Fra Ivo je u svemu nastojao živjeti franjevačke zavjete. Siromaštvo je osobito ljubio, pa je često na put odlazio bez novca, oslonjen samo na Božju providnost. Redovito je putovao u svom redovničkom habitu. Prije putovanja pomolio bi se Gospodinu da mu providi prijevoz. Mnogim je svjedočanstvima potvrdio – kako je ostavio zapisano u svojim Dnevnicima – da mu se prijevoz ponudio ‘niotkud’, nedugo nakon što bi podigao palac za autostop. S radošću je doživljavao da je ljudima – vozačima – bilo drago što mogu učiniti uslugu fratru i povesti ga. Do odredišta je znao izmijeniti i nekoliko vozila i vozača, što je smatrao darom Providnosti za svoje navjestiteljsko i svjedočansko djelovanje. S druge strane, fra Ivo je vjerovao u dobrotu ljudi i želio je živjeti oslonjen na tu dobrotu koju će mu drugi iskazati kao dobročinstvo prema siromahu. Dobrota ljudi koji bi ga prihvatili učvršćivala mu je vjeru u Boga i ljubav prema ljudima koji su skloni iskazati milosrđe. Redovito bi kao zahvalu za usluge prijevoza molio za svoje dobročinitelje i njihove potrebe. U svojim dnevničkim zapisima ostavio je niz crtica s ovakvih putovanja. Ovdje donosimo neke od njih.

Prošlih dana me na Puntu dječaci – krizmanici – usput upitaše, smiješeći se: „A gdje vam je auto?“ – Ja putujem autostopom, odgovorim.

Dobri ljudi me prihvate, pa odvezu i više nego ih zamolim. Sve mi to govori kako je Bog dobar i vjeran, kako uslišava sve naše molitve. Kad me uslišava u malim stvarima – stopiranja – koliko će više svojega DUHA dati onima koji ga traže? Duboko sam uvjeren da ove usluge – stopiranje – čine zato da olakšaju svoju dušu, uvjereni su da će im se na dobro uzvratiti ono što učine svakome, a posebno fratru.

Više puta se pitam: Kako ljudi doživljavaju fratra u habitu? Pa i na cesti, i na predavanju? Mnogi su mi i rekli da im je vrlo simpatično vidjeti fratra kako stopira. Konačno, to je PROŠNJA, MOLITVA, ovisnost o dobroti BLIŽNJEGA, a opet sa strane naše DARIVANJE, i to obilno! „Nikad vam ljudi ne mogu učiniti toliko dobra, koliko vi njima“, reče sv. Franjo.

Nekad kola projure. Kad prođu uza me, pogledaju, i vraćaju se k meni. Hvala Bogu! Ljudi žele susret. Ustvari: i podsvjesno traže Boga, to je očito iz razgovora.

Iza objeda autostopom do Rijeke. Vozač. Čovjek zrelijih godina, pripovijeda kako sam ga podsjetio na njegova pokojnog oca. On je u starosti stopirao, ne zato da zaštedi novac, nego da se upoznaje i susreće s ljudima.

Auto-stop do izlaza za Malinsku… Kombi… Stopiramo… RTV Zagreb… Idu snimati u Krk neku dječju emisiju. Hrvatski književnik – pjesnik Mladen Kušec s ekipom koja je već snimala na Košljunu. On još nikad nije bio. Iz razgovora se oduševi i odluči snimati na Košljunu. Uzima mene kao glavno lice uz jednu djevojčicu (10) Sandru. „Trebat ćete biti bez svoje haljine (habita)…“ „Košljun bez ove haljine?…“ – začudim se. Prihvatio je. Ovako ćemo.

NAKON NEKOLIKO GODINA:

Iz Rijeke – s Pećina – autostopom. Sami zaustave. Tko, Mladen Kušec s gospođom i još jednim parom! Davno se upoznasmo kod snimanja dječjih emisija na Košljunu. I sad odlučiše doći na Košljun nakon što obave posao u Omišlju i Njivicama. I došli su popodne, te se čestito napričasmo.

