Nakon službe provincijala ponovno biva imenovan za učitelja novaka na Košljunu. Tu službu vrši u trajanju od deset godina (1982.-1992.), ali ostaje na Košljunu sve do smrti. 

Košljun u ovo vrijeme dobiva novu dimenziju: postaje duhovna oaza u kojoj se počinju održavati duhovne vježbe, ali i mjesto koje počinje privlačiti brojne turiste i posjetitelje. Za svojeg dugog boravka na Košljunu – u ovoj posljednjoj fazi dvadeset i jednu godinu – fra Ivo je pravi duhovni animator: dnevno animira bogoslužje Časoslova i Euharistije, priprema redovita i prigodna molitvenaslavlja. „Zvanje Košljuna: svim srcem i svim moćima obavljati svetu službu; liturgijski i molitveni život, dubokom sviješću da po nama i kroz nas sve kliče, slavi Boga i moli Njegovu milost. U susretu s ljudima očitovati čovjekoljublje Boga našega Spasitelja po bratu Franji, koji je osobno blizak svakom čovjeku.“

1986. imenovan je za profesora crkvene glazbe na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci. Zbog te i drugih zadaća izvan Košljuna naučio je voziti motorni samostanski brod. U takvim vožnjama bilo je zgoda, pa i nezgoda, što neizostavno tvori autentičnu sliku ovog franjevca: „Tek što ne kiši. Sâm krenem na Punat: ne bude li kišilo – proslijedit ću auto stopom; bude li kišilo, autobus u 13:00. Sredim motor, otputujem, i vani preko stepenica. Nikad na najdonju, a sad na najdonju. Skliznem, i u more do pojasa. Držim se za obalu i motor. Teško bi se izvukao, a da ne zaplivam. Pozovem dvoje prisutnih i izvuku me. Kako sam imao habit oko pojasa zabačen, habit se uopće nije smočio! Hvala Bogu! Presvučem se kod Senkićevih: nešto Ivova, nešto Marijanova, i auto stop. U 15:00 sam u Rijeci!“

Fra Ivan je četrnaest godina obavljao službu profesora crkvene glazbe, sve do svoje osamdesete godine života (do 2000.). U Rijeci je, uz to, odlazio u župu sv. Nikole Tavelića gdje je redovito pomagao u vođenju pjevačkog zbora.  

Prigodom proslave 100. obljetnice prve hrvatske gimnazije na području Istre i kvarnerskih otoka (‘Collegium seraphicum Bonaventurianum‘)  na Košljunu 1994., postavlja pitanje aktualizacije: što slavljenje obljetnice može značiti za naše (košljunsko) poslanje danas? Želio je da ovaj događaj  posebno odjekne u školama otoka Krka: „Ovdje započe naobrazba mnogih intelektualaca, znanstvenih radnika i dušobrižnika sa otoka Krka ili na otoku Krku. Otud poziv školama s otoka da upoznaju ovu duhovnu oazu s koje je ižarivao zdravi duhovni sjaj i žar vjere i patriotizma.“

U živoj dosjetljivosti i pun redovničkog žara, razradio je strategiju sa školskim krugovima otoka Krka za ostvarenje takve ideje. Ta inicijativa je svesrdno prihvaćena i od redovničke košljunske zajednice i od upravitelja škola na otoku Krku. Njegovim zalaganjem, od 1993. uspostavljeni su Godišnji susreti osmih razreda  na Košljunu, gdje se na osobit način ostvarivao program Kulture mira i brige za stvoreno

Taj program je usmjerio na završne – osme – razrede osnovnih škola na otoku Krku. Svake godine bi se odabrala tema s područja Kulture mira i brige za sve stvoreno, koja se kroz školske i vanškolske radove pripremala: sastavci, pjesme, glazba, razmatranja. Konačnicu bi sve dobilo na Košljunu, gdje bi se obično kroz mjesec svibanj našle grupe osmaša koje bi prezentirale svoje radove, a istodobno bi to bio susret u kojem bi se sa strane košljunskih redovnika učenicima prenosilo teme iz života sv. Franje i franjevaca na Košljunu, prikazalo bi se duhovno i kulturno bogatstvo Košljuna i otoka Krka, priređivale bi se sportske igre: nogomet, košarka, trčanje… Fra Ivan je taj duhovno-kulturalni dodir s učenicima otoka Krka ostvarivao i godinu dana prije svoje smrti. 

