Idi na :

Djetinjstvo

Fra Ivan Peran rođen je 25. lipnja 1920. u Kaštel Starom od oca Ivana i majke Nediljke, zvane Dome, rođene Piljić, kao najstarije dijete, uz tri mlađe sestre. Na krštenju je – po djedu – dobio ime Felicij (Srećko). 

Obitelj dječaka Srećka bila je domoljubno usmjerena. Otac obitelji, Ivan, čestiti mali trgovac, cijenjen u mjestu, njegovao je sve ono što spada na identitet hrvatskog povijesnog bića. Nije se isticao u kakvim nacionalističkim pretjeranostima, ali je svome sinu s ponosom govorio o davnim hrvatskim kraljevima i o drugim velikim imenima hrvatske povijesti. Majka, veoma pobožna vjernica, jednako je snažno nosila domoljubnu svijest. Uz takve roditelje je i dječak usvojio tu domoljubnu crtu, što se vidi i iz njegove crtice o Mati Gesneru. 

Od svojih roditelja učio se vjeri. U obitelji se redovito molila krunica, a nedjelje i blagdani bili su obilježeni posjetom crkvi i sudjelovanjem na svetoj misi. Kad bi otac Ivan odlazio na dulji put, uvijek bi išao ispovjeđen i pričešćen, a obitelj bi svake večeri molila za nj. Majka Dome bila je vrlo pobožna žena. Posebno je njegovala pobožnost prema sv. Josipu, što fra Ivan potvrđuje: „Majka mi je, sjećam se, uvijek od najranijih godina s puno srca i topline govorila o sv. Josipu. Uz one ‘vence’ i ‘slavljenje’, njezin je lumin u kući bio neizostavan.“ Sv. Josip je među svecima koje je fra Ivan posebno štovao ostao živo prisutan u daljnjem njegovu duhovnom putu. 

Već od malena živo je želio ministrirati kod svete mise, pa mu je prijatelj obećao da će ga naučiti ministrirati. Kad su počeli, naišao je Milin otac Jure i poslušavši ih zaključio da ministriranje nije za Srećka.

Srećko je s posebnim žarom svaki dan odlazio ministrirati u župnu crkvu. Oko svoje sedme/osme godine života nagovarao je majku da se u kućnom hodniku, ispred kuhinje, napravi mala drvena crkvica s krovićem. Ta crkvica, veličine cca 80 cm, otvorena prema vani, bila je postavljena na mali stol uz zid hodnika. U crkvici je stajao oltarić prekriven stolnjakom, na njemu dva mala  svijećnjaka sa svijećama i kalež. Pored crkvice, na tlu, bio je kadionik s tamjanom. Majka mu je izradila i misnicu od debljeg papira (pakpapira) koju je stavljao na posebno sašivenu dulju bijelu košulju (alba). Dvije mlađe sestre, Jele i Vinka, imale su ulogu ministriranja. Srećko bi se posve uživio u slavitelja svete mise, izgovarao neke molitve, a kako je bio dobrog pamćenja, znao je mnoge dijelove reda mise napamet, pa se okretao prema sestrama i govorio ‘Gospodin s vama’, na što su one odgovarale ‘I s duhom tvojim’. Starija sestra, Jele, imala je tada četiri ili pet godina, Vinka je bila godinu dana mlađa.

U malom tijelu stajao je jaki karakter i snažna volja. U djetinjstvu je bio izrazito niska rasta. O svojem dječačkom stasu – kad je krenuo u pučku školu – zapisao je: „A bio sam  najmanji od svih… Ostalo mi je u sjećanju: 126 cm visine, u prvom razredu. A uvijek sam u svom razredu bio najmanji“. Niska rasta ostao je sve do petnaeste godine života, kada je izrastao u stas srednje visine, otprilike 178 cm, a kroz čitavo vrijeme odrastanja bio je žilavi sportaš. Isticao se kao veoma vješt u vježbama Hrvatskog sokola. 

Nakon završene pučke škole, koju je završio odličnim uspjehom, otac je namjeravao svojega sina – jedino muško dijete u obitelji uz tri sestre – upisati u trgovačku školu. Želio je da ga sin naslijedi u poslu. No, Srećko je želio u fratre  pa je njegov otac Ivan poslao zamolbu dominikanskom sjemeništu u Bolu na Braču za primitak dječaka u dominikansku sjemenišnu gimnaziju. Zamolba je bila odbijena uz obrazloženje da dominikanske odredbe zabranjuju primanje pitomaca u sjemenište onih roditelja koji imaju samo jedno muško dijete.

Na sinovljevu opetovanu želju otac se obratio franjevcima na Poljudu u Splitu, kod kojih su također vrijedile iste odredbe za muške jedince u obiteljima. No, nitko od franjevaca se nije sjetio spomenutih crkveno-pravnih normi pa je dječak koncem ljeta 1931., u svojoj jedanaestoj godini, primljen u franjevačko sjemenište, odnosno u nižu klasičnu gimnaziju na otočiću Badija, kod Korčule.

Odlazak u franjevačko sjemenište, obzirom na Srećkovu zaigranost, u rodnoj sredini nije primljena s osobitim uvjerenjem da će od toga što biti. Žene su znale odmahivati rukom kad bi ga za velikih praznika vidjele kući, glasno govoreći: ‘Prije ću ja biti švora nego on fratar’. Čak su i pojedini odgojitelji bili skeptični po pitanju njegova izbora, budući u to vrijeme nogomet i svećeništvo nisu išli zajedno, a zapravo je nogomet bio glavni razlog zbog kojega je Srećko stigao na Badiju. Srećko je jako volio igrati nogomet, a Ante – brat ministranta Mile, koji je već bio badijski đak, pričao je Srećku kako se na Badiji igraju prave utakmice.

Školovanje

Redovnička gimnazija na Badiji privlačila ga je kao mjesto ostvarenja duhovnog poziva, ali i kao mogućnost bavljenja nogometom, u čemu mu je, kao i većini dalmatinskih mladića, bio ideal splitski nogometni klub Hajduk. 

Tako je, došavši na Badiju radi ‘nogometa’, došao na svoje duhovno tlo, u franjevačku sredinu koja ga je nosila cijeli život. Na Badiji je primio i sakrament sv. potvrde, 3. svibnja 1932. To je bilo o proslavi 700. god. sv. Antuna, a slavio se i sv. Križ badijski 1932. Kum mu je bio kućni majstor, Frano Barbir. 

Već na početku njegova boravka na Badiji obiteljska trgovina pala je pod stečaj te roditelji nisu mogli plaćati određenu svotu za Srećkovo uzdržavanje. Zbog toga je trebao biti otpušten. Roditelji su se u suzama obratili župniku don Ivanu Vuletinu, koji je nadležnima opisao slučaj, te je na njegovu svećeničku riječ i zauzimanje ostao u školi. Za ‘uspomenu’ na neplaćanje dobio je stari plašt, a svi njegovi kolege novi. 

Školski i športski ambijent na otočiću Srećku je bio kao mjesto iz  snova. Na Badiji je pokazao posebnu ponesenost nogometom. 

Uz nogomet i tjelovježbu, posebno ga je privlačio glazbeni odgoj. Prema glazbi je imao osobitu ljubav, a zahvaljujući učitelju glazbe, fra Bernardinu Sokolu, počeo se ozbiljnije baviti sviranjem. Učenik je uz velikog učitelja brzo napredovao. Među vršnjacima, pa i drugim učenicima, Srećka je pratio glas ‘muzičara’. 

U samostanu je došao u bliži dodir s fratrima i postupno otkrivao smisao redovničkog poziva. Badijski fratri su nedjeljom i blagdanima bili uključeni u pastoralno i duhovno djelovanje po otoku Korčuli. Iz te sredine je potekao i o. Marko Tvrdeić, redovnik sveta života, rodom iz Pupnata na Korčuli (1733.-1785.), veoma štovan u puku kao blaženik. Taj sveti franjevac je Srećka snažno privlačio. Čini se da mu je već tada postao jedan od duhovnih svetačkih voditelja. Kasnije je i kao provincijal za Markov dan svake godine odlazio na slavlje u Pupnat. 

Kao mladić od petnaest godina, 1935. odlazi u Dubrovnik gdje nastavlja višu gimnaziju u samostanu Male braće. Nakon završetka prvog razreda više gimnazije u Dubrovniku, 1936., pošao je u godinu kušnje ili novicijata na otočić Košljun, gdje je Provincija sv. Jeronima imala svoj novicijat. 

Oblačenje u franjevački habit i početak godine novicijata obavljeno je 31. kolovoza 1936., kada je Srećko dobio i redovničko ime: fra Ivan. To ime predložio je sam, jer blagdan rođenja sv. Ivana Krstitelja (24. lipnja) pada uz njegov rođendan – 25. lipnja.   

Disciplina življenja na Košljunu nije predstavljala poteškoću za mladog fra Ivana. Postupno je ulazio u duhovnost Crkve na franjevački način: uobičajene molitve časoslova na latinskom jeziku, pobožnosti Presvetom oltarskom sakramentu, Muci Isusovoj, Srcu Isusovu, Blaženoj Djevici, sv. Josipu i franjevačkim svecima, upoznavanje franjevačkih izvora – Pravilo sv. Franje, Spisi sv. Franje, životopis sv. Franje od sv. Bonaventure, Tome Čelanskog, Cvjetići sv. Franje, i sl. 

Ono što ni u vanjskoj disciplini ni u pedagogiji odnosa s učiteljem novaka i starijom redovničkom braćom nije bilo moguće izraziti, našlo je mjesta u skrovitosti novicijatske sobe, u pisanju stihova. Njegovi stihovi pokazuju da je već u godini novicijata zavolio euharistijski izvor duhovnosti.

Neuobičajene crte – čežnja za glazbom, pisanje stihova, naglašena radost u doživljavanju Božjih stvorenja, živahnost u komunikaciji – u očima starijih redovnika predstavljale su dvojbu o prikladnosti mladog franjevca za nastavak življenja u redovništvu. Sve je to opažao i sam Srećko i pribojavao se hoće li biti pripušten prvim zavjetima. U svojim kasnijim Dnevnicima napisao je da se u godini novicijata zanosio misionarskim pozivom. 

Nakon završene godine novicijata na Košljunu ponovno odlazi u samostan Male braće u Dubrovnik, gdje polazi tri viša razreda franjevačke klasične gimnazije. U završnom razredu odličan je učenik, što je potvrdio i u ispitu zrelosti, prema kojemu je bio oslobođen polaganja usmenog ispita velike mature ili završnog ispita zrelosti. 

Pored školskih obaveza, u programu su bile i izvanškolske aktivnosti. Između ostalog, učenici-klerici su vodili kulturno društvo ‘Iskra’. U godinama 1938. i 1939. fra Ivan je bio potpredsjednik i tajnik, pa i predsjednik Društva. 

Fra Ivanov rad u ‘Iskri’ ističemo i s činjenice da su na sjednicama društva bile predstavljene i tri njegove duhovno-literarne crtice, sve tri sa znakovitim sadržajem: 24. X. 1937. ‘Križni put u sjeni drveća’; 6. III. 1938. ‘U sjeni Križa’; 30. X. 1938. ‘Na putu Križa’. Sva tri sastava govore o Kristovu križu, upravo o onom sadržaju koji je duboko obilježio fra Ivanovo redovničko i svećeničko poslanje. Jednako je znakovito da se njegova tjelesna smrt dogodila na dan Uzvišenja svetoga Križa, 14. rujna 2003. 

Nakon završene klasične gimnazije u Dubrovniku, u jesen 1940., odlazi u Split, u samostan na Poljudu, odakle kreće na predavanja na Visoku bogoslovnu školu. Ono što je za fra Ivanova boravka u Dubrovniku značilo učeničko društvo i časopis ‘Iskra’, to je na Poljudu bilo društvo ‘Tavilić’.  

Kad je pak u poljudskoj zajednici i u studiju na Teologiji sve krenulo u dobrom smjeru, dolazi zlo Drugog svjetskog rata. 

Talijani su već 15. travnja 1941. okupirali grad. Mladim franjevcima nudili su da pođu studirati u Italiju, što oni odbijaju. Nakon završetka akademske godine, koja je zbog ratnih okolnosti završena ranije od redovitog, fra Ivan kratko odlazi na Badiju, kako bi obavlo godišnju obnovu redovničkih zavjeta. Potom se vratio na Poljud gdje se priprema za polaganje svečanih zavjeta. Uoči blagdana sv. Franje, 3. listopada 1941., daje izjavu o odreknuću vlasništva svih stvari i dobara na koja ima pravo po obiteljskom i osobnom nasljedstvu. Na sam dan sv. Franje, pred svjedocima izjavljuje da činu svečanih zavjeta pristupa posve slobodno, da su mu obaveze življenja u redovništvu i da to s Božjom pomoću prihvaća. 

Polaganjem svečanih zavjeta u Splitu na Poljudu zauvijek je prigrlio franjevački red. Time je prošla i njegova prva godina studija teologije, na silu prekinuta. U tim ratnim okolnostima mladi franjevci studij teologije nastavljaju u samostanu Male braće u Dubrovniku. 

