Lk 1, 5 – 25
Između rođenih od žene ne ustade veći od Ivana Krstitelja… Ove riječi često ponavljamo. Tu veličinu je dao naslutiti Gabrijel Zahariji: „Bit će doista velik pred Gospodinom…“ Jedno je jasno i bitno: Sva njegova veličina dolazi od Gospodina, zbog Gospodina i u svezi s Gospodinom. To je ujedno korijen svake prave veličine: Bog.
Čini mi se da je ipak ovdje posebna poruka upravljena onima koji trebaju pripremiti “poslane”: neposredno su ovdje istaknuti roditelji Ivanovi u Evanđelju. Zaharija je pozvan na potpunu vjernost: „Zanijemit ćeš… do dana …“ Mi kukamo nad sadašnjošću, bojimo se budućnosti… A čime je MI pripravljamo? Ako želimo uspjeti, duhovno roditi, donijeti plodove, trebamo najprije sami biti sveti, čisti od mana, a urešeni krepostima!
Gornja misao je sadržana i u naviještanju rođenja Ivanova: „oboje (Zaharija i Elizabeta) bijahu pravedni pred Bogom…“ Dakle: živjeti sveto i potpuno povjerovati i predati se Gospodinu, pa se smijemo nadati i „protiv nade“.
Lk 1, 26 – 38
U Evanđelju se naviješta dolazak Sina Svevišnjega koji će zasjesti na prijestolje Davidovo i kraljevati dovijeka. Sam Svevišnji će mu sagraditi dvor, sjajniji od svih dvorova: krilo prečiste Djevice! Bog govori preko Anđela i tumači Djevici kako će postati majka: snagom Duha Svetoga. Na osobit način odgovara Djevica ‘našim’ jezikom, jer je potpuno stvorenje kao i mi: a) „smete se na pozdrav“ – toliko toga ne razumije kao i mi; b) „našla si milost“ – omiljela si svojim životom za Boga – vršeći volju Božju (zapovijedi i diktat savjesti); c) „Kako će to biti?“… ispituje i istražuje kako i dalje najbolje vršiti volju Božju; d) „Evo službenice…“ – obnavlja svoje predanje – zavjet za čitav život. A da to bude i svakidašnja stvarnost: O svemu je tome razmišljala.
Odsjek Evanđelja toliko poznatog i često navještanog ima poruku: da UNIĐE GOSPODIN u naš svagdašnji život po našem spremnom POSLUHU, kao što je to učinila Sveta. Opaska “ona se smete” još više uzdiže njezinu krepost, jer je potpuno predana i ima povjerenja u Gospodina i onda kad se sve doumljuje!
Lk 1, 39 – 45
Ovakav je susret Marije i Elizabete, jer je Bog njihov susret, njihova želja, a Njegove zapovijedi njihovo svjetlo i put. „Marija pohiti u gorje… pozdravi Elizabetu“ – ne čeka, prva se nudi služiti. Marija je velika jer je puna milosti, puna je Boga, sva pripada Bogu i Bog iz Marije raduje: „Tek što mi doprije do ušiju glas tvoga pozdrava, zaigra mi od radosti čedo u utrobi.“ Ove riječi pokazuju i svjedoče da sve što nam govori Majka Marija jest sijanje blagoslovljenog sjemena u naše srce.
Od nazočnosti Isusove Ivan zaigra – zapjeva; od pjesme Ivanove ZAPJEVA Elizabeta. Na svemu će zahvaliti Marija! Susret je to Isusov s njegovom CRKVOM u Majci, Ivanu, Elizabeti. Elizabeta je zadivljena Marijinom ‘pjesmom’ – spremnošću služenja. „Pjesma“ je plod vjere.
Lk 1, 46 – 56
Služenje BOGU i služenje čovjeku jest zvanje Marijino. Ona to u potpunosti, koliko god je to stvorenju moguće, vrši. Gospodin je to od vječnosti vidio i zato je posebno pogledao na PONIZNU SLUŽBENICU. Poniznost nije u lažnom ‘ponizivanju’, nego u priznanju istine: Bog je sve, Njemu čitava pripadam i radujem se toj pripadnosti. Zato sama PROROKUJE istinu: a) „Svi će me zvati BLAŽENOM.“ ‘Blažena’ je sadržaj za sve što je dobro, lijepo i uzvišeno. b) I radosni navještaj: „Milosrđe njegovo… svima koji ga se boje“ – tj. svi koji me slijede dušom i tijelom u vremenu, slijedit će me i u vječnoj slavi. – To govori MAJKA!
Lk 1, 57 – 67
Upadno je kako je majka Elizabeta čvrsta kod nadijevanja imena Djetetu, jednako i otac Zaharija. Zašto? Jer je njegovo ime ZNAK. Ivan = Jehohanam: „Bog je bio milosrdan!“ S prisutnošću i ulogom Ivanovom to ime znači: Bog je tu! Bog je bio milosrdan i započeo novo čovječanstvo. Ivan mora biti ime svakog krštenika, jer se na svakom kršteniku mora očitovati prisutnost Božje dobrote i milosrđa.
Nije dovoljno ‘čestitati’ i pitati se: „Što će biti od ovoga djeteta?“ – tj. samo se diviti svecima, nego ih slijediti kao što su oni Isusa. Primjer je Ivan; posebno presv. Djevica i Josip.
Lk 1, 80
Duhom Svetim je Ivan ispunjen već od majčine utrobe, u vidu uloge koja mu je povjerena. On sam sudjeluje s milošću koja mu je darovana: „Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.“
Lk 2, 1 – 7
Bog dolazi kao Dijete, da sve počne nanovo! I počet će – čak iz štale – da bude iz NIŠTA! Sve počinje iz početka, ali to je NOVA PJESMA! Pjesma radosnija od prve: stvaranja. Iz NIŠTA Bog stvori nebo i zemlju. Iz NIŠTA – poganska Galileja koja predstavlja SVU LJUDSKU ZLOĆU – Gospodin izvede VELIKO SVJETLO, svog Sina! Ništa je sva veličina svijeta: Car August, Kvirinijev popis pučanstva – to je samo okvirna podloga DOGAĐAJA nad svim događajima. To isto vrijedi i za one kod kojih Marija i Josip ne mogu naći zaklon u Betlehemu. Bez stida se opisuje štala kao prvo mjesto prebivališta Boga – Čovjeka, da se i time istakne da je On novi POČETAK, NOVA PJESMA. Da se istakne misao i stvarnost prvog prebivališta, spominju se, bez stida i JASLE. Sve počinje iz ništa: NOVO RAĐANJE iz UMIRANJA samom sebi.
Lk 2, 8 – 20
Uzor izabranih su PASTIRI: Nebo započinje (Anđeli navijestiše), oni nastavljaju: „potiču jedni druge“ iskusiti naviješteno. Odlučni su – „pohitješe“. Dijalogiziraju: „pošto sve pogledaše, ispripovjediše…“ Njihov zanos se prenosi. Prenose svoje ISKUSTVO, što će kasnije napisati i sv. Ivan: Što vidjesmo, čusmo, opipasmo… naviještamo. Osjetiše ČOVJEKOLJUBLJE Božje i sami ga očituju radosnim navještajem. Doživješe Mir kao miljenici Božji. Sami proslijede svoj život obogaćeni i nagrađeni: slave Boga za sve.
Nama poziv i poticaj: „Hajdemo do Betlehema, pogledajmo…“ što znači: razmatrajmo ovu dobrostivost i svoju baštinu. Što smo razmotrili, obznanjujmo drugima, pohranjujmo u sebi da možemo i sami razmatrati i uvijek hvaliti Boga – zahvaljivati. Potičimo jedni druge, radujmo se i produbljujmo uzajamnu vjeru, uvećajmo DAR – DAROVANO BOGATSTVO ovih događaja razmatrajući o njima među sobom, da bi donijeli plod (MARIJA u Evanđelju). Evo naše nepojmljive uloge! Mi smo, dakle, GLASONOŠE RADOSTI!
Marija je sve ove događaje pohranjivala u sebi i prebirala u svom srcu. Marija se označava kao ona koja rađa i ostalu braću Isusovu – nas sve – i hrani mlijekom svog srca: događajima u sebi pohranjenim.
Lk 2, 21 – 35
Djetetu nadjenuše ime Isus. Isus je ZNAK, i jedino u odnosu na taj ZNAK, slijedi prava podjela ljudi: za ili PROTIV ISUSA! Spas je onima koji su ZA NJEGA, PROPAST protivnicima. Opredjeljenje je na temelju vršenja zapovijedi, a zapovijed je LJUBAV K BRAĆI, jer: „Što god učiniste jednom od moje najmanje braće, meni ste učinili.“ Uzor ove ljubavi Bogu i bližnjemu je i sam Šimun koji ovo naviješta, jer ništa ne želi nego Krista, a posebno Presv. Djevica koja se toliko upriličuje Sinu, da joj mač probija dušu što ljudi ne prihvaćaju svoj Spas.
Ne smijemo zanemariti pojam OČIŠĆENJE, jer se samo očišćenih duša možemo prikazati Gospodinu. A kad se očistimo i sve više čistimo, ni za čim drugim nećemo težiti nego za Gospodinom (Šimun, Ana). Prvo Isusovo putovanje je: PRIKAZATI SE (i službeno!) Ocu. To je ‘plan’ prikazanja koje će trajati za čitava Njegova života: neprestano će se prikazivati za braću s kojima je uzeo zajedničko meso i krv. Tolika ljubav i toliko PRIKAZANJE zahtijeva i odgovor, jer je to prikazanje Boga. Zato je odgovor „uzdignuće“ a nehaj za tu ljubav „propast.“
Lk 2, 36 – 40
Otvorene i odlučne su Ivanove besjede o SVIJETU koji svojim izvanjskim, prividnim sjajem mnoge opčara. To je SVIJET ZLOGA koji po svojim načelima ne mari za Boga, a ljude upropašćuje. To su pohote koje haraju sredstvima javnog priopćavanja i zabave: TV, kazete, ploče, veliki i mali ekrani koji se natječu propagiranjem požude tijela, očiju i oholosti života, a što donosi ‘slatku’ vječnu smrt. Nasuprot tome je skrito bogatstvo Milosti koja se čuva i razvija u sjeni HRAMA i jednostavnosti skritog života – razmatranja, posta – askeze i molitve. A kad se očituje, očituje se naviještanjem iste dubine koja ispunja i same te duše u kojima “kraljuje Bog.”
Proročica Ana je uzor: Ne napušta hrama (ZAJEDNIŠTVO S BOGOM), nego danju i noću služi Bogu. Još divniji i najdivniji uzor je Sin Božji i Sin Čovječji, Novorođeni koji je „rastao i jačao, napunjao se mudrošću – i milost je Božja bila u njemu.“
Lk 2, 41 – 52
Uzor svim obiteljima je Sveta Obitelj, uzor Mariji i Josipu: Isus. Kao Novorođenče, kao dječak, potpuno je ovisan o svojim roditeljima. Ipak, on je Bog! Rastući, pokorava im se. Ponekad je to nerazumljivo ljudskim očima i ljuskom shvaćanju, ali to treba prihvatiti i vjerovati! Divan je primjer dvanaestogodišnji Isus u hramu: On mora biti u onome što je njegova Oca, mada oni ne razumješe tu riječ! On se ‘boji’ svojega Oca, osjeća poštovanje, strahopoštovanje, ljubav prema svojemu Ocu i sluša ga. Roditelji ovaj korak ne razumiju, ali se podlažu. Biblija hoće da osjetimo i u ovoj Svetoj Obitelji prisutnost svega što bi nas moglo zbunjivati, ali jednako tako da slijedimo i odgovor ove Svete Obitelji, jer onda i mi postajemo onakva obitelj kakvom nas Bog hoće. Postajemo svjedoci i uzor veličanstvenog Božjeg djela, ljudi stvorenih na Božju sliku i povezanih Božjim Duhom, kojih je životni Duh Presvetoga Trojstva.