Izvješća učenika o tim susretima i programima sjajno ocrtavaju fra Ivanov lik: „‘Zanimljiv susret’. Ujutro oko 9 sati došli smo na Punat. Ukrcali smo se na mali brodić. Bili smo spremni za pokret, ali tada uskoči u brodić uvijek nasmijani pater Ivan Peran. Cijelo vrijeme je govorio ili gestikulirao rukama sve dok nismo došli na Košljun. Kad smo došli, počeo nam je pričati o povijesti Košljuna. Ušli smo u atrij i održali priredbu, a on je sretan gledao i slušao pjesme kao da će zapjevati, iako ne zna riječi. Ima oko osamdesetak godina, a okretan je i živahan kao da ima dvadeset. Voli pričati o kulturnim znamenitostima Košljuna i o njihovoj starosti: „Ovo vam nije jako staro, samo četrdeset milijuna godina!“ ili: „Ovaj križ sam nosio na zadnjem hodočašću oko Košljuna, ‘malo’ prije no što ste vi rođeni, godine 1936.“ 

 U ozračju spomenute proslave izišao je i jedan drugi plod što ga je pokrenuo fra Ivan: osnivanje pjevačkog zbora osnovne škole ‘Fran Krsto Frankopan’ u Puntu, kojega je fra Ivan ‘krstio’ imenom ‘Vedra budućnost’, s prisjećanjem na ime košljunskog Zavoda ‘Bonaventurianum‘, te zbora ‘Mir i dobro’. 

Fra Ivan je davno uočio da svi posjetitelji snažno doživljavaju pohod Košljunu. No, nadasve ga je dirala činjenica da se svi posjetitelji dobrohotnom znatiželjom raduju živim fratrima. Zato košljunska zajednica želi očitovati i duhovnu i vanjsku franjevačku nazočnost, u redovničkom odijelu i bratskoj gostoljubivosti. Upravo je on bio pogodan fratar za taj novi oblik evangelizacije: primanje i vođenje posjetilaca Košljuna, kojih godišnje biva i nekoliko desetaka tisuća, sa svih strana svijeta.

Na sve je kontinente ‘odaslana’ slika dočeka i ispraćaja košljunskih gostiju, slika fra Ivana kako raširenih ruku i radosna lica, u znak pozdrava, svjedoči o miru i dobru franjevačkoga otočića.   

I za ovaj posao imao je posebne darove: spontanu vedrinu u komunikaciji, sposobnost sporazumijevanja na više svjetskih jezika (talijanski, engleski, francuski, španjolski, njemački, slovenski, ako je potrebno i latinski) i glazbeno znanje koje je sretno uklapao u vođenje grupa. Nakon tumačenja – uvijek s duhovnom komponentom – pošao bi do orgulja i odsvirao bi kakvu fugu ili slobodno muzicirao. Djeci i mladima – učenicima ili studentima – posvećivao je veću pozornost: 

„Jedna grupica, par njih… Zaustave se: – Neki misle da je vaš život lagan… – Nasmijem se: ‘Treba mnogo nastojati, i to svaki dan, da bi takav postao. Ali ne postaje lagan zato što bi bio lagan i bez interesa, nego zato jer se učimo ljubiti taj život… – Taj život… Kako mislite? – Život darivanja svakom čovjeku, bez razlike; konkretno: ovog trenutka vama. Darivamo vam vrijeme; radost da se vi veseliji i zadovoljniji osjetite; da iskreno ne čekam kako bih vas se otarasio, jer me ‘nešto čeka’… Ovog časa, čekate me samo vi! Pogledaju se međusobno“.