Drugi događaj kao iz priče, no ipak stvarnost. Skočim trenutak na Punat, odmah natrag. Odriješim motor. Talijan s gospođom: „Ima li na Puntu samostan?“ Pokažem na Košljun… Pred 25 godina – 1964. su jednog fratra vozili kolima iz Zadra… To sam ja! Koje iznenađenje! Sjećaju se da sam bio u zatvoru, da sam magister novaka… i još mnogo toga! Ona se sjeti i prezimena: PERAN. Ja se također sjećam svih pojedinosti… I fotografskog aparata koji izgubiše i nađosmo ga… i razgovarali latinski – ona profesorica latinskog jezika… Iz Vicenze su. I dobili su dvije djevojčice, sad već odrasle; preporučili se onda u molitve… On bio nogometaš… sve se sjećam. Objedovali pred 25 godina u Karlobagu… Uzeo sam ih na Košljun, bili na objedu. Veselje! 

A PRIJE 25 GODINA:

Dobar dio puta do Senja stopom – s klima uređajem, a od Senja do K. Starog s mladim parom Talijana, opet klima uređaj. Zaustave kod ‘Vila Velebita’. Naruče piće… „Ne treba plaćati, kad su s vama“ – reče gostioničar, nudeći mi da uvijek svratim kad prođem. Zaustave opet iza Karlobaga na kafu… Jednako: „Prevedite im: kad su s vama, ne treba plaćati…“ „S kime mi to putujemo, kad ne treba platiti?“ – pitaju. „S jednim jednostavnim franjevcem“, rekoh.

Do Dunata turističkim autobusom, do Krka s jednim iz ugostiteljstva, do Malinske s mladim parom iz Verone. Oduševljeni za franjevce. Prebace nas i dalje da lakše uhvatimo za daljnji put. Do mosta s jednim iz Omišlja. Prebaci nas na most, jer „tamo svi moraju stati pa ćete se lakše orijentirati“. Do magistrale sa Zagrepčanima, do Novog Vinodolskog sa starijim čovjekom što dolazi iz Kraljevice, gdje mu je žena nepomična već 8 godina! Sretan da nam se mogao izjadati. Obećamo moliti za njega i nju. Do Primoštena sa ‘ribarom Antom’, mlad čovjek što prevozi ribu za prodaju u Rijeci. Vjernik, sretan što nas može voziti. Molismo KRUNICU u hladnjači.

Zaustavljam. Zaustavio jedan s jačim kolima. „Za Punat?“ – veli. Da, rekoh, ali ću prije kratko svratiti u Krk. Nisam znao da smo trojica. Uz šofera i mene, POKOJNIK s Punta koji se nesretno utopio i tragali za njim više dana. Danas će ga pokopati u Puntu. 

„Zaustavit ćemo za tren oka u Kraljevici, moram u bolnici vidjeti djeda; samo tri minuta…“ Zaustavismo se. Izišao je. „Da li je ovaj čovjek – vozač – lud, ili bolestan ili pijan? Od skretanja vozi zabranjenim pravcem, a malo prije me skoro razbio…“ – tako mi dođe čovjek srednjih godina… Nemam što reći, jer je istina da je tako vozio. „Reći ću mu“ – odvratim. Došao je, stvarno, nakon par minuta. „Čudne su ove uličice, reče… A zbilja ne valja piti,… čovjeka prevari društvo… osjećao sam da nije volan kako treba…“ govorio je kad krenusmo. Razabrao sam da mu je rekao onaj.

1. Do Dunata. 2. Do Malinske. 3. Do Senja… 4. „Velečasni, s nama!“ „Do Kaštela…“ – rekoh. On ide u Kaštela… „Uzeli smo vas, jer ćemo imati sreću s vama“… I imali su: na zavoju Ražanac – Zadar: AKROBACIJA! Kao što se vidi u reklamama! … Što? Ništa! Čudo! – Globa? Policija… Kad vidješe mene, samo upozorenje: „Cesta nije trkalište…“ – Vozi i dalje do 170 km!…

Naš čovjek nas uzme do Rogoznice. Zaustavi ga milicioner i oprosti mu kaznu što nije svezan „jer su unutra dva sveta čovjeka“, reče milicajac. U razgovoru zaboravi se vozač; kad pogleda benzin, još malo… Hoćemo li izdržati do Karlobaga (još preko 30 km?)… Preporučim se sv. Josipu… Teško će itko vjerovati: stadosmo u Karlobagu pred pumpu, motor se ugasi! Do zadnje kaplje! Hvala Ti sv. Josipe! Gledamo se – nasmijani.