Lk 3, 1 – 18
Iznose se sve velika imena koja bilježi i velikim smatra povijest svijeta. Ipak, danas su ta imena ostala jedino kao znakovi vremena i prostora – OKVIR – onih ‘malih’ u ono doba nezapaženih imena i događaja: Isusa, Ivana Krstitelja, Marije, Josipa, Zaharije, itd… Kasnije, ta ‘mala imena’ – to sitno gorušičino zrno – razvija se u stablo, koje u sjenu baci sva ona velika imena!
Evanđelje poziva preko Ivana Krstitelja: Što je krivudavo neka se izravna i „svako će tijelo vidjeti SPASENJE BOŽJE,“ to jest: svako će stvorenje zablistati Božjom slavom. „On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem“. Ove riječi govore o nepojmljivoj veličini KRŠTENJA, koje je novo rođenje, nov život; jer Duh Sveti nas prenosi u novi život, u zajedništvo Presv. Trojstva, stvara od nas „ljubljene, djecu u kojoj je Ocu sva milina!“ Jedno samo treba: živjeti od duha Gospodnjega koji je nad nama, a onda ćemo sami životom radosti i sinovskog povjerenja i bezbrižnosti biti blagovjesnici ubogima. Bit ćemo poput Ivana čija je prisutnost naviještala Spasitelja. Bio je takva života, da ga mogoše zamijeniti za Mesiju, međutim on se predstavlja: „Nisam onaj za koga me vi držite. Nego za mnom dolazi Onaj komu ja nisam dostojan odriješiti obuće na nogama.“
To će biti naš, moj trijumf, a onima koji su daleko, to će biti poziv!
Lk 3, 21 – 22
Sve ono što se vidljivo zbilo na KRŠTENJU ISUSOVU na Jordanu, zbiva se na svakom našem krštenju. I zato i život svakog krštenika treba imati oznaku: „Prošao je zemljom čineći dobro.“ UPOZNATI, RAZVIJATI I AKTIVIRATI SVE što nam je dano KRŠTENJEM… I to: OPET i OPET! Primjer je Isusovo krštenje nakon kojega Isus nastupa kao SVJEDOK (OČEV), učitelj, prorok, ozdravitelj, pobjednik nad zlim duhovima, a to isto povjerava APOSTOLIMA.
Lk 4, 1 – 13
Svagdašnji život ponavlja kušnje koje je đavao stavljao pred Gospodina. One se ponavljaju, mada pod drugim imenom. Najveća kušnja je uzimati sotonske varke neozbiljno, zavaravajući se lijepim imenima koja te kušnje poput etiketa nose: novo, aktualno, suvremeno….
Ne živi čovjek samo o kruhu nego o svakoj riječi iz usta Božjih. Priznati i radovati se Bogu zato što je Bog, znači živjeti u uvjerenju da Bog ne može htjeti nego dobro, i živjeti od tog dobra – riječi iz usta Božjih. Istaknuto je na koncu Evanđelja: „Đavao se udalji od njega do druge prilike.“ Značajne riječi. Kad smo jednom odbili sotonu, ne znači da nas neće opet zasjedati. Stoga: Budimo trijezni!
Lk 4, 14 – 30
Sve što radi i govori Isus, govori i radi i ide „u sili Duha“, a Duh ne može ne poticati i ne voditi k Dobru. To vjerovati – djelotvorno – vršeći zapovijed Ljubavi (jer obuhvaća sav odnos prema Bogu, sebi i bližnjemu), znači: pobijediti svijet, pobijediti zlo. Ta ljubav Očeva se očituje u Sinu i preko Sina njemu jednaka: “Posla me blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti oslobođenje…” Kad bi bilo po logici, Nazarećani bi ga morali prihvatiti. Međutim, daljnji tekstovi to ne posvjedočuju. Da BLAGA VIJEST bude doista blaga i BLAGOVIJEST, nije dovoljno da je ona samo sama u sebi takva, nego ona mora takav iskren odaziv imati i u srcu! Isus u Evanđelju traži da se s ljubavlju prihvaća njegovo naviještanje, a ne kritizerski. Iskrenošću srca i duše, jednostavnošću djetinjskom.
„Nije li ovo sin Josipov?“ Često citiramo Isusove riječi: „Nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju,“ a ne mislimo koliko je to stvarnost u nama samima. Da bi pobjegli iz sebe i sebe ‘zaštitili’, sijaset logičnih razloga nalazimo i tražimo izvanredne ‘znakove’: Zar nije ovo ili ono…?…!? Ipak, Gospodin hoće da obične, svagdašnje stvari: ljudi oko nas, pretpostavljeni i pomoćnici ili podložnici, dnevni red i raspored, naše dužnosti, uspjesi i neuspjesi budu naši PROROCI. Ako nam je doista do Božje riječi, onda se nećemo voditi poslovicom: ‘nema proroka za vlastiti zavičaj’, nego će nam svaki, pa i najbliži, biti prorok. Oni koji sve promatraju kritizerski ne mogu upoznati onoga koji je među njima, a kojemu su prorok Izaija i ostali proroci, Marija i Ivan tek slike, ali i priprava.
Lk 4, 35 – 36
Iako smo određeni „za posjedovanje spasenja“, iako smo „sinovi svjetlosti“, iako je Gospodin gospodar i đavlu i đavao ga mora slušati, iako smo ponekad i zaneseni Isusovim naukom, ipak moramo biti veoma trijezni!
Može se u našu svagdašnjost uvući mlitavost, i možemo odgađati svoj istinski boljitak govoreći ne riječima, nego svojim ponašanjem.
Lk 4, 38 – 44
Isus je ozdravio Šimunovu punicu, ozdravljao je bolesnike od raznih bolesti, izganjao zloduhe… Zaustavljahu ga… Ne dade se zaustaviti. Zašto? „I drugim gradovima treba da naviještam Evanđelje o Kraljevstvu Božjem. Ta zato sam poslan“. Ovo posljednje je bitno! Oni ga zaustavljaju za ozdravljenje, a ne zbog Evanđelja o Kraljevstvu Božjemu!
Lk 5, 1 – 11
„zamoli da otisne lađicu od kraja… pa: „bacite mreže“… „svu noć, ali…“ mnoštvo ulova… „Idi od mene… Ne boj se… izvukoše lađe, ostaviše sve i pođoše za njim.“ Odaziv milosti doziva novu milost – iz milosti u milost, ‘iz vjere u dublju vjeru’ do potpunog predanja.
Ponekad susretnemo i doživimo – možda i neočekivano – trenutak milosti, susret s Gospodinom. Prestrašimo se, jer se susretnemo i sa svojom bijedom. I to je dobro i potrebno. Ali je potrebno uvijek imati na umu da je Gospodin Svjetlo, Bogatstvo, da rasvjetljuje, obogaćuje, čini sebi sličnim. Petar i njegovi drugovi se osjećaju nedostojnima, ali na Isusov poziv odgovaraju i čine velika djela, mimo svih ljudskih logika i očekivanja!
Lk 5, 12 – 16
„Ako hoćeš, možeš me očistiti“ – veli gubavac. Isus: „Hoću, budi čist!“ OČISTI SE! – ovaj odgovor gubavcu, Isusovo je NAČELO za čitav naš život: Tko je čist, nek’ bude čistiji, tko nije čist, nek’ se očisti. Međutim, ovo nije pitanje samo GUBE, nego čitavog života. On hoće našu čistoću, zdravlje, napredak, korištenje darova i talenata u svakom pogledu i na svakom području. Jednostavno, hoće našu SAVRŠENOST u prihvaćanju Očeve volje po Njegovom vlastitom primjeru koji nam je pružio životom, a pružio je i sredstvo kojim se to postiže: „sklanjao se na samotna mjesta na molitvu.“ Time i mi svima pružamo SVJEDOČANSTVO.
„Glas se o njemu sve više širio… A on se sklanjao na samotna mjesta na molitvu.“ Gospodin Isus neprestano saobraća s Ocem jer je Otac veći od Njega, jer ono što govori, što radi, nije njegovo, nego Očevo. Kao Bog, druga božanska osoba, jednak je Ocu. Ali, kao čovjek, poslan od Oca, manji je od Oca i u svemu vrši volju Očevu. Zato se povlači na molitvu: savjetuje se s ocem, razgovara s Ocem, veseli se s Ocem. Na koncu, to sve vrši i zato da nam pokaže životom i primjerom kako i mi moramo neprestano i rado saobraćati sa Ocem nebeskim, ne samo kad imamo kakve potrebe, nego prirodno, svakog trenutka, rado!
Lk 5, 17 – 26
Zagledajte se u bolesnika o kojem je današnje Evanđelje! Toliko je nemoćan, da ga nose na postelji. On, bolesnik, leži šuteći. Pa što bi i govorio: uvjeren je da njegovo stanje bijede i odviše glasno govori – kriči… I gane se Učitelj: „Opraštaju ti se grijesi tvoji.“ „Opraštaju ti se grijesi tvoji“? – pa zar ga zato doniješe? – Ne, jer možda i ne znaju koja je, što je istinska bijeda. A nećemo li mi, koji znamo da tu djeluje ne jedan obični prorok nego sam Živi Bog, pravo zaključiti što je vrednije ?! Znajući to, nećemo li onda znati što najprije trebamo moliti? Ono, što je molilo srce paralitičara, iako on toga i ne bje svjestan: otpusti nam grijehe naše… Plaća grijeha je smrt!
“Bog sam hita da vas spasi” se u potpunosti ostvaruje u otpuštanju grijeha. Ipak, prisutnima je ‘veće’ tjelesno ozdravljenje! Promatrajući svagdašnjost, slično bi se moglo zaključiti i za nas: Više nas privlače neobičnosti ‘ukazanja’ koja mogu biti i ne biti, nego stvarnost i nazočnost Isusa među nama u sakramentima, u našem zajedništvu i u nama – udovima Tijela.
Nakon što Gospodin ozdravi uzetoga, narod obuzet zanosom govori: „Danas vidjesmo nešto neviđeno!“ Velika je stvar ozdravljenje tijela, ali je više ozdravljenje od grijeha. A nije li najnečuvenije da je to učinjeno „vidjevši njihovu vjeru“? Sreća ili nesreća u svijetu nije nešto neovisno o nama i o našoj vjeri. Ne samo moja osobna sreća i sudbina, nego i sudbina svijeta („vidjevši njihovu vjeru“)!
