U svojoj gvardijanskoj službi u samostanu Male braće u Dubrovniku
(1967. – 1973.) na prvo mjesto stavio je brigu za dolično obavljanje bogoslužnih čina i raznih pobožnosti u crkvi. Voditelj je nekoliko zborova – zbor odraslih, zbor mladih, zbor djece, te zbor franjevačkih klerika-studenata; često propovijeda; vodi zajednicu Franjevačkog svjetovnog reda; ispovijeda, a često priskače i u drugim duhovnim poslovima u crkvi. Nakon dolaska za gvardijana, založio se da se dozvolom mjesnog biskupa u crkvi Male braće uvede večernja sv. misa, a 1969. uvedena je i misa za mlade u 11 sati. Iako je to zahtijevalo dodatni napor samostanske zajednice, u oba slučaja se pokazalo da su ta misna slavlja postala najposjećenija.
Fra Ivan je bez kompleksa s mladima igrao i nogomet, tada u svojim pedesetim godinama života, pa čak i na malim nogometnim turnirima.
„Malonogometnu utakmicu u svibnju mjesecu 1971. u Sustjepanu sam organizirao zajedno sa fra Peranom na igralištu Šelu koji se za tu malonogometnu utakmicu dotjeravao cijelu sedmicu. Bile su postavljene tribine, obojene vratnice, a domaća ekipa Sustjepana za koju sam ja tada igrao, zaigrala je prvi put u novim, plavim dresovima. Pred prepunim gledalištem, prije početka utakmice, tog 16. svibnja 1971. na Sustjepanu je uz pratnju violine otpjevana Hrvatska himna uz dirigiranje fra Perana. Na svim ovim malonogometnim utakmicama s nama je veoma dobro igrao fra Ivan Peran. Volio je sport, a imao je zavidnu kondiciju za svoje godine, tako da smo mu se svi divili“ (BILJEŠKA: Nikša Violić, Jedno sjećanje na slugu Božjega fra Ivana Perana, u: Glas Grada – 497 – petak 26. 9. 2014.,str. 3
Pored raznovrsnih poslova u vremenu gvardijanske službe, 1971., u pedeset i prvoj godini života s odličnim uspjehom maturirao je srednju glazbenu školu.
1973. izabran je za provincijala svoje franjevačke Provincije sv. Jeronima. Službu provincijala je obavljao u dva mandata, 1973.-1979. i 1979.-1982. Izborom za provincijala bio je vezan uz provincijsko sjedište – samostan Svetog Frane u Zadru.
Iako iz Zadra tada najviše djeluje, svjestan je da je svaki samostan i svaka kuća u provincijskoj zajednici na jednak način njegovo mjesto djelovanja. Stoga naglasak življenja redovničkog poziva ne stavlja toliko na mjesto, koliko na bratstvo u pokretu, prema naglasku sv. Franje: ‘Putnici smo i pridošlice na ovom svijetu.’
Takav fra Ivan krenuo je u brojne žive susrete s braćom u Provinciji, ali i šire u Crkvi u Hrvata. Njegovi brojni susreti, pisma braći, izvješća, dopisi i odredbe, ali i putopisi, ostali su kao otisak njegova služenja provincijskoj braći.
Kao provincijal sudjeluje na Generalnom kapitulu franjevačkog reda (OFM) u Madridu, 1973. Vrijeme je snažnih vrenja u Crkvi, mnogih otpada iz redova svjetovnog i redovničkoga klera, preispitivanja i stavljanja u pitanje tradicionalnih oblika i naglasaka u Katoličkoj crkvi, što je imalo odraz i u redu Male braće. Fra Ivan na Kapitulu izražava svoja zapažanja i svoje čvrste stavove.
„Sjećam se da sam članovima našeg coetusa (rad u skupinama Generalnoga kapitula) u onim ‘vrućim’ časovima rekao da je početak puta za Kristom: odreći se samog sebe (Lk 9, 23) i dosljedno, tragedija svih otpada je: ‘Tko hoće spasiti svoj život – robujući sebi – izgubit će ga (Lk 9, 24). A ‘što koristi čovjeku ako cijeli svijet dobije, a sam sebe izgubi ili se upropasti’?
Ove retke smatram toliko temeljnim da sam ‘Projektu’, koji će izići kao riječ Kapitula, zamjerio da nije dovoljno istaknuo stvarnost i snagu križa Kristova i neophodnost molitve, te je opasnost da ostane odveć zvučan: ‘kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi, ili cimbal što zveči’ (1 Kor 13, 1). Možda će netko dometnuti: to su vrhunci! Da, ali se moramo k njima usmjeriti, makar ih sasvim nikad nećemo dohvatiti. A zar i zahtjev ‘Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski’ (Mt 5, 48) nije jednake težine?“
Smjernice tog Kapitula, upute i odredbe koje su dolazile iz središnjice Reda, ugrađivao je u svoju sliku služenja provincijskom bratstvu. Vjeru drži bitnim polazištem bez kojega je sav poziv besmislen. Vrhunac slavljenja vjere na prvom mjestu vidi u zajedničkoj molitvi, napose u Euharistiji, te u osobnoj molitvi u tišini, u poniznom i zahvalnom klanjanju.
