Studeni, 1975.
Na putu, u kamenu i u travi razabireš stope Patrijarha, njihovih potomaka i njihovih stada. Svaki brežuljak čini se ročište Sudaca, a svaka špilja kao da odjekuje proročkim glasom. U lahoru nazrijevaš šum Duha; jezero Kineret (kinnor – lira, harfa) pjeva o smiraju valova, a Brdo suncem, cvijećem i pticama ponavlja o Blaženstvima… Vrane kriješte, i eno ih preko Ezdrelonske ravnice u pravcu samarijskih gora, onda naglo okrenu prema jezeru kao da se predomisliše… Let im izgleda ‘važan’, ništa manje nego onih zanatlija duboko pod njima koji te za rukav vuku u svoje radnje svih vrsta izdjelaka i mirisa; ili taksista što nude ne skupe usluge izvikujući: Tiberijas?… Haifa?… Tabor?… Seforis?… I oni opet tako kao da ova imena i ne postoje nego za njihov posao…!
NAZARET:
U špilji sam čađava stropa, u špilji što je duša judeo-kršćanske bogomolje, bizantinske bazilike, križarske crkve i našeg ‘bisera’ u školjci Nazareta, koja je poput maestozne simfonije skladno ugradila sve glasove stoljeća u slavu nazaretske tajne. Promatram Djevojku iz Nazareta: nije visoka, jer je krov špilje nizak…, nije iskićena, jer je sva njezina ljepota iznutra. Nešto pocrnjela od nesmiljenog galilejskog sunca, prpošna od punine zdravlja, a grudi jedri grozdovi puni sokova zemlje kojom teče med i mlijeko. Stoji… a onda u potpunom predanju šapne: „Jahve…“ – i zašutje, kao da je Pisma drugo ne naučiše… Pa onda: „Tvoja sam zemlja, zemlja koja čeka…“ – to joj govori drhtajem čitavo Njeno biće, a ipak, kao da se smete na vlastite riječi. JAHVE ču te riječi, miloglasnije od čežnja tisućljeća, i posla anđela Gabrijela…: Raduje se, milosti puna! Gospodin je s tobom! … Ona se prepade… Ne boj se, Marijo,… rodit ćeš Sina… Sin Previšnjega… – Kako će to biti?… Duh Sveti sići će na te… Evo službenice Gospodnje…
Pjesma nad pjesmama, zora novog stvaranja bješe ovaj dijalog ljubavi… Svjetlo se prosu našim planetom, Svjetlo što zapali i sunce i zvijezde…
Drhtaj mog bića: … u sreći špilje mi se otkri da je onaj ‘dijalog’ punina života svake krštene duše.
AIN KAREM:
U 6:00 se nešto zarumeniše oblaci. Kiša? Uvjerio sam se da ovdje ne vrijedi to pravilo. „Aim Karem?“ – pitam visoku, crnomanjastu mladu majku s djetetom u naručju, prolazeći Novim Jeruzalemom. Kimne, pokaže autobus br. 123. Ja pokažem: pješice. Nasmije se. „Aim Karem?“ – zamolim stasitog mladića, lijepe, crne brade. Provede me preko velikog raskršća. Autobus br…. Hvala… Pješice, pokažem. Izlazim iz Novog Jeruzalema. „Aim Karem?“ – pokažem rukom dugačku cestu što se uspinje na Mount Herzl. „Da“ – skladno potvrdi djevojka u dugačkoj haljini, s buketom cvijeća u ruci. Išla je na desno, prema vojničkom groblju. „Ali, Oče – Abuna – to vam je daleko. Bus br. 6… eno ga!“ Začude se, ali svima je prijatno što idem pješice. Imao sam vodič, nisam mogao pogriješiti, ali sam pitao, i mnogo pitao, kao da sam htio iskušati da li vide ono što ja vidim. A ja sam vidio Nju, djevojku iz Nazareta. Ovim je putem morala proći u „planinski kraj prema jednom gradu Judinu“… Krunica koju sam molio, ovog časa je nastajala. S Njom sam molio. Sad bi se zadržali na riječima ‘Pozdrava’, čas u misli na Josipa, a uvijek zaključili: „Neka mi bude po riječi tvojoj…“ S Mount Herzla cesta strmo silazi u međubrđe. Promet je rjeđi, pokoja zelenkasta zeba proleti, iz doline hladan povjetarac… Ugledam zvonik, jedan, pa drugi, pa treći… Srce se uzburkalo, moram sjesti… Nije li i Ona morala uzdrhtati vidjevši tiho mjestance u kojem se krije čudo? Ovdje – susret, zagrljaj,… dvije majke osjećaju još nešto… Ovdje, u klancu se rodiše dvije predivne pjesme: „Veliča“ i „Blagoslovljen“, a najveća je treća: Ivan Krstitelj! Silazim iz mjesta Ivanova rođenja uskom ulicom prema česmi susreta dviju majki; plač malog djeteta, majka mu pjevuši… A čiji plač sam mogao čuti, ako ne onoga kojega je plač san – pjesma roditelja – staraca što primaju čestitke? Uspinjem se prema ‘Vizitaciji’, gdje se Elizabeta „brižno krila i zahvaljivala: Ovo mi učini Gospodin… udostojao se skinuti s mene sramotu među ljudima.“
BETLEHEM:
„Welcome to Shepferd’s field“, dočeka vas natpis u Beit-Sahuru. Krenem kroz osunčane, uzorane smeđe Boazove oranice… „Čija je ona mlada žena? – Ono je Moapka, Rut“, došla je pabirčiti sa žeteocima… A onda ispod borova i čempresa pastirskoj špilji. Ptice,… zaustavim se: iz špilje pjesma. Šuljam se do ulaza… velika pećina, na tlu pred oltarom, na ovčjem runu, leži Djetešce – nasmijano – među tri zapaljene svijeće. Okolo desetak – dvanaest što gospođa, što časnih sestara u bijelu, mašu zapaljenim svijećama i pjevaju… I meni pružiše knjižicu. Nakon pjevanja tišina, meditacija… Franjevac sam, protestant – reče mi mladić u smeđoj haljini do ispod pojasa, a opasan bijelim konopčićem; bijeli mu se križ na prsima. Ima nas desetorica, a počeli smo četvorica“… Ostao sam u špilji, a iz obližnje Barluzzijeve ‘Pastirske kapele’ je opet dopirala njihova pjesma. Probijala se kroz kupolu, kroz koju se ‘pomiješalo nebo sa zemljom’, kroz koju noću vidiš zvijezde, a danju silazi sunce kao i one zrake odozgo na slikama svih oltara; kroz kupolu koja je puna bijelih anđela, a u koju su uprti pogledi pastira odozdo… A zatim sam išao do Betlehema: špilja Porođenja. Puna mladog svijeta… Uočio sam odmah: karizmatici – pentekostalci… Uzdignutih ruku mole, šapću,… jecaju, plaču… Jedan drugoga tješe… Razabirem iz svih kutova malene špilje: Thank you, Jesus… Thank you, Jesus… – Thank you, Jesus,… tonuo je i sjedinio se s himnom „Jesu, redemptor omnium“, koji je postajao sve jači, kako je procesija betlehemskih franjevaca silazeći ispunjala špilju Porođenja. Točno je podne, a svakog podneva procesija franjevaca pjesmom ispunja špilje pod betlehemskom bazilikom…
GALILEJA:
Preobraženje na Taboru.
