JAR – Južnoafrička Republika

ROMA – JOHANNESBURG

Hvala Bogu, sve je tako glatko išlo, kako se samo poželjeti može: koncelebracija, doručak, još jedan srdačan ‘a reviderci’ sa svima, i s našim bratom Poljakom na aerodrom. I tu nikakvih komplikacija, jedino što je služba sigurnosti posvuda. I ručne torbe, i aparati i sve što se nosi, prolazi kroz mali ‘tunel’ – a TV pokazuje ima li što opasno unutra. U isto vrijeme, dok prolazi ‘roba’ – prolazi i vlasnik kao kroz jedan veliki prsten. Sve je u redu i u 9:30 se maknuo golemi Jumbo Jet DC 10 s 3 mlazna motora: dva pod krilima, jedan u kormilu nad repom. Ova dva pod krilima naliče golemoj bačvi, promjera do 3 metra i do 6 m dužine. Trup procjenjujem kakvih 7 m visine. Dobio sam odlično mjesto: A – 10 u sali za nepušače. Koliko mogu vidjeti, u ovoj sali koja naliči jednoj sali u hotelu, može imati oko 100 sjedala, ima nas svega dvadesetak. Sjedala su raspoređena: po dva s jedne i druge strane do prozora, i pet u sredini, s dva hodnika s jedne i druge strane. Odmah dijele novine. Uzeo sam talijanske i ostavio ih pred sobom. Najprije Treći čas u ime cijele družine što je sa mnom u avionu ‘Alitalia’. Vrijeme je prekrasno. Digli smo se visoko. Kakvih 11 – 12000 m. Letimo nad iskomadanim bijelim oblacima, tako da lijepo vidim valovito Sredozemlje i odsjev sunca koje nas prati po moru. Često daje informacije o letu i nad kojim smo položajem. Sad dijeli papuče, a onda neke gumice – crijevo – za slušanje glazbe i nešto za gledanje filma. Uzeo sam, plativši 1500 Lit… Iako sam dosta putovao ipak sam se morao okrenuti do mog kolege koji iz Canade putuje u Zaire, da vidim kako treba nataknuti ove slušalice i gdje to treba ukopčati. Doista ima i shema, ali… sve je u redu. Upravo slušam Chopina „Grand Valse Brillante“ u izvođenju Vladimira Ashkenazy. I ja sam u glazbenoj školi pod gđom Krenek to svirao 1953, ali – ruku na srce – ovo je ipak drugačije…!?! Evo sad Berliozova „Symphonie Fantastique“ – orkestar pariškog Konzervatorija. Dakle baš ono što sam odgovarao na ispitima u Ljubljani pred 2 godine. Nije teško naći što želiš, jer imaš u ruci program za 12 kanala! Dok ovo slušam i pišem, pogledam dolje: AFRIKA… TUNIS – BIZERTA… Smeđe, obrađeno tlo… Sjećam se velikana prvih kršćanskih vjekova, posebno Ciprijana… Ostavim sve i uzmem krunicu u ruke. S krunicom u Afriku… A zatim: PUSTINJA… SAHARA… LIBIJA… Sahara… Koliko puta sam to u školi  spominjao: učio i predavao… smeđa i crvena Sahara… Najprije neka golema korita, ali vidim… suha… Onda je opet vrlo, vrlo široko… izgledaju mutni, prljavi valovi… da! – ali se ne miču… valovi pijeska… onamo dine… bez života… „Eno onamo jedna oaza“ – rekoh mladom čovjeku na engleskom… Ukoliko nije ‘foto morgana’ – nasmije se. Prošli smo preko jedne ceste – ravne, ravne… a onda opet suha korita rijeka i potoka… Vidim, ustaju drugi – ustanem i ja i šetam okolo, gledajući sad s jedne, sad s druge strane. Ovo nad Saharom je više smeđa magluština, nego oblaci. Nigdje nazreti kakav život… Sad opet pratim dugu, dugu, ravnu cestu, a onda se pod nama zatvara kao neka smeđa magluština… Vjerojatno kakvi pustinjski vjetrovi. Ponegdje se razabiru valovi pijeska kao valići sitnog pijeska što ih morski valovi naprave u pličini na plažama. Sad se opet jasno vide valovi smeđeg pijeska ponegdje kao jezera ili koje korito – usko – zelenkaste boje. Gledam: 11:30, ostavljamo za sobom valovito smeđa pješčana brdašca, a tlo postepeno prelazi u zelenkasto. S lijeve strane doista kao da je voda. Gledam iznad nas…? Plavo, plavo čisto nebo! Od zemlje ga dijeli pojas svijetlog horizonta. Sjetio sam se Kerubinova mača na vratima raja… Kroz mač – ‘carine’ treba proći!!! Sad opet ucrtaše se kanjoni velikih pješčanih crveno žutih korita u sivo tlo, koje je raspucano poput glave kruha kad se izvadi iz seljačke peći. Sve ovo – valjda – čeka kiše, da voda zamijeni pijesak; jedan odvede, drugi dovede… Opet mi pade oko na silni mlazni motor – bačvu iza mene. Bože, što je čovjek, da si ga tako uzveličao? – izlanem. Točno u 12:00 objed. Odlično i obilno. Za vrijeme objeda letimo nad sivim grebenima, među kojima su kanjoni. Stijene strme, kao tvrđava, i gole; tko zna koliko stotina metara visoke! A potom područje crveno-žućkastog pijeska, bezobličnije i bjednije nego Sahara. Gledam po karti „Alitalia – Route maps“ – moramo biti negdje nad Nigerom i Čadom. Stjuard i stjuardese kupe ostatke i pribor objeda – čiste stolove – i zatvaraju prozore. Ne znam da li zato da ljudi iza objeda mogu spavati ili da ne vide bijedu pustinje ispod sebe. Da, da, – često ljudi zatvaraju oči pred bijedom… Sjećam se: ‘dobri ljudi’ iz Rožata su protestirali kad smo dali samostan za defektnu djecu. Radije su htjeli hotel… I htjedoše ‘humani’ kupci odmah prodati hotelijerstvu; i meni je dostavljen ček za 100.000.000 din… Odbio sam, jer smo samostan ustupili jedino za defektnu djecu! To je bilo pred nekoliko godina. – Evo ljudima posla! S ovolikim stupnjem kulture, moguće je i ovu pustinju pretvoriti u raj zemaljski! Neće biti pretijesno na zemlji, samo treba Duha Božjega! Molit ću sad šesti čas da Bog pobijedi ljude i bit će sretniji! Od časa do časa provirim kroz prozor: Bezlično rumenilo s nekim crnim piknjama, a onda se u beskraj pokaže vodena oblast s bezbroj otočića koji naliče našima kad se gledaju iz aviona. Izgleda kao poplavljeno zemljište. Eno i golemog Čadskog jezera i neke goleme rječetine… Na jednom mjestu se pokaže i dim. Dakle, nešto živo. Plavetnilo neba je krenulo prema tami, a na obzorju bijeli, odozgo osvijetljeni oblaci. Eto i drugih rijeka – vidi se natapanje, pojavljuju se i gradovi nakon nekoliko sati leta nad pustoši. Sad je, vidim, 14:00. Kad bi moj kolega pogledao dolje, namrgodio bi se i rekao samo: „desert…“ 

5.4.1975.