Kroz čitavo vrijeme svoga boravka na Košljunu, nije prestajao raditi na kulturno-glazbenom napretku otoka Krka. Zahvaljujući svojoj predanosti u tom smjeru, dobio je i nekoliko priznanja i nagrada. Odlukom predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana, 1998., primio je i odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi.

Završne godine života provodio je u jednako živoj svježini duha i duhovnosti kao i prethodnih godina. Tek je njegovo fizičko kretanje – zbog šećerne bolesti i amputacije  prsta noge 2001. – bivalo sve ograničenije. Fra Ivan nije davao važnosti svojim fizičkim poteškoćama, nije se tužio na ‘križ’. Ipak, bio je primoran obaviti i koji zdravstveni pregled kod specijaliste u Rijeci, 2002. Bilježi da je tamo putovao auto-stopom. Tako i u svojoj 82. godini života brižno čuva svoju franjevačku jednostavnost i zaljubljenost u siromaštvo, u ovisnost o drugima.     

U svojim novim granicama svejedno je aktivan, sve prati i mnogošto bilježi u svoj Dnevnik, a u tim časovima je i kroničar samostana. Ako je doduše njegovo fizičko kretanje umanjeno, njegov duh je, čini se, još življi. Pored bilježenja meteoroloških podataka, u prvom redu vjerno bilježi važne događaje u samostanu, ne zaboravljajući poslove oko materijalne obnove samostana. 

Uvijek otvoren širokom spektru događaja, s radošću je zabilježio zagrebački doček ‘zlatnim rukometašima’ iz Portugala, a istu radost izražava i u bilješci o ‘zlatnim’ pobjednicima u skijanju, Janici i Ivici. S druge strane, bilježi da je u Beogradu izvršen atentat na predsjednika Srbije Đinđića, ili da je 20. ožujka 2003. započeo rat u Iraku, i tako redom.    

U tim danima je još uvijek uključen i u ispovijedanje po otoku, i u vođenje duhovnih obnova članovima Franjevačkog svjetovnog reda (FSR) na Puntu.

Ozbiljno pogoršanje zdravlja dogodilo se mjesec i pol dana nakon aktivnog fra Ivanova sudjelovanja u slavlju sv. Antuna na Košljunu. Upravo u tim danima košljunska i provincijska zajednica se pripremala da svečano obilježi šezdesetu obljetnicu svećeničkog ređenja fra Ivana i još trojice njegove redovničke braće: fra Mavra Velnića, fra Jerka Valkovića i fra Dinka Vlašića. U programu slavlja za 1. kolovoza, pored svečane Euharistije, bio je predviđen i veliki koncert zborova otoka Krka pod ravnanjem maestra Ivice Frlete. No, dogodilo se drugačije: fra Jerko je zbog pogoršanja zdravlja odvezen u riječku bolnicu dva dana prije dogovorenog slavlja, a fra Ivan samo dan uoči istog slavlja. Kroničar samostana je zapisao: „Po običaju u sakristiji imamo Misu u 7 sati. O. Ivo nije došao. Tu je bio i o. Provincijal. Pri koncu sv. Mise stiže i o. Ivo bez pasca i bez kapuca: izgledao je veoma loše i izgubljen… O. Provincijal je sve spremio i pomogao mu doći do kraja sa sv. Misom. Veli da je o. Ivo jedva izdržao… Nije bilo za čekati. O. Gvardijan ga je hitno odvezao u Rijeku… Liječnici su ustanovili tešku anemiju, pa će morati ostati barem petnaest dana na pretragama.“ 

Tako su se dva slavljenika dijamantnog svećeničkog jubileja našli u istoj bolnici. I dok se fra Jerkovo zdravlje nešto popravilo, te se vratio u samostan, fra Ivan se našao u teško pogoršanom zdravstvenom stanju. Spomenuti jubilej se svejedno obilježio održavanjem velikog koncerta slavljenicima u čast. 

Bolničke pretrage su pokazale da fra Ivan boluje od malignog tumora na debelom crijevu. Operativni zahvat obavljen je 14. kolovoza 2003. Nakon urednog postoperativnog liječenja u bolnici, odvezen je u Split, u samostan na Poljudu, gdje mu je mogla biti pružena dolična medicinska njega.