Oko podne iz Nazareta autobusom do Daburije, a onda, zna se: pješice… Valjda moram ući u oblak da sve što autentičnije doživim? – mislio sam penjući se kroz sivilo. Na koncu požurim do vrata samostana: zvonce! Pater s bradicom gleda ukočeno, a onda ruku na moje rame: „Mokar? Autobus… šerut…“ Habit mi je stajao kao oklop. Smijem se. Savršeno veselje meni, – rekoh – a vama prilika za dobro djelo nad putnikom! – Sve je bilo spremno kao da sam se najavio: i objed, i drugi, suhi habit i toplina i bratska radost. Počeo sam osjećati ‘preobraženje’. Ostao sam puna dva sata u sobi uživati radost ovih trenutaka. U crkvi se poklonim pa odmah vani. Pater mi tumači povijest skupljenu oko crkve: zidove, kapitele, mozaike, utvrđenja što ispisaše ljubavlju, krvlju i mržnjom svu povijest od Preobraženja do ‘izobraženja’. Sam. Tabor – brdo je utvrda i stražar. „Ono sunčano jest nova Tiberijas, ispod dio jezera, Kafarnaum – Njegov grad, dodam. Tamo preko Golan; vidite li snijeg na Hermonu?… Nad Ezdrelonskom dolinom Karmel, u pozadini samarijske gore, tu Mali Hermon, pa Montes Gelboe…“ Sve potankosti je pater nabrajao kako se već priviknuo, a ja sam čekao noć da u sve to uđem Svetim Pismom. U sutonu sam u bazilici molio Večernju: antifone sam ‘skidao’ s krasnih mozaika Porođenja, Euharistije, praznog groba, Janjeta iz Apokalipse. Probirem psalme, snage Kristove, a naše nade. A radost biti tu, najveličanstveniji himan. Molio sam da Božju Riječ primam kao „svjetiljku koja svijetli u tamnom mjestu dok ne osvane dan“ (2 Pt 1, 19), a ne kao „lukavo izmišljenu bajku“. Iza večere me pater povede na terasu: Mnoštvo svjetla na svim stranama. Bila je još jedna nova ‘lekcija’ svega što smo prije upoznali, a mjesec je počeo buditi one koji davno otpočinuše kod svojih otaca… Nastavim s Biblijom od podjele zemlje pod Jozuom (Joz 17), pa potresna poglavlja 1 Samuelove 28-31; prvo poglavlje II. Samuelove. Kao da i sam osjećam strepnju Saulovu pred Samuelovim duhom, bojnu viku u brdima i konačno baladu Davidovu. S Biblijom sam ušao u tišinu duboke noći… Jutro. Sunce, mir, svjež vjetrić, pijetlovi iz doline, cvrkut sitnih ptica, kriješt šojke i prh jastreba. Sve se raščistilo, i daleko je bistrije nego jučer. Misa Preobraženja u kripti gdje se sunce naslađuje što može kroz divne vitraže cjelivati Gozbeni stol. Učenici su u gornjem dijelu crkve još uvijek spremni „napraviti tri šatora“, međutim, po svemu se vidi da je najvažnije Njega slušati! Od srca sam molio da se nikad ne priklanjam bajkama ljudskim o ‘obnovi’, nego budem uvijek spreman slušati makar i ‘naboranu staricu’ Majku Crkvu, jer ako je naborana, to je od brige za djecu… Silazim s Tabora s Isusom i Apostolima. Ptičice u jatima prelijetaju, roza cvjetovi uz cestu, djeca… nekoliko njih, pa sve više: „Abuna, šalom“… sa svih strana. Sjećanje na događaj ‘nemoći’ Apostola ovdje pod Taborom, sve mi to Daburiju učini nezaboravnom. Nekoliko kilometara i:
NAIM!
Asfaltirana cesta među bujnim kaktusima, maslinama, odvojak od one od jezera k Moru. Iz mjesta jak glas preko zvučnika. Mislim: hodža, jer je skoro podne. Ne, zvučnici s auta, valjda kakve reklame ili oglasi. Na ulazu u mjestance, sjedeći pod smokvom, pokazuje mi starac rukom put k crkvici kroz neki potok. To isto učini i dječak. Odem i pred crkvom sam. U najbližu kuću; eto djevojke, nosi mi ključ… Pogled na sliku iznad oltara: Isus ulazi u Naim među katruima i maslinama… Sreća za majku – udovicu… Klečim, molim, bilježim… Nakon petnaestak minuta izlazim. Pred crkvom me čeka skupina djece, mladića i djevojaka. Vole pričati. Nekoliko ih govori engleski. Sve ih zanima, a i mene mnogošto. Rado bih još dugo ostao tu, ali… Djeci i mladićima srdačno stiskam ruku, mladim ženama samo odmašem: „Šalom“, jer ne znam običaje. Dobro je biti pažljiv, ali i oprezan. Izlazeći iz mjesta, malko krenem s ceste, naslonim se na smokvu, okom obilazim: Tabor, Daburija, Novi Nazaret, Jizreelska ravnica, Karmel, – okrenem se, iza mene Mali Hermon, Naim… Osjećam da mi se suza skotrljala niz obraz. Ne znam otkud: „Plačete?“… Par koraka lijevo, dva mladića iz društva pred crkvom: „Od radosti…“ – prihvatim. Krenusmo glavnoj cesti. Kako su oni tumačili moj odgovor, nazrijevam. Za sebe sam mogao reći: Ovakve srdačnosti još ne doživjeh u Izraelu. Vele da je to samo radi novca; ovdje mi nitko ni pare ne zaište. Ili im je radost izazvao moj habit? Ovdje se misi svega koji put na godinu. Svi su muslimani. Prate me oko dva kilometra do glavne ceste. Na satu podne. Zvono ne čujem, ali molim Angelus Domini gledajući Nazaret, dodajući uvijek: HIC – ovdje. Molim za Naim da Riječ, Tijelom postala, i ovdje prebiva. Gledam avione koji još uvijek kruže… Jutros odnekud čujem kao neke eksplozije. Jučer i prekjučer u Jeruzalemu neki atentati. Ima i poginulih. Ja idem sam i pješice kao i On… Ugodno je to, osjećam, ali se pitam: Je li to pametno?
SEFORIS:
Preko sjevernog nazaretskog brežuljka lijepom cestom kroz Zebulonov i Naftaelijev kraj. Tihi, pitomi kraj. Obrađeno sve, navodnjava se iz umjetnih jezera, pošumljeno mladim borovima, uzgajaju se krave. Seforis, nekada rimska prijestolnica Galileje, već u 1.st. politički i religiozni centar Hebreja, domovina talmudovaca, kolijevka Rabbi Jehuda Hanassi, kompilatora Mišne. U 6. st. sjedište nadbiskupije, pa ‘koncentracija’ križarskih vojska, radi osiguranja vodom. Još do 1948. veliko arapsko selo. Danas? Jedino ostaci velike križarske bazilike iz 12.st., i u susjedstvu orfanotrofium koji drže časne sestre. Mir, savršeni mir. ostaci ruševina ograđeni zidom, jedan stari mozaik s natpisom, golemi granitni stupovi i kapiteli poredani u zatvorenom prostoru, pripovijedaju o maestoznosti negdašnje građevine. Ptice se čuju i prelijeću, u Naftalijevoj dolini se plavi umjetno jezero. I dalje mir, dok ne izletješe djeca iz orfanotrofija. Onda sam postao njihov plijen. Rukavi, pojas, kapuc, ama sve, sve… sve je njihovo. Prepustio sam im sve, jer sam opazio da ih to čini radosnijima. Sestro, rekoh, evo još deset izraelskih lira, kupite im bombona. U Seforis me odvede ljubav prema roditeljima presvete Djevice. Tradicija im ovdje postavlja zavičaj. Ne isključuju mogućnost da se ovdje rodila i Presveta Djevica.
KANA GALILEJSKA:
„…bijaše svadba u Kani Galilejskoj…“ (Iv 2, 1). U Kanu sam želio nadasve radi iskrenog, simpatičnog Natanaela. I Isusu se posebno svidio: „Evo pravog Izraelca…“ (Iv 1, 47). I mene je potakao što iskrenije, što otvorenije govoriti. A i Filip. Ostavlja diskusije i argumentiranje: „Dođi i vidi“ (Iv 1, 46). Uvjeren je da će Isusova pojava svakoga ljubitelja istine uvjeriti. Sjećam se „pod smokvom“ (Iv 1, 48). Ne istražujem gdje bi ta smokva mogla biti. Više me zanima što se događalo u srcu Natanaela u trenutku koji mu spominje Isus. Ulazeći u Kanu, ulazim i u pravoslavnu crkvu. Kao i posvuda kod pravoslavnih, mnoštvo ikona svih veličina i svih stilova. Čista, uredna crkva. Vidim i dvije posude ‘s pira u Kani Galilejskoj’. Tako vele, a arheologija kaže da su to krsni zdenci.
Franjevačku crkvu poznam iz razglednica. Uđem i silazim u kriptu. Tu je već u 4. st. stajala bazilika. Udubine, iskopine i stijenje vode k Natanaelovoj i Filipovoj Kani. Sjedim na nekoj iskopini, oblikom je na zdenac ili radije tijesak. Promatram oltarnu palu: Isus i Marija nad posudama vode koja će postati vinom. Svi natpisi koje čitam iz vodiča u vezi s Kanom jedno sadrže: Gdje je čovjek, tamo je Isus i Marija. Natpisi nad otvorom koji se još dublje spušta: „Implete hydras aqua“ i „Haurite nunc et ferte architriclino“ pozivaju na sudjelovanje u Božjem djelu. Svraćam i do kapele sv. Bartolomeja gdje je, navodno, bila Natanaelova kuća. Ima kršćansko – judejskih mozaika. Djeca su u Kani izvanredno živa, vesela i otvorena. Javljaju se svi, pa i oni sitni što jedva procijediše: abuna. Nešto krepčiji se pod murvom malo razdražiše. Jedan zgrabi kamen. „Abuna“, krikne drugi i sakri se iza mene. Strogo pokažem prstom, – spusti kamen. Čestitao sam mu i dao liru.
Uspinjući se prema Nazaretu, osvrnem se opet prema Kani: lijepo složena na trbuhu brežuljaka, oko brežuljaka zavija cesta za Tiberijadu. Gledajući tv-antene nad krovovima Kane i sjećajući se grupe turista što malo prije stigoše autobusima, upitam se kad počeše škljocati čim iziđoše iz autobusa: da li će kamere uspjeti uhvatiti makar jednu Njegovu riječ?… A ipak bez toga Kana nije Kana, a Natanael i Filip bi bez Njega ostali nepoznati.