Uslijed ratne neimaštine i pomanjkanja higijenskih uvjeta obolijevaju od paratifusa. Stanje je bilo do te mjere teško, da su mladi klerici bili sretni kad su mogli imati dovoljno krumpira i repe. Doživljavaju neugodnosti od talijanskih okupatora koji zbog lažnog glasa da je samostan Male braće „tvrđava katoličanstva i hrvatstva“ kopaju „krampima u klaustru i  u crkvi iza oltara ispod velikog čitaonika“, s promašenim ishodom: „Našli: ništa…“ 

Ređenje

Primivši u lipnju 1943. podđakonat i đakonat, ulazeći u četvrtu godinu teološkog studija, stječe pravo da može primiti red prezbiterata. Fra Ivan je najmlađi među kolegama, te zbog nedostatka kanonske dobi – upravo je navršio tek 23 godine života – prema normama kanonskoga prava za njega treba iskati dopuštenje (dispensu) za pristupanje redu prezbiterata. Molba je dobivena preko Kongregacije za redovnike. Ređenje za prezbitera obavio je mostarski biskup, msgr. Petar Čule, u crkvi Male braće u Dubrovniku,  8. kolovoza 1943., u ratnim okolnostima. 

Mladi svećenici živo žele proslaviti svoju Mladu misu u krugu svoje obitelji i župe. Fra Ivanu je za put iz Dubrovnika prema Kaštelima potrebna propusnica, jer je Split pod talijanskom okupacijom. Dobio je propusnicu na 15 dana.

Dan Mlade mise: 29. kolovoza 1943., na Biranj (blagdan Glavosjeka sv. Ivana Krstitelja). Datum je – zbog talijanske okupacije – obznanjen tek dan uoči Mlade mise, ali su od usta do usta u mjestu svi znali spomenuti dan. Ratne okolnosti nisu spriječile da se u misnom slavlju do zadnjeg mjesta ispuni župna crkva. 

Fra Ivan je u tim danima boravi čas u očinskoj kući, čas u samostanu na Poljudu, te s dubokom boli prati razračunavanja između Hitlerove i Titove vojske. Na prostoru Kaštel Starog pokušava zaustavljati zločinačku ruku, upozorava, ulazi u rasprave. Preko noći nestaju njegovi znanci i prijatelji. 

 U vrijeme najvećih bombardiranja Splita, od jeseni 1943. do lipnja 1944., kada je smrtno stradalo više stotina ljudi, završavao je četvrtu akademsku godinu bogoslovnog studija. Sa svojim kolegama-franjevcima iz Poljuda na predavanja odlazi „pod bombama“, nerijetko „za vrijeme sata u podrum…, svećenici daju skupno odrješenje…, prođe opasnost, opet u razred“. Fra Ivan je diplomirao u svibnju 1945., kao jedini diplomirani teolog te godine.  

Vojska i robija

Fra Ivana je u Splitu zatekao poziv za služenje vojnog roka u novonastaloj državi. O svom boravku u vojsci fra Ivan je ostavio pisano svjedočanstvo u svojoj autobiografiji pod naslovom ‘S Kristom i u smrt’.

Na blagdan Gospe od Zdravlja, 21. studenoga 1946., među prvim regrutima komunističke države Jugoslavije pozvan je u vojsku (JNA). Nakon jutarnje sv. Mise koju je služio u crkvi na Poljudu, djevojke iz zbora darovale su mu zlatni križić da ga čuva.

Fra Ivanovo prvo vojno odredište bila je Ilirska Bistrica u Sloveniji. U kasarni ga, kao i ostale, šišaju do nule, zaprašuju dezinfekcijskim praškom i daju vojnu odoru. U svoju kapu šajkaču čvrsto je zašio zlatni križić.

Prvi mjesec dana služenja vojnog roka prošao je u stilu komunističke vojne službe, s upečatljivom obukom i političkom nastavom, kojoj se posvećivalo više pozornosti nego li vojnim vježbama. Vojnici su često bili prozivani po imenu, a svećenike su k tome podrugljivo nazivali ‘pop’.

Uz početak Došašća fra Ivan u vojsci po prvi put osjeća muku da ne smije slaviti sv. misu. U svojem duhovnom promišljanju spoznaje da mu je Bog odredio da živi misu u vojarni među kolegama,  jer Bog nema ograničenja. 

Dan prije Badnjaka 1946. fra Ivana Perana su sa njegovim kolegama dovezli u Donji Logatec, odakle su bili raspoređivani po službama i vojarnama. Nakon prespavane noći tražio je od svoga komandira da ga sutradan pusti na božićnu misu. Obećao mu je, ali obećanje nije ispunio. Štoviše, sutradan ga je jedan drugi oficir ismijavao i nudio mu na čitanje Marxov Kapital. 

Fra Ivan je bio revan vojnik koji se izražavao u duhu slobode savjesti, svojeg kršćanskog uvjerenja i svećeničkog poziva. Takvo ponašanje pojačalo je pozornost vojnih poglavara. 

U vojsku je sa sobom ponio malo džepno izdanje dviju knjižica: Novi zavjet i Nasljeduj Krista. 

 Svoje križanje, molitvu i svoju vjeru nije nikome nametao. Držao se načela da će biti uzoran vojnik, sve vojničke dužnosti vršiti savjesno, a u slobodno vrijeme čitati svoje dvije knjižice. S početka nije imao problema oko toga. Doduše, ponekad su pojedine starješine znali upitati i razgovarati s njim o tome, a on bi im odgovarao da je vjera prema Ustavuslobodna te da se on toga drži. Jednom mu je to pitanje postavio i oficir bataljuna, a Peran mu je mirno odgovorio da čita Bibliju. Nakon toga je doznao da je više oficira prigovaralo njegovom komandiru kako to može dopustiti, a komandir bi odgovarao da je Peran uzoran vojnik, najtočniji u izvršavanju dužnosti, a to što čini u slobodnom vremenu je njegova privatna stvar. 

Svoj vojni krug doživljavao je kao Jeruzalem u danima Isusova kalvarijskog puta. 

Tijekom vojne vježbe u ožujku 1947., za vrijeme stanke, prišao mu je prijateljski naklonjen desetar, partijac, i rekao mu da svakog tjedna imaju sastanke na kojima se, između ostaloga, govori o njemu, o Ivanu. Upozorio ga je: „Ivo, sve ti se bilježi, i to gdje si što rekao, što si kazao, kako si kazao, kako to djeluje na ostalu vojsku, kako ti odobravaju, kako se pojedinci, pa čak i neki članovi Partije, ponekad krste u trpezariji za vrijeme objeda. Sad si u Armiji,budi pametan, drži to za sebe, a kad budeš civil govori što hoćeš“.

Prvi Uskrs (1947.) u vojsci fra Ivan Peran je dočekao u Gornjem Logatecu. Dan prije zatražio je od pretpostavljenog izlazak. Ustao se na vrijeme, nije doručkovao jer je trebao biti natašte radi planirane svete mise, spremio se i čekao kapetanov pregled. Sve je bilo po propisu. Kad je krenuo s kolegama koji su također dobili dopuštenje za izlazak, kapetan ga je pozvao da se vrati, te mu naredi da ni slučajno ne ide u crkvu. Peran mu odgovori: „Ja sam Vas samo zbog toga i molio za izlazak. Ako se bojite, vraćam se nazad“. Nakon kratke tišine, kapetan reče: „Idi, ali se pazi“! U sakristiji crkve u Gornjem Logatecu već ga je čekalo misno ruho koje je navukao preko vojne odore. 

U svibnju 1947. uvježbavalo se za ratovanje po ruskoj vojnoj taktici, pa je kao uzoran vojnik i Peran bio izabran za te vježbe. Od njih osamdeset, na kraju ih je samo dvanaest položilo te vježbe, a iz Peranove čete čak četvorica. Svi sudionici bili su pohvaljeni i dobili su unaprjeđenje, ali Peran nije, radi čega su negodovali i njegove kolege. 

Kad god je imao slobodan izlazak, odlazio je u obližnju crkvu na svibanjske pobožnosti. Jedan od kolega upozorio ga je da je izvjesni oficir naredio stražaru da motri kad će ‘pop’ izaći iz crkve i da puca u njega. Stražar se opravdao da nije mogao pucati jer je bilo puno svijeta, pa nije vidio na koja je vrata ‘pop’ izašao. 

Početkom lipnja 1947., kada se nalazio u kasarni u Novom Mestu, komandir je pred cijelom četom održao govor o izdajnicima koji se ne slažu s državnim uređenjem, te je prozvao fra Ivana i njegova kolegu Josipa Šnajdera. Osjetivši da se sprema nešto loše, fra Ivan je istupio i obratio se glasno svim kolegama: „Drugovi, vi stariji me poznate, a vi koji ste nedavno došli, možda ne. Ja sam katolički svećenik. Moja je savjest mirna. Ako se više ne vidimo, zbogom!“ Odmah potom trojica vojnika s pištoljima sproveli su ih u barake, gdje im skinu petokrake s kapa i narede da krenu za njima. Dođoše u komandu bataljuna, blizu željezničkog kolodvora, gdje ga jedan od kapetana upita hoće li ga sada „njegov Bog spasiti iz njihovih ruku, o kojem si mnogo govorio na časovima političke nastave, a i križao se za vrijeme objeda“? Fra Ivan mu mirno uzvrati da hoće i da će svi jednom doći pred Boga pa će se vidjeti tko je u pravu. Sproveden je do Donjeg Logateca… 

Koncem lipnja našao se na zatvorskom ispitivanju, koje je trajalo deset sati: od tri popodne do jednog sata poslije ponoći. Pored ostalog, morao je davati odgovore i svoje mišljenje za zlodjela koja su počinili partizani nad hrvatskim katolicima, o Stepincu, o fratrima na Širokom Brijegu.   

U rujnu iz zatvora u Gornjem Logatecu biva premješten u zatvor u Ljubljanu, u tzv. Belgijsku kasarnu. Tu je fra Ivanu i njegovim kolegama prije suđenja bila uručena optužnica na 32 tipkane stranice, u kojoj je, između ostaloga, stajalo da su oni organizirana grupa koja je širila neprijateljsku propagandu protiv tadašnjeg sustava u Jugoslaviji: da će taj poredak uskoro propasti i da će, uz pomoć Engleza i Amerikanaca, na vlast doći kralj Petar; da JNA ima loše naoružanje, a Englezi i Amerikanci atomsku bombu; da će se uspostaviti stara vlast; da u Jugoslaviji vlada glad, nered i nezadovoljstvo novim sustavom vlasti. U optužnici je stajalo i da potiču dezerterstvo, te da u Gornjem Logatecu stupaju u svezu s civilima koji su neprijateljski orijentirani prema Jugoslaviji. U tekstu optužnice naglašava se da je Peran Srećko intelektualni vođa koji govori da je Stepinac osuđen bez dokaza, da se komunisti bore protiv Crkve, da svaka vlast koja se borila ili se bori protiv Crkve propada, a rečeni Peran Srećko u svom neprijateljskom djelovanju i govoru zaklanja se iza ‘verske’ dogme. U optužnici se još navodi da civili sakupljaju oružje – puške, talijanske bombe, municiju i tako redom – i zaključno se obrazlaže da su svi navedeni  članovi zločinačke grupe, „a Peran Ivan intelektualni vođa, pa se za njega traži najstroža kazna koja postoji u našem zakonu“… 

 Suđenje je trajalo četiri dana, od petka 19. do utorka 23. rujna 1947. Dovedeni su lažni svjedoci, dokazi su bili lažni, čak je i državni tužitelj sam sebi proturječio. 

Za vrijeme dok je bio u zatvoru, roditelji su pokušavali saznati što je s njihovim sinom, jer su im se pisma upućena sinu vraćala, a od njega nisu dobivali uobičajenih pisama. Stoga otac odlazi u Sloveniju u potragu za sinom, od kasarne do kasarne. Kad je konačno došao do zatvora u kojem je fra Ivan bio zatvoren, priopćeno mu je da je njegov sin osuđen na smrt. 

Nakon prvotnog šoka, otac poduzima sve da se smrtna kazna ne izvrši, šaljući molbe za pomilovanje na najviše instance. U Sloveniju dolazi i majka Dome, koja je bila spremna radije prihvatiti sinovu smrt strijeljanjem, nego da se on odrekne habita i svećeništva, što mu je nuđeno kao spas.      

Fra Ivan nije prihvatio optužnicu i žalio se na Vrhovni sud u Beogradu, te je trebalo čekati konačnu odluku. Gotovo 40 dana nakon presude stiže preinaka smrtne osude: Peran Ivan, na pet godina strogog zatvora i 3 godine gubitka građanskih prava. 

Nakon preinačene kazne odveden je u Maribor, gdje je ponovno bio ispitivan. Odatle je nakon par dana u prebačen u Ljubljanu, u Miklošičevu ulicu br. 9. 

Zatvoren je u prostoriju s nekoliko slovenskih svećenika i dva studenta bogoslovije. U zatvoru su prepisivali matice za civilnu vlast. Nedjeljom su mogli slaviti sv. misu. Čak su dobivali duhovne i teološke knjige. Knjige su im bile znak po kojem su znali kakvi su odnosi Crkve i države. Ako su bili povoljni, dobivali su vjerske knjige i novine, a ako su bili zategnuti, onda bi im sve bilo oduzeto. Peran je slobodno vrijeme u zatvoru koristio za učenje ruskog, njemačkog i engleskog jezika, a okružen Slovencima ubrzo je progovorio i slovenski.