Na brzinu pripremim najnužnije, i za Bašku: do Dunata. Od Dunata sa dva mlađa Nijemca, neki kamionet. Sprijeda mjesta za trojicu, otraga u karoseriji nekoliko modela za šport po moru: onaj brzi ‘motocikl’ i još nešto, te motor kotači. Dakako, i gajbe pića – piva… Vozi, ali vozi! Posebno niz Treskavac prema Baški. Češće se preporučujem po zagovoru Majke Božje i sv. Josipa. Sebe i njih. Iz Hannovera su. Računam, kad su odonud sretno stigli, valjda će i do Baške… 

Objedujem, i dalje. 4 mladića iz Zagreba, idu za Pag. Više puta sam se pokajao zbog prebrze vožnje. Vele da su u četvora kola, i da su neki odmakli „jer voze kao KAMIKAZE“!

JEDNA SLIČNA SLIČICA IZ AUTOBUSA:

„Sad ćemo vidjeti sve ko iz aviona“, ponosno će brko. Istoga trenutka sam ugledao i debelo more, i Bokokotorski zaljev i pistu Tivta, ali doista kao iz aviona, jer ispod sebe nisam vidio tla, jer sam u autobusu sjedio s desne strane. Bilo je divno, ali i stravično. Sad mi se učinilo sa se brđani na vrhu posljednji put osmjehnuše, i u tom smiješku okameniše, te ostadoše i dalje na straži u Gori Crnoj, a ja sam počeo silaziti niz serpentine označene brojevima: eno broj 25! Nema kud kamo: Preporučio sam se Bogu, i predao u ruke crnogorskog šofera. A on je vozio… Bože, ma kako… A svaku serpentinu na okuci u jednom okretu savladava, iako je ‘Tarin’ autobus prilično podugačak. Aha, Bog me uslišao! Vidim kako se muči na okuci pred nama kamion s prikolicom, sad moramo polako za njim. Nisam ni dovršio ‘zahvalu’, naš ga već obišao, i nastavio trkom… 

Krenuo sam u 8:30. Negdje susretosmo slupan auto, a iza Brista strka. Nekoji auti već zaustavljeni. Zaustavio se i naš. Dignem se, provirim: desetak-petnaest metara pod cestom, djelomično na suhu, djelomično u moru, ležao je golemi kamion s prikolicom s kotačima u vis. Izletio sam vani; odozdo se čulo zapomaganje. Šoferi su se spuštali niz strmi zid i željeznim polugama pokušali osloboditi pritješnjenog šofera. Gledao sam kud bi sletio dolje… Nekoliko udaraca velikim batom, i odvaljeno je toliko kabine da se šofer izvukao. Krvav je, ali može na noge, i pri svijesti je… Onda klone i jauče. Pograbiše ga u deku i pokušaju iznijeti, teško ide zbog strmine. Skočio sam s druge strane, pružio ruku, drugi meni, i tako ga lančano iznesemo na cestu, i odmah u jedan kombi: u bolnicu. Možda i ne bude kobno. Odmah sam molio krunicu za siromaha. 

Stopiram kod  nadvožnjaka za Metković. Crvena kola. Šofer sâm. Stranac je. Projuri. Čuvaj ga Bože, rekoh. Tako obično popratim sve koji me mimoiđu. Ne čekam dugo. Prst gore. Zaustave dvojica u kolima. Idu za Split, a i dalje. Domaći. Čavrlja se o vrućini: 

  • Nije vam vruće? – upita jedan, vidjevši me u habitu.
  • O, i te kako! – odgovorim.
  • Zašto sebi ne olakšate?
  • Želim pokazati da se može podnijeti i vrućina i mnogo što…

Podgora! Postajem pozoran. Lagano vozimo… Udes… Ma, jest! Gledam pažljivije: jest, to je onaj crveni koji je kod nadvožnjaka projurio… Zaželio sam mu: ‘Čuvaj ga, Bože’!… Ljudi se skupili. Čini se da je udario u desni zid. Zašto? Izgleda da nije teže. Pođosmo dalje. Ja ga ponovo preporučim Bogu, a za sebe zahvalim…