JEZERO – MORE.
Kinneret – Genezaretsko – Tiberijadsko jezero, dugačko 21 a najšire 12 km, duboko preko 45 m, 212 m pod razinom Sredozemnog mora. Sve ove pojedinosti i slične ovima što ih nabraja vođa puta, skoro da i ne čujem… Osamio sam se u hodniku osmerokutne crkve, svetišta Blaženstava nad njegovim Jezerom. Dan je prema večeru, sunce još prilično visoko, a sve ovio mir… I more je mirno, za koje vodič reče da se popodne redovito uzburka. I doline prema zapadu, što se blago spustiše i uđoše u jezero, rekao bi: ližu vodu… Ribari što, eno, upravo istežu mrežu…. I crvenkasti obronci, strmiji, s one strane Jezera. I nova i stara Tiberijada… Sve je već ovio mir.
Sunce je zašlo… Gledao sam za njim kao za nečim izgubljenim. Stalno mi je u pameti prisutan izraz: Njegovo jezero… Pa da! kao da se još čuje jeka utišanih valova… Mreže kao da će pući od mnoštva riba… Tko još ne čuje govor euharistijske Ljubavi među preostalim stupovima i porazbacanim kamenjem sinagoge u Kafarnaumu? Nad jezerom još uvijek struji Njegova riječ, a svaki cvrkut u toj tišini tako glasan, povede ti pogled tihoj, zeleno obrasloj ‘planini’ – brdu, nad kojim se čuo cvrkut, kad im diže oči k nebu: Pogledajte ptice… Na mirnoj površini jezera ogleda se cvijeće, a onda kao da lebdi i prelazi u melodije moteta Blaženstava… Da li svi što ovamo dolaze to čuju?… Ne znam, ali sam uvjeren da se sretni vraćaju oni koji su čuli. Ima ih koji i odstupaju, jer im je ovo „tvrd govor“.
Vodič nadalje nabraja. One ruševine? To je bila Magdala, zavičaj Marije Magdalene, onamo bješe Betsaida, i dalje: bješe, bješe, bješe… Malo prije bijasmo na mjestu gdje „bješe“ Kafarnaum, Njegov grad!… Opet se osamim. U sumraku mislim: Jeruzalem, klupko, pregršt trgovine i nehaja, krik za mirom – ‘šalom’ – i ljubavlju. Tu je, stoji, Betlehem, u čijim se dućanima božićno veselje plemenitih hodočasnika skupo plaća, i po čijim ulicama Marija i Josip još uvijek uzalud kucaju, a pastiri na poljanama uzalud pripovijedaju što su vidjeli, – ipak se ponosno koči. Nazaret, koji i danas opravdava Natanaelovo čuđenje, raširio se po svim okolnim brežuljcima, Kana kontrolira prolaz prema Tiberijadi; Tiberijada, za koju ne znamo da li ju je Isus ikada posjetio ostade i drži se tako ponosito, a Njegov grad bješe i nema ga; Betsaida „bješe“ i nema je… Zašto? Da li je to strašna opomena onoga: Jao tebi, Betsaido… I ti, Kafarnaume,… do u Podzemlje ćeš se strovaliti… Zemlji sodomskoj bit će na dan sudnji lakše nego tebi; ili sačuvana šutnja za razmišljanje i prebiranje u srcu svega onoga što se ovdje dogodilo i čulo? Možda i jedno i drugo… Upitaj tiho i šutljivo Jezero, koje je još šutljivije koliko ulazi u noć, a koliko je šutljivije, toliko je tajnovitije. I u noći daje nazreti ljepotu života koji je tu bujao, a i sam je kao ljepotica koja je usnula ili možda samo… sanja. Osjećam, tu bi još rado dugo, dugo ostao… čujem i slušam zvukove ‘lire’ – kimon – kinneret, a ‘lira’ je JEZERO, NJEGOVO JEZERO.
Iz Jeruzalema prema BETANIJI
Jutros pođoh u armenski kvart prema Sionu pa kroz Sion, prilično strmo, uz crkvu sv. Petra in gallicantu. Samo pogledah pijetla na zvoniku, mozaike s izvanjske strane… i sjetih se „a on iziđe i gorko zaplaka“… Petar je zaplakao, ja sam zadrhtao, ali nisam ušao. Plan mi je Betanija. S desne strane crkve je vidikovac. U dubini vidim Cedronsku dolinu te Hinomsku dolinu s Haceldamom – krvnom njivom, i Siloah te špilje u tim dolinama koje su više nalik nekim kanjonima negoli dolinama. Unaokolo sve brda, savršene utvrde Jeruzalemu, a svaka stopa, svaki zaselak, svako brdašce bogato imenom i značenjem.
Krenuh dalje Melkisedekovom ulicom s vanjske strane zidina koje su i danas moćne, iako to nisu iz doba Kristova. Koliko puta je to rušeno i dizano! Evo, upravo pratim iskopavanje uz južna vrata Dung Gate. Vidjevši moju pažnju, približi mi se jedan od rukovodećih i dade mi dragocjenih podataka. Otkrili su tunel u grad ispod sadašnjih zidina, a zidovi i pločnici čvršći od današnjih. Slučaj htjede da je ovaj stručnjak koji mi je tumačio studirao u Skopju, i to u vrijeme potresa. No, ne manjka izvan grada ni prljavštine kao ni djece što po tome čeprkaju kao kokoši. Vjetar sa Sredozemnoga mora nagoni oblake, ali, vele mi, nema straha od kiše – to će se sve izliti u Mrtvo more. I Zid plača, koji je tu blizu, odmah s unutarnje strane Dung Gate, ostavljam za kasnije. Iz autobusa i taksija izlaze turisti s fotoaparatima, ali ni jedan fotoaparat ne može uhvatiti ono što se osjeća na izvorima Svetog Pisma. Gledam kako pažljivo vrše iskopavanja, i dalje prema jugoistoku ispod golemih zidova gdje su bile Salamonove štale. Otkopavaju sve malim krampom i metlicom. Neprestana iskopavanja i otkrića svaki dan iznose na vidjelo toliko toga o čemu se možda godinu dana ranije nije ni slutilo!
I dalje, ispod „vrha Hrama“, gdje je Sotona napastovao Isusa da se baci dolje… Tu, ako se ne varam, čujem glasan plač. Osvrćem se… Da, na Maslinskoj gori, poviše zdenca Gihon, sve posuto grobovima: dvojicu vidim kako nad grobom nariču. To je sve prilično blizu.
U Cedronskoj dolini i duž nje ima više putova i velik je promet. Cesta je asfaltirana i za Betaniju i Jerihon. Ja izabirem stari put: strmiji i kamenitiji, ali bliži Njegovim stopama… Tuda je najvjerojatnije i On s apostolima pješačio.
Sada me ponovo zaokupiše jutrošnje misli: „Šest dana prije Pashe dođe Isus u Betaniju“… (Iv 12). Sve i svakoga pozdravljam, jer mi se svi čine iz onoga doba…
Spuštam se s one strane Maslinske gore. Više se ne vidi grad. sve je sivo, prašnjavo kao da su u neposrednoj blizini cementare. Tek se na južnim brdima vidi nešto zelenila, a s ovu stranu Maslinske gore tek nešto prilično kržljavih maslina. Hrbati brežuljaka posuti su kućicama ravnih krovova, a sve ispresijecano puteljcima da svaka kuća ima svoju nit.
„Šalom!“ – pozdravi me curica brončane boje, uređujući pri tom pletenice. Kad sam odzdravio, pruži mi ruku: „Money!“ Jedan me napada i vuče u Lazarov grob. „Najprije želim Živoga!“ – rekoh, i krenuh prema novoj crkvi.
BETANIJA
Nešto osobito toplo, intimno i tajnovito osjetim svaki put kad čitam, spomenem ili jednostavno kad se sjetim seoceta Betanije! Podne je, nigdje nikoga. Sunčano. Ulazim u dvorište, gdje se nova crkva spustila na grudi velike i bujne prošlosti. Barluzzijeva je kao i mnoge druge. Njegov stil sam na mnogim mjestima već upoznao. Poklonio sam se Živome, a onda sam ulazio i prolazio kroz bogatstvo prvih stoljeća.