Na Božić1947., u ljubljanskom su zatvoru napravili jaslice od pristiglih čestitki i dobili dopuštenje da će moći misiti, no umjesto sv. mise obavljen je pretres zbog sumnje da radio vezom šalju obavijesti Vatikanu.            

U rujnu 1949. prebačen je na robijanje u Resnik kod Zagreba gdje je radio na izgradnji autoputa Zagreb – Beograd, a onda na prisilni rad u Novi Beograd. 

Robijaši su radili razne građevinarske poslove, a fra Ivana su zapali poslovi armiranja. Predvodio je grupu od dvanaest do četrnaest radnika-robijaša, koju su po fra Ivanu prozvali ‘popovska grupa’.

Nakon Novog Beograda, robijanje je proveo u Ilovi kod Kutine, pa u Mariboru, te u Ljubljani, na radilištu Žale. 

„Osjetio sam u zatvoru što je to žeđ, kad nam sred geta po 48 sati ne bi davali vode, a čuli smo kako slavina svom snagom pjeva!“

Iz godine 1951., njegovo duhovno raspoloženje u zatvoru:

„Početak svibnja: blagdan Našašća sv. Križa. Kako li raznovrstan Tvoj Križ, Gospodine! Kao da mi je ovoga trenutka svanulo, zapjevao sam: Vexilla Regis… Sjetim se Apostola: veselim se u trpljenju za vas, za vas, koji bilo gdje na svijetu gurate kolica kao i ja ovoga časa. Ova kolica su moj križ… U jutarnjoj magli sam se obazirao za Suncem … Evo ga. Zlatno Sunce! Na križu si uskliknuo: ‘Žeđam!’ Nalio sam čašu s vodom… O, sestrice vodo, kako li me osvježi! – Draga sestrice sjeno, kako li ublažuješ! Ti, koji pripuštaš križ, daješ i olakšanje! … Sve je vaše, čujem Apostola, sve je za vas! Kako li je divno stanje milosti! To je raj u kojem se može trpjeti, goreći od ljubavi. O slatke li ljubavi, ludosti Križa! Tom ludošću su opijeni i sretni mladići u zažarenoj peći; sretan je Pavao, sretan je pjesnik Brata Sunca; tom ludošću sretan i opijen grabim olovku i pišem o ludosti, o ljubavi, o smijehu i veselju, pjevam o trpljenju i znoju, o drvu i opeki – divim se preziranju i ruganju. Milost me baca kao lahor širokog krilatog leptira i kamo god padnem, nađem se na cvijetu! Živim li u utvari? – O, ne! Već sad znadem da će se spustiti noć, možda i prije nego završim ovo pisati! Ako se i spusti noć, završit ću riječima kojima bih završio i u podnevnom suncu: sve je stvoreno za njega i po njemu! Učvrsti, Bože, ovo što si Ti stvorio u nama!“ 

„Bog uvijek ostaje Ljubav i Gospodar svega. (…) Stoga dopušta da i nevini dijele sudbinu braće koja trpe, kako bi bili poziv na obraćenje. Kroz njih i po njima sâm Krist silazi u zatvor da svjedoči vječne vrednote: Boga, što prebiva u nedostupnu svjetlu, a koji se udomio među nama da nam uvijek i posvuda bude Put, Istina i Život – sada i u sretnoj vječnosti“

„Otkad  je Raspeti
na ljudskom sudištu
parnicu izgubio,
ljudskog se suda,
ma koji on bio,
duša moja 
više ne boji.“ 

 4. lipnja 1952., dan je odlaska fra Ivana Perana iz zatvora. Tlačitelji su ga pitali kamo će, a on im je odgovorio da će ponovno u samostan. Na to su mu rekli da će onda opet u zatvor. Fra Ivo im je odvratio da će, ako treba, odmah i ostati u zatvoru. Netom je pušten na slobodu, otišao je u obližnji samostan Marijina Oznanjenja (Ljubljana, Tromostovje), kod franjevaca, gdje su ga slovenski franjevci očekivali jer su znali da izlazi iz zatvora: „Znali su za mene, očekivali su me. Pripovijedaju kako je majka ovamo redovito dolazila, plakala, molila… Bila je, vele, kao starica Ana koja nije odlazila od hrama“. Majčinu ljubav iz zatvorskih dana fra Ivan je isticao s posebnim osjećajima: „Svaki put se sjetim svojih roditelja, a nadasve ljubavi majke svoje, koju nije mogla ugasiti ni kiša, ni zima, ni odbijanje kad sam bio u bunkeru. Sjećam se svoje majke, kad god uđem u crkvu Marijina oznanjenja… Koliko ta crkva čuva molitava i uzdaha moje dobre majke!“ 

U samostanu na Tromostovju služio je sv. misu, objedovao, te otišao na vlak za Zagreb, a onda za Split, pravac Kaštel Stari. U Kaštel Starom dočekao ga je otac, a u kući majka, sestre i habit. Svi skupa otišli su u crkvu sv. Ivana Krstitelja gdje je na oltaru sv. Felicija, uz otvorenu raku sveca, služio misu zahvalnicu. Crkva se puni, na kraju mise puna – selom se pronio glas da je došao onaj koji je bio osuđen na smrt! Čestitke, veselje, cijeli dan kao hodočašće, tako i sutra. Postaje opasno, jer špijuni motre fra Ivanove korake. Dok se zanos ne stiša povuče se u Split, u samostan na Poljudu, potom u Dubrovnik, gdje je preuzeo dužnost orguljaša. 

„Kad se stanje koliko toliko sredilo prihvatio sam i ženski zbor u Kaštel Sućurcu, pa i Kaštel Štafiliću. To bi obilazio na biciklu. Jednog jutra, potraži me jedan mladić iz Kaštel Sućurca. Ima mi nešto priopćiti: stroga tajna! Doznao je da se grupa sprema napasti me kad biciklom idem u Kaštela vježbati zborove.“ 

U Dubrovniku je dobio poziv na dosluženje JNAu trajanju od dvije godine, budući je njegovo služenje bilo prekinuto zbog robije.

U travnju 1954. našao se u vojarni u Zemunu. Kad ga već komunisti nisu uspjeli slomiti osudom smrt i robijanjem, sada su isprobali druge metode. Dobio je zaduženje: nadgledništvo praonice rublja. Pretpostavljeni su obrazložili da se u praonici krade roba i smatraju da će on biti dostojna zamjena kolegi koji odlazi na dopust. Međutim, pozadina toga je bila da je tamo radilo desetak žena labilnih moralnih načela, te su bili sigurni da će ga koja od njih zavesti. Fra Ivan se preporuči Bezgrješnoj, stavi se u ruke Božje, prihvati ‘vešeraj’ i započe s radom i obraćanjem. Smanjio im je normu rada, pristojno se ophodio prema njima, opominjao ih za vulgarno izražavanje, pomagao duhovno i materijalno, s odlučnošću odbijao napastovanje, a kad su doznale da je pop postale su pristojnije i sramile se dotadašnjeg svoga ponašanja. 

20. srpnja 1955. bio je pušten u civilni život.U međuvremenu ga je uprava Provincije imenovala za magistranovaka na Košljunu. 

Svjedočanstvo fra Mavra Velnića,fra Ivanova najbližeg školskog druga od školovanja na Badiji, do kasnih zajedničkih godina na Košljunu: «Ni smrtna presuda ni petogodišnje tamnovanje nije ga slomilo ni pokolebalo u svom zvanju. Naprotiv, Ivo je očeličio u svakom pogledu i moje je uvjerenje: Ivo se istinski, dubinski produhovio. Doista, Ivo nije ušao u zatvor kao Savao u Damask, ali Ivo se vratio iz zatvora kao 

istinski Pavao, pun žara za stvar Božju i ideale asiškog Poverella», postao je «zrno pšenično u komunističkom ‘žrvnju’ za Kristovu pogaču» 

Učitelj novaka

Uprava Provincije odlučila je da za učitelja/magistra novaka na Košljunu  imenuje fra Ivana Perana. U službu je ušao radosno, s visokom ljestvicom duhovnih načela u svim sadržajima i sa svim novacima. Vodio se uzvišenošću redovničkog-franjevačkog poziva i svećeničkoga poslanja više nego li propisima i normama, ali je želio da redovnička stega, u kojoj je on prvi prednjačio, postane iznutra prihvaćeni, a ne nametnuti okvir življenja.

Na prvo mjesto stavio je Euharistiju, kao duhovni temelj na kojemu želi graditi svoju službu učitelja novaka: „Sve me je ponukalo da što prije dovedem Euharistijskog Krista među nas… Uredili smo kapelicu…, tako svakog jutra imamo u novicijatu sv. Misu… Preko dana je mogućnost da novaci učine osobne posjete Svetotajstvu.“

Sve je, pa i briga za doličan ures crkve, trebalo voditi prema tom središnjem ‘poslanju Košljuna’: bogoslužnom, molitvenom. U tu svrhu je u svom radu s novacima redovito koristio košljunske kapelice.

U svoj način odgoja stavlja Euharistiju i Časoslov kao izvor za duhovni rast, a Sveto Pismo kao temelj duhovno-asketskog poučavanja. Važno mjesto je davao tumačenju Pravila i Oporuke sv. Franje, uvođenju u franjevački duh, povijest Provincije i franjevačkog reda. U početku vršenja službe služio se već postojećim autorima u svojim predavanjima, ali je postupno – posvetivši mnogo vremena proučavanju franjevačkih izvora – i sam priređivao skripte za novake. Posebno su vrijedna njegova vlastita promišljanja o Oporuci sv. Franje.           

Važno mjesto u programu novicijata odnosilo se na pripremanje pjevanog bogoslužja. Iako novaci nisu uvijek s radošću pristajali na potrebu takva vježbanja, fra Ivan nije popuštao. Za cjelokupni odgoj mladih redovnika držao je važnim da bogoslužni i molitveni čini budu pripremljeni do mogućeg savršenstva. Želio je da takav odnos uđe u duhovnost i svijest novaka. Zato u takvu poslu nije dopuštao površnost. 

U jednom takvom ‘dosadnom’ poslu novaci su pokazali neozbiljan smijeh, što je učitelja novaka dovelo do ozbiljne opomene. Kroničar-novak zabilježio je taj trenutak: ‘Smijte se’ – prozbori gotovo preneraženo – ‘smijte se još, jadnici. Ja želim izgraditi od vas prave karaktere, čelične ljude, a vi tako’. Smijeh utihne i borili smo se da se napravimo ozbiljni. – ‘Zapamtite – nastavi – ja ne želim polovičnjake i kukavne osrednjake: ili sve ili ništa! Ne kažem da morate biti zgureni starci i histerične bakice; hoću da imate veselja, život je pun svježine sa svim dozvoljenim radostima mladosti’ – i stade žestoko tući šakom po stolu… ‘Oni koji su započeli dobro’ – produži energičnije, ali uvijek tiho – ‘koji su iskreni i pobožni, neka se ne obaziru na bockanje, na blejanje drugih: ‘gle, gle, svečića’. Samo vi naprijed, briga vas što drugi bleje; Bog od vas traži sve, jeste li me razumjeli’ – i odlučno mlatne pesnicom po stolu.“ 

Nakon Drugog vatikanskog sabora uveo je upoznavanje dokumenata istog Sabora, osobito o redovnicima, pri čemu je najviše mjesta dao tumačenju zavjeta poslušnosti, siromaštva i čistoće.  

Zalagao se da se novaci uključe u glazbeno usavršavanje, radi boljeg sudjelovanja u bogoslužju i pobožnostima, te je već od prve godine službe htio da svi novaci vježbaju sviranje i budu uključeni u vježbe za zborno pjevanje, iako su neki od njih negodovali zbog toga. 

‘Dok ja budem, pjevat će se svaki dan. Ono što je Božje mora imati prvo mjesto. Kako vidite, tome i dajemo prvo mjesto: Sveto Pismo, liturgija s pjevanjem, Pravilo. Što učine u novicijatu – učinjeno je!“

 Važan biljeg fra Ivanova rada s novacima bio je pripremanje i izvođenje recitala i scenskih igara o sadržajima što prate liturgijsku godinu, živote svetaca, te tematskih i domovinskih sadržaja. Po prirodi nadaren za takav oblik stvaranja, obilno se njime koristio u radu s novacima. Svi ti glazbeni scenski programi bili su duhovnog sadržaja, te su bili prikladni za odgoj mladih franjevaca.   

Takvi oblici slavljenja Krista ispunjali su ga dubokom radošću, a to isto želio je polučiti i kod novaka. Davao je maha svojim duhovnim osjećajima koji su za njega značili ‘biti kao djeca’ i ući ‘u kraljevstvo malenih’. Redovito su takve priredbe s radošću prihvaćene i od novaka i od redovničke zajednice i od puka. No, bilo je i onih koji su ih doživljavali kao kakve dječje igrarije, ne dajući im pozitivno pedagoško značenje. Fra Ivan je za to znao, ali do kraja života nije odustajao od takvog svetog. U jednoj prilici, božićnoj, osvrnuo se na doživljaje ‘realista’: „Moglo se dogoditi da su nekoji novaci mnogo kasnije počeli ‘djetinjasto’ doživljavati košljunski – novicijatski Božić, jer su im uspjeli pojedini ‘književnici’ dokazati kako je ono neozbiljno, nerealno… I mnogi, postavši ‘realisti’, napustiše i Božić i duh i Red…“ 

Odgoj u novicijatu pratili su i rekreativni oblici: odlasci na šetnje izvan Košljuna i kraći izleti, priređivanje karnevala, razne sportske aktivnosti. 