Lk 5, 27 – 32
Gospodnji put je put iskrene ljubavi, radosti nad obraćenjem brata, a ne namještene pravednosti. Farizeji se „sablažnjavaju što Isus jede s grešnicima i carinicima“, umjesto da se raduju što se grešnik – carinik Matej Levi – odazvao i sve ostavio da unaprijed ide putem Gospodnjim!
Lk 5, 33 – 39
Ljudi su uvijek skloni kompromisima: „Krpe s novog na staro i obratno; novo vino u stare mješine i obratno“; uvijek su skloni uhodanosti i statici: „valja staro“ (vino). Oni doista u doslovnosti neće stavljati ni stare zakrpe, ni novo vino u stare mjehove; a ipak to, upravo to, pokušavaju u duhovnom životu i svojim nazorima i ‘uvjerenjima.’
Lk 6, 1 – 6
Ozlovolji nas postupak farizeja: Osuđuju učenike koji ogladnješe i trgaju klasje, taru rukama i jedu. Isus je blag i blago odgovara. Ne osuđujmo farizeje, jer mi onda jednako postupamo. Što više, sjetimo se da smo i gori od njih bili, „po zlim djelima udaljeni i neprijateljski raspoloženi“, ali nas Bog smrću Kristovom izmiri sa sobom.
Lk 6, 6 – 11
Isusova blagost i strpljivost je beskrajna, pa i s licemjerima. Ipak im odlučno daje do znanja da se u svojem poslanju ne nagađa i odlučno stupa putem koji mu je Otac zacrtao. Takav je slučaj u sinagogi, kad ozdravi čovjeka s usahlom rukom, nakon što „ošinu pogledom“ neiskrene ‘pobožnjake’.
Lk 6, 12 – 16
Evanđelje: Popis apostola. Samo? „Provede noć u molitvi prije izbora“! Što je rečeno o njima, vrijedi i za nas. Izbor – već za kršćanstvo – građanstvo neba! – nije slučaj, nego: prije postanka svijeta! Što tek u svećeničkoj i redovničkoj službi? Voditi računa o tome!
Lk 6, 17 – 26
Uskrsli uvijek ponavlja radosnu vijest: „Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje!“ Živeći po tom navještaju, već ste uskrsnuli! Tako i ostala blaženstva. Nasuprot: Jao vama, bogataši, imate svoju utjehu – prolaznu! Jao vama koji se sada smijete, koji živite izvan života s Bogom, jadikovat ćete… i to – čitavu vječnost!
Lk 6, 27 – 36
Živjeti kao Bog, postupati kao Bog, to je pravilo života koje nam je dao sam Bog kad nas je stvorio na svoju sliku! Gospodin Isus je razgalio svoje srce govoreći o Ocu nebeskome, o njegovu postupanju s čovjekom, s ljudima, s grešnicima, bezgraničnom ljubavlju. Isus je slika Očeva, mi slika sinova – stvoreni na sliku Božju. Ta slika nije povijest ni prošlost, nego život, kao što je i Bog život. Otuda isus u Evanđelju: „Budite milosrdni kao vaš nebeski Otac“, i u tome je sažeto i sve ostalo, a Božje svemogućstvo se ponajviše očituje upravo milosrđem i praštanjem. Kad smo u tome slični, i u svemu ostalome ćemo biti slični! Dakle, biti njegova duha: „MILOSRDNI KAO OTAC VAŠ NEBESKI!“
Lk 6, 37 – 42
„Mjerom kojom mjerite, vama će se zauzvrat mjeriti“. Ali ne samo toliko; posebno kad je govor o dobru, „dat će vam se mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna u krilo vaše…“ Bože, koje li ljubavi, koje li čežnje i poticaja s Božje strane da nešto dobra učinimo!
Čemu se bahatiti? To bi značilo sebe – slijepca sebi – slijepcu za vođu postaviti! Priznajmo što jesmo: po sebi ništa, po Bogu i od Boga sve. Često se predstavljamo dobročiniteljima, liječnicima: „Brate, daj da izvadim trun koji ti je oku…“ – a ne zapažamo da smo slijepi? Nećemo li još više oštetiti oko svojega brata? Ispitati svoje oko, ali oko svojega srca!
Lk 6, 43 – 45
Istina oslobađa, istina usrećuje. Istina plodi iskrenošću i iskrenim priznanjem, a kao što dobro drvo dobrim, a zlo drvo zlim plodom.
Lk 7, 1 – 10
Bog je stvorio sve i svakoga. Bog ljubi sve što je stvorio, a posebno čovjeka, pa i čovjeka tuđinca. Tuđinac je satnik koji se spominje u Evanđelju, ali tuđinac velike vjere. Isus ga postavlja za primjer jednostavnosti i iskrenosti srca. Isus ga hvali zbog njegove vjere, i uslišava. Time nas upozorava da oslonac našeg ponašanja prema svakome mora biti puna vjera!
Lk 7, 11 – 17
Gospodin nas izbavlja i neprestano bdije nad nama kao naš Otac. Otac! Gospodin hoće da svi žive, i ako su mrtvi da ožive! Na molitvu Ilijinu oživljava dječak. U Evanđelju Isus uskrisuje mladića iz Naina. Uskrišen je – obraćen – apostol Pavao. Svi spomenuti događaji su znak Božje ljubavi prema meni, tebi, svakom čovjeku. Svi događaji govore o događajima uskrsnuća svih koji su duhovno mrtvi, a Gospodin hoće da ih i preko mene oživi! Daj mi, Gospodine, da vjerujem kako ti možeš preko mene izvesti to silno djelo! Daj mi oči da vidim, uši da čujem tvoju riječ i tvoj poziv, srce da osjetim tvoju ljubav i na nju odgovorim!
Lk 7, 19 – 23
„Pođite i javite Ivanu što ste vidjeli i čuli.“ Isus (NEBO) čini čudesa iz kojih mi (ZEMLJA) moramo znati čitati znakove da bismo ih mogli prihvatiti, primiti. Savršen primjer suradnje je Presv. Djevica: Anđeo naviješta, Djevica prihvaća; rezultat: Utjelovljenje.
Lk 7, 24 – 30
Uzor je Ivan Krstitelj! Vanjštinom ostavljen, a ipak najveći! Tako malen mora biti svatko u kraljevstvu nebeskom. Čudan svijetu, a „veći od Ivana Krstitelja.“ Jednoga se treba bojati: „omesti“ ono što je Bog s nama naumio! Radovati se u pokori i poniznosti i ne ometati Božji plan s nama, kao što učiniše zakonoznanci.
Lk 7, 31 – 35
Ne očekujmo mudrost od svijeta. Svijet će govoriti onako kako mu odgovara, a s Bogom se ne šali i Bog se ne šali, jer nam je darovan jedan samo život, a taj život treba biti Bogu nalik! Dakle, ne poput djece što se igraju i prepiru na trgu.
Za Boga stvoreni, trebamo Boga prihvatiti u Njegovu Sinu i Crkvi! Ali ne samo izvanjski – riječju, ukoliko nam odgovara ili nam se ‘sviđa’!
Dva čovjeka: Čovjek ovoga svijeta – nikad zadovoljan, sličan djeci koja se svađaju na trgu… Drugi čovjek: sličan Bogu, koji je Ljubav. Ljubav je sve ono što je pozitivno, dobro, plemenito, slično Božjim vlastitostima.
Blago narodu koji se odaziva Božjem pozivu da živi Božjim životom. To je PRAVILO koje čini plemenitim i radosnim već ovaj život na zemlji, koji je život Božjeg Kraljevstva. Stoga: Umjesto svađe, ljubav!
Lk 7, 36 – 50
Tko prizna, pola mu se prašta. I ne slutimo koliko istine ima u ovoj poslovici. Evanđelje o grešnici s alabastrenom posudom je i za nas proglas radosti i našeg mira po oproštenju. Daleko psihologiziranje i filozofiranje, nego nastojati po svojim mogućnostima jednostavno i iskreno, djetinjski priznati svoju grješnost i zloću i slaboću Onome koji nas ljubi, a mi na tu ljubav nismo odgovarali. To je prava i istinska mudrost koja rađa radošću opraštanja. Misliti kako priznanjem nosimo radost nebeskom Ocu, urodit će željom i odlukom ljubiti, a to je uvijek početak novog radosnijeg života! Budi sav Božji, pa ne mari što će farizeji izmišljati! Farizej koji pozva Isusa, najprije misli: Isus ne zna kakva je žena, da je grešnica… Kad mu Isus dokaza da znade, onda sustolnici: „Tko je ovaj, te i grijehe oprašta?“ Isus ide svojim putem, jer je to sjedinjenje s voljom Očevom.
Lk 8, 4 – 15
Ustrajnost! Nije lagano, i uvijek je opasnost skrenuti i popustiti: može se biti slušalac uz put, na kamenu, među trnjem… I sve ovo sjeme osuđeno je na neuspjeh! Plod donosi jedino ono zrno koje je palo na dobro tlo. A dobro tlo je usmjerenost oka, srca, misli i htijenja k Bogu.
Isus uzima sliku iz svagdašnjeg života: sijanje. Zrno nestaje, umire, da iz njega iziđe novi život: biljka sa cvijetom i plodom! Ali, evanđelje svjedoči i našu brigu za zrno. Onako ćemo uskrsnuti, kako vodimo brigu o zrnu koje je riječ Božja: ŽIVJETI RIJEČ! Voditi računa da zrno – nauk evanđeoski padne na dobru zemlju!
Lk 8, 16 – 18
Svaki od nas na svoj način čuje poziv: Popravi moju kuću! Ta kuća smo najprije svaki od nas, potom naša najuža zajednica: obitelj ili samostan. I, popravljajući to – popravljamo CRKVU!
„Pazite, kako slušate!“ upozorava Spasitelj. To jest: svjetlo ste, imate darove, a oni su vam dani zato da gradite i popravljate DOM GOSPODNJI! Ako ideš, i gradiš DOM GOSPODNJI, tad si od NARODA BOŽJEGA. Ako ne?! Ako gradiš, pomagat će ti i drugi. Ako ne gradiš, oduzet će ti se i ono što misliš da imaš! Ako ih ne koristite – milosti – oduzet će vam se! Možda i sama vjera.
Lk 8, 19 – 21
Sadržaj Evanđelja ne samo da je veličanstven, mudar i dragocjen, nego je upravo nepojmljivo BLAGO! Tko bi se smio nazvati bratom ili majkom Isusovom? Ali, jer to Bog hoće, onda k tome moramo sve usmjeriti: DUHOM POVEZANI S ISUSOM! Upravo preko takvih se gradi KRALJEVSTVO koje ostaje.
Lk 8, 26 – 39
… „ne oblači se i ne stanuje u kući“ – ima li što bjednije? – Ima! Da bude vrhunac svega, u njemu je pakao – legija… Još dublje, Bogu: „Ne muči me!“ Čovjek je s njime riješio: u okove… Bog: sloboda! – izgoni pakao. Pakao je strašan: radije stanovati u svinjama nego u paklu! Posljedice: mole ga da ode od njih! Svijet tako rezonira… boji se izgubiti… Što?
Lk 8, 40 – 56
Isus ide ‘zacrtanim’ putem, i ništa ga ne može omesti što se ‘usput’ događa. Ništa ne čini tajno: žena je ozdravila od krvarenja… Ne treba skrivati Božja djela – … vjera te je ozdravila.