Sve je vidno: i golemi prostori i hodnici, i negdašnje građevine, i crkve – počevši od 4. st. Kao što i seoce el –Azarijeh (Lazarium), tako i sve ovo govori o razlogu zbog čega je tu stoljećima cvao duh, a to je ono što pripovijedaju mozaici u velikim lunetama nove crkve, izgrađeni po Vagarinijevim kartonima: Uskrsnuće Lazarovo, Razgovor Isusov s Martom i Marijom, Pomazanje u kući Šimuna gubavca. Opet sam ušao u crkvu i sjeo. Osjećao sam se vrlo ugodno i domišljao kako je Isusu bilo prijatno u društvu onih koji ga iskreno ljube. Ta bio je i pravi čovjek, ali još više jer je bio pravi Bog. onda sam sjeo za harmonij, zagledao se u natpis u mozaiku kupole „JA SAM USKRSNUĆE I ŽIVOT“… Uzeo sam koralnu temu spomenutih riječi, pratio let bijelih golubica-duša u kupoli koje se uz riječi“ NEĆE NIKADA UMRIJETI“ uzdižu… Preludiram, a onda dođe inspiracija, i nakon 20 minuta pjevao sam novu hrvatsku misu na temu „Ja sam uskrsnuće i život“… Crkva je divno odjekivala. Kad sam završio, bio sam okružen grupom. Predstavlja mi se djevojka, Japanka iz USA: „Ja sam orguljašica.“ Druga će: „Iz San Francisca“… Čestitaju: „Very beautiful!“ Znadem da to moraju reći iz pristojnosti, ali ja sam molio da bi sadržaj ovoga odnijeli u srcu radije, dublje i ljepše negoli mozaike u zujećim kamerama…!
Još sam se jedanput osvrnuo na mozaike Marije, Lazara i Marte na pročelju, a onda sam u spomenutom društvu obišao i Lazarov grob, oko kojega je u 4. st. nastalo sadašnje naselje. Natrag prema Betfagi… Udario sam preko brdašca gdj eje bila nekadašnja Betanija. Želim s Isusom i apostolima radije ići nego s turistima.
Ponovno sam sam. Strmo, kamenjar, nešto što bi se moglo nazvati puteljkom, a tuda je išao put. U visini se oglasi strvinar. A što bih drugo mogao pribilježiti nego: „Gdje se orlovi skupljaju, tamo je i strvina.“ To je ovdje rečeno, u ovoj zemlji. Sada čujem iz daljine plač djeteta, pa zameketa negdje koza… eno je! Sve, upravo sve – ovdje je posebno! To je njegova domovina.
S uzvišice nad Betanijom gledam na jugoistok: najprije vidim jedno golo pusto brdo, pa žućkasto-crvenkasto… zatim plavo … Mrtvo more – tek jedan djelić, iza njega se u daljini vidi brdo Nebo (2631 m). Čitam iz Svetog Pisma:
„Poslije toga ode Mojsije do Moapskih poljana na brdo Nebo… Potom mu reče Jahve: Ovo je zemlja za koju sam se zakleo Abrahamu, Izaku i Jakovu da ću je dati tvome potomstvu. Dopustio sam da je pogledaš svojim očima, ali ti onamo nećeš prijeći. I Mojsije, sluga Jahvin, umrije ondje u zemlji moapskoj po Jahvinoj zapovijedi“ (Pnz 34).
Zatim bacih pogled prema jugu: vidjela se Herodova tvrđava Makeront, gdje je „najvećem rođenom od žene“, Ivanu Krstitelju, bila odrubljena glava. Dolje, sasvim na jugu, morala je biti Sodoma i Gomora. Okrenuo sam se, jer inače nikad ne bih sišao u mjestance Betfage – sada tik pod Maslinskom gorom, a čini se da je ovuda nekada vodio put iz Jerihona na Betaniju, i tu je, navodno, bio susret Marte i Marije s Isusom pred uskrišenjem Lazara. Od 12. st. ovdje se postavlja mjesto odakle je Isus svečano krenuo u Jeruzalem. To se obnavlja i danas. Pred zatvorenim vratima što vode u dvorište i crkvu bilo je mnoštvo djece. Uđoše turisti… Dječica me potežu za ruke i pojas: „Money!“ Dižem ruke i velim: „Nemam!“ Pretražuju… Nađoše kemijsku olovku, zadovoljiše se time. Čekaju turiste…
I u ovom svetištu se nazire ruka Barluzzijeva i slikara Vagarinija, posebno na golemoj kvadratnoj stijeni otprilike 1 m3 što se čuva u crkvi, a oslikana prizorima iz Betanije i Betfage. Pater mi reče da stijenu nazivaju ‘Eleuterijin kamen’, što je vrlo karakteristično za njezinu povijest. Crkva je po zidovima i plafonu puna grančica. Kao da je sve spremno za „svečani ulazak u Jeruzalem – Sveti Grad.“
Samostan karmelićanki i crkva nazvana ‘OČE NAŠ’ sagrađeni su 1875. na kosini Maslinske gore. Početkom ovoga stoljeća tu su vršena značajna iskapanja, koja nas vode čak do prve crkve sagrađene na Maslinskoj gori – HELENINE! Niz stube se silazi u kriptu u kojoj su, prema tradiciji, apostoli složili VJEROVANJE. Silazim i u špilju s natpisom: Spelunca in qua solebat Dominus docere discipulos. Koliko je to povijesno ne pitam, jer osjećam da ovdje sve poučava, a nadasve Oče naš, koji je ovdje prvi put izmoljen i naučen. Kleknuo sam i raširenih ruku molio… Molio sam za sve i svakoga, osjećajući da svi narodi žeđaju svjesno i nesvjesno Oče naš, te ga u svim jezicima ispisaše u crkvi i velikom atriju. Svom slašću ga promatram na prvoj plohi lijevo, u crkvi, na hrvatskom jeziku, a postavljen je već 1914.!
Pa dalje, uz stare masline, s asfalta ponovno na staru cestu, uz strmi kamenjar, niz koji je najvjerojatnije i Učitelj s učenicima silazio i zaustavio se… Zaustavio sam se i ja. Iza mene, na vrhu, ostadoše grobovi proroka; s desne strane židovsko groblje s natpisom: „48 palih vojnika u starom gradu za nezavisnost 1948.“ Uđem u vrt – park ‘Dominus flevit’. Prođem uz judeo-kršćanske grobove iz 1. st., u Barluzzijevu kapelu u obliku grčkog križa s kupolom. Dakako, i tu je dah davnih stoljeća, na kojima počiva ova divna kapela. Kupola obasjana zrakama što ‘zapališe’ mozaik. Oltarna pala je živi grad Jeruzalem… Gledam, naslonjen na oltar…. Čujem udivljene apostola… Teško je opisati divotu pogleda… Kao izazovno, ljeska se pozlaćena golema kupola Omarove džamije… Iza nje je skromna kupola Božjeg Groba, s lijeva Sion. Na zidu čitam Lukin tekst 19, 41-44: „Kad se Isus približi te ugleda grad, zaplaka nad njim i reče: Kad bi i ti u ovaj dan priznao ono što ti je za mir!… Doći će ti vrijeme, kad će te tvoji neprijatelji opasati opkopom… Neće ostati u tebi ni kamen na kamenu, jer nisi priznao određeno vrijeme kad te Bog pohodi.“
Otada do opustošenja nije prošlo ni 40 godina…, a čežnja Jeruzalema za mirom, vapaj, evo je i u našim danima! Iz grada dopire buka, ovdje savršena tišina. Još jednom pročitam Isusovu opomenu i iziđem još ozbiljniji nego što sam ušao. Na izlazu se zaustavim: na zidu se dva vrapca otimaju za crva… Još više sam se oznojio, vruće je. I on se znojio prolazeći toliko puta ovim putem.
I sišao sam u Getsemani, svega kojih stotinjak metara od gradskih zidina. Koliko god pred Bazilikom, po prometnici, ‘dimi’ neprestani promet, ipak mi se čini da je sve na tom mjestu: i masline i hridine i špilje i rupe, uspjelo sačuvati potresnu dramu Velikog četvrtka. Srce je još više htjelo, i kao da je u vlastite klijetke htjelo sakriti i molitvu i krvavi znoj i pospanost učenika i izdaju Judinu i Kristov JA SAM, koji gomilu baca na tlo. To srce je i ovdje dizalo baziliku za bazilikom počevši od Teodozijeva vremena, pa do ove, završene g. 1924., što pod svojih dvanaest kupola i ugođajem one strašne noći koju dočaravaju alabastreni prozori, dade nazreti ljubav od koje nema veće… Čini mi se da bi svako opisivanje obeščastilo ono što se dade osjetiti. Najjednostavnije i najpotpunije: Getsemani je NOĆ VELIKOG ČETVRTKA. S krunicom u ruci, razmišljajući žalosna otajstva, opet sam na jugu pred Dung Gate. Sada uđem. Velik, prostran, obnovljeni trg. Iz autobusa jure Židovi u crnom fraku, s polucilindrom i kovrčastim pletenicama uz uši, prema Zidu plača. Zapad je sunca. Mnogo ih je. ušao sam i ja. Ljuljajući se, glasno čitaju iz Biblije, neki jauču. Pokrite su glave. dadoše mi kapicu, pokrijem se i ja. Ipak, potresno je to promatrati. Ne ulazim, prema ovom mjestu je straža, pregledavaju torbe, valjda radi oružja. Proleti mi u tren povijest toga malog i izabranog naroda.
Već je tamno kad sam uzlazio prema Svetom Spasitelju, ali se još dosta svijeta vrzma među dućanima i dućančićima suvenira, kožarama, podrumima, stajalištima Križnog puta; i sve skupa utonulo u neki miris loja.