JOHANNESBURG

Prava naša jesen: sivi kišni dan. Fra Ivo se čudi tom vremenu; trebalo bi biti sunčano. A i hladno je. To je, veli, hladan zrak s okolnih velikih brda na koja je pao snijeg. Sve se mijenja… Misio sam iza njega, također na engleskom, kod Marista. „Vi možete biti maestro engleskog“ – reče mi iza mise. Bilo mi je drago čuti, znači da je moj izgovor ipak nečemu naličio. Kod Marista smo i doručkovali – po englesku, – i natrag. Što su ovoliki psi oko kuća, upitam. I mi imamo dva jaka, vidio sam. „Bez toga ne možeš ništa. Imaju i alarmne uređaje, ali ne koristi. Strašna je krađa, a i pokvarenost. Od silnog bogatstva ne znaju što bi. Svećenik im je samo za ures i pompu ženidbe i slično, inače ga ne bi tražili. Prošlih dana su u Pretoriji sjekirom ubili svećenika – da bi ga pokrali. Što imate novaca, morat ćemo spremiti na sigurnije mjesto.“ – Nasmijao sam se: Imam 100 USA $! Kroz to smo došli kući, dočekala su nas dva psa. Fra Ivo mi je odmah iznio odijelo, cipele, nekoliko košulja i druge promjene. „Tu se treba svaki dan mijenjati…, uvijek biti obrijan itd itd…“ – održi mi čitavu litaniju, a ja samo stalno mislio: bogatstvo, psi, strepnja, mijenjati se svaki dan… Bože moj, Bože moj! Napustiše Te i uhvatiše se u vlastitu zamku, koju im namjesti novac – bog njihov… Iza 11 h iziđosmo vani nešto uzeti. Prolazimo kroz lijepe prizemne vile, svaka ima svoj vrt. Gledam s brežuljčića… Mnogo zelenila. Johannesburg je svega 80-ak godina star. Nema baš mnogo visokogradnja, zato je prozračan i veoma prostran. Gledam ljude. Ima, dakako, bijelih, a crni su trovrsni; to se jasno zapaža. Dvojezičnost je. – „Rade kao životinje da što više zarade, onda u bolnicu, i u grob. Što imaju od života?“ – pripovijeda mi fra Ivo na povratku. ‘Crna’ – domaćica – je spremila vrlo ukusan objed. Za vrijeme objeda se fra Ivo barem četiri puta digao na telefon, a još više od jutros, kroz ono vrijeme što smo bili kod kuće. Po odgovorima vidim da se o meni radi, o mom dolasku, jer su me očekivali. Popodne smo obišli Johannesburg. Subotom popodne je grad najslobodniji. Najprije do jednog iz Ugljana u bolnici, obje noge su mu odsječene… „Tehnika, aparati i osoblje u bolnici je na najvećoj visini“ – reče mi fra Ivo. On često tamo zađe. Sestre su civilne, ali jako požrtvovne. I za svećenike, u slučaju bolesti, ova je bolnica blagodat. Upozoren sam na 3 klase: vilice s malim vrtom, vile s većim vrtom i centar s neboderima. To je grad – park. Gledajući s brežuljka, ne vide se kuće – vile; tek ponegdje, jer su u zelenilu. Ulice i ceste prvorazredne. Dakako, vozi se lijevo – engl. način. Volani s desne strane. Skoro sva stabla cvjetaju, čistoća zamjetna, ništa zanemareno. Najsređeniji grad koji sam dosad vidio. Kako male vile, tako i golemi neboderi u centru, nisu tek ‘izračunato’ i ‘kašunasto’ poredani; vrlo estetski su, svaki u nečemu stilski osebujan. Sve stoji na ‘okosnici’ – a to su uglavnom liftovi u sredini, – a onda se oko te okosnice dodaje metal, kamen, staklo… Johannesburg je na visoravni od 1600–1700 m, i zato osjetljiv na promjene temperature. Gledajući svu ovu izgradnju, uživajući u invenciji i bogatstvu ljudskog uma, uvijek sam podsvjesno osjećao sjetu: a zašto taj bogati um ne bi učinio – obzirom na to bajoslovno bogatstvo – ljude, sve ljude, zadovoljnijima? Mogao bi! Jedno manjka: Bog! Pozvan sam na večeru i ples u hrvatski klub. I tu su savršene mogućnosti, samo treba ‘kostur’ – ‘okosnica’ – Bog, živi Bog!

6.4.1975.

BIJELA NEDJELJA – MALI USKRS

JOHANNESBURG

Dobro sam spavao, jutros se dobro iskupao, a onda molitva i meditacija, i priprava za propovijed, kojoj sam još jučer postavio obrise. U 10:15 smo krenuli i u 10:30 bili pred lijepom crkvom. U 10 je misa na engleskom, u 11:00 hrvatska. Hrvati dođu zadnji čas, jer je problem parkiranja, ukoliko nije završila misa na engleskom. Obuklo se 5 ministranata. Sa mnom govore hrvatski, međusobno engleski. Naši skladno pjevaju, danas prvi put moju pučku „Slavite Mariju“. U propovijedi sam govorio o biti čestitke: Sretan Uskrs! Čestitamo da je Isus uskrsnuo, i da uskrišuje, i ‘uskrsnut’ je u svakom udu Svete Crkve. Bez toga je Uskrs karikatura. Takav Uskrs rađa novog čovjeka, koji se ne razlikuje ni kulturom, ni bogatstvom, ni imenom, jer je u svima jedan Krist – Isus. Naše božansko posinovljenje  je temelj, korijen i rudnik blaga, pred kojim i u poredbi s kojim su svi rudnici zlata ove bogate zemlje – prah. U ovom smislu, vaš boravak i u ovom dalekom kraju nije izgnanstvo, nego bogato poslanje i apostolat tragovima Apostola, koji nigdje nisu bili ‘u tuđini’. Veličina naše „svete Hrvatske“ nije u parolama, nego u božanskom životu u nama, koji svima mora biti svjedočanstvo optimizma našeg života. – Iza mise sam se sa svima izbliže upoznao, a onda u ‘Emaus’… u goste – na objed prvima koji su me pozvali. – Večera je, kažu, predviđena opet gdje ima klavir… – jer smo svirali i pjevali dalmatinske pjesme. Vedro i intimno. Johannesburg pliva u suncu i zelenilu. Dva visoka (valjda 150 m) razgledna tornja mi služe za orijentaciju. Ovaj grad – park – osvojio me: kao na selu! Sve u gradu, a ‘na selu’. Ondje umjetni, a rekao bi – prirodni slapovi; onamo vodoskoci, onamo jezero, onamo divljina prirodne Afrike, a sve uredno, uredno. U 6:30 krenemo na večeru u familiju ‘muzičara’. Najstarija kćerka je svirala Schumana – vrlo lijepo; treća godina je na Konzervatoriju. Ta ista svira i flautu. Mlađa, maturantica, Chopina. Ne kao starija. Ova nas je zabavljala i gitarom. Raspoloženje lijepo, i ni u kojem smislu pretjerano. Podsjetilo me onih lijepih večeri iz djetinjskih dana, kad bi obitelj obitelji išla u posjete: šalilo se, pripovijedalo, ali ne ogovaralo! – i pjevalo. Tako je bilo večeras. Nema televizije? – Začudio sam se kad mi je fra Ivo potvrdio: nema. U 9:30 kući. Lijepo, zvjezdano južno nebo: „Južni križ.“

7.4.1975.

J – BURG

Koncelebrirali smo na engleskom kod braće Marista. Imaju koledž na jednom od  zelenih brežuljaka divnog Johannesburga, koji je sav posut brežuljcima. Nebo plavo, bez oblaka, zrak čist, kao na selu. Nigdje ne vidiš kakav dim, tvornice su daleko. Na Misi samo njih 12-ak. Tu smo – po običaju – i doručkovali na engleski način, a onda obiđosmo zgrade i oko zgrada. Koje divne površine – zelene, kakav plivački bazen! Autima dolaze djeca – đaci. Nitko ne pozdravlja… Mislim: što i koliko im se pruža? Da li su za život spremniji ovi iz koledža, nego oni iz državnih škola? Koliko sam – po čuvenju – mogao nazreti…, ne bi bilo baš pozitivno… Dopodne dva posjeta: jedan meni, drugi sam ja učinio… A… Bože moj, Bože moj…! Heroji… Dobro je sve čuti… Koliko razboritosti i nutarnje snage treba da se čovjek ne utopi ili ne podlegne namami… – rečem fra Ivi, kad smo se vozili kući. ‘Crna’ – Dora – vrlo ukusno kuha. Više puta je pohvalim, da se osjeti što zadovoljnijom. Gledam: kopanje, uređivanje, čišćenje, samo ‘crni’… I samo ih tako zovu. Ja ih, koliko mi je prikladno, i pozdravim; a oni kao da to niti ne očekuju. Kakav je moral kod ‘crnih’? – pitam. – Nikakav. Divlji su i inače, a u tome: ništa – kratko mi je odgovoreno. Iako ovdje to sve izgleda prirodno, meni nikako to ne ide u glavu: gdjegod ih vidim da odvojeno čekaju ili rade.

Popodne doznajem da je jučer Hajduk pobijedio. Ima zagrijanih hajdukovaca koji dođu do rezultata, a do koji dan i do ‘Sportskih novosti’. Oni će i mene informirati. – Do 4 popodne fra Ivo malo otpočine, a potom zajednički pohod župljanima. Najprije jednoj bolesnici, a onda još na tri mjesta. Jednoj mladoj obitelji sa četvoro djece. Najstariji dječak nema još 14 godina. Jako dobro odgajaju djecu, veli mi p. Ivo. Nakon toga još dvije mlade obitelji sa sitnom dječicom. Stanovi lijepo, za naš pojam luksuzno uređeni. Izvana dosta različiti, a nutarnji razmještaj sličan. Posvuda dvije sobe skupa, koje se mogu razdijeliti pomičnim zidom, kao kod našeg Sv. Josipa u Lapadu. Odmah procjenjujem  koliko bi moglo ljudi stati, kad bi se postavio oltar. U jednoj od ovih što smo ih popodne posjetili, stalo bi više nego u Lapadu. Veseo sam kad osjećam siromaštvo! Vidim da se osjećam slobodniji nego li svi ovi u svojim vilama, pa i u onim ‘više kategorije’, pa i u najvećim neboderima u centru Johannesburga. Susrećem ljude preumorne, a već misle kako treba ujutro rano, ili jer je takav posao, ili je radno mjesto udaljeno.

8.4.1975.