„Ne dosađuj učitelju, kći ti je umrla…“ Isus ipak ide. Ako On ide, znači da ima smisla. Treba Ga pustiti da radi!
Lk 9, 1 – 6
Hoće da se svi spase. Šalje puninu milosti… – svu vlast im daje: nad nečistim duhovima, nad bolestima… „Propovijedajte Kraljevstvo Božje… obilažahu po selima navješćujući Evanđelje…“ Ne samo da su učenici (Dvanaestorica) kukavni, nego im zabranjuje ikakvu OPREMU, da se vidi kako je Bog silan i u bijedi čovječjoj koja mu se povjerava s povjerenjem. Neće da se primiješaju ikakvi interesi! Oni koji su sredstvo spasa, moraju se sasvim tome predati. Ali jao onima koji se igraju s milošću: „otresite prah s nogu u svjedočanstvo protiv njih“ – tj. svu krivnju snose sami.
Obilaze SELIMA! – gdje nema škola i akademija, i iz sela će izići POZVANI!
Lk 9, 7 – 9
Isus je poslao učenike propovijedati, a dade im i moć čudesa. To vidi i tetrarh Herod i ne može ostati indiferentan. Peče ga što je ubio Ivana Krstitelja i želi vidjeti Isusa; nije li to Ivan ustao? – Ljudi se naviknu i na čudesa i ne znači im bogzna što… Događa nam se kao što reagirahu na pojavu i djelo Isusovo: I ovo je i ono, a nitko: to je Krist! Idimo za njim!
Lk 9, 10 – 17
Udaljio se nasamo, možda s nakanom da se odmara? Ali, čim je i najmanja prilika za djelo – radi (r. 11).
„Otpusti mnoštvo…“ – to je najlakše reći, to je naš način, ali ne Njegov ni ljudi duboke vjere. On postupa božanski, a oni misle i ‘računaju’ božanski. Zato su ljudi vjere mirni, jer je i čudo njima u službi! Zato ne mjerimo ljudski – matematički… pet kruhova i dvije ribe nego, poput Presv. Djevice pitajmo na koji način ćemo izvesti što reče!
Lk 9, 18 – 22
„Što govori svijet, tko sam ja?“ Naš život daje odgovor: naše zalaganje, izgaranje ili ravnodušnost prema Bogu u svijetu, tj. prema čovjeku. Ne možeš ljubiti Boga kojega ne vidiš, ako ne ljubiš brata – svakog čovjeka kojeg susrećeš. Ljudi uvijek „ljudski“ – polovično, nagodbeno, po svom razumu, a razum ne može ući u Božje tajne. Isus ti može biti „Ivan Krstitelj, Ilija, prorok“, ali ne Sin Božji! Samo Božja milost otkriva puninu. Treba nam nadahnuće Božje da s Petrom uskliknemo: Ti si Krist – Pomazanik Božji. Zabranjuje im to govoriti, jer su dužni i sami naučiti se da dođu do spoznaje. Ovo je bitno: s Bogom raditi, priznati potpuno: Ti si Krist – Bog.
Lk 9, 22
Kad su ga priznali Bogom, može im otkriti tajnu Bogotrpljenja. Odbacit će ga poglavice i starješine – to je značajno! S vrha mora biti nepriznat i sasvim pogažen. To je vrhunac žrtve. „Treba…“ – nužnost pokore, koja dolazi od nepriznavanja. Krist je: ili – ili! = Da! Krist je život i Smrt se nužno protiv Njega bori do smrti – ali samo tjelesne, dalje ne može ništa. Smrt su: starješine, glavari svećenički, pismoznanci, tj. sve ideologije protivne Kristu; sve ideologije koje se ne podlažu Kristu; sva znanost i svaki nazor, koji traži čovjeka za sebe. Treba da od njih bude ubijen = osuđen, odbačen, prekrižen, da onda uskrsne! Što je rekao za sebe, to govori i to vrijedi za njegove! Ista sudbina čeka svakoga koji se zove Kristovim. Zato je potrebno razmisliti smisao trpljenja i koliko je moguće, rado ga prihvatiti! A snagu daje samo Bog!
Lk 9, 23 – 27
Predstavnici ‘staroga’ moraju ga sasvim odbaciti, da s Njim započne potpuno novo. Toga moraju biti svjesni i svi koji su Kristovi – da ih drugačija sudbina ne može čekati. Zato treba početi od sebe: odreći se sebe, svaki dan uzeti svoj križ i za Kristom! Riječi su odlučne, cjelovite i jasne. Čini mi se da nema onoga što je nerazumljivo. Treba samo pogledati Krista, i sve je jasno.
Lk 9, 28 – 36
… otišao je moliti. Molitva je nerazdruživa od Njegova poziva. To je nešto što se po sebi razumije. Dok je molio preobrazi se, s njegove pojave odsjeva slava Očeva. Samo po molitvi i u molitvi – a to mora biti čitav život (uvijek moliti i ne prestajati) – dolazi preobraženje, tj. svaka obnova.
Mojsije i Ilija su u slavi, ali govore o trpljenju koje Ga čeka… I to je ono što se samo po sebi razumije, ali ljudi će uvijek po svoju, iako na Petrova usta: „Dobro nam je ovdje…“, a dok se govorilo o trpljenju, spavao je… Jasno, nije znao što govori. I mi redovito ne znamo što hoćemo, ni što želimo, ni što govorimo. Međutim, Božji plan se odvija i treba ga prihvatiti samo onako kako Bog hoće: potpuno i odano i s dubokim povjerenjem. Onako kako ga prihvaća Isus i kad ga napadaju, i kad je u slavi preobraženja. Prihvaća i preobraženje, a istodobno i govor o muci, zato se Otac u njemu naslađuje i daje nam ga za uzor: „To je moj ljubljeni Sin, slušajte ga.“ Njega slijedite, od njega i s njim živite kao izabranici Božji, da se na vama očituje njegova slava koja će vašoj braći po svijetu uvijek govoriti: Ovo je sin moj, izabranik. Slijedite ga. U njemu nalazite Božje lice.
Lk 9, 43 – 45
„Dok su se svi divili…“ on svraća pozornost svojih učenika na svoje trpljenje. Znači: Kad su bili najspremniji, najvažnije i najteže im se govori: „Sin čovječji doista ima biti predan u ruke ljudima.“ „Oni ne razumješe…“ Ne bojmo se pitati ga o tome! Mi ljudi razumijemo kad nam je u prilog, kad nam se obećava prijatno. Razumijemo dok nam se naviješta: „Kliči, raduj se…“ Kad god su proroci naviještali trpljenje, bili su odbacivani! Tako i Isus! Od koga trpljenje? Od ljudi, od najbližih! Jer ne razumiju. Treba veliko rasvjetljenje Duha da to razumijemo! „Vi dobro zapamtite ove riječi: Sin će Čovječji biti predan u ruke ljudima!“
„Ljudima“ – dakle, nešto strašno je biti u rukama ljudi… a ipak, mi se okrećemo i ne marimo za te dvije istine: a) treba biti predan u ruke ljudima, i b) strašno je biti predan u ruke ljudima… „i bojali su se pitati ga o toj stvari…“ A zar je što važnije?!
Lk 9, 46 – 50
U Evanđelju Isus počinje s NOVIM, iz POČETKA: S DJETETOM. To je NOVO KRALJEVSTVO u kojem je najveći onaj koji je poslužitelj SVIMA. Ovo je misao i ‘ideologija’ kojom ćemo se radije baviti: tko je veći? – Dijete! Zar je mogao takav Učitelj što ljepše i zornije pronaći? Dijete osvaja! Čime? – Time što „ne živi“, a „sam je život.“ Sinovi Zebedejevi, a i ostali učenici, mada su u Isusovoj školi, još uvijek toga ne razumiju: … „Mi smo im branili“… Pravo hvale Gospodina MALENI, koji su spremni svima služiti radi Gospodina.
Lk 9, 51 – 56
„Kada se približi vrijeme njegova uznesenja…“ Ne može se jasnije izraziti plan Njegova života čiju je trasu postavio Nebeski Otac, a Isus ide samo za tim da je ispuni. Tome ne smeta nikakva zapreka… Na neljubaznost ljudi Jakov i Ivan neljubazno odgovaraju – klin se klinom izbija! Da li se Bog predstavlja Samarijancima preko Jakova i Ivana koji bi na njih zazvali oganj zato što ne primiše Isusa? Isus ih prekori! Isus je dosljedan, jer nije došao pogubiti nego spasiti. Božje svemogućstvo se najviše očituje PRAŠTANJEM! Jednom reče: Ne osvećujte se. I, kao što je već postupao pred Herodom – bježi u Egipat – tako će ponoviti: odu u drugo selo. Isus, dakle, čini ono što je propovijedao: „ako vas ne prime… idite…“
Lk 9, 57 – 62
Isusovi ‘kandidati’ bi za njim išli, ali stavljaju uvjete… Tri ‘kandidata’ navodi Evanđelje. Koliko uspjeli ili neuspjeli, ovdje nije bitno istraživati. Bitno je uvažiti što se zahtijeva od onih koji će za Isusom: Ostaviti sve, ama sve! – da se može sav predati Bogu za širenje Kraljevstva, za CRKVU, za Božji DOM u svakom čovjeku. Evanđelje iznosi Isusovo predanje svojoj službi. Učio je da se ne mogu dva gospodara služiti. Evo, to je sad tako očito koliko god se, rekli bi, očituje dobra volja. Kao što je On čitav, tako i od svojih zahtijeva potpunost.
Lk 10, 1 – 12
Isus šalje sedamdesetdvojicu: Oni prethode… „preteče“ – uloga i značaj poznavanja uloge Ivana Krstitelja! Realista je, sagledava svu stvarnost: „kao ovce među vukove.“ Daje upute: Svima naviještajte: Približilo se Kraljevstvo Božje! To je najvažnija vijest na svijetu. Za to je sišao i sam Gospodin. Zato ne smiju na sebe (i svoju moć) računati – ne nosite ništa! – već jedino na Njega, koji ih šalje, i zato je On u njima! Tko ih ne primi, osudu potpisuje sebi.
Lk 10, 13 – 16
Uvijek na zemlji ima pokvarenosti, ali je osobito bolno kad se opačini predaju izabrani uopće, a pogotovu oni koji bi trebali dobrotom i pravednošću prednjačiti u dobrima: svećenici, knezovi i učitelji.
Isus se također žali na galilejske gradove: Korozain, Betsaidu, Kafarnaum… Da su se u Tiru i Sidonu – dakle, među poganima, dogodila se čudesa kao u vama, činili bi pokoru!
Lk 10, 17 – 20
Oduševljenje! Sedamdeset dvojica se vraćaju radosni s poslanja: „Zlodusi nam se pokoravaju… u tvoje ime…!“ U Njegovu imenu moraju uspjeti. Nije važno da li se uspjeh vidi ili ne vidi… Najveći je uspjeh, što su sjedinjeni s Bogom. To nije lako razumjeti. U potpunosti to razumije samo Bog!, a mi tek u pojedinim „sretnim“ / ILI ‘SVETIM’ trenutcima. „… Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego što su vaša imena zapisana na nebesima!“ Ovo je ponovna potvrda da svaku ulogu moramo tako vršiti da ona bude slovo koje će ‘složiti’ naše ime na nebesima.