Na Košljunu je nedostajalo nogometno igralište. Fra Ivan je želio omogućiti novacima da u slobodno vrijeme zaigraju nogomet na igralištu koje bi se napravilo na otočiću. Pri tome je trebalo svladavati opiranje starih redovnika jer igranje nogometa nije bilo dobro viđeno u vremenu kušnje (novicijata), a i među novacima je bila određena podvojenost. Fra Ivan je htio da se ostvarenje tog igrališta izvede u trenutku i na način koji ne bi stvorio napetost mladih novaka i starije redovničke braće. Kada se pak u novicijatu našla najbrojnija grupa novaka, njih sedamnaest, pitanje nogometnog igrališta bilo je neodgodivo. Spomenuta akcija pala je u dan karnevala, pa su novaci igralište nazvali ‘stadion Karneval na Lukinu strništu’, jer je na tom mjestu obično pasla krava o kojoj je Luka vodio brigu. Do tada se za igru nogometa koristio svaki malo širi prostor, najčešće onaj blizu male lučice, uz more, te se često događalo da lopta završi u moru. Budući je i sam bio ljubitelj nogometa, rado bi zaigrao s novacima, a kad se ne bi pojavio na početku igre, novaci su ga tražili da zaigra s njima.

Značajno mjesto fra Ivanova odgojiteljskog rada u novicijatu su imala hodočašća i izleti. Novaci su dobro doživljavali taj ‘putnički’ novicijat, čemu je i sam fra Ivan bio sklon. 

Prema nakani učitelja, izleti novaka trebali su imati evangelizacijsku sliku, svojevrsnu ‘propovijed na putu’. Po primjeru svojega učitelja i novaci su kadikad u redovničkom habitu, poput učitelja, putovali auto-stopom. Za fra Ivana je habit bio Božji znamen u svijetu, te ga je redovito nosio. To je tražio i od novaka, nekad i uz očito njihovo protivljenje. Jedan od njih nije dijelio stav svojega učitelja, pa je o tome zapisao: „Danas smo cijeli dan bili u Malinskoj… Tamošnja župa je imala Nedjelju Dobrog Pastira, molilo se za duhovna zvanja. Iskreno da rečem pjevao sam bez volje… Svugdje su nas ljudi čudno gledali jer smo bili u habitima. Božji zvizdan pripekao a mi u habitima, prilika da se salo istopi. Što ćete, to je običaj koji se ne može promijeniti…“ 

Fra Ivan je uspješno vršio svoju službu. No, ipak je znao pokazati zabrinutost pred pitanjima ustrajnosti novaka u redovničkom pozivu. Kada se pak, usprkos svih nastojanja, našao pred činjenicom odlaska pojedinog novaka, primao je to u čistoj vjeri: „’Gospodine, nek se vrši Tvoja sveta volja! Ako je za njegovo dobro, za dobro Crkve i Reda, nek ostane. Ako ne, nek s Tvojim blagoslovom ode. Ako sam ja kriv za ovu odluku njegovu, oprosti; iz slabosti je. Prihvaćam sve što hoćeš, za spas njegova zvanja’. Ako je pravo zvanje, pobijedit će!“ 

Za vrijeme njegove učiteljske službe na Košljunu, u trajanju od dvadeset i jedne godine, kroz novicijat je prošlo 106 novaka, od kojih su samo tri bila otpuštena, a deset ih je samostalno napustilo novicijat. 

Učitelj novaka na Košljunu bio je do 1966., kada se osjetila potreba da pođe na Poljud (Split), gdje se na Serafski kolegij i gimnaziju upisalo 100 učenika. Bila je nakana da u njih unese glazbenu kulturu, crkvenu i opću, ali i da se uključi u nastavnički kadar gimnazije. U toj gimnaziji proveo je školsku godinu 1966.-1967., predavajući glazbu, filozofiju, zemljopis i povijest. 

Nakon godine dana boravka u poljudskom samostanu, izabran je za gvardijana samostana Male braće u Dubrovniku (1967.-1973.). Prekid s učenicima na Poljudu, ipak, nije bio potpun. I dalje je u poljudskoj gimnaziji – sada kao predavač-gost – bio nastavnik glazbenog odgoja. 

Riječ novaka:„Magister i ja razgrtali smo zemlju po putu oko otočića, usput ćaskali i dogovarali se za Božić. Mnogo puta svojom vedrinom, dosjetkama, uspomenama znao me je razveseliti da se od srca nasmijem“ (fra Josip Selak.). „Bio sam ponosan što smo mi vjerojatno najstroži novicijat od drugih, što smo vjerojatno najzaposleniji i ozbiljno shvaćamo mnoge stvari, to hvala našem magistru“ (fra Damir Cvitić).

Gvardijan i provincijal

U svojoj gvardijanskoj službi u samostanu Male braće u Dubrovniku 

(1967. – 1973.) na prvo mjesto stavio je brigu za dolično obavljanje bogoslužnih čina i raznih pobožnosti u crkvi. Voditelj je nekoliko zborova – zbor odraslih, zbor mladih, zbor djece, te zbor franjevačkih klerika-studenata; često propovijeda; vodi zajednicu Franjevačkog svjetovnog reda; ispovijeda, a često priskače i u drugim duhovnim poslovima u crkvi. Nakon dolaska za gvardijana, založio se da se dozvolom mjesnog biskupa u crkvi Male braće uvede večernja sv. misa, a 1969. uvedena je i misa za mlade u 11 sati. Iako je to zahtijevalo dodatni napor samostanske zajednice, u oba slučaja se pokazalo da su ta misna slavlja postala najposjećenija. 

   Fra Ivan je bez kompleksa s mladima igrao i nogomet, tada u svojim pedesetim godinama života, pa čak i na malim nogometnim turnirima. 

„Malonogometnu utakmicu u svibnju mjesecu 1971. u Sustjepanu sam organizirao zajedno sa fra Peranom na igralištu Šelu koji se za tu malonogometnu utakmicu dotjeravao cijelu sedmicu. Bile su postavljene tribine, obojene vratnice, a domaća ekipa Sustjepana za koju sam ja tada igrao, zaigrala je prvi put u novim, plavim dresovima. Pred prepunim gledalištem, prije početka utakmice, tog 16. svibnja 1971. na Sustjepanu je uz pratnju violine otpjevana Hrvatska himna uz dirigiranje fra Perana. Na svim ovim malonogometnim utakmicama s nama je veoma dobro igrao fra Ivan Peran. Volio je sport, a imao je zavidnu kondiciju za svoje godine, tako da smo mu se svi divili“ (BILJEŠKA: Nikša Violić, Jedno sjećanje na slugu Božjega fra Ivana Perana, u: Glas Grada – 497 – petak 26. 9. 2014.,str. 3

Pored raznovrsnih poslova u vremenu gvardijanske službe, 1971., u pedeset i prvoj godini života s odličnim uspjehom maturirao je srednju glazbenu školu. 

1973. izabran je za provincijala svoje franjevačke Provincije sv. Jeronima. Službu provincijala je obavljao u dva mandata, 1973.-1979. i 1979.-1982.  Izborom za provincijala bio je vezan uz provincijsko sjedište – samostan Svetog Frane u Zadru. 

Iako iz Zadra tada najviše djeluje, svjestan je da je svaki samostan i svaka kuća u provincijskoj zajednici na jednak način njegovo mjesto djelovanja. Stoga naglasak življenja redovničkog poziva ne stavlja toliko na mjesto, koliko na bratstvo u pokretu, prema naglasku sv. Franje: ‘Putnici smo i pridošlice na ovom svijetu.’

Takav fra Ivan krenuo je u brojne žive susrete s braćom u Provinciji, ali i šire u Crkvi u Hrvata. Njegovi brojni susreti, pisma braći, izvješća, dopisi i odredbe, ali i putopisi, ostali su kao otisak njegova služenja provincijskoj braći. 

Kao provincijal sudjeluje na Generalnom kapitulu franjevačkog reda (OFM) u Madridu, 1973. Vrijeme je snažnih vrenja u Crkvi, mnogih otpada iz redova svjetovnog i redovničkoga klera, preispitivanja i stavljanja u pitanje tradicionalnih oblika i naglasaka u Katoličkoj crkvi, što je imalo odraz i u redu Male braće. Fra Ivan na Kapitulu izražava svoja zapažanja i svoje čvrste stavove. 

„Sjećam se da sam članovima našeg coetusa (rad u skupinama Generalnoga kapitula) u onim ‘vrućim’ časovima rekao da je početak puta za Kristom: odreći se samog sebe (Lk 9, 23) i dosljedno, tragedija svih otpada je: ‘Tko hoće spasiti svoj život – robujući sebi – izgubit će ga (Lk 9, 24). A ‘što koristi čovjeku ako cijeli svijet dobije, a sam sebe izgubi ili se upropasti’? 

Ove retke smatram toliko temeljnim da sam ‘Projektu’, koji će izići kao riječ Kapitula, zamjerio da nije dovoljno istaknuo stvarnost i snagu križa Kristova i neophodnost molitve, te je opasnost da ostane odveć zvučan: ‘kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi, ili cimbal što zveči’ (1 Kor 13, 1). Možda će netko dometnuti: to su vrhunci! Da, ali se moramo k njima usmjeriti, makar ih sasvim nikad nećemo dohvatiti. A zar i zahtjev ‘Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski’ (Mt 5, 48) nije jednake težine?“

Smjernice tog Kapitula, upute i odredbe koje su dolazile iz središnjice Reda, ugrađivao je u svoju sliku služenja provincijskom bratstvu. Vjeru drži bitnim polazištem bez kojega je sav poziv besmislen. Vrhunac slavljenja vjere na prvom mjestu vidi u zajedničkoj molitvi, napose u Euharistiji, te u osobnoj molitvi u tišini, u poniznom i zahvalnom klanjanju. 

„Osobnom molitvom ćemo moliti i zaklinjati Gospodina da nam umnoži i ojača vjeru, bez koje je ‘nemoguće ugoditi Bogu’ (Heb 11, 6), a ‘vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvari koje ne vidimo’ (Heb 11, 1). Mislite li, braćo, da je suvišno ovo isticati? Žalosni otpadi sile nas da se o vjeri kod sebe ozbiljno ispitamo po riječi i ‘receptu’ svetoga Jakova: ‘Dokaži mi svoju vjeru odijeljenu od djela, a ja ću tebi dokazati svoju vjeru djelima’ /Jak 2, 18, i čitav tekst Jak 2, 14-18/. Osobnom iskrenom molitvom molimo da se naučimo moliti! 

Ipak, ono što stavljam na prvo mjesto, i što bih nazvao nenadomjestivim, jest osobni susret s Isusom  prisutnim u Svetohraništu. Ni jedan dan ne bi smio biti lišen ovih sastanaka. Tu ćemo se, koliko je to na zemlji najviše moguće, susresti s Gospodinom ‘licem u lice’. Tu se ne može biti dvoličan. Taj susret će biti neprevarljivi ‘kušač’ istinitog vrednovanja čitavog našeg života i rada“. 

Koristi svaku priliku da pohađa provincijsku braću, svaki razlog bio mu je dobar da se jača duh bratstva među fratrima provincijske zajednice.Raduje se s braćom, potiče ih, po potrebi i opominje, uvijek sa željom da se daruju cjelovito u pozivu i poslanju. Zato je često na putu, sad u matičnom krugu Provincije, sad na mjestima izvan Provincije: u Njemačkoj, Argentini, Južnoj Africi. Tamo gdje su braća, tamo je fra Ivanova provincijska zajednica. Na putovanjima je sav u ‘programima’: održati kakav nagovor, predavanje, predvoditi ili glazbeno animirati slavlja, razgovarati o pastoralnom i duhovnom djelovanju, o duhu zajedništva, i sl. U takvom ‘služenju u hodu’ pokazuje se kao putujući radosni navjestitelj, ali i kao budni upravitelj. 

Volio je naglašavati da i tzv. male zadaće, poput ispovijedanja, predstavljaju važno mjesto u služenju ljudima, u što se – u okvirima svojih mogućnosti – i sâm uključivao. 

„Zadar. Ovdje se osjeti što znači ‘služiti’. U svako doba netko dođe za ispovijed – danas je Prvi petak. Biti spreman dignuti se i osjetiti da je svećenički posao prvi posao, to je sva obnova na djelu. Bože moj, kad će se naši ljudi zasititi priča i ‘programiranja’ rada, a osjetiti da je ipak rad na sebi prvi posao? Osjećam i sam radost, kad vidim radost onih bakica sa sela – Bibinje ili otoci – kad si im i nakon ispovijedi rekao nešto toplo i stisnuo smežuranu ruku. Oh, koliko dobra možemo učiniti, a koliko nam dobra i uspjeha može pripraviti onaj blagoslov sitne ženice koja te otpravi i prati: ‘Bog ti dao, dragi naš franjevac…’ A naši govore da ‘nemaju posla’, ‘čekaju apostolat’“. 

S posebnom radošću sudjelovao je u prigodnim spomen-slavljima, nerijetko povezanima sa štovanjem svetaca ili onih koji su bili na glasu svetosti. Posebnu duhovnu povezanost imao je s ‘blaženim’ Markom, svetim franjevcem iz Pupnata, što je za fra Ivana značilo više od prigodne pobožnosti. Sudjelovati u takvim spomen-slavljima za njega je značilo biti s braćom, biti s ljudima. Bile su to prilike da u takvim slavljima prvo sebe stavi pod zaštitu svetih, u ovom slučaju pod zaštitu o. Marka Tvrdeića. 