Svega dvanaest dana je prošlo od dolaska u Split do njegove tjelesne smrti, 14. rujna. U svojim posljednjim danima fra Ivan se pretvorio u riječi zahvalnosti svima koji su ga okruživali, braći-fratrima i časnim sestrama, onima od svoje rodbine, i onima koji su ga njegovali. 

Fratrima koji su mu dolazili govorio je o svojoj novoj knjizi, o ‘trećoj’, kako je naglašavao (dvije su objavljene: ‘S Kristom i u smrt’ i ‘Mali cvijet iz Istre – fra Bernardin Tomašić’). Par dana prije smrti ‘otkrio je naslov’ te knjige, kad je provincijalu – podigavši ruku s istaknutim kažiprstom – kazao: ‘Znaš, ja sada živim novi život s Kristom’

Gvardijan poljudskog samostana, fra Frano Delić: „Bila je lijepa, sunčana rujanska nedjelja, blagdan Uzvišenja svetoga Križa. Prije podne primio je sv. Pričest. Poslije podne u posjet su mu došle sestre sa svojim muževima. U opuštenom raspoloženju i razgovoru ostali su cijelo popodne, do večere. Poslije večere fra Ivo je pošao u krevet, na počinak. Kako sam ga običavao pozdraviti svaku večer prije spavanja, tako sam htio učiniti i ovu večer. Došavši u njegovu sobu, tamo su već bile časne sestre koje su radile i prebivale u našem samostanu, također su ga došle pozdraviti. Njegovo stanje bilo je stanje čovjeka koji je umoran i želi zaspati. Predosjećajući da se nešto događa, predložili smo mu da molimo krunicu, na što je rado pristao. Upalili smo svijeću, i on je s nama molio, ali isprekidano. U jednom trenutku je izdahnuo, kao da je zaspao. Ugasio se kao dogorjela svijeća. Našao je svoj smiraj, sadržajno ispunio svoj zadnji dan, kao i svoj život, predan u Božje i Marijine ruke.“ 

Sprovodno slavlje obavilo se na Košljunu 18. rujna, a predvodio ga je krčki biskup mons. Valter Župan. U koncelebraciji je bio riječki nadbiskup, mons. Ivan Devčić, nekoliko provincijala i provincijalki redovničkih zajednica, mnoštvo redovnika, dijecezanskih svećenika i redovnica, te vjernika, nikad u tom broju viđenih na Košljunu u jednom slavlju. Tu sliku posebno je obilježilo „preko sto i pedeset svećenika-koncelebranata.“ 

Mons. Valter Župan: “Duboka vjera i duhovnost, izrazita jednostavnost, poniznost i prisnost, siromaštvo kao sloboda od navezanosti, potpuna raspoloživost za Božje stvari, radosno življenje u svojemu pozivu i poslanju, kod oca Ivana upućuje na zaključak da je od svoje mladosti težio i odlučio biti uvijek i svima što vjernija slika Isusova.“ 

Fra Bonaventura Duda: „’Ja ga smatram čovjekom sveta života. I već sada potpisujem molbu da u svoje vrijeme, što prije, započne njegova kauza (postupak za proglašenje blaženim i svetim)’. Nakon tih riječi svi prisutni su spontano zapljeskali, što je zaista neuobičajena gesta na jednom sprovodu, ali također i pokazali u kojoj je cijeni o. Ivo bio u očima ljudi i što oni misle o njemu.“ 

U cjelovitom programu sprovodnog slavlja, posebno je došla do izražaja fra Ivanova skladba ‘In cruce salus’ (‘U križu je spas’), koju je uglazbio samo godinu dana ranije, tada za prijenos posmrtnih ostataka krčkog biskupa dr. Antuna Mahnića iz Zagreba u krčku katedralu u studenom 2002. Tako je pobožni štovatelj Križa, fra Ivan, koji je po daru Providnosti umro baš na blagdan Svetoga Križa (14. rujna 2003.), znakovito bio ispraćen svojom skladbom o Križu.