Pred samim vratima samostana eto naših: vraćaju se s pobožnosti koja se svakog dana od 16 – 17 sati obavlja u crkvi Sv. Groba: „Gdje ste čitav dan? Već smo se zabrinuli… Jeste li objedovali?“ Odgovorim uz smiješak: „Jesam. U Betaniji je Marta toliko toga spremila da se našlo i za me, iako sam upao nenajavljen!“ Sjajni su ti naši dečki: nasmijani i uvijek spremni na uslugu.
JERUZALEM
Noću sanjam o Svetoj Zemlji, a danju i susrećem sve ono što je bilo i što jest: sve čega se sjećam iz povijesti, Svetog Pisma i časoslova koji molim. Eto, baš ovih dana čitam Knjigu Makabejaca i susrećem se s „grešnim korijenom Antiohom… koji je oskvrnuo Jeruzalem.“ To je sve bilo ovdje, u ovom gradu, na ovoj gori, u ovoj zemlji… Vodiči veoma koriste, ali meditacija i molitva oživljuje…
Jutros, a to je 12. studenog, koncelebrirao sam s našim hodočasnicima uz Cenaculum – DVORANU POSLJEDNJE VEČERE. Tako divno je bilo sve pripravljeno da se nije moglo ponovno i ponovno zahvaliti patrima, čuvarima toga svetišta, i našim studentima Hrvatima, koji kao da su samo čekali mig ‘gospodara svojih’. Svaka im čast! O. nadbiskup Franjo Kuharić predvodi koncelebraciju. Veoma je pažljiv da ništa ne dodaje i ne ispušta iz teksta. Ipak nije mogao u misi a da na jednom mjestu ne doda „OVDJE“. To je mjesto i događaj za koji ljubljeni Apostol ne nalazi opisa ni riječi osim ove: „Uoči blagdana Pashe, znajući da mu je došao čas kad će otići s ovoga svijeta k Ocu, ljubeći svoje koji su na svijetu, iskaza im do vrhunca ljubav“ (13, 1). To je kolijevka sakramenta Ljubavi – Euharistije, sakramenta svećeničkog Reda, sakramenta pomirenja; to je mjesto ispuni o šum i snaga Duha Svetoga! Kasnije sam ušao u samu Dvoranu gdje se doista to sve dogodilo… Bože! nedolično… To nije u rukama kršćana. To je gornja Dvorana, a ispod nje se časti Davidov grob. Božja moć nije vezana ni mjestom ni vremenom ni prostorom. Ušao sam u se i pridružio se Isusovoj velikosvećeničkoj molitvi, koje moć i ovoga trenutka i na ovom mjestu osjećam.
* * *
Nekoliko dana kasnije, opet sam u predjelu Siona, opet se šuljam tijesnim dvorištima i još tješnjim uličicama. Iz jednoga malog parka prhnuše vrapci, onamo umaknu iza ugla kuće jedna mačka, na nekoga neznanca zalaja pas, a odnekud čujem ponavljanje nekih nerazumljivih slogova: to dječica ponavljaju za svojom učiteljicom.
Drhtao sam: ne iz straha ni pred psetom ni pred nekima što iziđoše vidjeti čemu se pseto uznemirilo, nego proživljavajući događaje koji su se ovdje dogodili. Tu su bila dvorišta velikih svećenika Ane i Kajfe, tu je i plač Petrov… Nova prekrasna crkva Asumpcionista pokriva neslućene udubine, hodnike i stube kojima sam silazio, pridruživši se grupi veoma ozbiljnih i pobožnih hodočasnika. Pater im je tumačio u crkvi sv. Petra in Gallicantu, o zatvoru Isusovu one noći suđenju. Koliko sve to povijesti odgovara, povijest neka dokaže. Ja znadem da je Petar plakao zbog zatajenja; znadem da su ga suze očistile. Znadem da sve blago Salomonovo, sve blago i bogatstvo najdragocjenijih suvenira po jeruzalemskim bazarima nisu ni gorušičino zrno u poredbi s vrijednošću onih suza Petrovih i svih ostalih što ih na ovim mjestima proliše pustinjaci, monasi i istiniti hodočasnici po ovim jezovitim rupama u stijeni i u dubinama ovih katakomba. Grupa je zapjevala tiho, skladno i potresno Bachov koral, a vodič im je zatim ozbiljno i polako čitao odlomak o zatajenju Petrovu. Neki su naslonjeni na hladnu stijenu, poneki je rupčićem pokrio oči, ja sam gutao jecaj… Dok su izlazili, pater mi šapne: „Pentekosci!“, a onda meni samome tumači Davidov grad što je ležao pod nama i pokaže mi stube kojima je najvjerojatnije Isus one noći sišao preko Cedrona u Getsemani.
Dugo sam sjedio na svetom mjestu nazvanu FLAGELACIJA, u blizini mjesta odakle počinje Križni put – VIA DOLOROSA. Tu je bila i tvrđava Antonia, tu je bilo suđenje… Sišao sam duboko i stao na Litostrotos, gdje je voda svjedočila Isusovu nevinost, a da li je uspjela oprati i nečistoću Pilatovih ruku?
Na pročelju su svetišta uz ostale simbole Muke Kristove urezane i ruke na koje pada voda. S protivne strane je pijetao, a u sredini natpis: „Svatko tko je prijatelj istine sluša moj glas“ (Iv 18, 37). Eto sve istine! Ovdje je to izrečeno, i ostaje zauvijek izrečeno.
Krenuo sam za Križem uz Via dolorosa…
Nisam vadio ni vodiča ni bilježaka, niti sam koga što pitao. Drugom ću zgodom čitati golemu povijest svetišta BOŽJEG GROBA. Umaknuo sam se u kut Golgote da mi se nitko ne približi tumačiti povijest… Bio sam sam uz Križ Isusov s Marijom, njegovom Majkom, ljubljenim učenikom i pobožnim ženama… Isus visi na Križu među zlatom i dragocjenostima. Razumijem i ne osuđujem: srce želi sve dati… To je Magdalenina dragocjena pomast, a Isus je opomenuo one koji su se ‘zauzimali’ za siromahe i osuđivali velikodušno predanje one žene. Majka Marija gleda staklenim pogledom i lagano otvorenih ustiju. Ne okreće oči, kako je to moć slika. U ove se oči moraš sam zagledati, a onda protrneš… „O, vi svi koji prolazite… pogledajte i vidite, ima li boli kao što je moja bol?“ Ovdje ćeš osjetiti slast sućuti: DAJ MI S TOBOM SUZE LIVAT, RASPETOGA OPLAKIVAT, DOK NA SVIJETU BUDEM JA!
Vraćam se u samostan. Ozbiljan, vrlo ozbiljan. Trebam razgovarati s našim studentima. Ljudi smo, sigurno će biti i kakvih problema, ili onoga što se tim imenom krsti. Upitat ću ih: Da li su pokušavali sve svoje probleme i pitanja rješavati na KALVARIJI…? Jer, znade se dogoditi da zaboravimo kako se sve rješava i pobjeđuje „uzdignut sa zemlje“… „A ja, kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.
* * *
„Toga istoga dana dvojica njih išla su u selo zvano Emaus, udaljeno od Jeruzalema 160 stadija. Razgovarali su međusobno o svim tim događajima. I dok su tako razgovarali i pretresali, približi im se sam Isus te pođe s njima…“ (Lk 24, 13).
Negdašnji Emaus – današnji El-Qubeibeh.
Prolazim uz mjesto gdje se na riječ Jozuinu zaustavilo sunce. Nije li Bog Isusa iz Nazareta mogao sličnim načinom spasiti? Možda su i to pitanje upravili strancu kojega im oko ne prepozna?
Tek sam se kratko poklonio u Kleofinoj kući i odmah pohrlio na onaj brežuljak prema zapadu, dalek svega nekoliko stotina metara. Osjećao sam da još nisam spreman za ‘otkriće’. Brežuljak me neodoljivo vukao. Kad sam se popeo, preda mnom se otvorio neslućen vidik. Osjećao sam da je ovo vuklo Kleofu i njegova druga (Šimuna – po tradiciji) i da su požurivali ovom brežuljku s kojega će moći beskraju predati svoju tjeskobu iščekivanja… Preko nekoliko brežuljaka što ostaju pod nogama, opružila se ravnica Šaronska i more – beskrajno Sredozemno more… Gubi se na jugu, gubi se na zapadu i gubi se na sjeveru. Nikad nisam slutio da ću vidjeti ovu ljepotu iz Emausa! Jedini glas života: po koja ptica, rijedak lavež i vjetar u krošnjama borova. Taj vjetar će još dalje odnijeti tjeskobu Jeruzalema što je ostao za njima.