JOH – PRETORIA

U Pretoriju. Cesta odlična, promet velik, – i na otvorenoj cesti Krunicu… Pretoria: pol milijunski grad. Rekao bih da je još ljepši – vile među zelenilom, parkovi, čistoća – od Jo-burga. Tu je i državna uprava. 6 mjeseci u Pretoriji, 6 mjeseci u Capetownu. Najprije malo kroz grad, onda nešto službeno radi kuće, i k našim fratrima gdje se slavi ‘srebrna Misa’ trojice svećenika. Krasno sjemenište, mnogo gostiju. Tu se pokušava razbijati zid koji je podigla ‘boja’. Popodne posjete pojedinim obiteljima: najprije nekoliko bolesnika. Divne i predivne vile, a oni vezani uz postelju, ili na biciklu, – jer su bez nogu… Netko opet ima teškoću u kući jer djeca nisu kako treba, ili se dogodilo nešto što ih je razočaralo. „A sad ćemo nešto vidjeti, što ne očekujete“ – pripravi me p. Ivo. „Što vam se čini“ – upita, kad smo izlazili. „Miris buketa sa devet tako divnih cvjetova, mora osvježiti“ – mislio sam u sebi,  i slično se izrazio. To je majka s devetero djece. Najstarije ima 18 godina, a majci ne bi dao preko 25! Tako svježa i nasmijana. Govori i hrvatski, iako se ovdje rodila. I još jedna posjeta, i još jedna, i još… Divim se p. Ivu koji to sve tako pozna… Nije li ovo jedan divan apostolat? Pozna sve prilike, svu dječicu, sve radosti i tuge… A onda na večeru. Pripravlja nas, i za vrijeme večere ‘svira’ fantastični orkestar djece: ono na bicikli (po kući), ono skriči, onome pale gaće, ona s jednom nogom bosom, a drugom obuvenom… Uživao sam… A popodne? Vele mi: jedno dijete slavi prvu godišnjicu, i došlo četrdesetak ovakovih čestitati… Što je to bilo?!… Jedna naša obitelj, došla potkraj prošlog stoljeća. Farmeri. Ovo je već 3. i 4-ta generacija – rodiše se ovdje i govore hrvatski…! Bravo! Mama je pred dvije godine umrla u 89-oj godini. Ima oko 60 unučadi!!! Divno, veselo, patrijarhalno. Često se sastaju. A onda k mladeži. Gospodari ovog velikog dana dali su dvoranu svoje druge velike kuće da može naša mladež vježbati naš folklor. Muče se, nastoje i rade, i u pojedinim prilikama nastupaju. U Pretoriji su, vidim, mnogo složniji i jedni drugima pri ruci. Neki čak iz Jo-burga dolaze da ih vježbaju – 60 km. Vratismo se kući oko 23:30! „Ovakav ti je moj život… u autu… Tko zna koliko puta ‘obišao’ Zemlju…“ – reče mi p. Ivo na povratku.

9.4.1975.

JO – BURG

Samo dvije posjete: bolesniku u bolnicu i jednim dobročiniteljima naše kuće. Usput mi p. Ivo pripovijeda o tolikim našima koji leže na bogatstvu, a puki su siromasi, – ili još čekaju da poskoči cijena njihovom imanju, pa da ga tek onda prodaju, a već su jednom nogom na ‘onoj strani’. Na objedu smo kod kuće, i zaželismo se jednostavnog ručka. I bio je seljački. Dora – ‘crna’ – tako je ovdje običan naziv, pospremi kuhinju i stol, lagano pjevuljeći. Izmijenim pokoju riječ s njom. Sva sretna je, jer vidim – posvuda su ‘crni’ u drugom redu. Gdje god smo zašli, ‘crne’ vidiš jedino kad treba nešto uraditi, pripraviti i donijeti. Ovako je nekako moralo biti u Dubrovniku za vrijeme ‘moći’ i ‘gospara’. U 14.30 o. Ivo ide po djecu za vjeronauk, koju će opet i odvesti autom, ukoliko ih roditelji nisu doveli. Srijedom popodne toliki ne rade, posebno mesari, a naših je toliko baš time zaposleno, pa je prikladno za pouku i navečer pjevanje. U 15:30 vjeronauk: dvojezično, jer i u školi uče. Učeći vjeronauk, uče i hrvatski. Jedan mali, a njegovi su od Tuzle, hoće biti Englez! Velika je uloga o. Iva i u ovom pogledu, šteta da ih je malo: svega dvanaest! Uvijek nešto hrvatski i pjevaju. Na koncu sam i ja s njima pripravljao za slijedeću Nedjelju moju uskr. „Sekvencu“; ima jako odgojene djece i vjerski i nacionalno. Nekoji čak i vani, u igri, kad su sami, govore hrvatski; ali ipak je to ponajviše engleski. I po kućama naših, roditelji često pitaju na hrvatskom, djeca odgovaraju na engleskom. Inače, u mnogim kućama sam vidio klavir, čak ne znam da li u kojoj nisam? – redovito je to pianino. Za vrijeme pjevanja – posebno u pauzi – sam mogao nazreti onu boljeticu razdvojenosti. Novi momenat koji me je utvrdio u odluci: svećenik i crkva mora stajati visoko, nad svakom podvojenošću i nedopustiti da je i jedna, pa i najidealnija strana smatra sredstvom. Na koncu je nadošla malenkost koja je unijela malo oblačka i sumornosti. Župnik ih je preda mnom korio zbog neangažiranosti u Crkvi. „U svemu hoćete biti ‘Englezi’ – namještaj, vladanje, moć…; zašto ne i u Crkvi, u sudjelovanju?“ Ipak mi se čini, malo netaktički… Ostali su pokisnuti…

10.4.1975.

JOH. – PRETORIA – JO-BURG

S guštom sam izmolio posljednju molitvu dana: „Bože moj, izmorili smo se dnevnim poslom. Okrijepi nas mirnim snom.“ Ravno do pol noći ljudima dokazivati kako je Bog jedini koji nas sjedinjuje u ljubavi i kako Crkva mora biti visoko, visoko iznad svih osobnih interesa, iznad svih dioba… Ima ljudsko – osnovno – koje povezuje sve ljude. A prije toga dosada, dosada… ali postadosmo sluge sviju, da koliko je moguće pomognemo svakom čovjeku do vječnog spasa. Kad bi ljudi uložili onoliko truda da postanu bolji, koliko ulažu da se pokažu važnima, – oh, koliko bi bili sretniji! – U Pretoriju: na sprovod  belgijskom svećeniku, koji je zvjerski ubijen u njegovu stanu. Još ubojica nije pronađen. Po običaju, posjetimo razne naše obitelji: nekoji Bračani – farmeri, gazde. To samo treba vidjeti: farme s jezerima i ribnjacima… Dok s jednim razgovaramo: Oprostite, telefon… Ja, ja… i ‘bračanin’ bilježi i bilježi, ima neki ugovor… a kuće?… namještaj? Kao nekad baruni, i više. Tek si došao, odmah ‘crni’ nosi, servira što si zaželio… Na objedu kod nekih starijih gospođa, od Dubrovnika… Što su bili dubrovački gospari?… Bože moj, eno Luce, Konavoka iz Mrcina… kao ministarka… Saloni kao, Bože mi prosti, francuskih kraljeva. Scenaristi bi imali posla ovako što urediti, kad bi htjeli snimati nešto iz dana gospode knezova… Nek dođu ovdje – uvijek je spremno i živo. Mramorna stepeništa, sagovi, ma kakvi! Nerijetko se sjetim vile i namještaja našeg Lapada. Podsjeća me salon za misu. Kako li je to sve siromašno prema ovome! Daj, Bože, da im ovako bogate i ukusne budu i duše!

U crkvi – u 14:30 zadušnica praesenta cadovere. Nekoliko biskupa i preko stotine svećenika, najviše redovničkih, jer su oni ovdje u većini. Crkva – katedrala – lijepa, iz druge polovice prošlog stoljeća, jer je ovdje sve novo – i dosta prostrana, bila je prepuna. Pobožno sudjeluju, a nada sve Pričest: engleski red i sklad. Veći dio se pričestio. 

11.4.1975.

