Redovnička gimnazija na Badiji privlačila ga je kao mjesto ostvarenja duhovnog poziva, ali i kao mogućnost bavljenja nogometom, u čemu mu je, kao i većini dalmatinskih mladića, bio ideal splitski nogometni klub Hajduk.
Tako je, došavši na Badiju radi ‘nogometa’, došao na svoje duhovno tlo, u franjevačku sredinu koja ga je nosila cijeli život. Na Badiji je primio i sakrament sv. potvrde, 3. svibnja 1932. To je bilo o proslavi 700. god. sv. Antuna, a slavio se i sv. Križ badijski 1932. Kum mu je bio kućni majstor, Frano Barbir.
Već na početku njegova boravka na Badiji obiteljska trgovina pala je pod stečaj te roditelji nisu mogli plaćati određenu svotu za Srećkovo uzdržavanje. Zbog toga je trebao biti otpušten. Roditelji su se u suzama obratili župniku don Ivanu Vuletinu, koji je nadležnima opisao slučaj, te je na njegovu svećeničku riječ i zauzimanje ostao u školi. Za ‘uspomenu’ na neplaćanje dobio je stari plašt, a svi njegovi kolege novi.
Školski i športski ambijent na otočiću Srećku je bio kao mjesto iz snova. Na Badiji je pokazao posebnu ponesenost nogometom.
Uz nogomet i tjelovježbu, posebno ga je privlačio glazbeni odgoj. Prema glazbi je imao osobitu ljubav, a zahvaljujući učitelju glazbe, fra Bernardinu Sokolu, počeo se ozbiljnije baviti sviranjem. Učenik je uz velikog učitelja brzo napredovao. Među vršnjacima, pa i drugim učenicima, Srećka je pratio glas ‘muzičara’.
U samostanu je došao u bliži dodir s fratrima i postupno otkrivao smisao redovničkog poziva. Badijski fratri su nedjeljom i blagdanima bili uključeni u pastoralno i duhovno djelovanje po otoku Korčuli. Iz te sredine je potekao i o. Marko Tvrdeić, redovnik sveta života, rodom iz Pupnata na Korčuli (1733.-1785.), veoma štovan u puku kao blaženik. Taj sveti franjevac je Srećka snažno privlačio. Čini se da mu je već tada postao jedan od duhovnih svetačkih voditelja. Kasnije je i kao provincijal za Markov dan svake godine odlazio na slavlje u Pupnat.
Kao mladić od petnaest godina, 1935. odlazi u Dubrovnik gdje nastavlja višu gimnaziju u samostanu Male braće. Nakon završetka prvog razreda više gimnazije u Dubrovniku, 1936., pošao je u godinu kušnje ili novicijata na otočić Košljun, gdje je Provincija sv. Jeronima imala svoj novicijat.
Oblačenje u franjevački habit i početak godine novicijata obavljeno je 31. kolovoza 1936., kada je Srećko dobio i redovničko ime: fra Ivan. To ime predložio je sam, jer blagdan rođenja sv. Ivana Krstitelja (24. lipnja) pada uz njegov rođendan – 25. lipnja.
Disciplina življenja na Košljunu nije predstavljala poteškoću za mladog fra Ivana. Postupno je ulazio u duhovnost Crkve na franjevački način: uobičajene molitve časoslova na latinskom jeziku, pobožnosti Presvetom oltarskom sakramentu, Muci Isusovoj, Srcu Isusovu, Blaženoj Djevici, sv. Josipu i franjevačkim svecima, upoznavanje franjevačkih izvora – Pravilo sv. Franje, Spisi sv. Franje, životopis sv. Franje od sv. Bonaventure, Tome Čelanskog, Cvjetići sv. Franje, i sl.
Ono što ni u vanjskoj disciplini ni u pedagogiji odnosa s učiteljem novaka i starijom redovničkom braćom nije bilo moguće izraziti, našlo je mjesta u skrovitosti novicijatske sobe, u pisanju stihova. Njegovi stihovi pokazuju da je već u godini novicijata zavolio euharistijski izvor duhovnosti.