„Osobnom molitvom ćemo moliti i zaklinjati Gospodina da nam umnoži i ojača vjeru, bez koje je ‘nemoguće ugoditi Bogu’ (Heb 11, 6), a ‘vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvari koje ne vidimo’ (Heb 11, 1). Mislite li, braćo, da je suvišno ovo isticati? Žalosni otpadi sile nas da se o vjeri kod sebe ozbiljno ispitamo po riječi i ‘receptu’ svetoga Jakova: ‘Dokaži mi svoju vjeru odijeljenu od djela, a ja ću tebi dokazati svoju vjeru djelima’ /Jak 2, 18, i čitav tekst Jak 2, 14-18/. Osobnom iskrenom molitvom molimo da se naučimo moliti!
Ipak, ono što stavljam na prvo mjesto, i što bih nazvao nenadomjestivim, jest osobni susret s Isusom prisutnim u Svetohraništu. Ni jedan dan ne bi smio biti lišen ovih sastanaka. Tu ćemo se, koliko je to na zemlji najviše moguće, susresti s Gospodinom ‘licem u lice’. Tu se ne može biti dvoličan. Taj susret će biti neprevarljivi ‘kušač’ istinitog vrednovanja čitavog našeg života i rada“.
Koristi svaku priliku da pohađa provincijsku braću, svaki razlog bio mu je dobar da se jača duh bratstva među fratrima provincijske zajednice.Raduje se s braćom, potiče ih, po potrebi i opominje, uvijek sa željom da se daruju cjelovito u pozivu i poslanju. Zato je često na putu, sad u matičnom krugu Provincije, sad na mjestima izvan Provincije: u Njemačkoj, Argentini, Južnoj Africi. Tamo gdje su braća, tamo je fra Ivanova provincijska zajednica. Na putovanjima je sav u ‘programima’: održati kakav nagovor, predavanje, predvoditi ili glazbeno animirati slavlja, razgovarati o pastoralnom i duhovnom djelovanju, o duhu zajedništva, i sl. U takvom ‘služenju u hodu’ pokazuje se kao putujući radosni navjestitelj, ali i kao budni upravitelj.
Volio je naglašavati da i tzv. male zadaće, poput ispovijedanja, predstavljaju važno mjesto u služenju ljudima, u što se – u okvirima svojih mogućnosti – i sâm uključivao.
„Zadar. Ovdje se osjeti što znači ‘služiti’. U svako doba netko dođe za ispovijed – danas je Prvi petak. Biti spreman dignuti se i osjetiti da je svećenički posao prvi posao, to je sva obnova na djelu. Bože moj, kad će se naši ljudi zasititi priča i ‘programiranja’ rada, a osjetiti da je ipak rad na sebi prvi posao? Osjećam i sam radost, kad vidim radost onih bakica sa sela – Bibinje ili otoci – kad si im i nakon ispovijedi rekao nešto toplo i stisnuo smežuranu ruku. Oh, koliko dobra možemo učiniti, a koliko nam dobra i uspjeha može pripraviti onaj blagoslov sitne ženice koja te otpravi i prati: ‘Bog ti dao, dragi naš franjevac…’ A naši govore da ‘nemaju posla’, ‘čekaju apostolat’“.
S posebnom radošću sudjelovao je u prigodnim spomen-slavljima, nerijetko povezanima sa štovanjem svetaca ili onih koji su bili na glasu svetosti. Posebnu duhovnu povezanost imao je s ‘blaženim’ Markom, svetim franjevcem iz Pupnata, što je za fra Ivana značilo više od prigodne pobožnosti. Sudjelovati u takvim spomen-slavljima za njega je značilo biti s braćom, biti s ljudima. Bile su to prilike da u takvim slavljima prvo sebe stavi pod zaštitu svetih, u ovom slučaju pod zaštitu o. Marka Tvrdeića.