JO-BURG – RUSTENBURG – JO-BURG

Krenuli smo iza 10:00. Trebalo je opet – kao i uvijek – usput koga posjetiti. Javiše nam iz Katedrale da su u nekome hotelu nekoji naši. Našli smo ih. Divno je to organizirano: smješteni u hotelu, pa i do mjesec dana i više, dok ne nađu posao. I za stan – bez problema. Ono su bili neki iz Smedereva, i upućeni su na njihov centar. – Trebalo je platiti telefon i vodu; za vodu sam ja otišao, jedino što je trebalo reći jest: Dobar dan. Predam: tak, tak… elektronski… Smiješak: ‘Thank you’ sa strane činovnice, i kroz 3 minuta već sam na ulici. Usput smo svratili u jedan ‘shoping’- dućan. Mogao bi dati veliku nagradu onome koji bi nešto zamislio što tu nema… Namučio bi se izbrojiti samo vrste sireva, salama, pašteta, a isto tako i svega ostalog. – Put do Rustenburga (oko 80 milja) je raznolik i zanimljiv, tipična Afrika crvenkaste zemlje, pašnjaka, farma, žbunja, šume. Stalno se spuštamo, zato je u Rustenburgu mnogo toplije nego u Joburgu (skraćeno za Johannesburg). U posjete jednoj našoj mladoj obitelji: Mate iz Vareša. Djeca: Šimun Petar (4), Danijel (3) i Katarina (1). Na pitanje: što si ti? – odgovaraju: „Hrvat iz Bosne“, iako Bosne nikad i ne vidješe; ali je Bosna na slici i u srcu. A odgoj ove djece?… Jedino reći: utvrdi ovo, Bože, što si preko roditelja učinio dosad: od poslušnosti, fiskulture… trčanja – do molitve. Mate je rudar, ima lijepu zbirku ruda. Uredio je da s njime pogledamo rudnik platine. Obukli smo se u potpunosti kao rudari – jedino tako se i smije! – i s liftom u srce zemlje, u dubinu do 300 m. Sve je predviđeno, sve je osigurano, jedino: da li je savjesnost?! Jedino toga sam se bojao. Želio sam da ‘crni’ osjete toplinu ljudskosti, i pozdravljao sam ih. „Nemojte ih pozdravljati“ – lijepo sam upozoren; – oni pozdrav i ljudskost na zlo upotrebe: nisu odgojeni. Mnogo mi je rečeno, i razmišljao sam o tome kad smo prolazili iskopanim hodnicima i provlačili se kroz tunele svega 70 cm visoke, iako bi morali biti 1,5 m. „Vidite, i tu je nesavjesnost“ – reče mi Mate. „Pogledajte pojase, rukavice, naočale, itd… sve je to za osiguranje, a oni su lijeni i ne upotrebljavaju. On ih je češće puta ukorio, i onda bi tek – od straha – poslušali. Sjeli smo u rupe gdje buše: u 3 ½ minuta izbuši 1 m! Gledao sam ‘crne’ kako tovare rudu i mislio: Bože, kako je tvrd ovaj kruh, a glava je stalno u torbi, zbog zloće i nesavjesnosti ljudske…! „Evo ovdje, u ovoj rupi je jučer ostala neeksplodirana mina – sabotaža – zato su ovi znakovi opreza; nećemo se uvlačiti u one rupe. Svetom Josipu sam preporučio i nas i sve one što rade ovdje i bilo gdje u ovakvim uvjetima. „Ne bi to bilo strašno, kad bi ljudi bili ljudi – zaključio je Mate, – bilo ‘crni’, bilo ‘bijeli’. Pripovijedao je o njihovim plaćama, stanovima i uvjetima; na zamjernoj visini! Kad smo se digli liftom, vani je bila noć i kišilo je. 7 je sati. 7 sati? – začudim se… A ušli smo po suncu – u 5 sati! Meni se činilo da smo mogli biti unutra najviše pol sata… Ali, sve je interesantno i napeto. Bili smo prljavi i znojni – rudari! Išli smo odmah pod tuš. „Pogledajte po džepovima, da vam nešto ne ostane“ – reče Mate. Sad se sjetim da sam ga upitao kad smo se svlačili: Kamo ću staviti dokumente, pasoš?… Nasmijao se… Možete ostaviti i novac i sve, bez brige! Neće nitko ni pogledati. – O, pa i cipele su mi očišćene i bječve složene… „Portugalci su ih naučili poštenju – ako bi pokušali krasti – i ušlo im je u krv. Ovdje se postiže nešto jedino silom i šibom…“ Mnogo sam o svemu tome mislio i zaključivao: kako je teško nepripravljenim ljudima dati bilo što u ruke. Njima – ‘crnima’ – ovo prepustiti, značilo bi sve uništiti, ali ipak: netko će odgovarati i za njihovu zaostalost. Ipak razboritost, razboritost! Sjećam se i Njemačke, sjećam se ‘patrona’ i ‘gospodara’ i kod nas – iz mojeg djetinjstva… Bože, što je ova zemlja bogata! Uživao sam s Matinom dječicom, koja tako lijepo govore i pjevaju hrvatski i tako skladno sklope ruke kod molitve. Bili su malo i zabrinuti, što smo se ovako kasno vratili. Divno je bilo za večerom: domaće, toplo, prisno, kršćanski, hrvatski i bosanski. Htjedoše da kod njih prespavamo; nezgodno, jer rano imamo misu. Po kiši stigosmo natrag u pol noći. Molitve smo završili vozeći se. Ovo je ujedno i osmi dan boravka… Osmi dan dobije Isus svoje ime. I ja ovaj dan – čini mi se – mogu dati svom subratu pravo ime… I moja ‘širina i dobrota’ je otvorila put, da sve dobije svoj pravi lik.

12.4.1975.

JOBURG – PRETORIA

Opet iza pol noći, kao i svaki dan. Ipak se jutros osjećam mnogo svježiji nego jučer, jer sam sinoć odmah zaspao ‘odnjihan’ žovrgavošću onih ‘vrapčića’ iz Rustenburga, Hrvata iz Bosne i molitvom za rudare u rudniku platine, a preksinoć su mi dugo otjerala san lica – ozbiljna lica – onih velikih iz ‘kraljevskih dvorova’ i ‘lukulskih gozba’. Oh, kako sam sretan da sam kao sin sv. Franje bio među njima najsiromašnije obučen, iako sam sjedio na čelu stola, iako sam pozdravljen ‘s papira’. Jedino sam bio veseo da se nije naziralo nikakvo strančarenje. – Jutro današnje obećava lijep dan. Svježe je, obukao sam i džemper. Je li izišlo sunce, moraš se svlačiti – olakšati. Jako velike promjene u temperaturi. To je, kažu, ovdje prirodno, iako je dosta kiše lanjske i ove godine. Nešto neobično i izvanredno. U 10:00 za Pretoriju. Pretoria, ‘grad – park’, svaki put mi je ljepši. Danas ga je i sunce uljepšalo. Imao sam prilike vidjeti godišnje ‘maškare – Univerziteta bijelih’ – lijepo i zanimljivo i korisno. Prolaze duhovito maškarani, u obliku maškara (pauci i divokoze) mnogo toga kažu, a tisuće studenata iz povorke u važima kupe ‘lemozinu’ za potrebe školovanja. I nas dvojica iz špalira smo nekoliko puta morali uvaliti nešto u važ – škrabicu (od pive, konzervi i sl.). Popodne još jedna proba kod sestara za sutrašnju misu, a onda s njima kod njihovog zeta, – ‘Novljanina’ – Nika na večeru. To je doista bilo u Novome; i po slikama, i po govoru i po večeri…

13.4.1975.

JO – BURG

Iako sam dulje spremao i planirao, konačni oblik je današnja propovijed dobila jutros kad sam se vratio s mise u našoj župi – kakvih 200 m od naše kuće – gdje je danas bila Prva Pričest. Crkva je moderna, lijepa i prostrana. Posebno mi se dopalo Svetohranište, koje je s lijeve strane oltara, dakle: po strani, a ipak tako skladno istaknuto. Bilo je mnogo svijeta, i mlađega. Vele da je tako uvijek. I, kao i obično, veći dio na Pričesti. Na ispovijed dolaze u subotu. Moja propovijed je imala ‘šekspirovskih’ pet činova („Emaus“): 1. Problem: zar si jedini koji ne znaš što se dogodilo? 2. A mi se nadasmo, tj: u ‘našoj’ nadi („djeca Abrahamova“; sinovi Tomislava etc…) se prevarismo… 3.  „O bezumni… nije li trebalo…“ i „da, ja sam kralj… ali: kraljevstvo moje…“ 4. Ostani s nama… (spremnost prihvatiti…) 5. Nije li nam srce… prepoznaše ga… učinak: ustaju i –  u Jeruzalem, otkud ispočetka bježe…

Na objedu smo u ‘Klubu’. Do 70-ak ljudi, dok smo mi bili. Iz kluba odosmo pogledati termoelektranu. Naš čovjek među glavnima, valjda drugi. Elektrana je među najvećima ove vrste na južnoj polutki. Dugačka 300 m. Dva hladnjaka po 100 m visine i promjera do 40 m. Obišli smo čitav procesni put. Umjetno jezero je za hlađenje! Dnevno guta do 150 vagona ugljena! Kratko vrijeme se zadržimo u posjeti kod našeg inženjera, šefa elektrane, i još jedna posjeta, pa kući. Treba ranije na spavanje, jer je sutrašnje ustajanje predviđeno za 4:00! Put je dugačak: ako Bog da – „Kruger – park“.

14.4.1975.

JO-BURG – KRUGER PARK (SKUKUZA)

Krenuli smo kroz maglu. Čovjek Leopold – iz Graza, a bio je i u našim stranama, govori uz svoj njemački – engleski i ponešto talijanski. Vrlo prijazan. Još je tamno, a k tome i maglovito, ali mercedes plovi kao po moru. Kad se razdanilo, izvadio sam kartu, i pratio put od kakvih 500 km. Ima se što i vidjeti. Ostavivši grad ‘na zlatu’ sagrađen (Johannesburg), prolazimo nad područjem uglja, po beskrajnim plantažama kukuruza, u nedogled visokom ravni gdje kraljuju krave na pašnjacima. Gradovi uredni i pitomi. Bijela čeljad sve više iščezava, i susrećeš već posvuda samo ‘crne’. Meni su, naizgled, jako simpatični. Kad idu cestom, djeca redovito trčkaraju; malo se vidi da jednostavno hodaju. Često se susreću uz cestu; čekaju zelene autobuse ili kakve kamione. U kamionima stoje, kao da na njih uopće ne djeluje ni vjetar ni hladnoća – kao da su uopće bešćutni. Penjemo se, i uspeli smo se do visine od 2250 m, tako piše na tabli na tom mjestu. Svježe je, a odozdo magla juri prema nama; u tili čas smo ovijeni maglom kao Mojsije ili Ilija. Nismo mogli ni vidjeti dubinu pred nama, a dalo se nazreti da je jako duboko. A onda beskrajne i beskrajne šume eukaliptusa i raznih četinara. Svakovrsno bogatstvo. Ni potoci, kao ni rijeke nisu rijetke. Doista: bogatstvo pod zemljom i nad zemljom. I stigli smo uz ili mimo tolikih gradova koji su podsjećali na stare gospodare: Midelburg, Belfast, Badfontain, Lydenburg u blizini Krugerparka. Najprije smo se javili u hotel gdje smo trebali odsjesti, jer su mjesta u oazama samog Kruger parka zauzeta. To je lijepa oaza u španjolskom stilu. Sve što god možeš zamisliti. To je kakvih 40 km od Kruger parka, gdje su životinje – naš ZOO – u slobodi. Javili smo se i kod č. sestara franjevki, koje tu, kakvih 10 km od hotela vode bolnicu za TBC djecu. Tu imaju i novicijat – 5 novakinja. Kod njih ćemo večeras misiti, a sad: autom među divlje životinje, koje su slobodne na području od toliko tisuća kvadratnih kilometara. Svaki izlazak iz auta je vlastiti rizik. I, – ne izlazi se… Sve se gleda i prati iz auta. Najčešće se susreću gazele svih vrsta i ptice raznovrsne. Ipak nam se ‘predstavila’ žirafa, zebre, a na koncu i slon 20-ak metara od nas, među drvećem. Objedovali smo u restoranu na ulazu u K park, a večeramo u hotelu „Casa do sol“. Jednostavno, to je zemaljski raj: po cvijeću – san, po rasvjeti i tihoj glazbi engleski visoki stil, lordovski – po posluzi i meniju. To je trebalo biti i s naše strane, i… oko vrata me ‘stisla’ kravata – drugi put u životu. Na upit čime me mogu poslužiti, pokazivao sam na p. Iva.