Lk 10, 21 – 24
„Blago očima koje gledaju što vi gledate i ušima što slušaju što slušate…“ Gledate i slušate samoga Svevišnjega Boga! To mogu vidjeti i doživjeti samo maleni, skromni, poučljivi, siromašni duhom za koje Isus slavi Oca.
Lk 10, 25 – 37
Neki zakonoznanac pita Isusa što mu je činiti da može baštiniti vječni život. Pita, da iskuša. Isus ga ne kori, nego mu svjedoči po njegovu poznavanju zakona… Zakonoznanac se želi opravdati… Isus i to prihvaća i iznosi sliku o milosrdnom Samarijancu: Sažali se Samarijanac… Stvarno mu pomogne… Samarijanac je učinio sve „što je trebalo“, ali se pobrinuo i za ubuduće! Taj je bližnji. To je dosljedni Isus Krist: tko te prisili milju, idi s njim još dvije… Postiđuje „izabrani narod.“ Kolika se energija često utroši u komoditet, razmirice itd…itd… Ako nismo svjesni da smo „Krist“, i ako nismo Krist, ništa smo! Koliko puta sam iznašao razlog da izmaknem gdje se trebalo žrtvovati? Smiluj mi se, Gospodine!
Skloni smo špekulirati Riječima i Zakonom Božjim, da bi se opravdali. Često gledamo što treba mijenjati u zakonu … Treba mijenjati samoga sebe… „Dobro si odgovorio: To čini i živjet ćeš!“ Zakon je dobar, i treba ga ispuniti! Zakon Božji i Riječ Božja mora se prihvaćati jednostavnošću srca, pameti ali i čitavim bićem. Zakon Božji nije ne znam gdje daleko, u srcu nam je zapisan. Svatko dobronamjeran može ga otkriti i Gospodin svakome daje mogućnost da ga otkrije. Daje mu i snagu da ga svim svojim bićem prihvaća, da ga želi svim srcem, svom dušom, svom snagom, svim umom. Ali ne samo teoretski, nego da prihvaća svog bližnjeg i da mu se raduje, kako se sam Gospodin raduje svakome od nas! Živi Božji Zakon je sam Gospodin Isus, „slika Boga nevidljivoga“.
Lk 10, 38 – 42
Pružiti, pogostiti je mnogo, ali još više je: gostiti se do nogu Učiteljevih, jer bi i uslužnost – bez toga – mogla postati formalnost, nervoza i dosada! Samo jedno je potrebno, i za to jedno je Gospodin došao među nas. Kod jednog susreta će izričito istaknuti kako je više zajedništvo, nego li sama hrana: Marta, brineš se za mnogo, jedno jelo je potrebno… Kao da reče: dovoljno je nešto što će nas sabrati. Zaustaviti svoj posao (Marta i Marija) i slušati riječ Božju, razmišljati o Božjoj riječi, da ona upravlja našim dobrim djelima!
Lk 11, 1 – 13
Isus se moli. A molio je tako da je pobudio molbu: „Nauči nas moliti.“ On to čini: „Oče! Sveti se ime tvoje…“ i dalje… Ova molitva nebeskom Ocu je znak zajedništva – od jednog smo Oca, za jedno kraljevstvo molimo. Ono će doći oslobođenjem – otpuštenjem grijeha: Bog otpušta nama, a mi bližnjemu! Molimo za kruh… Za skupno otpuštenje grijeha… I ovo je naviještanje Evanđelja. A da dokaže da drugačije ne može biti, eto usporedbe iz svagdašnjeg života i logičnog zaključka nakon uočene istine o Božjoj dobroti i našoj zloći: „Ne dosađuj mi… bezočnost… vi, iako zli…“ Sve izrazi koji nam potkrepljuju uvjerenje o uspješnosti molitve. Sve govori o beskrajnoj dobroti Božjoj i uvjerava da smo postigli sve što tražimo! Ako to ne uspijemo vidjeti tjelesnim očima, znači da je DAR toliko uzvišen i fin! Isus ga naziva Duh Sveti!
Lk 11, 14 – 23
„Kad iziđe đavao, progovori njemak.“ Svaki čovjek je na neki način, više ili manje svezan u svom govoru, u priznanju svoje nemoći ili svoje grešnosti, svoje nedostatnosti i svoje sebičnosti. Svezan je sa strane sotone. Zato teško prihvaćamo i Isusovu riječ, a nadasve proroka. Okorjelost vlastitog srca je zapreka, podmuklost srca će iznaći i najužasnije psovke kao ‘logične’ dokaze da se ne bi moralo pokoriti. Nakon što čudom progovori njemak, mnoštvo – JEDNOSTAVNI, MALENI – će se diviti, a podmuklo srce koje robuje vlastitoj zloći će ‘zaključiti’: „Po đavlu izgoni đavle.“ To nije rijetkost da se slično ponašamo, samo u drugim terminima. Isusovi suvremenici traže znak, kao da nije najveći znak TJERANJE ĐAVLA? Isus im to blago dokazuje, ali i ozbiljno upozorava ako ne prihvate upozorenje: Sotona sa sedam gorih duhova se nastani u tom čovjeku! Igrati se vjerom znači izlagati se i predavati se đavlu.
Lk 11, 24 – 28
Strašno je igrati se s Božjom milošću! „Učeni i upućeni“ imaju otvorene oči, a neće da vide, te ne razumiju ni najjednostavnije stvari, stoga i ne mogu čeznuti za istinom… Njihovo stanje je strašnije nego na početku… Jednostavni su zadivljeni, i dok Gospodin radosno pozdravlja njihov glas (r. 27.), ne može zaboraviti „učenih“, da ih još jednom pozove na razmišljanje o njihovim mislima i o jedinoj i vrijednoj istini: Slušati Božju riječ i držati je! Isus je svet jer vrši riječ Očevu. Marija je blažena, jer sluša i vrši riječ Božju! Tko god sluša riječ Božju i nastoji je vršiti, bit će blažen, sretan već sada, u „progonstvu“ a onamo ga čeka potpuna sreća! Blago onome koji sluša Riječ Božju i o sebi! – i živi po tome! Dičite se svetim imenom Božjim! Vi ga nosite na svojim čelima i u srcu. Sjetite se čudesa koja Gospodin učini s vama po krštenju. Živite svoje krštenje!
Lk 11, 29 – 32
Krist kori ovaj naraštaj koji kuša Gospodina iznalazeći sve i sva da bi izrugali Isusov nauk koji Crkva propovijeda. Crkva ipak ne sustaje, jer Gospodin hoće da se svi ljudi spase! „Naraštaj ovaj, naraštaj je opak. Znak traži…“ Neprestano su u ZNAKOVIMA, a traže ZNAK – po svojem, valjda, ćefu. Znak koji bi ih mogao OSTAVITI u BEZBRIŽNOSTI! Taj naraštaj je opak! A ne prepoznajemo li u tom naraštaju sebe? Što nam DANAS EVANĐELJE govori VIŠE nego jučer?
„… a evo ovdje više od Salomona!… a evo ovdje i više od Jone!“ OVDJE: U riječi Božjoj je nazočna RIJEČ OČEVA; u Crkvi – TIJELU OTAJSTVENOM nazočan On – GLAVA TIJELA CRKVE; u molitvi – napose dvojice ili trojice nazočan On i Duh koji moli za izabrane neizrecivim uzdasima. U Euharistiji na najodličniji način nazočan On! – Koliko je ovaj OVDJE nazočan i realan u našem svagdašnjem životu?
Lk 11, 37 – 54
Isusov život i riječ su RADOSNA VIJEST: Duh, a ne slovo. Čemu je Krist došao? Za slobodu nas Krist oslobodi, a sloboda je vjera ljubavlju djelotvorna. Sloboda je pripadati Bogu i nutrini, a ne vanjskoj čistoći „zdjele i čaše.“ Red u nutrini čovjeka nije ovisan o vanjskom izgledu. Um mora biti obogaćen spremnom voljom živjeti po zdravu razumu, izbjegavati nečistoću i sve što se nameće po iskvarenosti srca. U svakoj Njegovoj riječi je punina i u svakoj riječi je On sav… „Dajte ono što je unutra, kao milostinju, onda vam je sve čisto.“
„Teško vama, zakonoše! Vi oduzeste ključa spoznanja. Sami ne uđoste, a zapriječiste onima koji htjedoše ući.“ Strašne i teške su ove riječi, ali je još strašnije što ih oni ne uzimaju ozbiljno – nesposobni su za to! – i prosljeđuju u svojim planovima… „navališe žestoko… i obasuše ga svakojakim pitanjima… da bi ga mogli optužiti.“ Gospodin Isus kori farizeje, jer kroje zakon kako im odgovara. Kori i pismoznance, jer tovare teret zakona na leđa naroda, a sami se izmiču. Da li kori i mene? Kakav je moj odnos prema Zakonu i Bogu?
Lk 12, 1 – 7
Isus poučava najprije svoje učenike: „Čuvajte se kvasca farizejskoga, to jest licemjerja!“ Biti ponizan, jednostavan, iskren. Ljubiti Boga i predati mu se, jer se on brine za nas. On, koji vodi računa o svakom vrapčiću, a mi smo njegova djeca! U jednostavnosti uma i srca prihvatimo ovaj navještaj, a klonimo se kvasca farizejskoga, to jest licemjerja, ljudskih nauka i mozganja. Molimo da djetinjskim duhom prihvatimo Božji radosni navještaj!
Lk 12, 13 – 21
Bogat pred Bogom, ili ‘u Bogu’ – jedino vrijedno bogatstvo! Ovo su riječi onoga, koji sve ima i ništa mu ne manjka. Ono bogatstvo za kojim ljudi čeznu, tako je kukavno. Veličina i bogatstvo čovjeka nije u onom što posjeduje, nego u onome što jest! A što čovjek jest? Božji je to dar… Njegovo smo djelo,… da u dobrim djelima živimo. Da budemo što i jesmo: Krist! To je naše blago! Protivnost je onaj bogataš iz Evanđelja koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu. „Već noćas duša će se zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?“
Upozorenje: „Klonite se i čuvajte svake pohlepe…“ nije samo misao na materijalna dobra, nego i sve što se Bogu ne sviđa: Svi samo zemaljski i samo ljudski planovi. Oni nas već ovdje zarobljavaju i sputavaju u nemir, napetosti i nervoze. Današnji čovjek nervozno i vratolomno žuri – zgrćući mrtvački pokrov – umrijeti i ne znajući da je živio – dok za smrt nije spreman!
Lk 12, 22 – 34
Za svoje najbliže ima još topliju riječ: Što ste zabrinuti? Zar ste sirote? Pogledajte svog Oca! Ne samo da ćete imati što vam je potrebno, vaš Otac vam sprema kraljevstvo! Za kraljevstvom čeznite, a ne za mrvicama!