Takva spomen-slavlja je doživljavao kao prigode da vjernici dožive radost zajedništva u vjeri. Tako se u jednoj proslavi ‘Markova dana’ našao u Pupnatu u dan kad je malo prije početka slavlja prijetilo nevrijeme. Obuzet željom da svi dožive radost slavlja, pred prijetnjom očite kiše, u jednostavnoj se vjeri utekao zagovoru svetom franjevcu: „Sve tamnije: iza 9:00 sijeva, grmi, prve kapi kiše. Oltar spreman, sve okićeno pred crkvom, časne pripremaju… ‘Pokisnut ćete’, vraća me jedna žena… Odem u crkvu; sijevne mi: ‘Oče Marko’, rekoh, ‘bio si uzorno poslušan. Ja sam ti starješina (provincijal). Ako je Božja volja da bude lijepo vrijeme, zapovijedam Ti da to isprosiš’. Okrenem se grobu Markovu i još jednom ponovim, te u crkvi nastavim oficij (molitva časoslova). Dođoše gosti iz Italije, dolaze autobusi iz Stona (2), iz Dubrovnika (2), dolaze vjernici i svećenici, došao biskup. Oblačimo se za koncelebraciju u 10. Ne gledam vani. Svećenici se pitaju: ‘Vani ili u crkvi?’ – Spuštaju na užetima harmonij s kora i nose ga pred crkvu (prema sugestiji fra Ivana). Dakle, odluka pade: vani … Obred svečan: preko 20 koncelebranata, nekoliko svećenika na raspolaganju za ispovijed, zbor, nekoji fotoreporteri… Na kišu nitko ne misli, a sunce nas tako prži da se znojimo“.
Pitamo li odakle takva svježina vjere u fra Ivanovu evangelizacijskom djelovanju? U jednostavnoj i čistoj vjeri u Božju nazočnost, koju hrani molitvama, liturgijskim slavljima, pobožnostima, meditacijama. Stalno je rastao u otvorenosti Duhu Svetom, činilo mu se kao da po prvi put ‘otkriva Pisma’.
„Duh sve razumije, jer On daje svemu dar govora… ‘Govorili su tuđim jezicima… i svi su ih razumjeli’… ‘Kao što Otac posla mene, ja šaljem vas’. Sve mi je ovo jutros dobilo svježinu, novost, puninu, radost… Otvoriše mi se Pisma. ‘Želio bih živjeti još sto godina’, rekoh dečkima, iznoseći im ove misli pred doručak i pred ispovijed, ‘jer sam tek sad počeo uživati u Pismima koja mi uzradovaše dušu! Duh Sveti je radost i radosna Vijest svima i uvijek! I kao što Otac posla Sina da bude radost i spas svima, u istu svrhu šalje nas Sin! Divno!“
Posebne prilike za učvršćivanje braće u vjeri za fra Ivana su bile duhovne vježbe i duhovne obnove. U takvim prilikama činio je sve da se dogodi svečanost i radost zajedništva u vjeri, klanjanje i zahvaljivanje, ali je naglašavao i zahtjevnost kršćanskog ili redovničkog poziva.
„Kako ćemo ‘zapaliti’ ako sami ne gorimo? Nema ništa od onog plamena voštanica ako mi nismo plamen“.
A što se tiče ‘duha svijeta’, iako je u mnogome bio otvorena duha i u sebi nosio duboku duhovnu slobodu, fra Ivan se vodio jasnim stavom: „Svjetovnost kojom se hvalimo, postaje ‘antipropaganda’ našeg poziva“.
Obuzet je dubokom željom da braću i sve ljude vodi k početniku i dovršitelju vjere, Isusu. Takvo duhovno uzdizanje ostvarivalo se u dnevnom hodu njegovog redovničkog života u pokori, na koju – kao provincijal – ne prestaje pozivati braću, jer ju je smatrao važnom za franjevački poziv. Potičući braću „neprestano moliti i nikada ne klonuti“, pozivao ih je da se s pogledom na sv. Franju uvode u bitni smisao pokore: „Božja dobrota koja ljude dovodi do obraćenja dala je bratu Franji da započne činiti pokornički život, i okrenula mu je u duševnu i tjelesnu slast ono što mu je prije izgledalo gorko; temeljito mu je obnovila vjeru, i on je započeo živjeti po svetom Evanđelju“.
I u odnosu prema mladima djelovao je daleko iznad puke dužnosti. Ono njegovo ‘biti s braćom’, ovdje je imalo posebno važno značenje: „Tu nema šale: sav dan za njih! Ustrajno sam ih pitao: ‘Da li su spremni i svjesni da ne stvaraju svoj franjevački život ni svoj redovnički život, nego apsolutno i potpuno predanje i smrt po zavjetima? Mladi franjevci moraju se razlikovati od svojih kolega u svijetu.“
„Prva i istinska proslava je: ‘Krist će se proslaviti u tijelu mojemu…’ Što smo dosad na tome učinili? Što radimo, i što ćemo još učiniti?“
„Nije pitanje jednostavnog popuštanja ili udovoljavanja mladima, nego je pitanje razboritog produhovljavanja! Nikad konačno ne rješavahu dekreti ni ukazi, nego usvajanje i razumno, vjerom prožeto prihvaćanje, što treba postom i molitvom pripravljati, a treba biti i osvjedočen da svaki starješina ili predstojnik mora biti spreman u beskraj slušati najbesmislenije gluposti, kao što je majci prirodno prati pelene“.