Takva spomen-slavlja je doživljavao kao prigode da vjernici dožive radost zajedništva u vjeri. Tako se u jednoj proslavi ‘Markova dana’ našao u Pupnatu u dan kad je malo prije početka slavlja prijetilo nevrijeme. Obuzet željom da svi dožive radost slavlja, pred prijetnjom očite kiše, u jednostavnoj se vjeri utekao zagovoru svetom franjevcu: „Sve tamnije: iza 9:00 sijeva, grmi, prve kapi kiše. Oltar spreman, sve okićeno pred crkvom, časne pripremaju… ‘Pokisnut ćete’, vraća me jedna žena… Odem u crkvu; sijevne mi: ‘Oče Marko’, rekoh, ‘bio si uzorno poslušan. Ja sam ti starješina (provincijal). Ako je Božja volja da bude lijepo vrijeme, zapovijedam Ti da to isprosiš’. Okrenem se grobu Markovu i još jednom ponovim, te u crkvi nastavim oficij (molitva časoslova). Dođoše gosti iz Italije, dolaze autobusi iz Stona (2), iz Dubrovnika (2), dolaze vjernici i svećenici, došao biskup. Oblačimo se za koncelebraciju u 10. Ne gledam vani. Svećenici se pitaju: ‘Vani ili u crkvi?’ – Spuštaju na užetima harmonij s kora i nose ga pred crkvu (prema sugestiji fra Ivana). Dakle, odluka pade: vani … Obred svečan: preko 20 koncelebranata, nekoliko svećenika na raspolaganju za ispovijed, zbor, nekoji fotoreporteri… Na kišu nitko ne misli, a sunce nas tako prži da se znojimo“.

Pitamo li odakle takva svježina vjere u fra Ivanovu evangelizacijskom djelovanju? U jednostavnoj i čistoj vjeri u Božju nazočnost, koju hrani molitvama, liturgijskim slavljima, pobožnostima, meditacijama. Stalno je rastao u otvorenosti Duhu Svetom, činilo mu se kao da po prvi put ‘otkriva Pisma’. 

„Duh sve razumije, jer On daje svemu dar govora… ‘Govorili su tuđim jezicima… i svi su ih razumjeli’… ‘Kao što Otac posla mene, ja šaljem vas’. Sve mi je ovo jutros dobilo svježinu, novost, puninu, radost… Otvoriše mi se Pisma. ‘Želio bih živjeti još sto godina’, rekoh dečkima, iznoseći im ove misli pred doručak i pred ispovijed, ‘jer sam tek sad počeo uživati u Pismima koja mi uzradovaše dušu! Duh Sveti je radost i radosna Vijest svima i uvijek! I kao što Otac posla Sina da bude radost i spas svima, u istu svrhu šalje nas Sin! Divno!“ 

Posebne prilike za učvršćivanje braće u vjeri za fra Ivana su bile duhovne vježbe i duhovne obnove. U takvim prilikama činio je sve da se dogodi svečanost i radost zajedništva u vjeri, klanjanje i zahvaljivanje, ali je naglašavao i zahtjevnost kršćanskog ili redovničkog poziva. 

„Kako ćemo ‘zapaliti’ ako sami ne gorimo? Nema ništa od onog plamena voštanica ako mi nismo plamen“. 

A što se tiče ‘duha svijeta’, iako je u mnogome bio otvorena duha i u sebi nosio duboku duhovnu slobodu, fra Ivan se vodio jasnim stavom: „Svjetovnost kojom se hvalimo, postaje ‘antipropaganda’ našeg poziva“. 

Obuzet je dubokom željom da braću i sve ljude vodi k početniku i dovršitelju vjere, Isusu. Takvo duhovno uzdizanje ostvarivalo se u dnevnom hodu njegovog redovničkog života u pokori, na koju – kao provincijal – ne prestaje pozivati braću, jer ju je smatrao važnom za franjevački poziv. Potičući braću „neprestano moliti i nikada ne klonuti“, pozivao ih je da se s pogledom na sv. Franju uvode u bitni smisao pokore: „Božja dobrota koja ljude dovodi do obraćenja dala je bratu Franji da započne činiti pokornički život, i okrenula mu je u duševnu i tjelesnu slast ono što mu je prije izgledalo gorko; temeljito mu je obnovila vjeru, i on je započeo živjeti po svetom Evanđelju“. 

 I u odnosu prema mladima djelovao je daleko iznad puke dužnosti. Ono njegovo ‘biti s braćom’, ovdje je imalo posebno važno značenje: „Tu nema šale: sav dan za njih! Ustrajno sam ih pitao: ‘Da li su spremni i svjesni da ne stvaraju svoj franjevački život ni svoj redovnički život, nego apsolutno i potpuno predanje i smrt po zavjetima? Mladi franjevci moraju se razlikovati od svojih kolega u svijetu.“ 

„Prva i istinska proslava je: ‘Krist će se proslaviti u tijelu mojemu…’  Što smo dosad na tome učinili? Što radimo, i što ćemo još učiniti?“ 

„Nije pitanje jednostavnog popuštanja ili udovoljavanja mladima, nego je pitanje razboritog produhovljavanja! Nikad konačno ne rješavahu dekreti ni ukazi, nego usvajanje i razumno, vjerom prožeto prihvaćanje, što treba postom i molitvom pripravljati, a treba biti i osvjedočen da svaki starješina ili predstojnik mora biti spreman u beskraj slušati najbesmislenije gluposti, kao što je majci prirodno prati pelene“.    

U svemu autentičan i u duhu slobodan, svoj način služenja je do kraja vršio radosno. Takav ‘stil’ u vršenju službe poglavara nije svima bio po volji. Mada je nerijetko bio gledan kao ‘nerealan’, kao onaj koji ‘nije na zemlji’, fra Ivan je postojano ostajao ‘svoj’, što znači Božji, Kristov, u duhovnoj slobodi, i to ga je stalno ispunjalo radošću: 

„Ljute se na mene da ne vidim probleme i da nemam problema.
Ljute se, da nisam nikad ljut.
Ljute se da mi je osmjeh uvijek na usnama.
Ljute se kad nalazim da mi svi žele dobro.
Ljute se kad velim da mi Velebit ili Lovćen nije dopustio ni novine pročitati: sasvim me zaokupiše, a ja sam u njihovu društvu uživao; ponavljao sam: ‘kako je to divno…’, i onda napisao: Jutarnje pohvale. A kad sam to napisao, onda se javilo i namreškano more podvelebitsko – planinski kanal i zelenkasta površina boko-kotorskog fjorda – a potom se oglasi i drveće: golo ili u lišću, pa potom kamenjar s ostacima snijega u visini, pa prestrašena grlica što prhnu, a ja svemu govorim: Hvalite Gospodina i  zahvaljujte mu! – i sâm zahvaljivao i radovao se, i ogledajući se po autobusu molio za vjeru koja ponovo rađa, za nadu koja ozaruje, za pokajanje koje milost ljubavi doziva, za ljubav koja pobožanstvenjuje, za sebe i za sve svoje suputnike…
Ljute se kad rekoh da se dnevna dužnost ne može zadovoljiti u pet minuta molitve, nego u neprestanoj molitvi…
I ljute se, i ljute se, … i ljute se…
A ja osjećam da bih bio neiskren kad bih rekao da nisam sretan, kad mi osmjeh ne bi uvijek bio na usnama, kad bih trebao pjevati žalopojke nad problemima koje ne vidim. Dakle: ljute se što nisam neiskren?
A kako bih vidio probleme, kad mi Gospodin reče: Baci sve svoje brige na mene; brige, čitaj: probleme!
I zar ne bi bio grijeh ne poslušati?
Zar ne bi to značilo u Gospodinu sve drugo vidjeti, a ne vidjeti ono što On jest: Ljubav? Otkud smijem imati probleme, kad me Bog ljubi, i kad nas sve ljubi?
I jedini je problem: ne osjetiti blizinu Ljubavi. I jedino što me u svemu mora voditi: učiniti vidljivom blizinu Ljubavi. I ja to nastojim iskrenim, jednostavnim, djetinjim predanjem osmjehu Ljubavi; i molim da na meni i po meni bude vidljiv nebeski osmjeh Ljubavi“.

Iako su ga nekoja braća uzimala za ‘duhovnog sanjara’, pred pitanjima u vršenju provincijalne službe pokazao se posve realnim, te je u Izvještaju na provincijskom Kapitulu 1982., na završetku svoje provincijalne službe, mirne savjesti mogao napisati: „Možda će se nekome ovo navođenje učiniti pukim i suvišnim nabrajanjem. Ja sam dužan reći zašto sam to iznio i u čemu vidim opravdanost takvog postupka i tog iznošenja: Izjela me revnost za dom tvoj (Ps 69, 68). Smatram da nam to mora biti osnovno načelo; Dom Gospodnji je Narod Božji, ali i sve što je s Božjim narodom povezano: liturgija, crkva, zborovanja, hodočašća, proslave, sakramentalni i molitveni život. I zato sam, kolikogod sam mogao, nastojao sve susrete i sve proslave i sve godišnjice pripraviti duhom, molitvom, bdijenjima i duhovnim susretima“. U istoj prilici ujedno je mogao braći izreći poseban poticaj: „Mogu reći da sam se čitavog vremena svog služenja u službi brata provincijala nastojao voditi načelom: obnoviti sebe, dakle, prepustiti da se Isus Krist domogne čitavog našeg ja, da bi ga naš ja mogao ižarivati, jer onda više ne živi moj  ja, nego Krist, koji je sve u svemu“. 

„Odlučno velim: može se i danas ne posjedovati, može se biti siromah i može se ne biti rob novca; može se čisto i djevičanski živjeti, i po svojim zavjetima… svima i svakome i na svakome mjestu to svjedočiti“.

 „Sve ljudske ustanove, zakoni, upute, poticaji, susreti, mogu se obnoviti i dovesti do vrijednosti svetošću!“
– citat sv. Filipa Nerija koji je fra Ivan često koristio

Vodič – Košljun

Nakon službe provincijala ponovno biva imenovan za učitelja novaka na Košljunu. Tu službu vrši u trajanju od deset godina (1982.-1992.), ali ostaje na Košljunu sve do smrti. 

Košljun u ovo vrijeme dobiva novu dimenziju: postaje duhovna oaza u kojoj se počinju održavati duhovne vježbe, ali i mjesto koje počinje privlačiti brojne turiste i posjetitelje. Za svojeg dugog boravka na Košljunu – u ovoj posljednjoj fazi dvadeset i jednu godinu – fra Ivo je pravi duhovni animator: dnevno animira bogoslužje Časoslova i Euharistije, priprema redovita i prigodna molitvenaslavlja. „Zvanje Košljuna: svim srcem i svim moćima obavljati svetu službu; liturgijski i molitveni život, dubokom sviješću da po nama i kroz nas sve kliče, slavi Boga i moli Njegovu milost. U susretu s ljudima očitovati čovjekoljublje Boga našega Spasitelja po bratu Franji, koji je osobno blizak svakom čovjeku.“

1986. imenovan je za profesora crkvene glazbe na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci. Zbog te i drugih zadaća izvan Košljuna naučio je voziti motorni samostanski brod. U takvim vožnjama bilo je zgoda, pa i nezgoda, što neizostavno tvori autentičnu sliku ovog franjevca: „Tek što ne kiši. Sâm krenem na Punat: ne bude li kišilo – proslijedit ću auto stopom; bude li kišilo, autobus u 13:00. Sredim motor, otputujem, i vani preko stepenica. Nikad na najdonju, a sad na najdonju. Skliznem, i u more do pojasa. Držim se za obalu i motor. Teško bi se izvukao, a da ne zaplivam. Pozovem dvoje prisutnih i izvuku me. Kako sam imao habit oko pojasa zabačen, habit se uopće nije smočio! Hvala Bogu! Presvučem se kod Senkićevih: nešto Ivova, nešto Marijanova, i auto stop. U 15:00 sam u Rijeci!“

Fra Ivan je četrnaest godina obavljao službu profesora crkvene glazbe, sve do svoje osamdesete godine života (do 2000.). U Rijeci je, uz to, odlazio u župu sv. Nikole Tavelića gdje je redovito pomagao u vođenju pjevačkog zbora.  

Prigodom proslave 100. obljetnice prve hrvatske gimnazije na području Istre i kvarnerskih otoka (‘Collegium seraphicum Bonaventurianum‘)  na Košljunu 1994., postavlja pitanje aktualizacije: što slavljenje obljetnice može značiti za naše (košljunsko) poslanje danas? Želio je da ovaj događaj  posebno odjekne u školama otoka Krka: „Ovdje započe naobrazba mnogih intelektualaca, znanstvenih radnika i dušobrižnika sa otoka Krka ili na otoku Krku. Otud poziv školama s otoka da upoznaju ovu duhovnu oazu s koje je ižarivao zdravi duhovni sjaj i žar vjere i patriotizma.“

U živoj dosjetljivosti i pun redovničkog žara, razradio je strategiju sa školskim krugovima otoka Krka za ostvarenje takve ideje. Ta inicijativa je svesrdno prihvaćena i od redovničke košljunske zajednice i od upravitelja škola na otoku Krku. Njegovim zalaganjem, od 1993. uspostavljeni su Godišnji susreti osmih razreda  na Košljunu, gdje se na osobit način ostvarivao program Kulture mira i brige za stvoreno. 