15.4.1975.

KRUGER PARK

Dobro se naspavali do 6.30, prvi smo na doručku. Arapi, sudeći po nošnji, su već spremni. Malo pomnjivije gledam imena na prsima: Amos, Samuel, Joseph, – ah, eno jedan Timotej, dakle: stari i Novi Zavjet. A možda je Joseph iz Novog Zavjeta? Bilo mi je drago da je Joseph oba dana nama dodijeljen za stolom; podsjeća me na našeg sv. Josipa, koji mi je tako blizak. Obilan doručak i… na lutanje Kruger parkom! Najvećim dijelom uz rijeku Sabie. Jutros smo sretni uz obilje hipopotamusa koji samo očima i nozdrvama izvire nad površinu vode. Znaju i junački zašmrkati… Tražimo lavove, ali se ne daju. Na nekom stablu ugledamo nekoliko strvinara, velikih… Eno ih i na drugom, obližnjem. Sigurno lavovi dijele kakvu strvinu, a oni čekaju ostatak. Pokušavamo dalekozorima nešto otkriti – ništa. Idemo dalje: gledamo, zagledavamo se; isto kao kad se po noći ide na osti…; malo naprijed, nekad natrag, – sad ti se nešto učini,… pa opet ništa. Na majmune, ptice, srne, zebre i sve vrste divokoza se i ne obaziremo. Tek se ponešto zaustavimo ispred jednog golemog slona, svega pet – šest metara od njega. Stoji nam nasuprot, – motor mercedesa mora raditi, da se ne bi dogodilo što neprijatno. Baš prekjučer je jedan slon u ovom parku zgnječio jedan auto, jer je, valjda, stao između njega i njegova mladunčeta; vidjeli smo u novinama. „Tamo su vam lavovi, oko 2 km…“ – upozore nas nekoji što su obilazili parkom kao i mi… Pratili smo, ali ih ne nađosmo. Ipak smo uspjeli vidjeti jednog bufala na pijesku, kad je išao piti, i krdo ??? – nešto s tijelom od konja a glavom i rogovima od goveda. I neka velika, zelena otrovnica je napravila nekoliko zavoja prolazeći cestom ispred nas.

Ručali smo u oazi „Sabie“ – u parku. Bilo je dosta posjetilaca, koji su lutali i tražili kao i mi. Ručak bogat i izdašan. Na povratku sam se kupao u bazenu našeg hotela „Casa do Sol“. Voda ugodna. P. Ivo je već pripremio sve za misu u hotelu; kad smo htjeli početi – nema misala. Sreća! Da smo imali, u ‘Hospitalu’ bi sestre i kandidatice ostale bez mise, jer smo im i za danas obećali. Danas su kandidatice – ‘crne’ – pjevale preko mise svojim jezikom. Šteta da nisu i svojim melodijama. Za večerom smo u hotelu. Opet je posluga ‘Starog i Novog Zavjeta’ spremna i da posluži stolicama i da bude tu na svaki mig. Bože moj, koja komplikacija: Brojim: 15 sijalica, ali sve toliko ‘ugušene’, da se mogu isticati šterike na stolu… Sve gledam i pratim… Pitam se: zašto ovo obilje ne bi moglo biti i u drugim zemljama?

16.4.1975.

„CASA DO SOL“ – JO-BURG

Upravo u 11 h pred vratima naše kuće. Dakle, punih 6 sati vožnje, izuzevši što smo na pol puta doručkovali. Bože moj, kako psi veselo poskakuju oko nas. Ne možeš ih se riješiti. Beštija osjeća. U kući smo. Zaustavljamo našeg dobročinitelja na objedu. Ni govora, kaže, mora odmah u ured… Odmah u ured…! A za nas je žrtvovao dva i pol dana, – i sav trošak za mercedes, hotel i sve ostalo. Tko to može razumjeti? Gospodine, uzvrati mu! Pitao sam se za vrijeme ručka kao i Tobija s ocem: Što da vrijedno uzvratimo za dobročinstva ovog čovjeka? Obećao sam mu  moliti, a o. Ivu sam stavio na srce, da mi javi, te ga pozovem u Provinciju, kad posjeti svoju Austriju. Naš je objed jednostavan, sa četvrtinom noževa, vilica i žlica, nego li je to bilo prošlih dana, ali ipak slađi. To sam rekao i našoj ‘crnoj’ – Dori. Po običaju se nasmijala, naklonila: Thank you, Father. U 15 h vjeronauk s onom 12-oricom, s kojima sam kušao i pjevanje mise za Nedjelju. Iza pet sati opet posjeta u bolnici. Svaki put kad uđem, osjetim pravu rekolekciju. Jedna posjeta obitelji koja čitava pjeva u zboru crkve; tamo usput i večera, iako nismo najavljeni, i kući. Topla, predana molitva, i – na spavanje.

17.4.1975.

JO-BURG – BETONI – 

Kad je budilica zadrndala, provirio sam iz postelje kroz prozor, učinilo mi se vedro. Vedro… i kako vedro: plavo, plavo plavetnilo, – bez oblačka, a sunce je već virilo, kad smo po običaju vozili prema „Marist Brothers“ crkvi, gdje redovito koncelebriramo u 6:45. Kako je tamo tek bilo, kad se sunce preko onih stabala i zelenih površina (da je našima u Zadru jedva 50-tinka igrališta!) razlilo na one crvene zgrade i počelo silaziti na sve vrste cvijeća. Sve je lijepo, samo jedno mi ne ide u glavu, da Irci – Maristi – imaju tako neugledno, pa čak i prljavo crkveno rublje…; a ja se moram svaki dan presvlačiti…!? Nakon doručka, odmah urediti daljnji put – rezervirati kartu. To je kod želj. stanice. Da ne znaš da je tu želj. stanica, ne bi ni slutio. Sve što vidiš, jest jedna lokomotiva izložena u dvorištu… Golema hala je tiha, tiha. Ne čuje se ni kad hodaš. Na perone se silazi i uzlazi po tekućim stepeništima. Nikakvih gužva. Vlakovi se uopće ne čuju. Čekaju ispod zemlje, kao što i sve kao da čeka na uslugu. Moje karte su elektronski čekirane i uređene svega za 3 minuta. – Thank you, smiješak i – adio! 

Iza objeda smo krenuli u posjetu našim obiteljima u predgrađima Jo-burga: Betoni i još susjednim. I to je prekrasno uređeno, skoro i ljepše nego sam Jo-burg. I tu je nekoliko naših mesarskih obitelji, rade i zarađuju. U jednoj ‘našoj’ mesarnici svi zidovi izlijepljeni skoro golim ženskama. To isto sam vidio i u WC-u iste familije. To je izlijepila naša mala, vele… Razgovaram s tom ‘malom’: to je djevojka koja će dogodine maturirati, a sve godine ide u školu časnih sestara irskih dominikanki… To su Korčulani, Pelješčani, Blaćani, Žrnovčani itd…itd… u lordovski opremljenim kućama. A kako govore engleski?! Inače zadrže i svoj negdašnji, posebno Blaćani. Bože moj, kako ih je zarobio život i posao! I na koncu? Na večeru kod jednog – više nego lorda… A kako su muzički opremljeni? Sin mu Vincent sav zanesen u glazbu. Naskoro treba maturirati, roditelji se boje da će mu tolika zauzetost za glazbu štetiti školi… Bože moj, što znači okolina i standard… Do čega dođoše Korunići – Smokvićani…! Vincent je otišao na ples folklora u našu kuću. Otac mu realno gleda: On ne ide iz uvjerenja, niti bi išao, da ga ja ne tjeram, reče mi. 

18.4.1975.