Nebo bez oblaka, a pogled leti preko sela na okolnim brežuljcima i sjeda na Tel – Avivu. Na Jopi se pogled zaustavi. Tamo sam bio jučer, uz more, kod kuće „Šimuna kožara“… Odmaram se kod Petra u društvu Kornelijevih izaslanika iz Cezareje i u radosti Duha Svetoga koji čisti i razjašnjuje…
Kleofa i drug mu poznavali su jedino Petra, čije zatajenje i suze mogli su ih još više zbuniti… A sad? Eto koraci… i približi im se putnik…
Susret s neznancem je učinio da nisu ni došli do ovoga brežuljka. Ušao je s njima, a onda im se otvoriše oči kod lomljenja kruha. Dižu se i u noći ponovno 160 stadija! U Jeruzalem! Ostavio sam i ja pogled što se može mjeriti s onim s Tabora i ovdje ubrao nekoliko ljubičastih cvjetova što se skriše među kamenjem i uputih se u kući Kleofinu… Uđem u crkvu što čuva veoma dragocjene iskopine. Čitam čitavo 24. poglavlje Lukina Evanđelja i mislim: Isus se pozna po tome što u njegovoj nazočnosti i u njegovoj riječi SRCE GORI; i za naš život uvijek nam „lomi kruh“, on Živi Kruh!
Brat sakristan čisti oltar, pali svjetlo, bljesnuše figure na oltaru… Prepoznaše ga u lomljenju kruha. Gledam te figure… Srce im plane i goni ih u noć Jeruzalema… Žure, brže nego što pobjegoše, nose iskru nade apostolima iza zabravljenih vrata Cenaculuma. Ali…? Radost je nagrađena radošću: „Zaista je Gospodin uskrsnuo: ukazao se Šimunu!“ Sjetio sam se zagrljaja Marije i Elizabete, jedne sreće, jedne radosti, jedne ljubavi, darova jednoga te istog Duha koji sjedinjuje srca….
Krenuo sam prema Jeruzalemu… Prolazim seocima, dječica mašu sa svih strana. Mašu i niske kuće s rubljem dječjim na sušilu, na vjetru i suncu. Sve mi se uokolo čini blisko, jer je zrak čist i suh. Međutim, hodam i hodam, a sve to što je blizu, uvijek ostaje jednako daleko. Ipak mi se čini presmiono biti sam, sada već izvan naselja, pa sam se rado uspeo na kamion koji mi dade znak da uđem, a išao je u pravcu Jeruzalema. Šofer vrlo prijazan, ne htjede uzeti ni novčića, pa sam mu darovao prvu krunicu koju sam izmolio.
BETLEHEM
(umjesto Božićne čestitke)
MIHEJ: „A ti, Betleheme, Efrano, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena“ (5, 1).
MATEJ: „Betleheme, zemljo Judina, ti nipošto nisi najmanji među Judinim gradovima, jer će iz tebe izaći vođa koji će biti pastir naroda moga – Izraela“ (2, 6).
BETLEHEM: 777 m nad Sredozemnim, a 1169 m nad Mrtvim morem, opružio se sa svojim kućama od bijelog i crvenog stijenja preko dva brežuljka Judejskog gorja, čije su padine pokrili vinogradi, smokve, bajame, šipci i masline. U dubini, prema istoku i jugu, ispresijecaju se doline što u proljeću valuju žitom i ječmom, a u ostalim godišnjim dobima su suhe, rumenkaste i puste. To je pozornica pabirčarke Rut i pastira prve Božićne noći (po p. Donato Baldi: Guida di Terra Santa, Jeruzalem 1973, str. 128).
BETLEHEM: „Umrije Rahela. Sahrane je na putu u Efratu, to jest Betlehem (prvi spomen Betlehema u Bibliji). A na njezinu grobu Jakov podigne spomenik – onaj što je na Rahelinu grobu do danas (Post 35, 19-29). Umrije Rahela rađajući sina Benjamina.
BETLEHEM: „I tako se Ruta držala poslenika Boazovih i pabirčila dokle ne požeše i ječam i pšenicu. I živjela je kod svekrve svoje… Tako Boaz uze Rutu, i ona posta žena njegova… I prozvaše ga Obed; on je otac Jišaja, oca DAVIDOVA.
BETLEHEM: „Jahve reče Samuelu: Ja te šaljem Betlehemcu Jišaju, jer sam između njegovih sinova izabrao sebi kralja… I Jahve reče Samuelu: Ustani, pomaži ga, taj je! Samuel uze rog s uljem i pomaza ga usred njegove braće. Duh Jahvin obuze Davida od onoga dana“ (1 Sam 16).
BETLEHEM: utvrda filistejske posade (1 Ljet 11, 16)
BETLEHEM: utvrđeni grad Roboamov (2 Ljet 11, 5-6)
„gradom slavnim od Boga
i većim od grada svakoga“
postade rođenjem našega GOSPODINA ISUSA KRISTA: „Josip, jer bijaše iz Davidove kuće i porodice, uziđe sa svojom ženom Marijom koja bijaše trudna, iz Galileje, iz grada Nazareta u Judeju, u Davidov grad zvani BETLEHEM, da se upiše. Dok su tu bili, njoj dođe vrijeme da rodi. I rodi Sina svoga, prvorođenca, te ga povije u pelenice i položi u jasle, jer u gostionici nije bilo mjesta za njih“ (Lk 2, 4-7).
BETLEHEM: Car Hadrijan obeščasti sveto mjesto Porođenja zasadivši gaj u čast Adonin (135. g.) nad špiljom. Na istom mjestu Konstantin započe gradnju grandiozne bazilike.
BETLEHEM: 384. godine se u blizini špilje nastani sv. Jeronim, i u blizini mjesta Porođenja PORODI SE VULGATA (latinsko izdanje Biblije).
BETLEHEM: 386. godine stigne plemenita rimska matrona Paula sa kćerkom Eustohijom i brojnim rimskim djevicama. Podigne dva samostana: jedan za Jeronima i njegove sljedbenike, drugi za se i svoje drugarice, a k tome i gostinjac za hodočasnike što počeše hodočastiti s raznih strana svijeta.
BETLEHEM: Samaritanci između 521. i 530. godine opustošiše grad i razoriše Konstantinovu baziliku.
BETLEHEM: Justinijan podiže nove zidine, sagradi baziliku koja je još i danas, diže nove crkve i samostane, te će 600. godine hodočasnici Betlehem zvati: LOCUS SPENDIDISSIMUS. Baziliku poštedješe Perzijanci (614. g.), kao i egipatski kalif el Hakim (1009.), jer i muslimani poštuju mjesto Isusova rođenja.
BETLEHEM: Na sam Božić 1101. godine prvi križarski kralj Balduin okrunio se u Betlehemu, a križari ukrasiše baziliku mramorom i mozaicima koji se i dan danas vide.
BETLEHEM: Godine 1347. bazilika je predana FRANJEVCIMA koji je obnove 1480. Betlehem je, prema izvještaju fra Nikole iz Poggibonsi, bio ruševina. Ivan Zuallardo piše da od Betlehema ne preostade ni traga: … tek nekakvi kućerci u kojima stanuju siromašni ‘Mori’, a uzdržavaju se s ono malo što dobiju radeći ili ubijajući hodočasnike… (prema cit. ‘Guida…’ str. 129).
BETLEHEM: Bogojavljenje, 1964. Papa Pavao VI. u Betlehemu: „U Betlehemu želimo reći tri riječi: jednu Kristu, drugu Crkvi, a treću svijetu.“
KRISTU: … Mi svečano ponavljamo, kao našu, ispovijest svetoga Petra: TI SI KRIST, SIN BOGA ŽIVOGA…
CRKVI: … moramo dati Crkvi novi izgled osjećanja, odluka, običaja, ljepote duha u svakom smislu: misli, riječi, molitvi, načinu odgoja, umjetnosti i crkvenog zakonodavstva…
SVIJETU: Želimo se još jednom predstaviti ovom svijetu: Predstavnici smo i promicatelji kršćanske vjere… Nastavljamo Kristovo poslanstvo. Vjesnici smo Njegove poruke … Ne tražimo ništa, osim da možemo ovu vjeru slobodno ispovijedati i podati je onome koji je dragovoljno prihvaća“ (iz Poruke Pavla VI. iz Betlehema, 6.1.1964.)
BETLEHEM:
„Tko smije odsad tužan bit?
U jaslama, gle, leži skrit
BOG – DJEČAK, što rasvijetli svijet
I svega svijeta diže grijeh!“
JERUZALEM
Odem u sv. Grob… Kalvarija… Klečim sam… U 11:00 se pridružim grupici iz USA za sv. Misu… Uskrsna… Aleluja… Magdalena, – prazan grob… u kojem sam maloprije klečao, – to su misli… Iza objeda Sion… U Cenakulu prosjedim puna dva sata… Tek sam uspio ući u društvo do ustanove „ljubavi do konca“… Gledao sam ih iz kuta, kao pokoji stranac na slikama ‘Zadnjih večera’ – Hvar – slikar po strani stoji… Treba opet doći, čuti velikosvećeničku molitvu… Lagano k Njemu u kapelu samostansku do Cenakula, gdje je ostao s nama, a onda k sv. Petru i u ‘Gallicantu’. Sjedim na stepenicama, kojim je on silazio k Cedronu i Maslinskom vrtu. Gledam onu stranu punu grobova nad cedronskom i Josafatskom dolinom, gledam udesno prema ‘krvnoj njivi’, lijevo: zidine i pinculum templi… Žagor iz doline… velik i jak i zaglušujući, ali opet stičem utisak: grad je mrtav, možda misli da će izgledati živ ako se bukom vlastitom zaglušuje?… ali ostaje mrtav, i više nema što očekivati: jedino spoznati dar Njegove prisutnosti još uvijek ovdje.