Taj program je usmjerio na završne – osme – razrede osnovnih škola na otoku Krku. Svake godine bi se odabrala tema s područja Kulture mira i brige za sve stvoreno, koja se kroz školske i vanškolske radove pripremala: sastavci, pjesme, glazba, razmatranja. Konačnicu bi sve dobilo na Košljunu, gdje bi se obično kroz mjesec svibanj našle grupe osmaša koje bi prezentirale svoje radove, a istodobno bi to bio susret u kojem bi se sa strane košljunskih redovnika učenicima prenosilo teme iz života sv. Franje i franjevaca na Košljunu, prikazalo bi se duhovno i kulturno bogatstvo Košljuna i otoka Krka, priređivale bi se sportske igre: nogomet, košarka, trčanje… Fra Ivan je taj duhovno-kulturalni dodir s učenicima otoka Krka ostvarivao i godinu dana prije svoje smrti. 

Izvješća učenika o tim susretima i programima sjajno ocrtavaju fra Ivanov lik: „‘Zanimljiv susret’. Ujutro oko 9 sati došli smo na Punat. Ukrcali smo se na mali brodić. Bili smo spremni za pokret, ali tada uskoči u brodić uvijek nasmijani pater Ivan Peran. Cijelo vrijeme je govorio ili gestikulirao rukama sve dok nismo došli na Košljun. Kad smo došli, počeo nam je pričati o povijesti Košljuna. Ušli smo u atrij i održali priredbu, a on je sretan gledao i slušao pjesme kao da će zapjevati, iako ne zna riječi. Ima oko osamdesetak godina, a okretan je i živahan kao da ima dvadeset. Voli pričati o kulturnim znamenitostima Košljuna i o njihovoj starosti: „Ovo vam nije jako staro, samo četrdeset milijuna godina!“ ili: „Ovaj križ sam nosio na zadnjem hodočašću oko Košljuna, ‘malo’ prije no što ste vi rođeni, godine 1936.“ 

 U ozračju spomenute proslave izišao je i jedan drugi plod što ga je pokrenuo fra Ivan: osnivanje pjevačkog zbora osnovne škole ‘Fran Krsto Frankopan’ u Puntu, kojega je fra Ivan ‘krstio’ imenom ‘Vedra budućnost’, s prisjećanjem na ime košljunskog Zavoda ‘Bonaventurianum‘, te zbora ‘Mir i dobro’. 

Fra Ivan je davno uočio da svi posjetitelji snažno doživljavaju pohod Košljunu. No, nadasve ga je dirala činjenica da se svi posjetitelji dobrohotnom znatiželjom raduju živim fratrima. Zato košljunska zajednica želi očitovati i duhovnu i vanjsku franjevačku nazočnost, u redovničkom odijelu i bratskoj gostoljubivosti. Upravo je on bio pogodan fratar za taj novi oblik evangelizacije: primanje i vođenje posjetilaca Košljuna, kojih godišnje biva i nekoliko desetaka tisuća, sa svih strana svijeta.

Na sve je kontinente ‘odaslana’ slika dočeka i ispraćaja košljunskih gostiju, slika fra Ivana kako raširenih ruku i radosna lica, u znak pozdrava, svjedoči o miru i dobru franjevačkoga otočića.   

I za ovaj posao imao je posebne darove: spontanu vedrinu u komunikaciji, sposobnost sporazumijevanja na više svjetskih jezika (talijanski, engleski, francuski, španjolski, njemački, slovenski, ako je potrebno i latinski) i glazbeno znanje koje je sretno uklapao u vođenje grupa. Nakon tumačenja – uvijek s duhovnom komponentom – pošao bi do orgulja i odsvirao bi kakvu fugu ili slobodno muzicirao. Djeci i mladima – učenicima ili studentima – posvećivao je veću pozornost: 

„Jedna grupica, par njih… Zaustave se: – Neki misle da je vaš život lagan… – Nasmijem se: ‘Treba mnogo nastojati, i to svaki dan, da bi takav postao. Ali ne postaje lagan zato što bi bio lagan i bez interesa, nego zato jer se učimo ljubiti taj život… – Taj život… Kako mislite? – Život darivanja svakom čovjeku, bez razlike; konkretno: ovog trenutka vama. Darivamo vam vrijeme; radost da se vi veseliji i zadovoljniji osjetite; da iskreno ne čekam kako bih vas se otarasio, jer me ‘nešto čeka’… Ovog časa, čekate me samo vi! Pogledaju se međusobno“.

Kroz čitavo vrijeme svoga boravka na Košljunu, nije prestajao raditi na kulturno-glazbenom napretku otoka Krka. Zahvaljujući svojoj predanosti u tom smjeru, dobio je i nekoliko priznanja i nagrada. Odlukom predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana, 1998., primio je i odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi.

Završne godine života provodio je u jednako živoj svježini duha i duhovnosti kao i prethodnih godina. Tek je njegovo fizičko kretanje – zbog šećerne bolesti i amputacije  prsta noge 2001. – bivalo sve ograničenije. Fra Ivan nije davao važnosti svojim fizičkim poteškoćama, nije se tužio na ‘križ’. Ipak, bio je primoran obaviti i koji zdravstveni pregled kod specijaliste u Rijeci, 2002. Bilježi da je tamo putovao auto-stopom. Tako i u svojoj 82. godini života brižno čuva svoju franjevačku jednostavnost i zaljubljenost u siromaštvo, u ovisnost o drugima.     

U svojim novim granicama svejedno je aktivan, sve prati i mnogošto bilježi u svoj Dnevnik, a u tim časovima je i kroničar samostana. Ako je doduše njegovo fizičko kretanje umanjeno, njegov duh je, čini se, još življi. Pored bilježenja meteoroloških podataka, u prvom redu vjerno bilježi važne događaje u samostanu, ne zaboravljajući poslove oko materijalne obnove samostana. 

Uvijek otvoren širokom spektru događaja, s radošću je zabilježio zagrebački doček ‘zlatnim rukometašima’ iz Portugala, a istu radost izražava i u bilješci o ‘zlatnim’ pobjednicima u skijanju, Janici i Ivici. S druge strane, bilježi da je u Beogradu izvršen atentat na predsjednika Srbije Đinđića, ili da je 20. ožujka 2003. započeo rat u Iraku, i tako redom.    

U tim danima je još uvijek uključen i u ispovijedanje po otoku, i u vođenje duhovnih obnova članovima Franjevačkog svjetovnog reda (FSR) na Puntu.

Ozbiljno pogoršanje zdravlja dogodilo se mjesec i pol dana nakon aktivnog fra Ivanova sudjelovanja u slavlju sv. Antuna na Košljunu. Upravo u tim danima košljunska i provincijska zajednica se pripremala da svečano obilježi šezdesetu obljetnicu svećeničkog ređenja fra Ivana i još trojice njegove redovničke braće: fra Mavra Velnića, fra Jerka Valkovića i fra Dinka Vlašića. U programu slavlja za 1. kolovoza, pored svečane Euharistije, bio je predviđen i veliki koncert zborova otoka Krka pod ravnanjem maestra Ivice Frlete. No, dogodilo se drugačije: fra Jerko je zbog pogoršanja zdravlja odvezen u riječku bolnicu dva dana prije dogovorenog slavlja, a fra Ivan samo dan uoči istog slavlja. Kroničar samostana je zapisao: „Po običaju u sakristiji imamo Misu u 7 sati. O. Ivo nije došao. Tu je bio i o. Provincijal. Pri koncu sv. Mise stiže i o. Ivo bez pasca i bez kapuca: izgledao je veoma loše i izgubljen… O. Provincijal je sve spremio i pomogao mu doći do kraja sa sv. Misom. Veli da je o. Ivo jedva izdržao… Nije bilo za čekati. O. Gvardijan ga je hitno odvezao u Rijeku… Liječnici su ustanovili tešku anemiju, pa će morati ostati barem petnaest dana na pretragama.“ 

Tako su se dva slavljenika dijamantnog svećeničkog jubileja našli u istoj bolnici. I dok se fra Jerkovo zdravlje nešto popravilo, te se vratio u samostan, fra Ivan se našao u teško pogoršanom zdravstvenom stanju. Spomenuti jubilej se svejedno obilježio održavanjem velikog koncerta slavljenicima u čast. 

Bolničke pretrage su pokazale da fra Ivan boluje od malignog tumora na debelom crijevu. Operativni zahvat obavljen je 14. kolovoza 2003. Nakon urednog postoperativnog liječenja u bolnici, odvezen je u Split, u samostan na Poljudu, gdje mu je mogla biti pružena dolična medicinska njega.

Svega dvanaest dana je prošlo od dolaska u Split do njegove tjelesne smrti, 14. rujna. U svojim posljednjim danima fra Ivan se pretvorio u riječi zahvalnosti svima koji su ga okruživali, braći-fratrima i časnim sestrama, onima od svoje rodbine, i onima koji su ga njegovali. 

Fratrima koji su mu dolazili govorio je o svojoj novoj knjizi, o ‘trećoj’, kako je naglašavao (dvije su objavljene: ‘S Kristom i u smrt’ i ‘Mali cvijet iz Istre – fra Bernardin Tomašić’). Par dana prije smrti ‘otkrio je naslov’ te knjige, kad je provincijalu – podigavši ruku s istaknutim kažiprstom – kazao: ‘Znaš, ja sada živim novi život s Kristom’. 

Gvardijan poljudskog samostana, fra Frano Delić: „Bila je lijepa, sunčana rujanska nedjelja, blagdan Uzvišenja svetoga Križa. Prije podne primio je sv. Pričest. Poslije podne u posjet su mu došle sestre sa svojim muževima. U opuštenom raspoloženju i razgovoru ostali su cijelo popodne, do večere. Poslije večere fra Ivo je pošao u krevet, na počinak. Kako sam ga običavao pozdraviti svaku večer prije spavanja, tako sam htio učiniti i ovu večer. Došavši u njegovu sobu, tamo su već bile časne sestre koje su radile i prebivale u našem samostanu, također su ga došle pozdraviti. Njegovo stanje bilo je stanje čovjeka koji je umoran i želi zaspati. Predosjećajući da se nešto događa, predložili smo mu da molimo krunicu, na što je rado pristao. Upalili smo svijeću, i on je s nama molio, ali isprekidano. U jednom trenutku je izdahnuo, kao da je zaspao. Ugasio se kao dogorjela svijeća. Našao je svoj smiraj, sadržajno ispunio svoj zadnji dan, kao i svoj život, predan u Božje i Marijine ruke.“ 

Sprovodno slavlje obavilo se na Košljunu 18. rujna, a predvodio ga je krčki biskup mons. Valter Župan. U koncelebraciji je bio riječki nadbiskup, mons. Ivan Devčić, nekoliko provincijala i provincijalki redovničkih zajednica, mnoštvo redovnika, dijecezanskih svećenika i redovnica, te vjernika, nikad u tom broju viđenih na Košljunu u jednom slavlju. Tu sliku posebno je obilježilo „preko sto i pedeset svećenika-koncelebranata.“ 

Mons. Valter Župan: “Duboka vjera i duhovnost, izrazita jednostavnost, poniznost i prisnost, siromaštvo kao sloboda od navezanosti, potpuna raspoloživost za Božje stvari, radosno življenje u svojemu pozivu i poslanju, kod oca Ivana upućuje na zaključak da je od svoje mladosti težio i odlučio biti uvijek i svima što vjernija slika Isusova.“ 

Fra Bonaventura Duda: „’Ja ga smatram čovjekom sveta života. I već sada potpisujem molbu da u svoje vrijeme, što prije, započne njegova kauza (postupak za proglašenje blaženim i svetim)’. Nakon tih riječi svi prisutni su spontano zapljeskali, što je zaista neuobičajena gesta na jednom sprovodu, ali također i pokazali u kojoj je cijeni o. Ivo bio u očima ljudi i što oni misle o njemu.“ 

U cjelovitom programu sprovodnog slavlja, posebno je došla do izražaja fra Ivanova skladba ‘In cruce salus’ (‘U križu je spas’), koju je uglazbio samo godinu dana ranije, tada za prijenos posmrtnih ostataka krčkog biskupa dr. Antuna Mahnića iz Zagreba u krčku katedralu u studenom 2002. Tako je pobožni štovatelj Križa, fra Ivan, koji je po daru Providnosti umro baš na blagdan Svetoga Križa (14. rujna 2003.), znakovito bio ispraćen svojom skladbom o Križu. 

Autostoper

Prošlih dana me na Puntu dječaci – krizmanici – usput upitaše, smiješeći se: „A gdje vam je auto?“ – Ja putujem autostopom, odgovorim.

Dobri ljudi me prihvate, pa odvezu i više nego ih zamolim. Sve mi to govori kako je Bog dobar i vjeran, kako uslišava sve naše molitve. Kad me uslišava u malim stvarima – stopiranja – koliko će više svojega DUHA dati onima koji ga traže? Duboko sam uvjeren da ove usluge – stopiranje – čine zato da olakšaju svoju dušu, uvjereni su da će im se na dobro uzvratiti ono što učine svakome, a posebno fratru.