JO-BURG – PRETORIA

Do 10:30 molitva, rad i meditacija, a onda nekoliko posjeta u blizini, i… Pretoria. Popodne na farmama. Farmeri – tko? – Bračani… Dođoše već pred 40-ak godina. Bila je to, pričaju mi, divljina. A sad? Divota pogledati…! Auti, kamioni, veliki traktori, i…i…i… sve što zamisliš. I to Bračani, Bračani, Bračani. Sunce je na zapadu. One farme su kao zlato, a prenosi me krajolik u hrvatsko Zagorje ili u dijelove Bosne. Lijepo je to, vrlo lijepo. Jedino se tuže na ovogodišnje kiše, što ranije nije običavalo biti. Toliko toga će izgnjiliti. Nama, kažu, ništa ne treba, jer je tako sve uređeno da vode ima koliko je potrebno. Doista sam uživao s ovim našim ljudima sa školja. Svi ostavljaju na večeri. Jedna dobra starica nam pokazuje i frišku ribu – saruni – što će lešat uz malo blitve. Od gušta bi, ali smo već ‘abonirani’. Inače, na svakom stolu se nešto nađe. I ti Bračani su glazbeni! U svakoj kući je glasovir – pianino, i po netko – negdje i više njih – sviraju. Na večeri smo kod jedne advokatske obitelji, vrlo plemenite, koja nam je mnogo dobra učinila, a sad se „sotona“ uvukla. Advokat se ulovio u mrežu rastavljene žene s četvero djece… Majka mu je očajna. Sestra, koja je u blagoslovljenom stanju – žena plemenitog mladog Kominjanina Ante, a i sam Ante pokušavaju sve; tu je i fra Ivo, ali… ljubav je slijepa… i ne vide izlaza. Jedino čudo… pokušat ćemo i to. Obećao sam odmah sutra sv. Misu, i u tu svrhu. 

19.4.1975.

JO-BURG

Iza četiri popodne smo posjetili drugi College Marists Brother, u kojem se nalazi Brother Justin, koji je primio našeg o. Iva kad je došao u Jo-burg, a nije znao kamo… Duša je brother Justin, reče mi p. Ivo. To sam iskusio i kod ovog posjeta. I ovdje gledam i ne mogu se nagledati zgrada, igrališta, dvorana i svih mogućnosti ovog Collega. Bože moj, mislim, što će sve ovo biti – možda do nekoliko godina? Daj Bože, da sve bude na dobro…ali… prilike u svijetu, prilike i u ovom dijelu svijeta…?

Onda opet po koji posjet i večera gdje se našlo nekoliko rodbinskih obitelji. Lijepi obiteljski susreti, kakvih se sjećam iz djetinjstva, dok još nije bilo televizije. Kako bi i ovakvi susreti mogli sjedinjivati naše ljude, velim u sebi, a velim i p. Ivu, kad smo se vraćali kući po lijepoj, ne prehladnoj zvjezdanoj noći. Osjećam kako mi prija klima ove visoravni na oko 1500 m nad morem.

21.4.1975.

JO-BURG (razgledni stup) MILLBROW TOWER (meditacija)

14:30. Upravo sam sišao s razgledavanja stupa i došao kući: Rouglan 1. Otvorim „Šesti čas“. Dočeka me mala Goretti s onim svojim divnim pogledom nevinosti (sličice za znak u brevijaru). I opet sam je od srca poljubio; osjetio sam da je veća od onog velikog stupa i svega što taj stup pruža, i molio sam srcem i dušom: „Tebe, Bože naš, znati, savršena je pravednost, i poznavati snagu tvoju korijen je besmrtnosti“ (Mudr 15,3 – Kap.  za 6. čas).

Objedovali smo na Stupu; opet dar plemenitog Lia… Stup se vrtio i ‘tumačio’ nam Jo-burg, dok sam se ja mučio s jastogom. Kod kuće ne bi bilo toliko muke, jer ne bi bilo toliko pribora ni toliko slugu. Došlo je i ono na što nas je pripravljao pok. o. Teofil: šalica – u njoj limun. Sreća da nisam požurio, jer bi bio ili popio ili polio jastoga… To je šalica za prste… „Nešto ste zamišljen? The life is strugle…“ – šapne mi p. Ivo. „Meditiram o služenju…“ – „O služenju?“ – Da, o služenju… Gledajte, petorica su zaposleni oko nas… Eto, jedan stalno pazi koliko je vina u kaležu (srebrne čaše u obliku kaleža); onaj čim opazi da je pri koncu jedan komadić kruha nekom od nas, nosi drugi… Čemu služe? ‘Masno’ će se ovo platiti, – dakako, ne mi… Služe plaći, novcu… A vi? Letite u bolnicu, posjećujete osamljene starice, zabrinute majke…itd…itd… Došao sam služiti, ne: biti služen… 

Čitavo popodne nisam izlazio, izuzevši što sam iza 6 sati odšetao do obližnje župske crkve. Putem promatram još nešto rumen zapad. Nad njim je jedna, samo jedna, velika i svijetla zvijezda. I ona ide na zapad. Bože moj, mislim i sjećam se tolikih koje sam vidio ovih dana u bolnici, kolikima će ovo biti posljednji zapad, a ova zvijezda posljednja zvijezda… – Kako smo jučer najavili, u našu župsku kuću skupilo se blizu 50-ak ljudi, različitih mišljenja. Bilo je i preko dvadeset mladih – bilo mladića i djevojaka, bilo mladih parova. Ovo je bila prilika da sam im još jednom hladno, mirno i jasno obrazložio stavove i planove rada za dobrobit čitave naše zajednice u ovom dijelu svijeta. Čini se da smo našli pravu riječ, i da bi se moglo ipak nešto poznati. Dakako, temelj je samo onaj koji je Otac dao: Krist. Bila je ovo jedna jako lijepa večer, večer ljubavi!

22.4.1975.

JO-BURG

Iza 10:30 – po običaju – posjete. „Naši smo“, od srca sam uzdahnuo ulazeći u vilu Smokvićanina Korunića, videći veliku sliku „Ilirskog preporoda“, a u susjednoj – spojenoj sobi – Zrinskog i Frankopana. „Dakako, da smo naši“ – osmijehom je uzvratio stari gazda. Prijalo mu je. Inače, on je ‘Yugoslav’. I opet sam osjetio isto uvjerenje: ljudi – naši ljudi – imaju u dnu duše nešto što ih sjedinjuje; potrebno je širine, razboritosti i srca da se to otkrije, poštuje i sjedini. Ne zavidim im ni na vilama, ni na randima kojima robuju. Osobito me raspoložilo nekoliko posjeta starcima i osamljenim staricama, privezanim uz naslonjač ili sobu. Bio sam radostan kad je moja prisutnost tragom radosti obasjala ta izborana lica. Popodne u „Lionspart“ u Krugersdorfu. Nadoknadio sam ‘prazninu’ Kruger national parka – vidio sam u čoporu 15 lavova i lavica, koji su nervozno i strasno grebli pandžama, pokušavajući se domoći plijena – nekih malih praščića koji su bili u žici pred njima. Da bude još punije, približavala se oluja i uz munje, grad, kišu i gromove, počela je harati oko nas. Sjetio sam se djetinjstva, kad bi u ovakvim prilikama kod nas zvonio „Sv. Josip“, a majka zvala: „Dico, molimo, sv. Osib zvoni.“ To me je uvijek potresalo. I sad sam se preporučio sv. Josipu. Dan smo prošli bez objeda, uz malo voća. Na večeri – ribljoj – kod Kaštelanaca, a onda sastanak župnog vijeća u našoj kući. P. Ivo, čestitam vam i veselim se, jer imate razborite i plemenite ljude uz bok – rekoh pred pol noći fra Ivu, – a na to? Priprava za sutrašnji put…

23.4.1975.

JO-BURG – CAPETOWN – BUENOS AIRES (Jose Ing.)