U svemu autentičan i u duhu slobodan, svoj način služenja je do kraja vršio radosno. Takav ‘stil’ u vršenju službe poglavara nije svima bio po volji. Mada je nerijetko bio gledan kao ‘nerealan’, kao onaj koji ‘nije na zemlji’, fra Ivan je postojano ostajao ‘svoj’, što znači Božji, Kristov, u duhovnoj slobodi, i to ga je stalno ispunjalo radošću:
„Ljute se na mene da ne vidim probleme i da nemam problema.
Ljute se, da nisam nikad ljut.
Ljute se da mi je osmjeh uvijek na usnama.
Ljute se kad nalazim da mi svi žele dobro.
Ljute se kad velim da mi Velebit ili Lovćen nije dopustio ni novine pročitati: sasvim me zaokupiše, a ja sam u njihovu društvu uživao; ponavljao sam: ‘kako je to divno…’, i onda napisao: Jutarnje pohvale. A kad sam to napisao, onda se javilo i namreškano more podvelebitsko – planinski kanal i zelenkasta površina boko-kotorskog fjorda – a potom se oglasi i drveće: golo ili u lišću, pa potom kamenjar s ostacima snijega u visini, pa prestrašena grlica što prhnu, a ja svemu govorim: Hvalite Gospodina i zahvaljujte mu! – i sâm zahvaljivao i radovao se, i ogledajući se po autobusu molio za vjeru koja ponovo rađa, za nadu koja ozaruje, za pokajanje koje milost ljubavi doziva, za ljubav koja pobožanstvenjuje, za sebe i za sve svoje suputnike…
Ljute se kad rekoh da se dnevna dužnost ne može zadovoljiti u pet minuta molitve, nego u neprestanoj molitvi…
I ljute se, i ljute se, … i ljute se…
A ja osjećam da bih bio neiskren kad bih rekao da nisam sretan, kad mi osmjeh ne bi uvijek bio na usnama, kad bih trebao pjevati žalopojke nad problemima koje ne vidim. Dakle: ljute se što nisam neiskren?
A kako bih vidio probleme, kad mi Gospodin reče: Baci sve svoje brige na mene; brige, čitaj: probleme!
I zar ne bi bio grijeh ne poslušati?
Zar ne bi to značilo u Gospodinu sve drugo vidjeti, a ne vidjeti ono što On jest: Ljubav? Otkud smijem imati probleme, kad me Bog ljubi, i kad nas sve ljubi?
I jedini je problem: ne osjetiti blizinu Ljubavi. I jedino što me u svemu mora voditi: učiniti vidljivom blizinu Ljubavi. I ja to nastojim iskrenim, jednostavnim, djetinjim predanjem osmjehu Ljubavi; i molim da na meni i po meni bude vidljiv nebeski osmjeh Ljubavi“.
Iako su ga nekoja braća uzimala za ‘duhovnog sanjara’, pred pitanjima u vršenju provincijalne službe pokazao se posve realnim, te je u Izvještaju na provincijskom Kapitulu 1982., na završetku svoje provincijalne službe, mirne savjesti mogao napisati: „Možda će se nekome ovo navođenje učiniti pukim i suvišnim nabrajanjem. Ja sam dužan reći zašto sam to iznio i u čemu vidim opravdanost takvog postupka i tog iznošenja: Izjela me revnost za dom tvoj (Ps 69, 68). Smatram da nam to mora biti osnovno načelo; Dom Gospodnji je Narod Božji, ali i sve što je s Božjim narodom povezano: liturgija, crkva, zborovanja, hodočašća, proslave, sakramentalni i molitveni život. I zato sam, kolikogod sam mogao, nastojao sve susrete i sve proslave i sve godišnjice pripraviti duhom, molitvom, bdijenjima i duhovnim susretima“. U istoj prilici ujedno je mogao braći izreći poseban poticaj: „Mogu reći da sam se čitavog vremena svog služenja u službi brata provincijala nastojao voditi načelom: obnoviti sebe, dakle, prepustiti da se Isus Krist domogne čitavog našeg ja, da bi ga naš ja mogao ižarivati, jer onda više ne živi moj ja, nego Krist, koji je sve u svemu“.
„Odlučno velim: može se i danas ne posjedovati, može se biti siromah i može se ne biti rob novca; može se čisto i djevičanski živjeti, i po svojim zavjetima… svima i svakome i na svakome mjestu to svjedočiti“.
„Sve ljudske ustanove, zakoni, upute, poticaji, susreti, mogu se obnoviti i dovesti do vrijednosti svetošću!“
– citat sv. Filipa Nerija koji je fra Ivan često koristio