Više puta se pitam: Kako ljudi doživljavaju fratra u habitu? Pa i na cesti, i na predavanju? Mnogi su mi i rekli da im je vrlo simpatično vidjeti fratra kako stopira. Konačno, to je PROŠNJA, MOLITVA, ovisnost o dobroti BLIŽNJEGA, a opet sa strane naše DARIVANJE, i to obilno! „Nikad vam ljudi ne mogu učiniti toliko dobra, koliko vi njima“, reče sv. Franjo.

Nekad kola projure. Kad prođu uza me, pogledaju, i vraćaju se k meni. Hvala Bogu! Ljudi žele susret. Ustvari: i podsvjesno traže Boga, to je očito iz razgovora.

Iza objeda autostopom do Rijeke. Vozač. Čovjek zrelijih godina, pripovijeda kako sam ga podsjetio na njegova pokojnog oca. On je u starosti stopirao, ne zato da zaštedi novac, nego da se upoznaje i susreće s ljudima.

Auto-stop do izlaza za Malinsku… Kombi… Stopiramo… RTV Zagreb… Idu snimati u Krk neku dječju emisiju. Hrvatski književnik – pjesnik Mladen Kušec s ekipom koja je već snimala na Košljunu. On još nikad nije bio. Iz razgovora se oduševi i odluči snimati na Košljunu. Uzima mene kao glavno lice uz jednu djevojčicu (10) Sandru. „Trebat ćete biti bez svoje haljine (habita)…“ „Košljun bez ove haljine?…“ – začudim se. Prihvatio je. Ovako ćemo.

NAKON NEKOLIKO GODINA:

Iz Rijeke – s Pećina – autostopom. Sami zaustave. Tko, Mladen Kušec s gospođom i još jednim parom! Davno se upoznasmo kod snimanja dječjih emisija na Košljunu. I sad odlučiše doći na Košljun nakon što obave posao u Omišlju i Njivicama. I došli su popodne, te se čestito napričasmo.

Drugi događaj kao iz priče, no ipak stvarnost. Skočim trenutak na Punat, odmah natrag. Odriješim motor. Talijan s gospođom: „Ima li na Puntu samostan?“ Pokažem na Košljun… Pred 25 godina – 1964. su jednog fratra vozili kolima iz Zadra… To sam ja! Koje iznenađenje! Sjećaju se da sam bio u zatvoru, da sam magister novaka… i još mnogo toga! Ona se sjeti i prezimena: PERAN. Ja se također sjećam svih pojedinosti… I fotografskog aparata koji izgubiše i nađosmo ga… i razgovarali latinski – ona profesorica latinskog jezika… Iz Vicenze su. I dobili su dvije djevojčice, sad već odrasle; preporučili se onda u molitve… On bio nogometaš… sve se sjećam. Objedovali pred 25 godina u Karlobagu… Uzeo sam ih na Košljun, bili na objedu. Veselje! 

A PRIJE 25 GODINA:

Dobar dio puta do Senja stopom – s klima uređajem, a od Senja do K. Starog s mladim parom Talijana, opet klima uređaj. Zaustave kod ‘Vila Velebita’. Naruče piće… „Ne treba plaćati, kad su s vama“ – reče gostioničar, nudeći mi da uvijek svratim kad prođem. Zaustave opet iza Karlobaga na kafu… Jednako: „Prevedite im: kad su s vama, ne treba plaćati…“ „S kime mi to putujemo, kad ne treba platiti?“ – pitaju. „S jednim jednostavnim franjevcem“, rekoh.

Do Dunata turističkim autobusom, do Krka s jednim iz ugostiteljstva, do Malinske s mladim parom iz Verone. Oduševljeni za franjevce. Prebace nas i dalje da lakše uhvatimo za daljnji put. Do mosta s jednim iz Omišlja. Prebaci nas na most, jer „tamo svi moraju stati pa ćete se lakše orijentirati“. Do magistrale sa Zagrepčanima, do Novog Vinodolskog sa starijim čovjekom što dolazi iz Kraljevice, gdje mu je žena nepomična već 8 godina! Sretan da nam se mogao izjadati. Obećamo moliti za njega i nju. Do Primoštena sa ‘ribarom Antom’, mlad čovjek što prevozi ribu za prodaju u Rijeci. Vjernik, sretan što nas može voziti. Molismo KRUNICU u hladnjači.

Zaustavljam. Zaustavio jedan s jačim kolima. „Za Punat?“ – veli. Da, rekoh, ali ću prije kratko svratiti u Krk. Nisam znao da smo trojica. Uz šofera i mene, POKOJNIK s Punta koji se nesretno utopio i tragali za njim više dana. Danas će ga pokopati u Puntu. 

„Zaustavit ćemo za tren oka u Kraljevici, moram u bolnici vidjeti djeda; samo tri minuta…“ Zaustavismo se. Izišao je. „Da li je ovaj čovjek – vozač – lud, ili bolestan ili pijan? Od skretanja vozi zabranjenim pravcem, a malo prije me skoro razbio…“ – tako mi dođe čovjek srednjih godina… Nemam što reći, jer je istina da je tako vozio. „Reći ću mu“ – odvratim. Došao je, stvarno, nakon par minuta. „Čudne su ove uličice, reče… A zbilja ne valja piti,… čovjeka prevari društvo… osjećao sam da nije volan kako treba…“ govorio je kad krenusmo. Razabrao sam da mu je rekao onaj.

1. Do Dunata. 2. Do Malinske. 3. Do Senja… 4. „Velečasni, s nama!“ „Do Kaštela…“ – rekoh. On ide u Kaštela… „Uzeli smo vas, jer ćemo imati sreću s vama“… I imali su: na zavoju Ražanac – Zadar: AKROBACIJA! Kao što se vidi u reklamama! … Što? Ništa! Čudo! – Globa? Policija… Kad vidješe mene, samo upozorenje: „Cesta nije trkalište…“ – Vozi i dalje do 170 km!…

Naš čovjek nas uzme do Rogoznice. Zaustavi ga milicioner i oprosti mu kaznu što nije svezan „jer su unutra dva sveta čovjeka“, reče milicajac. U razgovoru zaboravi se vozač; kad pogleda benzin, još malo… Hoćemo li izdržati do Karlobaga (još preko 30 km?)… Preporučim se sv. Josipu… Teško će itko vjerovati: stadosmo u Karlobagu pred pumpu, motor se ugasi! Do zadnje kaplje! Hvala Ti sv. Josipe! Gledamo se – nasmijani.

Na brzinu pripremim najnužnije, i za Bašku: do Dunata. Od Dunata sa dva mlađa Nijemca, neki kamionet. Sprijeda mjesta za trojicu, otraga u karoseriji nekoliko modela za šport po moru: onaj brzi ‘motocikl’ i još nešto, te motor kotači. Dakako, i gajbe pića – piva… Vozi, ali vozi! Posebno niz Treskavac prema Baški. Češće se preporučujem po zagovoru Majke Božje i sv. Josipa. Sebe i njih. Iz Hannovera su. Računam, kad su odonud sretno stigli, valjda će i do Baške… 

Objedujem, i dalje. 4 mladića iz Zagreba, idu za Pag. Više puta sam se pokajao zbog prebrze vožnje. Vele da su u četvora kola, i da su neki odmakli „jer voze kao KAMIKAZE“!

JEDNA SLIČNA SLIČICA IZ AUTOBUSA:

„Sad ćemo vidjeti sve ko iz aviona“, ponosno će brko. Istoga trenutka sam ugledao i debelo more, i Bokokotorski zaljev i pistu Tivta, ali doista kao iz aviona, jer ispod sebe nisam vidio tla, jer sam u autobusu sjedio s desne strane. Bilo je divno, ali i stravično. Sad mi se učinilo sa se brđani na vrhu posljednji put osmjehnuše, i u tom smiješku okameniše, te ostadoše i dalje na straži u Gori Crnoj, a ja sam počeo silaziti niz serpentine označene brojevima: eno broj 25! Nema kud kamo: Preporučio sam se Bogu, i predao u ruke crnogorskog šofera. A on je vozio… Bože, ma kako… A svaku serpentinu na okuci u jednom okretu savladava, iako je ‘Tarin’ autobus prilično podugačak. Aha, Bog me uslišao! Vidim kako se muči na okuci pred nama kamion s prikolicom, sad moramo polako za njim. Nisam ni dovršio ‘zahvalu’, naš ga već obišao, i nastavio trkom… 

Krenuo sam u 8:30. Negdje susretosmo slupan auto, a iza Brista strka. Nekoji auti već zaustavljeni. Zaustavio se i naš. Dignem se, provirim: desetak-petnaest metara pod cestom, djelomično na suhu, djelomično u moru, ležao je golemi kamion s prikolicom s kotačima u vis. Izletio sam vani; odozdo se čulo zapomaganje. Šoferi su se spuštali niz strmi zid i željeznim polugama pokušali osloboditi pritješnjenog šofera. Gledao sam kud bi sletio dolje… Nekoliko udaraca velikim batom, i odvaljeno je toliko kabine da se šofer izvukao. Krvav je, ali može na noge, i pri svijesti je… Onda klone i jauče. Pograbiše ga u deku i pokušaju iznijeti, teško ide zbog strmine. Skočio sam s druge strane, pružio ruku, drugi meni, i tako ga lančano iznesemo na cestu, i odmah u jedan kombi: u bolnicu. Možda i ne bude kobno. Odmah sam molio krunicu za siromaha. 

Stopiram kod  nadvožnjaka za Metković. Crvena kola. Šofer sâm. Stranac je. Projuri. Čuvaj ga Bože, rekoh. Tako obično popratim sve koji me mimoiđu. Ne čekam dugo. Prst gore. Zaustave dvojica u kolima. Idu za Split, a i dalje. Domaći. Čavrlja se o vrućini: 

  • Nije vam vruće? – upita jedan, vidjevši me u habitu.
  • O, i te kako! – odgovorim.
  • Zašto sebi ne olakšate?
  • Želim pokazati da se može podnijeti i vrućina i mnogo što…

Podgora! Postajem pozoran. Lagano vozimo… Udes… Ma, jest! Gledam pažljivije: jest, to je onaj crveni koji je kod nadvožnjaka projurio… Zaželio sam mu: ‘Čuvaj ga, Bože’!… Ljudi se skupili. Čini se da je udario u desni zid. Zašto? Izgleda da nije teže. Pođosmo dalje. Ja ga ponovo preporučim Bogu, a za sebe zahvalim…

Evo drugoga, ‘Ledo’ – sam je, prst u zrak. Može? Izvolite. Kamo: ja prema Orebiću. – Ja preko Kune u Trpanj, pa kasnije – oko podne u Orebić. Dobro je, snaći ću se. Plemenit je, mlad čovjek, iz Dubrovnika. Juri da je divota. Pričamo o svemu i svačemu. Dolazimo u Pijavičino: „Idem drugim putem u Trpanj, zgodnije mi je“, veli. A znadem, to je zato da mi još više iziđe na ruku, da me dovede svega desetak km od Orebića. Tek 10:05, a mi već pred Orebićem. Izvadim za kafu – nikako neće. Hvala Bogu. Krunicu u ruke i za njega i njegove. Tek što počnem, eto W-vagen kombi, šestorica unutra: tri mladića i tri djevojke, dakako ‘kosati’, a one u kostimima. Odmah me uzeše i sa mnom su vrlo skladni. Razgovaramo njemački. Mislili su ostati na Orebiću, ali kako sam im pripovijedao o Korčuli, odlučiše se na Korčulu. 

S jednim do Bakra, s drugim, JEHOVINIM SVJEDOKOM, do skretanja za most. Nije nasrtljiv, ali se tuži da ga nerado primaju i slušaju kad im naviješta. On je, veli, đakon. Zahvali mi za društvo i RAZGOVOR.

Od Zadra? Slučaj đakona Filipa: Slovenac, mlad, oko 30. Nekršten… Rastavljen, a kod žene dijete. Iznosi svu svoju povijest, od roditelja pa dalje. Sinkretist… Spojio bi sve religije. Zanosi ga Indija, hinduizam. Piše, i na kazetama izdaje priče za djecu u hinduskom duhu… Vrlo je pozoran i na moja razmišljanja. Daruje mi kazetu što ima uza se. „Ipak, nemojte pred vašim dječjim zborom, da im ne bi smetalo. Vi je poslušajte, vas neće zavesti…“ Ovako nije imao prilike razgovarati, reče nad Krnjevom kad sam izlazio. Želio je moju adresu, da mi se javi. Osjećao se kao ‘sretno razoružan’ od svojih ideja. Višeput sam mu istaknuo kako ide prema KRŠTENJU jer želi vršiti Božju volju. Ispovijeda kako ipak nije dobar, iako želi MNOGE USREĆITI, jer ne ŽIVI kako govori… Navečer sam zahvalio sv. Josipu što ih je mnogo prohujalo dok sam stopirao na izlazu iz Zadra; čak su nekoji i zaustavili, ali su išli blizu; a poslao je OVOGA! Slava Tebi, Kriste.

Nijemac – evangelik koji me prošlog utorka vozio iz Kraljevice do mosta, a išao je u Crikvenicu i sam je zaustavio da me uzme – obećao je doći na Košljun danas. Bio je, snimao Službu Božju (video – kamera). Oduševljen je. Zaustavim ga na objedu, i tu bijaše ‘jedan jezik’ uz cvijeće i Marijinu svijeću. Hvala Bogu! 

