobova“; ali i one koji prigovaraju „s dobrom nakanom“ apostolima i starješinama, da i oni ne bi izgledali kao da im je do Božje časti, a onamo opravdavaju svoju zloću.

Bog sve vodi i upravlja, a bilo pod kojim vidom pokušati izbjeći Božjem pogledu jest strašno i kobno: „Jao,… jao… vama pismoznanci…“ – vješti u ‘izmicanju’… Ljudima možete izgledati duhovni, ali ni „tmina Bogu nije tamna.“ 

Mt 24, 37 – 44

DOLAZAK Sina čovječjega jest svagdašnja stvarnost. Onaj Posljednji – Svečani jest samo svečano i neopozivo očitovanje sadašnje stvarnosti kojom je svaki pojedinac dočekao Sina čovječjega. I sadašnje očekivanje Sina čovječjega nije jedino na času smrti, nego u svakom susretu glasa milosti. O svakom odgovoru na Njegov glas pod kojim god vidom bio, može ovisiti da se jedan uzme, bude po volji Gospodinu, a drugi ostavi, proigra zov, zvanje, poziv, spas. Ovo s drhtajem vidimo u svakidašnjici. Jer, kakav je stav u svakidašnjici takav će biti i u onom času, jer je možda upravo onaj čas ovisan o ovome. Budi budan, da ti ovaj dan svjetla prijeđe u onaj dan SVJETLA – na kraju dana, – kad te Gospodin pozove! A tog  časa ni dana NE ZNAŠ! 

Mt 24, 45 – 51

Na svoj način opominje Isus u Evanđelju: „Razumni i vjerni sluga“ neće misliti na sebe, nego na ono što mu je povjereno; za razliku od sebičnjaka koji misli samo na sebe i čeka ga kazna.

Mt 25, 1 – 13

Poziv na SVETOST nužno zahtijeva budnost – ASKEZU – to je pomnja mudrih DJEVICA. I odgovor mudrih: „Nipošto!…“ je ozbiljan poticaj na budnost – MUDROST!

Sve mudrosti svih naroda i sve filozofije su MUDROST smatrale uzvišenijom i vrednijom od svega blaga i bogatstva. Sveto Pismo će nazvati luđakom onoga koji bi je htio dati ili zamijeniti za novac, zlato ili ljepotu. Međutim, što je PRAVA MUDROST? „Bdijte, dakle, jer ne znate dana ni časa.“ Govori se, dakle, o mudrosti TRAŽITI BOGA i kojemu upraviti svoje korake – ZARUČNIK. Ta mudrost je predivno opisana u mudrim DJEVICAMA: „Nipošto, –  odgovaraju LUDIMA – ne bi doteklo ni vama ni nama.“

Mt 25, 14 – 30

Mudrost nije samo u razmatranju – spekulaciji, nego u djelovanju: djelotvorna vjera. Međutim, nije ni djelovanje tek ‘ovako – onako’ da se nešto učini; to djelovanje mora biti ozbiljno, zrelo, uporno, koristeći sve sile i mogućnosti koje je Bog darovao, jer se Bog ne šali i s Bogom se ne šali. To je smisao Evanđeoskog odsjeka o TALENTIMA.

Bog je sama ljubav i ljubi do konca, ali je jednako tako i zahtjevan. Zaključak je: raditi mirno, staloženo, s punim pouzdanjem u Gospodina, ali: raditi!

Gospodin nam je dao talente – uvijek novo korištenje svojih mogućnosti. Svaki dan u jednostavnosti srca pitati: Što još mogu učiniti? 

Lijeni sluga koji pozna ‘dijalektiku’ i ‘logiku’: „Znadoh te: čovjek si strog…“ osuđen je! U jednostavnosti srca slušajmo riječ, razmatrajmo je, da bi je i vršili!

„Dobro, valjani i vjerni slugo! Bio si vjeran nad malim, zato ću te nad velikim postaviti: Uđi u veselje gospodara svoga!“ Oh, kako li je ugodno čuti riječi: „vjeran nad malim“, – jer se nerijetko smatraju velikima ljudi visokih naobrazbi, položaja i titula. Nije bitna uloga, nego VJERNOST u vršenju povjerene uloge.

Mt 25, 31 – 46

Sam Bog je KRALJ i KRALJEVSTVO. To i takvo KRALJEVSTVO je sadržano u evanđeoskom opisu. To je KRALJEVSTVO ljubavi koja se očituje i ostvaruje svim onim dobrim djelima koja se navode kao obrana ili optužba: ogladnjeh, ožednjeh, stranac bijah, gol, oboljeh, u tamnici i mnogo što još, što možemo svatko za sebe primijeniti, – i iskazaste MENI MILOSRĐE. I opet: sve ono JA BIJAH, i NE ISKAZASTE MI MILOSRĐE. O tome ovisi radost i osuda. U tome što se Krist poistovjećuje s nama, mi smo podignuti na kraljevsko dostojanstvo. 