Vrijeme – boravak u South Africi mi je proletio kao munja, a ipak je bogat, veoma bogat svestrano. Opet smo o tome razgovarali p. Ivo i ja kad smo u 6:00 krenuli iz kuće prema aerodromu „Jan Smuts“. Ceste su slobodne – još je rano. Kad smo izišli iz kuće, bilo je tamno, nakon 10 minuta vožnje, već je svjetlo. Ovdje naglo sviće i naglo tamni – oštri su prelazi. Još jednom sam mu toplo stavio na srce: „Prepustite dio posla i Duhu Svetome“. Izljubili smo se i rastali. Osjetio sam da bi srce imalo puno više reći s njegove i moje strane, nego su govorila usta svih ovih 20 dana. Možda će mu i suza na oko kad opet osjeti u kući da je – sam. Ovih 20 dana, osjećao je brata u samostanu. Sve ovo je bilo u mojoj Jutarnjoj molitvi u punom avionu SAA FLIGHT 0301 sa 140 mjesta. Prvo spuštanje je u 8:00 u Bloenfonteinu. Tih… Fontein-a ima mnogo u South Africi. Let je ugodan, vrijeme povoljno, uglavnom vedro. Lijepo se prati ruta leta. Još jednom sam pratio žicu ostataka zlatnih ‘mina’ u Jo-burgu, a onda beskrajna prostranstva, obrađena i ispresijecana poznatim odličnim putovima. Tamo daleko na jugoistoku, prema Indijskom oceanu, jasno se razabire lanac visokih gora. Upravo prelazimo golemu rijeku Orange i ulazimo u brdovitije, crvene predjele. Bože moj, mislim u sebi, tko zna koje si sve bogatstvo sakrio u grudi zemlje pod nama! Kako su silna djela tvoja, Gospodine! Molim „Treći čas“ – Duhu Svetome, da sve ovo ljudima ne bude kamen spoticanja – zbog interesa… I ova brda preko kojih prelijećemo, ispresijecana su ravnim, ravnim putovima. Dok sam u Splitu – Poljudu 1966-7. predavao zemljopis i tumačio ove krajeve, kad bi mislio da ću ih jednom i obilaziti? Pratim po karti, vrlo precizno izrađenoj, i vidim doista da je kraj prema jugu – Grahamstownu i Port Elizabethu mnogo brdovitiji. Pratim i opet imena mjesta i gradova, koji govore o njihovom postanku i gospodarima: Hanover, Adelaida, Petersburg i Petrusburg, Bethulie, Betlehem, Utrecht, Newcaste, East London, Marburg, Virginia, Lady Grey itd… 10:15. Prelijećemo preko golemih gorskih lanaca sivocrvene rudače, s plavim, oštrim sjenama. Među brdima su bijeli oblaci i magle poput glečera. Daje slutiti da nismo daleko od Capetowna, jednog od najljepših gradova svijeta. Jučer i prekjučer je bio izvještaj o velikim maglama, tako da se avioni nisu uspijevali spuštati, pa su išli u Durban i Jo-burg. Izgleda da ćemo mi danas, ako Bog da, biti bolje sreće. Dok ovo pišem, pogledavam lijevo i ugledam veliki zaljev u koji se spustiše visoke gore, a završava s „CAPE OF GOOD HOPE“ – Rtom dobre nade! Avion je učinio jedan krug i pokazala se veličanstvena slika plavih gorskih lanaca. Avion i dalje kruži… pod nama je sve bijelo: gusta magla, samo ponegdje okolo ‘otoci’ – plavi vrhovi brda. Kružimo već 20 minuta! Opet mojem sv. Josipu… i osjećam da se spuštamo…, ali polako, polako… kružeći… Nije lagodno… Na sve mislim… Dolazi mi na pamet i Pavlovo putovanje u Rim… Molim u ime svih, i sjećam se: Pavle, Gospodin ti je darovao sve koji su s tobom (Dj. Ap.). Kružeći uđe u tamu magle… jedva vidim krila… Putnici se pogledaju, a ja molim i na sve mislim, a ipak sam miran. Kad se pokazalo tlo, odahnuo sam, a nismo bili 100 m visoko! Vidim ceste, a onda odmah pistu…! – Capetowna uopće ne vidjeh. Formalnosti na aerodromu – prilično oštro, ali pristojno – i opet u avion „AEROLINEAS ARGENTINAS“. Točno u 12:00 uletismo u istu maglu, a kad ugledasmo zemlju, ona je bila plavo, plavo more: Atlantski ocean! I kad god provirim kroz prozor, uvijek jednako: sunce, svijetli oblaci različitih oblika, a među njima plavi, namreškani ocean. Obavijesti: Iz Capetowna smo uzletjeli u 7:00 sati. Naš let traje 9 sati, u Buenos Aires stižemo u 4 poslije podne… Zgodno… Dakle: dan počima ispočetka… U avionu uglavnom sve dremucka… a onda se najednom počelo sve vrpoljiti i ogledati… Počelo je drmati, ma drmati… kao brod na valovima. Po vremenu, mogli smo već uhvatiti 2/3 Atlantika. Mora da je jaka oluja ili izmjena struja. Trajalo je to desetak minuta, i ljudi opet počeše dremuckati. Sunce je počelo opet sijati, i kao da stoji u istom položaju. I jest tako, jer se krećemo u istom pravcu, a ono je malo brže od nas. Nebo je opet plavo, a negdje se plavetnilo ugura i među oblake. Prihvatim „Službu čitanja“ – sv. Juraj. Mislim da je ovo prvi put što molim oficij sv. Jurja, a rado molim. Čitam Siraha 4, 28: „Do smrti se bori za istinu i Gospodin će se boriti za te.“ 

Konačno se ukazala prljava crvenkasta voda, znao sam – to je Rio de la Plata… Buenos Aires. Spustili smo se iza 9 u noći, sunce je još visoko. Vidim sad na aerodromu: Malo je prošlo 4 popodne! Dakle, današnji dan traje 29 sati! Sjetio sam se Jozue: Stani sunce! – I mi smo ga danas zaustavili. Na aerodromu su se dugo vrzmali oko mog pasoša; ipak je sve u redu… Kući? – Nikoga… Nisu primili pismo iz Jo-burga… Nude se neke časne – klarise, koje su došle ispratiti Provincijalku s djecom i zastavicama… Bilo bi mi kasno. Taksi, i već u 6:00 koncelebriram sa Stjepanom… Job i Marijan su s hodočašćem u Rimu… Dolete Ostojići i još nekoji kolege: na utakmicu: River – S. Lorenzo… Morate vidjeti raspoloženje. Otišao sam. Bože, Bože moj… Mladež, muški, ima nešto i žena… Za evropske pojmove neshvatljivo! Divljanje, urlanje, proste rječetine… Ovoliku žicu oko igrališta sam vidio samo u ZOO vrtu… za leoparde i tigrove… Dobro je sve vidjeti… Dobro da nisam polomio rebra, kad se sve odozgo ‘ruši’… Konačno River – S. Lorenzo 5:1. Svršilo je iza 11 sati. Nije me trebalo ‘zibati’…

25.4.1975.

BUENOS AIRES (Jose Ingenieros)

Kako sam se noću zbog komaraca budio, jutros sam zaspao do 7:30. Ni budilicu nisam čuo. U prekidu dopodnevnog rada, uzišao sam na krov kuće i crkve… tako i juče… Koja razlika između periferije Jo-burga i B. Airesa! To sam zapazio i prekjučer, dolazeći s aerodroma. Onamo čistoća, vrtovi, parkovi, cvijeće, vrtovi oko kuća – malih vila, ovdje prljavština, blato i voda na ulicama, baš onako kako sam lanjske godine ostavio. A nad kućom oni isti ‘karateli’ i ‘barila’ za vodu. Pa razvaline i nered u kućama, koliko se već s krova vidi… 

26.4.1975.

B. AS.: JOSE ING – HURLINGHAM

I ova noć je bila teška. Toliko puta sam se budio; i po koji komarac, i kiša. Bilo je i očekivati nakon sparine i pritiska prošlih dana, posebno jučer. Spremio sam se, i po doručku s Berislavom u Hurlingham. Doslovno, išli smo kroz potoke i rijeke – nalikovali na hidrogliser. Ulice prljave, svakog materijala,… to valjda nitko ne kupi. Berislav mi pripovijeda o korupciji i neredu vodećih koji gledaju samo svoj interes. Bilo je opasno da ostanemo u vodi, no ipak smo prispjeli u Hurlingham. 

Uredio sam se i pripravio nekoliko riječi za mlade na Misi u 10 h. Ta misa je uvedena prošle Nedjelje. O. Vlaho mi je preveo na ‘casteggiano’, fra Bero pretipkao, ja  nekoliko puta pročitao s razumijevanjem, i išla je. Na Misi je bilo čak 30-ak mladih, lijepo sudjeluju „Uputama“ – Čitanjima i pjevanjem. Na Misi u 11 h ima ih do 90. Oblačno je, a Argentinci se boje kiše – veli mi Bero. To sam iskusio već lani, a vidim i ove godine. Trebao je biti danas ovdje neki skup skauta – ništa! Uopće se to ne spominje, a ipak ne kiši. Tek se boje kiše… Čak bježe i s nogometne utakmice, ako je opasnost kiše – gdje su do ludila zaneseni… U Hurlinghamu, već se osjećam vrlo domaće i rado bih tu ostao. Tek se nelagodno osjećam među ljudima, jer ne znam španjolski. Rado sam bio u crkvi i kod mise od 9:00 i one u 11 h; ali sam se ipak udaljio, bojeći se da me netko ne zove za ispovijed, a nezgodno je tumačiti: ne znam jezik. Odmah iza objeda sam prihvatio španjolski za samouke. Iako mi je ovdje već vrlo lijepo: i samoća i šetnja i mir, pa i dobro raspoloženje, ipak idem popodne u Jose zbog religioznih razloga. Na putu dođe govor i o utakmicama, i odlučili smo se: ne toliko radi utakmice, koliko da vidimo stadion ‘Rivira’, koji je, valjda drugi na svijetu po veličini. Ulaznice sve rasprodane, a i utakmica već počela. Čekali smo 2. poluvrijeme, jer – kažu – kasnije otvore vrata. Dobro mi je došlo, jer sam mogao razgledati stadion izvana i ono mnoštvo mladeži što je čekalo usrnuti…; pa policajce na konjima. Stvarno, desetak minuta nakon početka 2. dijela, otvoriše se vrata. Stadion je veličanstven. Tribine okruglog oblika, visoke – ima se što penjati do vrha – jedino su niže dijelom prema Rijeci – Rio de la Plata. Istodobno pratiš utakmicu, reagiranje publike – onog šarenog mnoštva od preko 100.000, iako ovo nije niti osobito važna utakmica, i premda se ovdje utakmice igraju 2 put sedmično! Ovdje je manje opasno da te zgnječe, jer je sve drugačije postavljeno. Isto tako vidiš jedrilice i brodove na rijeci, kao i avione, koji se svaki čas spuštaju. Vidio sam što se nije vidjelo: Riverov golman je odbio loptu i pojurio s njom prema protivničkom golu. Možda bi i gol dao da ga nisu srušili. Put kući je posebna priča, zbog bezbroja automobila…

28.4.1975.