Lk 12, 35 – 48
Navikli smo na oplakivanje bijedne i pokvarene DANAŠNJICE, i smatramo da smo time mnogo učinili. Smatramo se realistima, i time smo ZADOVOLJNI. I ne zapažamo da time dajemo prvenstvo grijehu? Prema tome, umjesto realnosti JADIKOVANJA, treba razmisliti o drugoj REALNOSTI: o našim SVJETILJKAMA, o MILOSTI koja iz nas ižarava i koliko ižarava! Konkretno: razmisliti o tome s koliko pripravnosti molimo (ukoliko molimo!): „Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju…“
Oslobođeni smo grijeha, oslobođeni nepravde. Božje je to djelo! Ali mi ne smijemo biti neharni! Moramo često misliti da smo bili u opasnosti od neprijatelja u nama samima. Treba živjeti kao oslobođen, jer će Gospodin doći i tražiti račun! Kojemu je mnogo dano, – a dana mu je SLOBODA! – od njega će se mnogo i tražiti!
Lk 12, 49 – 53
„Oganj… krstom se krstiti… ne mir, nego RAZDJELJENJE sam došao donijeti na zemlju.“ Svi ovi Isusovi izrazi govore o beskompromisnosti, o potpunosti i cjelovitosti. Kad god Gospodin progovori uvijek je to beskompromisno, bilo da govori oštro (kad veli „jao“ književnicima i farizejima), bilo kad govori blago. Isus je uvijek DA! – ako je DA, i NE! – ako je NE. Jedino se možemo i moramo pitati: oganj, krst, razdjeljenje… na koga se odnosi? Očito: prvotno i bitno na NAS SAME! Moramo biti odlučni u borbi protiv zla koje u nama stanuje, i ostalo će se lakše riješiti.
Tako je ovdje o OGNJU: „Oganj dođoh baciti… pa što hoću ako je već planuo!“ Ovdje je oganj RAZDJELJENJE zbog Njegove nauke i zbog puta za njim. To RAZDJELJENJE najprije ON sam doživljava, i prihvaća ga. To slijedi i nama, a prvo RAZDJELJENJE za nas jest RAZDJELJENJE od nas samih: „Dajte udove svoje… pravednosti – do posvećenja!“
Lk 12, 54 – 59
Kad se govori o ZNAKOVIMA VREMENA, redovito se okrećemo oko sebe, smatrajući da trebamo uočavati samo ono IZVAN. Ipak, najprije treba uočiti ono IZNUTRA. Dva zakona se u nama bore, i nije se lako oprijeti tijelu. To svaki čovjek može razabrati, priznati da je ono što je dobro i moralno uzvišenije, ali ipak više privlači ono što je niže! Isus poziva da postupimo po toj spoznaji: „Lice zemlje i neba umijete rasuditi…“, a svoje postupke? Poziva: odgovorite milosti, dok je na vrijeme.
Lk 13, 1 – 9
Grijeh je strašna stvar. Isusov odgovor onima koji mu javiše za žrtve Galilejaca koje poubija Pilat: „Mislite li da oni bjehu grešniji…?“ upućuje nas da svaki uđemo u sebe! Dakako, mi trebamo sudjelovati: obratiti se! Bog čeka, ali? (smokva). Sam Spasitelj govori kako ozbiljno moramo prihvatiti obraćenje: „ako se ne obratite, svi ćete propasti.“ Naš odgovor bi morao biti: život u Duhu i svijetliti svima s kojima se susrećemo! Obratimo se, prihvatimo ulogu, radujmo se da smo pozvani, okajmo dosadašnji nehaj!
Lk 13, 10 – 17
Isus u sinagogi ozdravlja ženu koja osamnaest godina boluje zgrbljena. Nadstojnik prigovara, jer to Isus učini u subotu. „Ne driješi li svaki od vas svoga vola ili magarca od jasala da ga vodi na vodu? A ovo je kćer Abrahamova“… ali i kćer Božja, da doživi Boga kao Oca, da radosno kliče: Abba! Oče! Bog je ozdravlja od robovanja bolesti – grijeha. Treba se osloboditi slova – robovanja slovu – a živjeti Duhom Božjim! Obasjavajmo riječju i djelom jedni druge. Ozdravljajmo poput Isusa Krista od krivih nazora! Nasljedovati Krista u svemu: Krist nas je ljubio i predao sebe za nas. Jednako međusobno postupajmo: dobrostivo, milosrdno – praštanje. Daleko od svake zloće. Ne dati se zavaravati ispraznim riječima.
Lk 13, 18 – 21
Slike Isusove su uvijek jednostavne, a sadržajne. Gospodin Isus u Evanđelju najjednostavnije i svakome razumljivo istu stvar iznosi: muškarcima zrno koje se sije. Treba ga s radom, marljivošću i mukom sijati, ali u ZRNU je već NADA! Žene to vide u KVASCU koji im je svaki dan pod rukama: KVASAC je NADA uskisla kruha! Slike Isusove jednostavne, a sadržajne: Kraljevstvo nebesko poput zrna gorušice, poput kvasca. Što je ovdje zrno? Što kvasac? Odnos ljubavi između muža i žene. To je slika ljubavi Krista i Crkve. To je veliko otajstvo! (Ef 5, 32). To otajstvo nas vodi posvećenom staležu međusobne ljubavi i darivanja. Darovi, karizme u toj ljubavi je zrno kraljevstva koje raste u dušama svetih.
Lk 13, 22 – 30
„BORITE SE da uđete na USKA VRATA.“ Gospodin vrlo ozbiljno govori! Gospodnja riječ i Gospodnji sud nije kao naš. Kad bi se otkrila srca svih, ne bismo li se zgrozili pred onima koje možda preziremo? Možda su daleko Bogom bogatiji od nas, koji smatramo da imamo monopol dobrote i ‘ključ’ neba! Posljednji prvi, a prvi posljednji…! BORITE SE… znači stegu, red, disciplinu, kaznu, opomenu, pokoru, post, samozataju, poniženje, obnovu… Teškoće u životu nas nerijetko obeshrabre…
Načelo: U svemu vidjeti volju Božju i dragovoljno služiti Gospodinu: iskreno!
Pokušati Boga izigravati („mi smo s tobom jeli i pili“), ludost je i pogubno: „Odstupite od mene svi zlotvori!“
Lk 13, 31 – 35
„Otiđi, otputuj odavde jer te Herod hoće ubiti.“ Ne znam s kakvom nakanom ovi farizeji to govore Isusu. Međutim znakovite su Isusove riječi i samom Jeruzalemu, koji ubija proroke i one koji su mu poslani! Moram se ispitati da li sam možda ja Herod ili još gore: Jeruzalem? Jednog se bojati: Da ne bismo pod jednom ili drugom izlikom odbili ljubav. Strepim, misleći na Isusovu riječ u Evanđelju: „Jeruzaleme, Jeruzaleme koji ubijaš proroke…“ odbijaš milosti… Da li se to i mene tiče?
Lk 14, 1 – 6
Isus nikoga ne odbija i ni od koga se ne ustručava. Pozvan na objed od farizeja, odaziva se. Posvuda i uvijek je prilika za pouku. Subota je: ozdravlja čovjeka od vodene bolesti. Ako bi oni izvadili sina ili životinju iz bunara u subotu, zašto ne ozdraviti čovjeka u subotu? Čovjek je vrhunac Božje ljubavi!
Lk 14, 7 – 11
Sve je od Boga. Sve što imaš Božji je dar. To razumi, priznaj i radosno po tome živi. To znači SLUŽITI ISTINI. Tada ćeš radosno „sjesti na posljednje mjesto“, priznajući da je sve od Boga, niti ćeš za svoja djela očekivati uzvrat od ljudi. Bit ćeš sretan što možeš surađivati s Bogom koristeći darove koje ti dade. Protivno postupati znači OHOLOST, a oholosti nema lijeka.
Koji se priznaju „siromasi“ – jer su sve od Boga primili – bit će opravdani.
Lk 14, 12 – 14
Prisutnost Isusova puni utjehom, zajedništvom Duha, samilošću. To je poziv i ohrabrenje vjerničkoj zajednici: djelovati i misliti kao Krist. Gospodin hoće da u svemu postupamo kao On, jer smo Njegove naravi, Njegova obitelj, Njegova djeca. A Bog postupa iz čiste ljubavi, bez ikakvih računa i interesa. Zato ovaj odsjek o objedu ili večeri: Židovi odbaciše Evanđelje; Gospodin poziva pogane, kako bi svoj narod izazvao na odaziv. Tako se jedni i drugi očituju onim što jesu: grešnima. Ali, to je zato da se svima smiluje, da ih spasi. Bog je vjeran sebi i sve radi iz ljubavi i dobrote. Na to poziva i nas po Evanđelju: Kad pozivaš na objed, ne pozivaj one koji će ti uzvratiti, nego one koji ti ne mogu uzvratiti. Uzvratit će ti se u nebesima!
Lk 14, 15 – 24
Himna Ljubavi: Primijenjena ljubav. Ona nikad nije: OVOLIKO mi je dužnost, nego uvijek: Što mogu još? Ovakav postupak je KRALJEVSTVO BOŽJE među nama. Ovakvom prikazu Kraljevstva Božjega se mnogi dive: „Blago onome…“, ali ga ipak malo njih prihvaća. Nije dovoljno diviti se. Možemo se diviti Isusovim riječima i ostati na tome! Pohota očiju, pohota tijela i oholost života čine da se, možda – barem djelomično – opravdavamo i ispričavamo pozivu na „veliku večeru.“
Lk 14, 25 – 33
Sav Zakon i sve zapovijedi sažete su u jednoj: Ljubi bližnjega kao samog sebe. I to se konkretno očituje u svagdanjem životu i u dodiru sa svakim čovjekom.
Gospodin svoju ljubav pruža kao uzor: ostavlja svoju kuću, svoju majku, svoju braću, nosi svoj križ – ljude koje je izabrao među učenicima. Sav se predao svojem poslanju, volji Očevoj. Takvi trebaju biti svi njegovi učenici.
Račun i „proračunavanje“ o kojem Isus govori, govori kako s Bogom nema računanja i trgovanja, nego treba imati jasno i odlučno pred očima da POZIV – slijediti Isusa – uključuje potpunost i bezuvjetnost („mrziti oca, majku… pa i svoj život“). A upravo i jedino time, kad smo se potpuno odlučili i predali Gospodinu vršeći djela ljubavi i ništa grčevito ne pridržasmo za sebe, postajemo Isusovi učenici, jer postupamo kao On: nesebično, iz ljubavi.
Lk 15, 1-10
Na ovaj ili onaj način, uvijek se pozivamo da postupamo kao Bog i živimo njegovim životom. Evanđelje govori o radosti kad se nađu i najmanje stvari (1:100 ovaca; jedan novčić – drahma, za koju se pali svijeća, pa i kuća pomete!), a što tek život i vječni spas čovjeka? To je odgovor mrmljačima nad Isusovom dobrotom. Međutim, nisi li i ti i tvoj brat BOŽJA SVOJINA? S kojim pravom se onda postavljaš sucem? Bog spašava i Bog se raduje obraćenju grešnika!
Lk 15, 11 – 32
Mada Isus neprestano, opet i opet govori o Ocu, naš odnos prema Ocu je uvijek nešto strano, neobično, tuđe. Računajmo na Očevu dobrotu i prije svoje pustopašnosti! Već unaprijed pogledaj sebe, vidi nas u onom Sinu koji sebe smatra dovoljno zrelim i suvišne su mu očeve opomene. „Oče, daj mi dio dobara koji me ide.“ Mogu sam!… Ne koristi očeva riječ i s bolju ga pusti njegovoj ‘zrelosti’. U ovome se očituje slučaj i svih nas kad želimo biti samostalni i ‘znati’ sve!