Postupaj kako ja postupam prema tebi i tvom bratu; postupaj prema svom bratu kao što bi prema meni postupao; a prema meni postupaš onako kako postupaš prema svom bratu. Zar može biti veća garancija pakla već ovdje na zemlji, ako se postupa drugačije nego li postupa sam Stvoritelj prema čovjeku?

Mt 26, 1 – 4

„Zaključiše uhvatiti Isusa na prijevaru i ubiti ga.“ – Uvijek isti ‘recept’ svijeta protiv Krista: „uhvatiti na prijevaru“ i ubiti… zato: „ne na blagdan“ tj. ne dok si s Bogom, nego kad ‘ohladiš’ (r. 5).

Mt – MUKA I USKRSNUĆE

Izvještaj o Muci Isusovoj treba polako čitati, i više puta ćemo biti prisiljeni zaustaviti se. Susrest ćemo se sami sa sobom u raznim licima: licemjerju Judinom, spremnošću i slabošću Petrovom i ostalih apostola, kukavičluku velikih: Pilata, glavarima svećeničkim koji hine brigu za Zakon, plemenitošću nezapaženih: žena.

Mt 26, 14 – 25

„… kod tebe slavim pashu sa svojim učenicima.“ Pasha, ŽRTVA, već je počela i u punini se prinositi. Ona je doista žrtva, klanje: „Leđa podmetnuh onima što me udarahu, … i lica svojega ne zaklonih od pogrda i od pljuvanja.“ I to se odnosi na strance, tuđince, neprijatelja? Ovoga puta su to oni najbliži: Juda, apostoli – Juda ga izda, apostoli se razbježaše….

Koliko zadivljuje i  privlači Isusova ustrajnost na putu koji mu je Otac zacrtao, toliko je strašna i strahotom zapanjuje otvrdlost i okorjelost kojom zla strast okuje dušu i srce i um ako joj se čovjek prepusti: „Juda, izdajnik, prihvativši reče: „Da nisam ja, Učitelju?“ Što ovdje misliti? Ta zar nije Juda toliko puta iskusio kako Isus čita misli mnogih koji su ga iskušavali? A ipak se usuđuje pitati! I čuo je „Ti kaza.“ Da li je uvažio? Uvažio je i robovao vlastitom računanju….

Mt 26, 39

„Ali neka ne bude volja moja, nego tvoja volja!“ A što je Očeva volja? Da bude podignut sa zemlje i sve privuče k sebi.

Mt 28, 11 – 15

Ne može se služiti Bogu i bogatstvu. Gdjegod dolazi u obzir novac, imanje, bogatstvo, u opasnosti je život. Novac – bogatstvo je zadržalo mladića (Mt 19) mada je pokazivao dobru volju. Marko o njemu zapisa: Isus ga zavolje… Novac je upropastio Judu očitovavši se u svem svom ‘blještavilu’ i otrovnosti uz ‘rasipnost’ žene sa alabastrenom posudom. Novac, istaknuto je „mnogo novaca“ će zablještati i ‘skriti’ istinu i zavezati jezik stražarima groba. Ali je najstrašnije kad je novac najjači argument svećenicima i starješinama.

Mt 28,  16 – 20

Na odlasku, kad bi drugi učitelji svisnuli što ih ni tad učenici ne razumješe, jer bi to bio znak da su promašili svoju učiteljsku ulogu, Isus ih smireno i staloženo prima i prihvaća kakvi jesu, da ih povjeri daljnjoj pouci DUHA SVETOGA.                                                                                                                                 U Galileji na gori, kamo ih pošalje Isus, ugledaše ga. Padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Takva je Crkva: Jedni se potpuno predaše Kristu, drugi sumnjaju, treći padaju… I takva će biti do konca svijeta. Isusa to ne sablažnjava. On je takvu prima, On takvoj zbori: „Pođite i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga…“ Krstiti znači i ‘označiti’. Dakle, moramo se često upitati – jer je to naš poziv – kakav znak – otisak – je ostao na onima s kojima smo se bilo kako sastali? – Drugi dio teksta tumači taj ‘znak’: „učeći ih – primjerom – čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ S vama, takvima, kakvi jeste; ali i koji nastojite biti ono što želim da budete!

Gospodin u svim vremenima pripušta međusobni zator na zemlji; pripušta jače i slabije, ali i tu postavlja granice! Ako je jači pritisnuo slabijega, ne smije ga svojom snagom iscrpsti, ne smije se samozadovoljavati u svojoj sili, snazi, moći, bogatstvu. Mora misliti i računati da je Bog gospodar i da Bog vidi i prati i pripušta da se poniženi okrene Bogu!

To vrijedi za velike narode, za svjetske ustanove, za međunarodne susrete i sastanke, za međuljudske sudove. To vrijedi i za pojedince koji su bilo kako moćniji od drugih, materijalno i duhovno!

Evanđelje je nekima „zastrto“. Zašto? Zastrto im je njihovim tradicijama. Za nas: toliko toga ne primamo, jer nam je zastrto našim vlastitim JA u najrazličitijim oblicima! Skinimo vlastiti „prijevjes“, budimo slobodni, i naš odnos prema braći će biti na svom mjestu. Bit će nam pravednost veća nego ona farizeja.