Iza meditacije k Mariji: Dormitio uz Getsemani. Ali, ostanem u špilji, gdje se ču apostolima: „Ostanite ovdje, dok idem i pomolim se… (Mat 26, 36 – 37). Ostao sam dva sata. Ulazeći u grad preko Cedrona, razliše se sva zvona Sv. Spasitelja – podne. Sutra sv. Petar i Pavao, – ređenje. Doživio sam „svečani ulazak u Jeruzalem“, ali ne turizma, uspomena, nego Isusove Krvi i ljubavi! Odem k sv. Ani: u vrtu, – fantazija – pod vjetrom u krošnjama čitam 5. pogl. Ivanova Evanđelja, a onda obilazim, možda i do 30 m u dubinu, zamočim ruku u vodu „ribnjaka kod ovčijih vrata“ gdje je silazio Anđeo uzmutiti vodu… Dugo ostajem u meditaciji… a onda u kriptu, k maloj Mariji… „Tražim ozdravljenika kod hrama“ – ne griješi više, da ti se što gore ne dogodi (Iv 5)… Bože, koja milost!
Poslije podne na Maslinskoj gori, kod ‘Dominus flavit’ – čak hladno iza pet sati. Pater veli da po noći treba i prozor zatvoriti, i da je tako redovito vjetrovito popodne. I oko grada je svježe, na terasi čak i hladno, a u sobama i hodnicima ipak vrućina.
Htio sam prije mise čitati Sveto Pismo, ni otvorio ga nisam…, jer gledam bregove, obale, vodu, ptice, travu, vrućinu osjećam, što je On osjećao, i počeo sam osjećati i napisao sam blaženstva – parafrazu Njegovih i sažeo sve u jedno: Blaženi, koji osjećaju da na nebesima imaju Oca! Iako sam sinoć i noćas postavljao sebi pitanje: Da li ostati? – sad ga ne postavljam, jer „komu ići“ ili, što tražiti izvan njega? – a ovdje ga savršeno doživljujem, a i on je ovdje počeo novo iz ništa. I ja moram početi iz ništa i samo njega vidjeti, a savršena ga vidim u blaženstvima. – Iza Mise par bilježaka uz crkvu, iz crkve hrvatski, ispod crkve, pod rogačem, njemački: čita se Govor na gori. Svi spontano osjećaju da je Gora početak jedine nauke. – Doživio sam Njega posebno u sjeni rogača. Misa uz predivno višeglasno pjevanje Austrijanaca – Bečlija. Dogovorim se s njima, a odem s Hrvatima čak na izvor Jordana, pod još sniježnim Hermonom. Preko Golana spomen na vatre nedavnih godina: golo, jedini ures cesta i oružje, tenkovi i spremnost za ponovni rat. Od izvora Jordana i Dana, kroz zelenilo natapane zemlje i nova izraelska naselja. Na samoj granici i uz samu granicu Sirije se vozismo. Nije baš prijatan osjećaj. Jordan na izvoru bujan, bistar, hladan. Teško je dulje izdržati u vodi. Ne bijasmo baš predaleko ni od Damaska. Sjetismo se mjesta Cezareje Filipove, kao i dopodne mjesta ‘Petrova primata’, tu ispod nas. Osvježismo se – okupasmo – u Genet. Jezeru. Ni čisto, ni svježe, ali misli koje su me pratile dok sam plivao, nadoknadiše i svježinu i prozirnost.
GALILEJA – BRDO BLAŽENSTAVA
Kad sam otvorio prozor i vrata na terasu, – po noći sam radije trpio vrućinu, nego komarce, – dojam kao kad si ušao u operu: svi svirači i svi instrumenti u poslu: štimaju, pokušavaju pojedine pasaže, „zagrijavaju se“ – reklo bi se u sport. Jeziku; vrapci, grlice, čiope, pijetli, vrane, a odnekud otežu bravi – ma otežu! – kao kakav čelo, pa eno i goveda – kontrabas… 5:15, još petnaest minuta do ustajanja, u 6:00 imam sv. Misu. Užitak, užitak. Promet se još ne javlja, ali zato se sva sinoćnja šutnja, – jer se sve pokupi rano na spavanje, osim ‘dežurnog’ – ćuka, sprema potegnuti ouverturu. Već bi se privikao, osjećam, na spavanje i po vrućini. Nagla je bila promjena: Bs As – blizu ništici – 0°C, ovdje ovih dana – vele – u hladu 41°C!
Spustio sam se „Njegovim putem“ – ne asfaltom k ‘Petrovom primatu’… Jednostavna crna crkvica kao ožežena suncem, poput ribara… Uđem u vodu – mnoštvo riba, zažalih što nemam udice… Na hridini svetište… Zgodno za pristati, ali zgodno i za izvući lađu do hridine. Tu je negdje On stajao: Imate li što za jelo?… Žeravica bješe pristavljena… Dolazi starčić – kao jedan od prve braće Franjine (iz Canade), a dugo godina je tu: Hoćete li me počastiti da sa mnom podijelite ručak? – Divan starčić fra Gonzaga… Ručamo u sjeni blizu crkvice. Odem nekoliko kilometara – do Kafarnauma… Korozain, Betsaida, Kafarnaum – njegov grad… strašne uspomene odbijanja milosnog vremena! Šetam među iskopinama, promatram dragocjenost: Petrovu kuću, možda prvu bogomolju u Kafarnaumu; šetam, pa sjednem u sinagogi i čitam 6 glavu Ivanova evanđelja.
Sad, na put prema Magdali. Dokle? Dokle dođem. Pokušao sam i autostopirati, prebaciti se makar i do Tiberijade, pa polako natrag; nitko ne zaustavlja, ali svi na moj pozdrav otpozdravljaju… Mislim: Nije teško reći ‘rashladite se’ ili ‘ogrijte se’, ‘nahranite se’, ali treba nahraniti! Idući s Njime, uživajući u predjelima, među bogato obrađenim ‘kibucima’, došao sam i do Magdale. Srdačan susret s jednostavnom dječicom u sjeni eukaliptusa gdje je počivalo i čitavo stado ovaca i koza. Zaustaviše od sebe dva taksista. Kad sam rekao: Nemam novaca – odoše, iako bijahu prazni (NOVAC – SIROMAŠTVO). Mariju Magdalenu sam još više zavolio, vidjevši je ne u staklu hotela ni na plaži „TAMARA BEACH CAMPING“ nego uz Njegove noge i miris alabastra. A ON je veličanstven, silan, jedin! – svakog dana sve više. Osjećam što znači jedan dan uza NJ! – 3 dana više nego 3 godine sveg što u bilo kojem pogledu svijet može dati. Između Magdale i Tiberijade siđem na plažu i tri sata se kupam! Voda divna, umjereno svježa i čista je, daleko čistija od one u Kafarnaumu. Gledam, čitam, bilježim… gubavac (Mat 8, 1 – 4); umnažanje kruha (5000) (Mk 6, 32 – 45); ozdravljenje slijepca Mk 8, 22: Gledam Mt HATTIM: moli čitavu noć i ujutro izabire učenike Lk 6, 12 – 16, zagledan u mnoge špilje u brdu – u visinama. Tu je On zalazio sam!… I opet, čitav put natrag pješice – debela dva sata. Opet nitko ne zaustavlja. I ne žalim. Pogledam se na zrcalo: kao Arapin! A koliko puta je ovako On? I nije ga čekao tuš i čista presvlaka kao mene! Nisu li mu Apostoli i sami siti hodanja, toliko puta rekli: Pusti ih, kad Te ne primaju. Ne znaju čijeg su duha. – Navečer opet koncert – religiozne pjesme i psalmi, – pred kućom. Mačka nam se došla pohvaliti zmijom u zubima!
Kratki predah, i autobus za Nazaret u 1:00. U Nazaretu mnogo svježije nego na Jezeru. Tek što se operem i okrijepim, k Josipu i Mariji, pa kroz mjesto. Njega i Njih tražim, Njega i njih vidim u dječici, u mladeži, u odraslima. Nitko me ne pozna, a svatko pozdravlja: „Abuna!“ Slatko je čuti tu riječ iz usta onih najmanjih, garavih, veselih… Ništa ne razumijem, osim ‘abuna’, a to je sasvim dovoljno! Zar može biti što više? – „Oče!“….