Isus u Evanđelju navodi starijeg brata – nemilosrdnog! – da se još jače uoči ljubav i milosrđe Očevo! Opire se vjerni stariji sin što je otac pun ljubavi i milosrđa prema mlađem sinu. Ništa ne govori o krivnji zalutale ovce, nego samo o radosti kad se našla! Isto tako, sam stavlja u usta izgubljenu sinu što će reći Ocu: „Oče, sagriješih…“ pada mu oko vrata i izljubi ga (otac!)… Zapovijeda slugama za najljepšu haljinu, prsten, obuću, gozbu… Doista, rasipniji je Otac nebeski dobrotom nego li neiskusni mlađarac zloćom. Otac je nenadmašiv u svim (ne)prilikama. I kad smo sami, Otac je s nama! Preostaje: Biti bolji („Ustat ću“) i zahvaliti: „Bogu čast i slava…“
Lk 16, 1 – 8
Treba najozbiljnije misliti na budućnost, na VJEČNOST, i u tom pravcu koristiti talente, darove i milosti. Isus zadivljuje uzimajući primjer iz svagdašnjeg života. Uzor je upravitelj, koji se „snalazi“. Ako se ljudi toliko snalaze u onome što je prolazno, koliko više treba raditi oko neprolaznog, koliko više se mi moramo snalaziti surađujući VJERNO s milostima kojima nas Gospodin dariva? Ujedno pokazuje kako moramo sve pratiti i znati ljudima govoriti njihovim jezikom (sport, ekonomija, politika) da bi ih za dobro pridobili.
Sinovi ovoga svijeta su mudriji od sinova svjetla – u svom naraštaju, to jest: u svom zauzimanju i svojim poslovima. Borba između Svjetla i Tmina na svoj način se odražava u životu svakog pojedinca.
Lk 16, 9 – 15
U Evanđelju Isus kori farizeje – „srebroljupce“, koji se pred ljudima prave mudrima i pravednicima, ali „Bog vidi srca!“ Sve što imaš, što ti je Gospodin darovao, bilo to materijalno bogatstvo, bilo darovi uma i srca, sposobnosti, karakter, služba, sve upravljaj za Boga i jedino za Boga, ne pridržavajući ništa za sebe, jer se ne može služiti DVOJICI GOSPODARA. Osim toga, sve je to Božje! „Srebroljupci“ će uvijek naći smicalice („rugahu se“) kojima mogu zavarati samo ljude i sebe, ali ne Boga („ljudima uzvišeno – odvratnost pred Bogom“).
Lk 16, 19 – 31
Čega se bojati i pred čime strepiti? Pred vlastitim srcem! „Podmuklije od svega je srce…“ Ono čovjeka na sve načine isprepliće kako bi se ispričalo i opravdalo, a sve ‘logično’. Bogataš traži kaplju vode od oca Abrahama. Abraham njega naziva sinom, ali tjelesno srodstvo nije dovoljno! Bogataš nastavlja i dokazuje kako će njegova braća na svijetu, koja su istog srca i istog mišljenja poslušati „mrtvaca koji ustane.“ Varao je sebe za života i ta varka mu se osvetila! Ne varati se filozofijom, nego u jednostavnosti srca prihvatiti jednostavnu poruku i pouku: „Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka“ – u vlastito tijelo, u svijet, u ljudski razum, u lukavost! – Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Gospodina i njegovu riječ vrši!
Lk 17, 1 – 6
Gospodin ne traži savršene ljude, ali traži one koji će tražiti oproštenje i iskreno nastojati oko popravka. Oni blagoslov, uspjeh, primaju od Gospodina. Mudrost je OPRAŠTATI. Opraštati i sedam puta na dan. To je ČOVJEKOLJUBLJE. Taj Duh Božji nadahnjuje da tako i mi postupamo i ispituje da li se tako postupa. Po tome će se nagraditi ili osuditi. OPRAŠTANJE BEZ GRANICA! Apostolima je to tuđe i ne nalaze druge želje, nego moliti Gospodina: „Umnoži nam vjeru!“ Gospodin se toj molbi raduje, jer je po Njegovoj volji. I dodaje: „Da imate vjeru koliko je zrno gorušičino“ – činili bi čudesa!
Lk 17, 7-10
Svaki životni trenutak s Božje strane predviđen je za sretan konačni ishod, mada trenutno može biti nerazumljivo našem poimanju. Možemo izgledati kao „beskorisni sluge“, međutim ono što mora uvijek biti u srcu i u pameti, to je temeljno načelo – optimizam, jer se temelji na dobroti Božjoj i planu Božjem: Bog je… učinio čovjeka slikom svoje vječnosti!…
Lk 17, 11-19
Opaska na nezahvalne je upozorenje kako se teško obratiti.
Isus ozdravlja gubavce. Deset ih se očistilo. Samo jedan, i to „tuđinac“ se vrati dati hvalu Bogu! Svi ljudi su pred Bogom jednaki i veliki! Da li za tu spoznaju svoje veličine zahvaljujemo Bogu i po tome se vladamo?
Da li smo zahvalni?
Lk 17, 20 – 25
Farizeji pitaju Isusa: Kad će doći KRALJEVSTVO BOŽJE? Isus odgovara: Kraljevstvo Božje ne dolazi primjetljivo… Kraljevstvo Božje je među vama. U čemu i po čemu je vidljivo? Ono je vidljivo u MUDROSTI ŽIVOTA, što ovdje znači i KRALJEVSTVO BOŽJE, a to je naš život po zapovijedima Božjim, po čemu smo slični Njemu. To Kraljevstvo Božje je mudro življenje, duh razborit, svet. Čeznuti za takvom mudrošću i takvim životom, znači čeznuti za sličnosti s Bogom koji je darovatelj Božjeg, nebeskog Kraljevstva.
Lk 17, 26 – 37
Tko su zavodnici? Oni koji ne ispovijedaju Isusa Krista koji dolazi u tijelu. Oni koji šire riječju i životom nehaj za Božje stvari; i mnogi se povode za njima. Opis u Evanđelju se dnevno događa: dnevno se nalaze dvojica u postelji, dnevno dvojica rade zajedno, jedan se uzima, drugi ostavlja… Tako bješe u doba Noina i u doba Sodome… Ne samo da ljudi i protiv zdravih zaključaka razuma ne kreću pravim putem, nego im i iskustvo povijesti (Sodoma) ništa ne govori! Još i više: radi sitnice (r. 31-32) gube život. Pa i katastrofe sa svih strana svijeta ne uče ih na budnost! Da li smo sami potreseni? U kakvom sam raspoloženju ovog časa?
Lk 18, 1 – 8
Divni su primjeri koje Isus iznosi iz realnosti svagdašnjeg života, pa čak iz naših negativnosti. Slike koje nam donosi i lica koja stavlja pred nas nisu za uzor sami po sebi, ali su okolnosti koje mnogo govore: Bio je bezočni sudac. Riješi pitanje udovice radi svog komoditeta, a zbog njezine upornosti. Otac Nebeski je ljubav. Ako nekad oklijeva, to je samo zato da mu se približimo kao domaći, jer to i jesmo! Ali mi toga prečesto nismo svjesni, niti tako živimo. Zato su znakovite riječi o VJERI (r. 8). Kako i koliko se ona realno, u svagdašnjem životu, uspjehu – neuspjehu, očituje u meni i kod mene? Što mi je bitno? Da li misao da mi je Bog Otac?
Lk 18, 9 – 14
Još jedanput će Gospodin podcrtati kako moramo ići Njegovim stopama, njegovim načinom djelovanja – ljubavi: Prihvaćati jedan drugoga kao što Gospodin prihvaća nas. Carinik priznaje svoju bijedu, ali se ne hvali svojim grijehom: „Budi, Gospodine, milostiv meni grešniku!“ Ljubi Gospodina i ljubav ga opere: „Siđe opravdan.“
Farizej je toliko velik da mu ‘puca vlastita koža’ – ne može ga zadržati. Bolno je i pomisliti, ali se treba zagledati u stvarnost: Ne samo da se pojedini uznose svojim vrlinama, nego i svojim nehajem, a preziru one koji ih svojim životom prekoravaju. Isus u Evanđelju poučava kako ne smijemo osuđivati, nego priznati svoju grešnost i to će nas ponukati na ljubav bližnjemu, kojom se dokazuje ljubav Bogu i koja posvećuje žrtvu!
Lk 18, 35 – 43
Između dvije vatre: Božji zakon sa zahtjevom beskompromisne vjernosti s jedne, a s druge strane ‘grešni izdanak’ kojemu pogoduje i moralka ‘mudrih’: „pametnije je, suvremeno je, treba razumjeti, i Bog će nas razumjeti,“…itd… Evanđelje za uzor postavlja SLIJEPCA (i mi smo takvi u labirintu tolikih ‘mudrih’ mišljenja!) koji se ne da ušutkati i hoće progledati, a to hoće i Spasitelj. I progledao je, ali samo po vjeri. I uputi se za Isusom. Upoznao Isusa, i krenuo za njim…
Što činiti? Moliti: „Gospodine, daj da progledam.“ Gospodin će uslišati molbu, otvoriti oči, da se ide za Isusom! Daj, Gospodine, da progledam!
Lk 19, 1 – 10
Isusov primjer sa Zakejom treba nas zamisliti! Bog nikoga ne odbacuje, a kritičari zaslužuju ukor. Taj ukor im upravlja Zakejeva riječ! Zakej u Jerihonu želi vidjeti Isusa…, i što se događa? Znatiželja Zakejeva je nagrađena i Isus se sam poziva u Zakejevu kuću. Zakej postaje vjernik. Zrno je palo na dobro tlo! Licemjeri se sablažnjavaju umjesto da slave Boga koji je spasio sina Abrahamova… Isus se ne obazire na prigovore, jer je došao radi čovjeka!
PRETVARANJE počinje u vlastitom srcu i RAZUMU. Čovjek najprije sebe uvjerava, ili barem POKUŠA UVJERITI, da bi si mogao ovo ili ono dopustiti, pa i potajni grijeh koji nitko ne vidi, a pokušava ga i sam pojedinac ne vidjeti OPRAVDAVAJUĆI GA OKOLNOSTIMA. Ali, ono TEMELJNO, u SRCU čovjeka je bitno. Nužno je nutarnje OBRAĆENJE: umom svojega srca, svoga pogleda, svog čitavog stava. Uzor je Zakej: „polovicu imanja siromasima“ (tko ima dvije košulje, jednu nek’ dade!), za prijevaru vraća četverostruko. „Danas dođe spas ovoj kući…“
Lk 19, 11 – 28
Gospodinov život i riječi su bile ozbiljne, a on hoće i zahtijeva da i mi prihvaćamo jedini život po njegovu primjeru. Ovdje je u Evanđelju slika Kralja koji svakome povjerava novac – talente, bez obzira koliko! – ali treba sudjelovati, jer će tražiti račun!