Nakon škole, po običaju do Kraljevice, pa pješice i prvi auto-stop – uspješan: Mladi Nijemci. Prvi put na Krku. Mnogo putovao Evropom. Bio i u Taize-u: „Tražim, ali još nisam našao.“ Predstavlja se kao njemački socijalista, kršćanin, ali ni katolik ni anglikanac. Mada ni slutio nije, došao je sa mnom na Košljun i objedovao. Ne snalazi se od uzbuđenja… Još će, reče, doći… na par dana. Možda tražiti? Daj, Bože!

Zanimljivo bješe sa sva tri moja vozača. Ako Bog da, zabilježit ću u zbirku ‘Stopiranja’. Prvi: Profesorica glazbe, s učenicima bila na Košljunu; drugi ne ide u crkvu zbog župnika… Treći voze u Krk, a prebace me na Punat, zbog susreta i razgovora…

S Pećina do Kraljevice s košarkašima (2) iz Rijeke, potom do Krka s mladom ženom, vjerojatno još djevojka. Sama započe: „Stid me je reći: nisam krizmana. Krštena i pričešćena jesam, kad mogu idem i u crkvu. Baka me naučila moliti i  molim se svaki dan, mada ne znam koliko su točne molitve…“ Pohvalio sam je za iskrenost i uputio kako moliti i kako postupiti za KRIZMU. Hvala Gospodine i za ovaj DAR! Dar Tebi, dar svijetu!

Do Boraje, pa do Kraljevice, preko Paga. Namjerio se na čovjeka radnika – intelektualca, kojemu je trebala riječ utjehe. Nedavno mu umrla žena, ostala curica od 14 godina. Par puta s njom razgovara preko mobitela. Ona ga zove. Javlja joj kako se ja s njime vozim i vidi se da je sretan zbog toga, a i ona. Žive u Splitu. Daje mi vizitku, da ga posjetim kad navratim u Split.

Prvi koji me uzeo, reče: „Do Bakarca“, ali me doveo do Kraljevice. Razgolio svoje srce: vjernik, a pun nevjerice, jer se razočarao u ljudima, reče. „Najbolje se predati zlu, kao i drugi, pa ću barem znati zašto trpim“, reče. Sad mi je jasno zašto sam odulje čekao na Pećinama: Duh Sveti mi je baš njega poslao. Očito mu je dobro došlo, jer me poveo i dalje, da lakše uhvatim. Slava ti Gospode! Nije li ovo slučaj s Filipom i Etiopljaninom? 

KUPINA na Dunatu me zaustavila, da budem ‘providnostan’: „Providnost vas je donijela, promislio sam čim sam vas vidio. Trebam jedan savjet…“ S njime do Kraljevice, gdje me prihvati – po dogovoru – gospodin iz Križišća…

Prvi koga stopiram, za Županju! S njime do Zagreba. Čovjek u suzama ‘ispovijed’ svog puta i života. Prošlih dana ga ostavi žena i ode s prijateljem. On joj je spreman sve oprostiti; sad ide po djecu, da ih ona ne uzme. Preporuča se u molitve. Sjetim se Filipa iz Dj. Ap.

O. Gvardijan prema Puntu – svoje obaveze, ja za Rijeku. Zaustave gospodin i gospođa mlađa od vozača. Za nju događaj vidjeti fratra koji stopira! I od Omišlja do Rijeke pita i guta moje odgovore. Islamske je vjeroispovijesti, reče, ali čita Bibliju i nalazi dobre upute. Ipak želi u četiri oka razgovarati, pa će nastojati doći i na Košljun… 

Sami zaustaviše dvoje mladih u fići. Otraga imaju prtljagu, ali i jedno deblo. Ispričavam se, ali htjedoše na silu da uđem. Ona je išla otraga i stajala poput ptice na grani, na deblu. Ugodno razgovaramo o Bibliji i kršćanskom životu. Vidim da su veoma upućeni. Prebaciše me na Punat, a oni proslijediše u Staru Bašku.

Ne jednom sam zapazio: ako me auto-stop mimoilazi dulje vremena, onda se namjeri netko tko me dovede do samog stana! Tako bješe i jutros. U Trogiru sam dugo čekao, a onda se namjeri jedan, sam zaustavi, koji je išao kraćim putem do Šibenika – preko Boraje – a drugi baš za Zadar, i to me dovede pred samostan, mada na drugoj strani mosta stanuje! Hvala Ti, Gospodine! Dakako, i današnji zametnuše duhovne razgovore! Dakle, baš o ‘Kraljevstvu nebeskom’! Eto VREDNOTE!

U 13:15 za Kraljevicu, i: auto-stop. Registracija VI (cenza). Mladi par, prekjučer se vjenčali, putuju u Međugorje. On ima strica fratra. Vrlo ugodna vožnja… Što mislim o Međugorju? Što bi im rekao na početku njihovog zajedničkog života? – „Isusove riječi: što činite bilo kome – dobro ili zlo! – meni činite.“ Zadovoljni su. Vidim da je on duboko kršćanski odgojen. Izmolismo i krunicu. Njegova molitva je izazov na pobožnost! Čini se, da su i oni ovaj susret doživjeli kao poziv na VREDNOTE! Na rastanku, u Zadru, dadoše mi milostinju za ‘moju župu’. On se interesira i o OBJAVAMA u molitvenim skupinama… Govorim o OPREZU kod toga…! Ja u samostan (17:00), oni dalje, prema Međugorju.

S obje strane: PROVIDNOST! Iz Kraljevice, kao i obično, krenem pješice. Zatrubi iza mene. Netko će me uzeti, poznaju me, nije rijetkost. Talijanski… Uđem u mala, ali solidna kola. „Ja sam biskup iz Argentine, a ovo je moj nećak… Putujemo u Međugorje.“ „Hvala. Ja ću desno, za Krk.“ „Ja ću vas prebaciti.“ „To je daleko, ima prijevoznih sredstava…“ Ustraje da me prebaci. Nije mu žurno, veli. U 13:00 smo na Košljunu. Objedujemo, pokažem im crkvu i muzeje, šumu. Oduševljeni su. Toliko puta ističe Providnost što se susretosmo! Hvala Bogu!

Po završenoj terapiji, na 7-dmicu, pa dvojkom do Pećina, gdje me pokupi ‘londonac’ – autobus na kat: Nijemci iz Limburga iz Opatije za Krk i Košljun. S njima do Omišlja, pa dalje redovitim prijevozom – auto stop. 

Iz Opatije do silaska u Brestovu autobusom, a onda polako silazim. Mir, tišina, ljepota! Putem pjevam. Užitak! Kanio sam do dolje pješice (3,5 km), ali me digoše kola registracije BG (Bergamo). – „Bergamo?“ rekoh. „Si“ – odgovor. „Papa Giovanni… Anche io sono Giovanni, ma no Papa…“ – „Padre“ – odgovoriše… 

U 6,30 iz Rima. Kišno… 

P. Bruno vozi svoju ‘simcu’. Veli, već je osam godina vozi i uvijek – sretno. Hvala Bogu! Kiša, kiša, kiša… Ipak vozi 100-120. Prilično prometa. Oko 17 sati već smo na granici. Vrlo glatko, carinici odmahnu rukom: dalje. Računamo, za dnevnog smo svjetla u Ljubljani. Kiša. Slušamo Radio-Kopar: kiša po cijeloj Sloveniji. I za sutra naviještaju slično. Jurimo prema autoputu Postojna – Ljubljana.

– Gotovi smo! – šofer će.
– Što je? 

Mjenjač brzina ostao mu je  u ruci… Ostadosmo na cesti, u kiši, u tami… Uz nas jure kamioni, auti, cisterne, prema i od autoputa. Koliko je još daleko, gdje je telefon…? Tko to zna… Guram kola u kraj… Izvan ceste ne može, usjeklina…, jest…, strmina… Kola pojure prema zidu, pokušavam ih zaustaviti…, donekle… Pojure niz strminu… Koliko, dokle? Tko to vidi? Noć je, kiši… Udaljavaju se… Neko vrijeme trčim, a onda hodam… Gledam kako da budem na pomoć šoferu… Ruka mi masna. Što je? Krv… Zaustavljajući auto – izranio sam  prst. Nađem ga nakon par kilometara, pred rampom za autoput. Eto i ‘vučne službe’. Natovarimo auto – Ljubljana…

Autobusom iz Zadra za Rijeku. ‘Ako nije o glavu – ne putovati’, vele. Pod Velebitom bura, ali doista bura! Sve sivo, jezovito, strašno. U autobusu svega nas desetak. Koparski ‘Slavnik’. Bura ‘drma’ autobus… Ponegdje i zanese. Svi smo u prednjim sjedalima. Preda mnom staračac. Do njega sjedi kondukter. Tješi ga. Starac pripovijeda o svojim teškoćama. Pripovijeda o ovim krajevima, kad je on bio u partizanima… Bura još jača. ‘Drma…’ Kolnik i dosad vlažan, a sad počela i kišica sa susnježicom. Nije prijatno. Molim brevijar (Časoslov). Kondukter ode do kolege šofera. Starac se okrene, pogleda knjigu, pa mene.

  • Pop? – kratko odsječe.
  • Da – kraće odgovorim.
  • Poznao sam po knjizi, iako sam nepismen.

Nasmiješi se, nasmijem se i ja.

  • Onda će nas Bog čuvati – dometne starac, a lice mu se razvedri.

Dobio sam zgodno mjesto u autobusu, ali sam ga ustupio jednom mladom paru Francuza s dvoje sitne dječice. Dobijem opet jedno zgodno mjesto. „Je li slobodno?“ jedan će s curicom. „Slobodno“. Sjede do mene i priča bez veze. Umirio sam ga skladno i zaspao on i curica. Ja nisam spavao. „Zemljače, dobio se lijep par“, reče mi u Splitu kondukter. „Mora biti rastavljena i slobodna“. Tek tada sam opazio da je to žena. A kakav rječnik? Kakva majka?

Ukrcao sam se u 22:00 u Gružu na zadarski, za Zadar. Pun. A kako je moralo biti kad se još iz vlaka u Pločama nešto prelilo u naš autobus? Među ostalim i jedna žena s jednom curicom od 5-6 godina, i jedna baka – starija žena s drugom od 2-3 godine. Iz njihovih kontakta vidim da su svojta, a curice sestre. Majka malu na sebe, negdje sprijeda, baka manju na sebe otraga, preko puta mog sjedala. 

–   Sine, skuhat ćeš me, – uzdiše baka tek što krenusmo. Što dalje, uzdiše i više.
–  Da vam pomognem? – rečem. Samo pogleda. Rugam se, računa… A i što bi? Pogledam je nakon što izvadi kartu. 
–   A, hoćete li? – upita.
–   Dajte.

Uzmem dijete, umorno. I dosad je putovalo.

–  Nasloni glavu na rame, rečem, i počnem pripovijedati kako leti iznad oblaka, ali, neka se ne boji, jer je držim… Malko sam joj tako pripovijedao…
– Spava? – veli baka.
– Spava. – odgovorim.
– A njoj uvijek škodi autobus, – baka će.
– Sad neće, – odgovorim.

Baka je češće okretala glavu i vidjela da mala spava sve do Splita. Trebale su izići na Firulama. Probudi malu…
–   Zahvali ovom gospodinu, – reče majci djeteta kod izlaza – jer je mala čitavo vrijeme spavala.
– Gospodine, mora da imate dosta djece kad znate tako lijepo s djecom…? – majka će.
– I te kako! – kimnem.

Šteta da me sutra ne vide negdje na oltaru… Što bi kazale?

Pred Cesaricom golema kolona zbog sudara. Da se nisam snašao, izišao iz kola i preuzeo službu saobraćajca – slušali su! – tko zna koliko vremena bi još na cesti čekali…

U Karlobagu mala idila: Deset minuta, rekoše šoferi. Upravo zvoni podne. Vidim dječačića – 5 – 6 godina, lovi ribu; sve mu pojedoše, neće da zagrizu. Juče je, veli, velikog špara izvukao. Pomažem mu, dignem pogled, – a moj zadarski autobus ode… „Ej, ljudi, tko ima tu kola?“ – molim par njih što sjede pred restoranom… Na koncu jedan lijeno ulazi u ‘Elektro…’ dalje se ne da pročitati. „Čovjek će ti platiti“ – nutkaju ga drugi… „Hvala“… Juri jedan St (Split), stopiram: tri mlada čovjeka. Nakon petnaestak minuta ulovimo autobus. Poznao me šofer. Sve je veselo svršilo. U Senju se opet obazre šofer: „Gledam, da mi niste opet na ribanju…“

Jurimo uz gomile – šarene gomile – dinja i tikava. Ali to nisu gomile i hrpe, nego divne izložbe uz ravne ceste. Zaželjesmo se jednog snimka među tikvama! Usporavamo vožnju jer je pred nama nešto slično bageru, jedva se miče a ne možemo ga sad mimoići, jer nasuprot jure autobusi, auta i kamioni. Sve smo mu bliže, i … i…? Lagani: bum! Poskočismo lagano – udarismo lagano, ali dovoljno da nam elipsa probije hladnjak za vodu… Što sad?… Tridesetak smo km od Cordobe. Stop! S jednim stopom o. Stjepan ode u Cordobu po novi rezervar, s drugim stopom – kamionom – Alexandar i ja u Cordobu, pogledati grad dok se oni srede. 

VEZANI ČLANCIVIŠE OD AUTORA