NAZARET – UZ JORDAN – JERIHON – JERUZALEM
Često računamo: ‘pegula’ – a ispadne bolje nego bi i očekivao. Trebasmo krenuti iz Nazareta u 14.30, krenuli smo u 14:50. Još jednom sam očima obilazio sve bregove oko Nazareta, sad mi je sve već prilično poznato. Pa niz one oštre serpentine u Ezdelansku dolinu uz brdo ‘Precipicija’. Juri junački, valjda je ljut što je zakasnio. Svega nas je par u autobusu, ugodno. U Afuli – pred garažu, neki popravak. Ipak nije dugo trajalo, toliko da sam polako još jednom pročitao ‘Navještenje’. Bože, ko da tek sad otkrivam jednostavnost, a i toplinu i povjerenje tog razgovora! Zatvorim i razmišljam… Oho!? – nekim novim putem? K Jordanu! Odlično! Ne bi bolje, da me pitao. Dosad sam jordanskom dolinom prošao samo noću. Sad divno i napeto sve pratim: najprije uz Montes Gelloe, a vidim kako daleko seže i Tabor svojim ‘stražarskim’ okom. S desna brdovitije, s lijeva dolina Jordana – visoravan, a onda prolazimo uz Bethshan – ozdravljenje gubavaca (Lk 17, 11 – 19), SALIM i AENON, s druge strane Jordana JABESH – GILEAD: otvaram 1 Sam 11 i 31, 11 i d… Samuel i Saul. Uz ruševinu ABEL MEHOLAN – 1 Kraljeva 19, pa ruševine ARHELAIS, a s druge strane ulazi u Jordan potok Jabbok što kao u zagrljaju drži ostatke PENUEL, gdje se Jakob hrvao s anđelom (Gen 32, 23). To je i područje Ivanova djelovanja (Iv 1, 11 i d), i Isusovo propovijedanje Mat 19, 1 – 12… „Ko može razumjeti… neka razumije…“ tu blagoslivlja djecu (ib 13 – 15) – predjeli Amorićana: RAMOT – GILEAD sudac Jefte (Joz 5, 9) – prelaza s Jozuom preko Jordana i obrezanja, – svjedoče i danas… U isto vrijeme, današnjica pruža pogled na nove, moderne zgrade Hebreja (air conditioned svaka kuća i soba), kao i bijedu kuća iz blata pravljenih. Čitava kuća jedna soba (kod mnogih), možda 2×3 m. Takvih rasutih mnoštvo s one strane Jordana, čine se kao kocke kamenja. Dolina Jordana na mnogim mjestima pravi raj, u visini Afule i Jeriho. Jordan se vuče negdje kroz kanjone žute zemlje, a tek negdje ga uspjeh ugledati plavkasta. Čitava naselja u blizini Jerihona potpuno napuštena. Jerihon – oaza. Stali smo svega 10 minuta, ali ipak sam uspio poletjeti i napiti se iz Elizejeva potoka. Jeriho – bogat vodom. Najljepši i najbogatiji današnji događaj: jutrošnja šetnja Nazaretom. Penjem se sa svih strana i silazim lijevo i desno: vidim da su imali gdje Isusa strmoglaviti, kad se svojim mještanima predstavio (Lk 4; i 4, 28 – 30)… Neko mi je govorio da nije Nazaret na brdu… Bilo je dovoljno ovamo na zapad svega 200 m od sinagoge… Još i danas zid priječi da se ne padne u provaliju. A sad, On odozgo vlada, u Svetohraništu salezijanaca i S.S. Marijinih misionarki (franjevke)…
JERUZALEM
Došao sam na svoju i polako ‘nadoknađujem’ – nespavanje. Četvrti s tornja Sv. Spasitelja me nisu uznemirile, jedino su mi kazale da je ponoć i pol kad sam čuo glasan govor negdje u blizini, i da imam još sat i pol spavanja kad je odbilo 4:00 ujutro. Dakle, hvala Bogu, skoro punih osam sati. Valjda sam se već privikao, a osim toga, ipak je u Jeruzalemu, posebno noću, mnogo svježije nego u Galileji, a posebno na ‘Moru’, koje je 200 m ispod livela. Oficij i Misa sv. M. Goretti, evanđelje: Blaženstva. Ostane mi u srcu: Blaženi čista srca, jer će Boga gledati… Bože, to je tako jednostavno: čisto srce od svega – ne samo bludnosti, kako često ograničujemo. To je što i siromaštvo duhom, samo na svoj način rečeno. Sjetim se čistoće nakane i pogleda u duboke zjenice nazaretske dječice, makar oni i ne naslućivali što me u njima privlači: ON – samo On! Čisto, očišćeno srce posvuda Ga nalazi, vidi i gleda; „Čisto srce stvori mi Bože, i duh prav – iskren, čistu nakanu, obnovi u grudima mojim!“ Dopodne je posvećeno Golgoti: s Marijom, Majkom Isusovom. Popodne ‘Dormitio’ – kod Getsemanija i Getsemani… Naslonio sam se na stijenu u Getsemaniju, možda je tu koji od Apostola… Molio sam, čitao i razmatrao… krenem na vrh gore Maslinske… Vuku me u muzeju Uzašašća, a onda traže pare… Dadem izraelsku liru i pol… „Dolar, dolar!“… – Potom, kad silazim, eto u puteljku djevojčice za mnom: „Mony!“ – osjećam strahotne žvale novca…
JERUZALEM
Iza deset se izvučem iz sobe i odvučem do Božjeg groba. Sišao sam najdublje, gdje bješe križ bačen. U crkvi se kleše, radi, popravlja, i vjerojatno se nikad ni završit neće! Dolje, u dubini, u utrobi lađe – korablje, tek što se čuje žagor s ‘palube’ ili udarci čekića odozgo. U ovu dubinu rijetki i zalaze. Ukoliko siđu, ne zadržavaju se mnogo. Valjda se boje klisura što se nagnuše odozgo? A i sve je tu klisura. Namjerno sam sjeo pod klisuru, i činilo mi se da je sad utroba postala ‘zvučnica’ reznonanzboden – golemog instrumenta… Sve čujem: udarce odozgo sada, i udarce odozgo onda. Čuo sam križ – lomljavu, kad ga ovdje baciše, nakon što Njega skinuše s križa… Zacvilio je križ, a kao da je nekim stenjanjem zaškripio…Svježe kaplje bjehu na njemu… Ljudi samo dođoše pogledati, za uspomenu… Popodne bolesničko hodočašće u Bazlici Getsemani: Od 17 – 18 sat s Njime (adoracija), u 18:00 koncelebriram s grupom Talijana… I ovdje su rijetki što navraćaju. Ukoliko navrate, hitro ostave ovu tamu: noć Vel. Četvrtka… Opet moć tame vlada i želi što prije izvući ljude odavde, da se ne bi zamislili i ušli u sebe… Nemojte prezirati ove male ljude – nekoliko fratara i č. sestara, što evo ustrajahu s Njime jedan sat…
Iza večere iziđem na terasu. Divno! – Jeruzalem… da li je ‘sila’ u svojim zidinama, u svojim građevinama? Sve to kao nešto što bje, nešto u što bi se želio obući, da nešto bude. I zato je sav jedna trgovina svega, ne bi li pokrio svoju golotinju i prazninu. Veličina njegova je u molitvi, razmišljanju i ispaštanju.
JERUZALEM → RIM
„I vrlo rano“… svi Evanđelisti skoro istim riječima opisuju Uskrsno jutro – put Magdalene i druge Marije i Salome… Mat 28; Mk 16; Lk 24; Iv 20. To i moj put jutros bješe: vrlo rano, o izlasku sunca… Ulice prazne, trgovine zatvorene. Tek pred Bazilikom sv. Groba čuh glas, iznutra pjevanje. Tko ljubi – ne spava. U Bazilici živo: onamo pjevanje, onamo recitiranje, mise u bijelom, zelenom, crvenom. Uz Prisutnog Isusa, sve je aktualno i prisutno: očekivanje i čežnja (zeleno), slava sv. Križa na Kalvariji (crveno), Proslavljene boli Marijine na Kalvariji (bijelo) i slava Uskrsnog jutra do groba – u susretu s Magdalenom; a posvuda vjera na koljenima. Ovo je pravi Jeruzalem, Jeruzalem koji živi, koji obećava, koji je već sada s Njime slavan, iako i sad s Njime trpi (crkva), ali u trpljenju je klica Uskrsnuća i slave. Misim na mjestu susreta – apostolata: s desne prazan grob i Kalvarija, s lijeva on živ u Svetohraništu i u Misi – u POSVETI – On prisutan na istom mjestu SUSRETA! Iza mise mislim: Onaj put kojim je On nosio križ, postaje najvažniji put – VIA DOLOROSA
- udarci na Kalvariji postaju TEMA najvećih djela…
- grešnica u gradu – APOSTOL USKRSNE RADOSTI
- NASLOV: OKRENUTE vrijednosti!
To je potrebno da se postane svjedok, a to je uloga onih koji posjećuju sveta mjesta, a osobito onih koji žive Dj. Ap. 10, 37 i d. Isus se ne ukazuje svima! – Dj. Ap. 10, 40.
I Jeruzalem i Izraelci i njihovo očekivanje… sve mi je praznina nakon života s Njime. On, jedino On ispunja sve… Ljudi se pune svime i svim šuškarijama, da bi bilo kako ispunili prazninu… „Čuvajte se ljudi“…