Evo drugoga, ‘Ledo’ – sam je, prst u zrak. Može? Izvolite. Kamo: ja prema Orebiću. – Ja preko Kune u Trpanj, pa kasnije – oko podne u Orebić. Dobro je, snaći ću se. Plemenit je, mlad čovjek, iz Dubrovnika. Juri da je divota. Pričamo o svemu i svačemu. Dolazimo u Pijavičino: „Idem drugim putem u Trpanj, zgodnije mi je“, veli. A znadem, to je zato da mi još više iziđe na ruku, da me dovede svega desetak km od Orebića. Tek 10:05, a mi već pred Orebićem. Izvadim za kafu – nikako neće. Hvala Bogu. Krunicu u ruke i za njega i njegove. Tek što počnem, eto W-vagen kombi, šestorica unutra: tri mladića i tri djevojke, dakako ‘kosati’, a one u kostimima. Odmah me uzeše i sa mnom su vrlo skladni. Razgovaramo njemački. Mislili su ostati na Orebiću, ali kako sam im pripovijedao o Korčuli, odlučiše se na Korčulu. 

S jednim do Bakra, s drugim, JEHOVINIM SVJEDOKOM, do skretanja za most. Nije nasrtljiv, ali se tuži da ga nerado primaju i slušaju kad im naviješta. On je, veli, đakon. Zahvali mi za društvo i RAZGOVOR.

Od Zadra? Slučaj đakona Filipa: Slovenac, mlad, oko 30. Nekršten… Rastavljen, a kod žene dijete. Iznosi svu svoju povijest, od roditelja pa dalje. Sinkretist… Spojio bi sve religije. Zanosi ga Indija, hinduizam. Piše, i na kazetama izdaje priče za djecu u hinduskom duhu… Vrlo je pozoran i na moja razmišljanja. Daruje mi kazetu što ima uza se. „Ipak, nemojte pred vašim dječjim zborom, da im ne bi smetalo. Vi je poslušajte, vas neće zavesti…“ Ovako nije imao prilike razgovarati, reče nad Krnjevom kad sam izlazio. Želio je moju adresu, da mi se javi. Osjećao se kao ‘sretno razoružan’ od svojih ideja. Višeput sam mu istaknuo kako ide prema KRŠTENJU jer želi vršiti Božju volju. Ispovijeda kako ipak nije dobar, iako želi MNOGE USREĆITI, jer ne ŽIVI kako govori… Navečer sam zahvalio sv. Josipu što ih je mnogo prohujalo dok sam stopirao na izlazu iz Zadra; čak su nekoji i zaustavili, ali su išli blizu; a poslao je OVOGA! Slava Tebi, Kriste.

Nijemac – evangelik koji me prošlog utorka vozio iz Kraljevice do mosta, a išao je u Crikvenicu i sam je zaustavio da me uzme – obećao je doći na Košljun danas. Bio je, snimao Službu Božju (video – kamera). Oduševljen je. Zaustavim ga na objedu, i tu bijaše ‘jedan jezik’ uz cvijeće i Marijinu svijeću. Hvala Bogu! 

Nakon škole, po običaju do Kraljevice, pa pješice i prvi auto-stop – uspješan: Mladi Nijemci. Prvi put na Krku. Mnogo putovao Evropom. Bio i u Taize-u: „Tražim, ali još nisam našao.“ Predstavlja se kao njemački socijalista, kršćanin, ali ni katolik ni anglikanac. Mada ni slutio nije, došao je sa mnom na Košljun i objedovao. Ne snalazi se od uzbuđenja… Još će, reče, doći… na par dana. Možda tražiti? Daj, Bože!

Zanimljivo bješe sa sva tri moja vozača. Ako Bog da, zabilježit ću u zbirku ‘Stopiranja’. Prvi: Profesorica glazbe, s učenicima bila na Košljunu; drugi ne ide u crkvu zbog župnika… Treći voze u Krk, a prebace me na Punat, zbog susreta i razgovora…

S Pećina do Kraljevice s košarkašima (2) iz Rijeke, potom do Krka s mladom ženom, vjerojatno još djevojka. Sama započe: „Stid me je reći: nisam krizmana. Krštena i pričešćena jesam, kad mogu idem i u crkvu. Baka me naučila moliti i  molim se svaki dan, mada ne znam koliko su točne molitve…“ Pohvalio sam je za iskrenost i uputio kako moliti i kako postupiti za KRIZMU. Hvala Gospodine i za ovaj DAR! Dar Tebi, dar svijetu!