Neuobičajene crte – čežnja za glazbom, pisanje stihova, naglašena radost u doživljavanju Božjih stvorenja, živahnost u komunikaciji – u očima starijih redovnika predstavljale su dvojbu o prikladnosti mladog franjevca za nastavak življenja u redovništvu. Sve je to opažao i sam Srećko i pribojavao se hoće li biti pripušten prvim zavjetima. U svojim kasnijim Dnevnicima napisao je da se u godini novicijata zanosio misionarskim pozivom.
Nakon završene godine novicijata na Košljunu ponovno odlazi u samostan Male braće u Dubrovnik, gdje polazi tri viša razreda franjevačke klasične gimnazije. U završnom razredu odličan je učenik, što je potvrdio i u ispitu zrelosti, prema kojemu je bio oslobođen polaganja usmenog ispita velike mature ili završnog ispita zrelosti.
Pored školskih obaveza, u programu su bile i izvanškolske aktivnosti. Između ostalog, učenici-klerici su vodili kulturno društvo ‘Iskra’. U godinama 1938. i 1939. fra Ivan je bio potpredsjednik i tajnik, pa i predsjednik Društva.
Fra Ivanov rad u ‘Iskri’ ističemo i s činjenice da su na sjednicama društva bile predstavljene i tri njegove duhovno-literarne crtice, sve tri sa znakovitim sadržajem: 24. X. 1937. ‘Križni put u sjeni drveća’; 6. III. 1938. ‘U sjeni Križa’; 30. X. 1938. ‘Na putu Križa’. Sva tri sastava govore o Kristovu križu, upravo o onom sadržaju koji je duboko obilježio fra Ivanovo redovničko i svećeničko poslanje. Jednako je znakovito da se njegova tjelesna smrt dogodila na dan Uzvišenja svetoga Križa, 14. rujna 2003.
Nakon završene klasične gimnazije u Dubrovniku, u jesen 1940., odlazi u Split, u samostan na Poljudu, odakle kreće na predavanja na Visoku bogoslovnu školu. Ono što je za fra Ivanova boravka u Dubrovniku značilo učeničko društvo i časopis ‘Iskra’, to je na Poljudu bilo društvo ‘Tavilić’. Kad je pak u poljudskoj zajednici i u studiju na Teologiji sve krenulo u dobrom smjeru, dolazi zlo Drugog svjetskog rata.
Talijani su već 15. travnja 1941. okupirali grad. Mladim franjevcima nudili su da pođu studirati u Italiju, što oni odbijaju. Nakon završetka akademske godine, koja je zbog ratnih okolnosti završena ranije od redovitog, fra Ivan kratko odlazi na Badiju, kako bi obavlo godišnju obnovu redovničkih zavjeta. Potom se vratio na Poljud gdje se priprema za polaganje svečanih zavjeta. Uoči blagdana sv. Franje, 3. listopada 1941., daje izjavu o odreknuću vlasništva svih stvari i dobara na koja ima pravo po obiteljskom i osobnom nasljedstvu. Na sam dan sv. Franje, pred svjedocima izjavljuje da činu svečanih zavjeta pristupa posve slobodno, da su mu obaveze življenja u redovništvu i da to s Božjom pomoću prihvaća.
Polaganjem svečanih zavjeta u Splitu na Poljudu zauvijek je prigrlio franjevački red. Time je prošla i njegova prva godina studija teologije, na silu prekinuta. U tim ratnim okolnostima mladi franjevci studij teologije nastavljaju u samostanu Male braće u Dubrovniku.
Uslijed ratne neimaštine i pomanjkanja higijenskih uvjeta obolijevaju od paratifusa. Stanje je bilo do te mjere teško, da su mladi klerici bili sretni kad su mogli imati dovoljno krumpira i repe. Doživljavaju neugodnosti od talijanskih okupatora koji zbog lažnog glasa da je samostan Male braće „tvrđava katoličanstva i hrvatstva“ kopaju „krampima u klaustru i u crkvi iza oltara ispod velikog čitaonika“, s promašenim ishodom: „Našli: ništa…“