Lk 19, 41 – 44
Živjeti u PUSTINJI ne označuje samo i jedino prostor i mjesto, nego DUH! Može se živjeti sred grada, a biti u pustinji. Pustinja je odijeljenost od svijeta, bolje: ne pripadati svjetovnom mišljenju. Iz PUSTINJE, iz susreta s Bogom bilo gdje, a osobitim načinom u SAMOĆI, se postiže žar koji se očituje Isusovim SUZAMA.
Lk 19, 45 – 48
“Dom moj bit će Dom molitve…” pisano je o zidanom hramu, koliko više o živim hramovima – nama samima. Isus izgoni “prodavače.” Odstraniti iz našeg poimanja svaku polovičnost i trgovinu: pripadamo i pripadajmo! Samo Bogu. Ne ide glatko: ‘pismoznanci’ – svjetovno mišljenje i prilagođavanje će nalaziti svoje opravdanje za komoditet! Neprijatelje – grijeh i griješne sklonosti i svjetovni pogled treba satrti.
Bog je zapovjedio Mojsiju da izgradi šator gdje će On prebivati među svojim narodom. Kasnije se nastani Gospodin u HRAMU. HRAM je, dakle, susret s Bogom, razgovor s Bogom, a kakav razgovor? Kuća MOLITVE. Gospodinu je ugodno prebivati sa svojim pukom. Juda Makabejac i njegova braća razumiju riječ Pisma, i stoga, kad su satrli neprijatelje koji obeščastiše hram i oltar, ponovo ga podižu i posvećuju. Sav narod je sretan, slavi! Ali? Ne događa li se da ‘prijatelji’ Božji oskvrnjuju svjetovnošću hram i oltar? Taj HRAM i oltar je svaki krštenik. Treba čistiti kuću Božju od prodavača. Ta kuća smo mi: svaki pojedinac i svaka zajednica od obitelji do samostana je kuća – DOM MOLITVE, PJESME I HVALE BOGU.
Lk 20, 27 – 40
Saduceji žele sebi osigurati sladak život na ovoj zemlji i otuda ‘casus’ o ženidbi koji bi ih umirio, jer „nema uskrsnuća od mrtvih.“ Gospodin Isus potvrđuje uskrsnuće od mrtvih, a nakon toga sve prima drugi pečat i smisao! Neodgovorni životi pokušavaju naći i svoje silogizme – opravdanje (“sedmero braće i žena”). Kod Boga nema namještenih ni vješto izmišljenih silogizama! “Mrtvi ustaju… i njemu svi žive!” – i Njemu treba kratko i istinito – bez “sofizama” odgovoriti! Jednostavno i nedvosmisleno, kao što govori i živi sam Isus.
Lk 21, 1 – 4
Siromašna udovica iz Evanđelja davši novčić, dala je sebe. Takva siromašna udovica su oni koji se potpuno posvetiše Bogu i potpuno su Božji na zemlji i nebu.
Lk 21, 5 – 11
“… razgovarahu o HRAMU, kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi… neće se od ovoga što motrite ostaviti ni kamen na kamenu…” Što je rečeno o HRAMU, vrijedi o kraljevstvima, kraljevima, velikašima, talentima, genijima i svakome koji se bilo čime ponosi, a SVATKO SE IMA ČIME PONOSITI – u to je SVATKO za sebe uvjeren, mada pred drugima ispovijeda svoju nesposobnost, nenadarenost… Svakome je Bog DAO onoliko koliko kome odgovara, ali će “Kamen odvaljen s brijega” sve smrviti u prašinu, ako SVA KRALJEVSTVA, to jest sve što nam Bog dariva, nije PROŽETO BOŽJIM DUHOM, duhom Božjeg Kraljevstva koje je među nama, ali nije od OVOGA SVIJETA – ovostranih interesa!
Sve što se govori o HRAMU kao čudu ljepote i moći i ponosa, nestat će! Ali svaki dan nestaju čuda ljepote, moći, snage, ponosa… Nestaje čovjeka: ratovi, bune, potresi… Nestaje čovjeka na zemlji, a onda? Sud! Svagdano se sele u vječnost rijeke ljudi. A onda? SUD… Daj, Bože, da se urazume ljudi i priprave za dolazak Gospodnji!
Lk 21, 12 – 19
“Ruke će na vas podići, progoniti, vući pred kraljeve… RADI SVJEDOČENJA” Ovo svjedočenje je dragocjeno: nama kušnja, a onima koji nas kušaju MILOSNA OPOMENA… Ali, najprije će podignuti ruke naše tijelo sa svojim pohotama. Kad to svladavamo, ne treba se bojati vanjskog neprijatelja, pa ni sotone! Živeći s Bogom i za Boga, već smo spremni odgovoriti svakome!
Mudrost kojoj se nitko ne može oprijeti i koju nitko ne može dohvatiti, ni svjetovni čovjek uopće pojmiti, jest ljubiti i one koji nas progone, jer je to svjetovnoj misli potpuno tuđe, budući da osim ovog života drugi ne poima. Mnogi znaju umirati, ali sa psovkom i mržnjom na ustima. To nije BOŽJA MUDROST. Isus je svjedočio s ljubavlju do vrh Križa i s Križa. U toj se postojanosti spasavamo, a naš život je izazov za spas svakom čovjeku. Proslavimo Boga svjedočenjem riječi, nadasve SVJEDOČENJEM ŽIVOTA.
Lk 21, 20 – 28
Sve ono što je poticalo zemaljsku radost, tjelesnost, sve zemaljske vrednote bit će izvrgnute propasti i ruglu. To je ovaj svijet, bog ovog svijeta i svih strasti zemaljskih. Svršetak! Bit će opustošen Jeruzalem koji nije spoznao vrijeme svoga pohođenja. Kršćani koji samo ime nose, a ne žive!
Isus doista govori – o propasti Jeruzalema i o posljednjem danu – kao onaj koji ima vlast.
Naša vjera je vječni optimizam! Nema trenutaka kad se smije biti malodušnim. I razumljivo je jer je svo vrijeme, kao i svi ljudi, u ruci Božjoj. On je Gospodar svega, a on je naš OTAC. Stoga, biti zabrinut prekomjerno ili biti malodušan znači ne imati povjerenja u OCA. Štoviše: ne poznavati Ga! Isus ide k svojemu “izlasku” – trpljenju i smrti, pa ipak je pun pouzdanja.
Jedino VAŽNO jest biti pripravan na DOLAZAK GOSPODNJI. Kad će biti? “Budni budite i u svako doba molite” spominje Isus kao bitno. “Znakovi na suncu… bezizlazna tjeskoba naroda zbog huke mora i valovlja…” svjedoči kako se sve ideologije i sve sile otimaju o dušu čovječju jer je ona čovjeku SVE I ZAUVIJEK! Evanđelje potiče na život po Božjim zapovijedima, a tada ne samo da se sami nemamo čega bojati (“podignite glave”), nego ćemo biti s Njime uzor svijetu.
Lk 21, 29 – 33
Zadivljuje i smiruje pratiti Isusov govor i Njegove riječi tako jednostavne, a tako sigurne, nedvojbene i bezuvjetne. One su uvijek: AMEN – DA. “Nebo i zemlja će uminuti, ali moje riječi ne, neće uminuti”. Te su riječi uvijek NADA, OBEĆANJE koje ne vara. Treba ih prihvatiti i po njima živjeti. Njegove riječi su ujedno svjedočanstvo da je Gospodar svega i da je sve u Njegovoj ruci, pa kako god ono strašno i jezivo bilo – kao strašne ZVIJERI. Te ZVIJERI su na djelu uvijek u ovom ili onom obliku. Koliko su one silnije, goropadnije i strašnije, koliko se čine više uspješnijima, toliko možemo biti više uvjereni da je “Kraljevstvo Božje blizu” i bliže, jer nam je u većim zlima potrebnija prisutnost Isusova.
Na više načina Gospodin očituje svoju apsolutnu vlast i gospodstvo. Njegova je posljednja! Evanđelje naš pogled usmjeruje posljednjim stvarima, kako bismo bili što ustrajniji u dobru i što više uznapredovali.
Lk 21, 34 – 36
Kraljevstva, ideologije nas nekad zavedu, jer se bore i protiv bezboštva, a da ipak nisu Božjim duhom vođene, pa mogu i vjerne – SVETE zavesti! Jedini odgovor: “budite budni (CRKVI VJERNI) i u svako doba molite”– neprestano i ustrajno moliti. U “svako doba” će biti zavrzlama, u svako doba treba biti budan i moliti! Gospodin nas najozbiljnije upozorava da ne dopustimo da nas zemaljština svlada i da budemo budni.
Lk 22, 19 – 20
„I uze kruh, zahvali, razlomi i dade im govoreći: Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen. Tako i čašu… Ova je čaša novi Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva.“
„Zahvali“: dakle čini, što čini, od srca! i sam daje (nitko od mene ne oduzima moj život; ne bi imao vlasti nada mnom…!);
„Tijelo moje… predaje“ – imamo život da ga darivamo za braću (kao što za nas On dade život i mi smo dužni)… – prezent.
„Činite meni na spomen“ tj. kao i ja, ne dijelite sebe od mene, darivajte sebe braći svojoj kao što darivate mene!
Ovo je „novi Zavjet“ – u mojoj krvi – ljubav do konca… „Ljubite se kao što sam ja vas ljubio!“
Lk 24, 13 – 35
Sve ovisi o jednome: Prepoznati Gospodina! Nije dovoljno čuti za njega ili slušati o njemu, pa i govoriti o njemu; nije dovoljno ni pasivno stajati uza nj. Treba ga prepoznati i prisiliti ga da uđe, to jest predati mu se. Isusa prepoznaše i dvojica učenika iz Emausa, koji bježeći iz Jeruzalema raspravljaju putem o svemu što se onih dana dogodilo u Jeruzalemu. Isus je već prisutan u njihovim razgovorima, jer su dobrohotni. Ipak, Isus dođe među njih i osobno. Čude se da se može o bilo čemu razgovarati, osim o onome što oni sami razgovaraju. Njegova riječ, tumačenja Pisama ih toliko veže uza nj, da ga prisiliše ući. On to i hoće! I sad im se oči otvoriše, a srca ohrabriše: odmah se vraćaju u Jeruzalem! Novom snagom hite kroz noć u Jeruzalem iz kojeg su bježali!
Sva radost i apsolutni optimizam kršćanstva počiva na vjeri. Danas to promatramo kroz prizmu PISAMA. Učenici su snuždeni jer su spora srca vjerovati što su navijestila Pisma: Trebalo je da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu. Koliko dublje u to ulaze i koliko više im se otkriva, toliko više im srce gori. I ne samo da nestaje bojazni, nego se oduševljavaju, postaju radosni svjedoci!
Lk 24, 36 – 48
„Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje na otpuštenje grijeha po svim narodima, počev od Jeruzalema. Vi ste tome svjedoci.“ Sve je rečeno već unaprijed, dok su apostoli u strahu i ne shvaćaju sve što se govori i što se događa. Divno to Isus govori: smireno, onako kako koliko – toliko mogu pratiti. Znade da će doći Duh Sveti koji će ih prosvijetliti i dati im snage govoriti, i to oduševljeno govoriti! I oni govore o trpljenju i slavi koja vječno ostaje!
Da se postane velik, treba sav Bogu pripadati: „Evo dolazim vršiti volju tvoju.“ Vršiti volju Božju je početak Novog Zavjeta, početak novog života svakog izabranika.