Do Boraje, pa do Kraljevice, preko Paga. Namjerio se na čovjeka radnika – intelektualca, kojemu je trebala riječ utjehe. Nedavno mu umrla žena, ostala curica od 14 godina. Par puta s njom razgovara preko mobitela. Ona ga zove. Javlja joj kako se ja s njime vozim i vidi se da je sretan zbog toga, a i ona. Žive u Splitu. Daje mi vizitku, da ga posjetim kad navratim u Split.

Prvi koji me uzeo, reče: „Do Bakarca“, ali me doveo do Kraljevice. Razgolio svoje srce: vjernik, a pun nevjerice, jer se razočarao u ljudima, reče. „Najbolje se predati zlu, kao i drugi, pa ću barem znati zašto trpim“, reče. Sad mi je jasno zašto sam odulje čekao na Pećinama: Duh Sveti mi je baš njega poslao. Očito mu je dobro došlo, jer me poveo i dalje, da lakše uhvatim. Slava ti Gospode! Nije li ovo slučaj s Filipom i Etiopljaninom? 

KUPINA na Dunatu me zaustavila, da budem ‘providnostan’: „Providnost vas je donijela, promislio sam čim sam vas vidio. Trebam jedan savjet…“ S njime do Kraljevice, gdje me prihvati – po dogovoru – gospodin iz Križišća…

Prvi koga stopiram, za Županju! S njime do Zagreba. Čovjek u suzama ‘ispovijed’ svog puta i života. Prošlih dana ga ostavi žena i ode s prijateljem. On joj je spreman sve oprostiti; sad ide po djecu, da ih ona ne uzme. Preporuča se u molitve. Sjetim se Filipa iz Dj. Ap.

O. Gvardijan prema Puntu – svoje obaveze, ja za Rijeku. Zaustave gospodin i gospođa mlađa od vozača. Za nju događaj vidjeti fratra koji stopira! I od Omišlja do Rijeke pita i guta moje odgovore. Islamske je vjeroispovijesti, reče, ali čita Bibliju i nalazi dobre upute. Ipak želi u četiri oka razgovarati, pa će nastojati doći i na Košljun… 

Sami zaustaviše dvoje mladih u fići. Otraga imaju prtljagu, ali i jedno deblo. Ispričavam se, ali htjedoše na silu da uđem. Ona je išla otraga i stajala poput ptice na grani, na deblu. Ugodno razgovaramo o Bibliji i kršćanskom životu. Vidim da su veoma upućeni. Prebaciše me na Punat, a oni proslijediše u Staru Bašku.

Ne jednom sam zapazio: ako me auto-stop mimoilazi dulje vremena, onda se namjeri netko tko me dovede do samog stana! Tako bješe i jutros. U Trogiru sam dugo čekao, a onda se namjeri jedan, sam zaustavi, koji je išao kraćim putem do Šibenika – preko Boraje – a drugi baš za Zadar, i to me dovede pred samostan, mada na drugoj strani mosta stanuje! Hvala Ti, Gospodine! Dakako, i današnji zametnuše duhovne razgovore! Dakle, baš o ‘Kraljevstvu nebeskom’! Eto VREDNOTE!

U 13:15 za Kraljevicu, i: auto-stop. Registracija VI (cenza). Mladi par, prekjučer se vjenčali, putuju u Međugorje. On ima strica fratra. Vrlo ugodna vožnja… Što mislim o Međugorju? Što bi im rekao na početku njihovog zajedničkog života? – „Isusove riječi: što činite bilo kome – dobro ili zlo! – meni činite.“ Zadovoljni su. Vidim da je on duboko kršćanski odgojen. Izmolismo i krunicu. Njegova molitva je izazov na pobožnost! Čini se, da su i oni ovaj susret doživjeli kao poziv na VREDNOTE! Na rastanku, u Zadru, dadoše mi milostinju za ‘moju župu’. On se interesira i o OBJAVAMA u molitvenim skupinama… Govorim o OPREZU kod toga…! Ja u samostan (17:00), oni dalje, prema Međugorju.

S obje strane: PROVIDNOST! Iz Kraljevice, kao i obično, krenem pješice. Zatrubi iza mene. Netko će me uzeti, poznaju me, nije rijetkost. Talijanski… Uđem u mala, ali solidna kola. „Ja sam biskup iz Argentine, a ovo je moj nećak… Putujemo u Međugorje.“ „Hvala. Ja ću desno, za Krk.“ „Ja ću vas prebaciti.“ „To je daleko, ima prijevoznih sredstava…“ Ustraje da me prebaci. Nije mu žurno, veli. U 13:00 smo na Košljunu. Objedujemo, pokažem im crkvu i muzeje, šumu. Oduševljeni su. Toliko puta ističe Providnost što se susretosmo! Hvala Bogu!

Po završenoj terapiji, na 7-dmicu, pa dvojkom do Pećina, gdje me pokupi ‘londonac’ – autobus na kat: Nijemci iz Limburga iz Opatije za Krk i Košljun. S njima do Omišlja, pa dalje redovitim prijevozom – auto stop. 

Iz Opatije do silaska u Brestovu autobusom, a onda polako silazim. Mir, tišina, ljepota! Putem pjevam. Užitak! Kanio sam do dolje pješice (3,5 km), ali me digoše kola registracije BG (Bergamo). – „Bergamo?“ rekoh. „Si“ – odgovor. „Papa Giovanni… Anche io sono Giovanni, ma no Papa…“ – „Padre“ – odgovoriše… 

U 6,30 iz Rima. Kišno… 

P. Bruno vozi svoju ‘simcu’. Veli, već je osam godina vozi i uvijek – sretno. Hvala Bogu! Kiša, kiša, kiša… Ipak vozi 100-120. Prilično prometa. Oko 17 sati već smo na granici. Vrlo glatko, carinici odmahnu rukom: dalje. Računamo, za dnevnog smo svjetla u Ljubljani. Kiša. Slušamo Radio-Kopar: kiša po cijeloj Sloveniji. I za sutra naviještaju slično. Jurimo prema autoputu Postojna – Ljubljana.

– Gotovi smo! – šofer će.
– Što je? 

Mjenjač brzina ostao mu je  u ruci… Ostadosmo na cesti, u kiši, u tami… Uz nas jure kamioni, auti, cisterne, prema i od autoputa. Koliko je još daleko, gdje je telefon…? Tko to zna… Guram kola u kraj… Izvan ceste ne može, usjeklina…, jest…, strmina… Kola pojure prema zidu, pokušavam ih zaustaviti…, donekle… Pojure niz strminu… Koliko, dokle? Tko to vidi? Noć je, kiši… Udaljavaju se… Neko vrijeme trčim, a onda hodam… Gledam kako da budem na pomoć šoferu… Ruka mi masna. Što je? Krv… Zaustavljajući auto – izranio sam  prst. Nađem ga nakon par kilometara, pred rampom za autoput. Eto i ‘vučne službe’. Natovarimo auto – Ljubljana…

Autobusom iz Zadra za Rijeku. ‘Ako nije o glavu – ne putovati’, vele. Pod Velebitom bura, ali doista bura! Sve sivo, jezovito, strašno. U autobusu svega nas desetak. Koparski ‘Slavnik’. Bura ‘drma’ autobus… Ponegdje i zanese. Svi smo u prednjim sjedalima. Preda mnom staračac. Do njega sjedi kondukter. Tješi ga. Starac pripovijeda o svojim teškoćama. Pripovijeda o ovim krajevima, kad je on bio u partizanima… Bura još jača. ‘Drma…’ Kolnik i dosad vlažan, a sad počela i kišica sa susnježicom. Nije prijatno. Molim brevijar (Časoslov). Kondukter ode do kolege šofera. Starac se okrene, pogleda knjigu, pa mene.

  • Pop? – kratko odsječe.
  • Da – kraće odgovorim.
  • Poznao sam po knjizi, iako sam nepismen.

Nasmiješi se, nasmijem se i ja.

  • Onda će nas Bog čuvati – dometne starac, a lice mu se razvedri.

Dobio sam zgodno mjesto u autobusu, ali sam ga ustupio jednom mladom paru Francuza s dvoje sitne dječice. Dobijem opet jedno zgodno mjesto. „Je li slobodno?“ jedan će s curicom. „Slobodno“. Sjede do mene i priča bez veze. Umirio sam ga skladno i zaspao on i curica. Ja nisam spavao. „Zemljače, dobio se lijep par“, reče mi u Splitu kondukter. „Mora biti rastavljena i slobodna“. Tek tada sam opazio da je to žena. A kakav rječnik? Kakva majka?

Ukrcao sam se u 22:00 u Gružu na zadarski, za Zadar. Pun. A kako je moralo biti kad se još iz vlaka u Pločama nešto prelilo u naš autobus? Među ostalim i jedna žena s jednom curicom od 5-6 godina, i jedna baka – starija žena s drugom od 2-3 godine. Iz njihovih kontakta vidim da su svojta, a curice sestre. Majka malu na sebe, negdje sprijeda, baka manju na sebe otraga, preko puta mog sjedala. 

–   Sine, skuhat ćeš me, – uzdiše baka tek što krenusmo. Što dalje, uzdiše i više.
–  Da vam pomognem? – rečem. Samo pogleda. Rugam se, računa… A i što bi? Pogledam je nakon što izvadi kartu. 
–   A, hoćete li? – upita.
–   Dajte.

Uzmem dijete, umorno. I dosad je putovalo.

–  Nasloni glavu na rame, rečem, i počnem pripovijedati kako leti iznad oblaka, ali, neka se ne boji, jer je držim… Malko sam joj tako pripovijedao…
– Spava? – veli baka.
– Spava. – odgovorim.
– A njoj uvijek škodi autobus, – baka će.
– Sad neće, – odgovorim.

Baka je češće okretala glavu i vidjela da mala spava sve do Splita. Trebale su izići na Firulama. Probudi malu…
–   Zahvali ovom gospodinu, – reče majci djeteta kod izlaza – jer je mala čitavo vrijeme spavala.
– Gospodine, mora da imate dosta djece kad znate tako lijepo s djecom…? – majka će.
– I te kako! – kimnem.

Šteta da me sutra ne vide negdje na oltaru… Što bi kazale?

Pred Cesaricom golema kolona zbog sudara. Da se nisam snašao, izišao iz kola i preuzeo službu saobraćajca – slušali su! – tko zna koliko vremena bi još na cesti čekali…

U Karlobagu mala idila: Deset minuta, rekoše šoferi. Upravo zvoni podne. Vidim dječačića – 5 – 6 godina, lovi ribu; sve mu pojedoše, neće da zagrizu. Juče je, veli, velikog špara izvukao. Pomažem mu, dignem pogled, – a moj zadarski autobus ode… „Ej, ljudi, tko ima tu kola?“ – molim par njih što sjede pred restoranom… Na koncu jedan lijeno ulazi u ‘Elektro…’ dalje se ne da pročitati. „Čovjek će ti platiti“ – nutkaju ga drugi… „Hvala“… Juri jedan St (Split), stopiram: tri mlada čovjeka. Nakon petnaestak minuta ulovimo autobus. Poznao me šofer. Sve je veselo svršilo. U Senju se opet obazre šofer: „Gledam, da mi niste opet na ribanju…“

Jurimo uz gomile – šarene gomile – dinja i tikava. Ali to nisu gomile i hrpe, nego divne izložbe uz ravne ceste. Zaželjesmo se jednog snimka među tikvama! Usporavamo vožnju jer je pred nama nešto slično bageru, jedva se miče a ne možemo ga sad mimoići, jer nasuprot jure autobusi, auta i kamioni. Sve smo mu bliže, i … i…? Lagani: bum! Poskočismo lagano – udarismo lagano, ali dovoljno da nam elipsa probije hladnjak za vodu… Što sad?… Tridesetak smo km od Cordobe. Stop! S jednim stopom o. Stjepan ode u Cordobu po novi rezervar, s drugim stopom – kamionom – Alexandar i ja u Cordobu, pogledati grad dok se oni srede.