BS. AS. Jose Ing.

Bože moj, koja prljavština, kakav smrad…! Iza objeda sam otišao obići dio naše župe novih blokova. Lutao sam jedan sat. Čim sam se vratio dobro sam isprao ruke, iako se nisam ničega dotaknuo ni s kim rukovao. Ne znam ni sam zašto, ali sam odmah zgrabio sapun. A dječica – mnoštvo djece, igraju se sa psićima i kažu mi naši: Zdravi su…! Hvala Ti, Bože, za to veliko djelo i ljubav Tvoju! U onome, pa ostati zdrav…! Činilo mi se lošije nego lanjske godine. Možda nakon Jo-burga…? A auta? Ono ulupljeno, ono stučeno, ono oderano – to je još najmanje; onome dio manjka. Dobro je Berislav rekao: Ovdje je glavno da ide… Inače, koliko usput zavirim u vrtiće i kuće, u kućama je čisto, uredno, pa i negdje bogatije. Ne baš kao u Jo-burgu, ali… 

29.4.1975.

BS. AS. JOSE ING.

Dosta sam se budio prošle noći, a ipak nisam čuo tu jaku kišu. Morala je strašna biti, jer je jezerce u dvorištu bilo jutros i čitav dan mutno od zemlje, a kiša je s terase probila na kor, tako da je kor bio pun vode. Sreća da je beton i pločice. Od sinoćnje kiše zrak se jako rashladio. Temperatura je danas tek malo iznad 10°C. To mi, inače, prija. Osjećam da mi se glas, koji sam lanjske godine gubio upravo u Argentini, sad vraća. Čvrsto, čisto i zvučno govorim. To osjećam i kod Svete Mise. To sam osjećao i u Jo-burgu. Braća su nakon večere – a Stjepan i prije večere – trebali ići svaki po svojem poslu. Ja sam se povukao u sobu. 22:00 – čujem nekoga dolje. Znači: vraćaju se.

30.4.1975.

BS. AS.

Dan Zrinskog i Frankopana. Sjećam se, prošle godine bio sam u Bonu. Molio sam za njih i za Beethovena, a navečer sam se ukrcao u avion za Bs. As… Toga dana je u Bonu kišilo. Ovdje je jutros svježe, nije više od 10 – 11°C, ali vrlo lijepo. Odmah iza oficija sam izletio na terasu samostana. Svaki čas je moralo izići sunce… Eno ga, točno u 7:22. Između dva nebodera se malo zacrvenilo, a onda je crvenilo postajalo sve veće, oblilo se i sasvim zaoblilo, zaoblilo i pozlatilo. Bilo je kao hostija koja se polako, polako, diže na Podizanju. Bila je to ‘velika misa čitave zemlje’. Gospodine, obasjaj nas i ogrij nas milošću – sobom, kao što nas obasjavaš i ogrijavaš suncem… Prosvijetli mene i moju braću danas da u našim susretima budeš među nama! 

1.5.1975.

GOSPIN MJESEC

SV. JOSIP RADNIK

B. AIRES: JOSE – HURLINGHAM

Čitav dan mi je protkan mišlju: Gospin mjesec. Nastojao sam meditirati, moliti i provesti dan u tom duhu. Sveti Josip, radnik…Sjećao sam se kako me lanjske godine pratio na putu u Argentinu… Sjećam se „Jutarnjih pohvala“ u avionu na današnji dan… Od srca sam se preporučio sv. Josipu, sebe i svoj posao – koji nije samo moj: To je posao Josipov i Marijin, uz Isusa, jer je to posao oko njegove Crkve… Da! To ću reći svojoj braći u susretu s njima kroz ovaj mjesec. Iza podne smo išli u Hurlingham: nogomet. Lijepo smo prošli: Hrvati i mladići iz župe Jose. Čestito se naskakali i naigrali u prijateljstvu. Iako je bilo hladno, pa čak i prokišnjavalo pri koncu, veoma me je zadovoljio. Osjećam se pomalo razlomljen i raskliman, ali ipak svjež. Glas, koji mi je lanjske godine odnio Buenos Aires, sad mi ga je – čini se – povratio: Osjećam da čisto, prodorno i zvučno govorim i pjevam. To je bilo jutros kod ‘Funerala’ u 10:00, koji sam ja pjevao, a to i večeras osjećam. Hvala Bogu! Nastojao sam naći neko Marijansko čitanje za sebe kroz ovaj mjesec. Našao sam: MARIA HOY?  i počeo odmah iza večere čitati… 

2.5.1975.

B. AS. – JOSE ING.

Prekrasan dan. Spavao odlično, nakon jučerašnje utakmice. Odlično se osjećam: odmoran, svjež. Hvala Bogu. Grlo, koliko razabirem, bolje – još bolje. Pokušam pjevati u crkvi uz harmonij: hvatam visine, kako već godinu dana nisam mogao. Hvala Bogu, Presvetoj Djevici i sv. Josipu. Jutros su i sestre preko mise ugodno iznenadile: „Marijo, svibnja kraljice“ – na hrvatskom. Temperatura, gledam jučer, najniža ove godine: 4,9°C! Danas, čini se, išlo je na više. Ovdje se smrzavaju, jer nisu navikli na ovakve temperature. „Je li vam hladno?“ – susreću me. – Uživam! – odgovaram svakome, jer mi doista prija; svjež sam i uživam raditi, a nestaje i komaraca. Današnji dan sam iskoristio da pretipkam Ordinarij mise i Misu Bl. Dj. Marije na španjolskom. Može uvijek trebati, a osim toga, ne moram trčati po misal za spremanje Ordinarija, jer već i sam pjevam na španjolskom misu. Kažu da je vrlo dobro. I danas sam pjevao u 18 h, jer je naručen „funeral“, ali sam  uzeo Presv. Srca Isusova – Prvi Petak. 

3.5.1975.

B. AIRES: JOSE ING. – HURLINGHAM

„Funeral“ u 10:00. Sviračica, Jose (jedan vrlo pobožan i plemenit starac, koji se „ne udaljuje od hrama Božjega“) i ja. Neko vrijeme čekam, i počnem. Pjevamo. Za vrijeme sv. Mise netko dođe, pokloni se i ode – kao što češće vidim: zavire u crkvu i stariji i mlađi i djeca; kleknu, pomole se, odu do Gospina kipa, kipa Srca Isusova ili Gospe Lurdske, taknu, prst prinesu ustima, prekrste se i odu. Nekoliko ih je ipak ostalo i do konca mise, ali ne bi rekao da je netko od onih što su naručili misu. 

Računao sam ranije u postelju, ali nikako mi se nije dalo. Uopće mi se nije spavalo. Uhvatio sam tekstove mise i učio sam španjolske, stvarajući razne kombinacije prema onim i iz onih tekstova. Opazio sam da mi lako ide; otkrio sam za sebe novu metodu, zaista, bez muke, kako nekoji priručnici nose naslov. Pisati, pisati, pisati! – a to mi nije teško, jer sam privikao pisati, pišući „Dnevnik“. Osjećam koliko mi je lakše govoriti, izražavati se, otkad sam se prihvatio „Dnevnika.“ Brzo mislim, brzo zapažam, lako se izražavam. Bilo je to u Splitu, na Dobrome, kad mi je kompozitor Vruticky, pregledajući moje kompozicije rekao: pisati, pisati, pisati…! Nije mi se dalo spavati, iako je već blizu pol noći: sve me je gonila neka neprijatna slutnja. Ni sam ne znam zašto ni kakva… U sličnim momentima jedan isti odgovor: U ruke Božje, po rukama Marijinim i Josipovim. Majko, ti si jača i moćnija nego slutnje… Može biti kuća?… Majka?… Provincija?… Kustodija?… Južna Afrika?… Bog je gospodar svega, sve je u Njegovim rukama, sve radim samo za Njega; On sve ovo više ljubi nego ja, a ja osjećam da želim ljubiti, zato: Mir.

4.5.1975.

B. AS: JOSE ING. – HURLINGHAM – S. MIGUEL

Sunce je u zlatu zašlo, kao što je jutros izišlo. I čitav dan je bio zlatan. Nebo bez oblaka. Kao što je jutros velegrad tek ponešto nisko bio na obzorju opasan laganim dimom, tako je jednako i večeras o zapadu. Jedino, kao što je jutros sunce bilo čisto i zlatno, tako je i večeras; i još čistije, i još zlatnije. Otpratio sam ga moleći na terasi oficij, čitav oficij, jer je ovo danas prvo slobodno vrijeme. Kad je zašlo, a za sobom ostavilo crvenilo, kao nad požarom, izmolio sam Kraljice neba i Očenaš za pokojne, a potom Očenaš za one kojima je ovo sunce bilo posljednje. Zlatan dan. Jutros 3 mise i dvije propovijedi. Jordana i Paška sam ostavio da budu na raspolaganje za ispovijed. Na sve tri mise bilo je lijepo vidjeti, ali…? Ovo je župa sa preko 60.000 duša…; a da li se izmijenilo  1000 – 1200?! Djece ima koliko hoćete, kaže mi Jordan… Danas ima, a sutra? A da bude sutra, svejedno nam je dužnost raditi, izgarati! Lijepo je ovo vidjeti, pa ima i sudjelovanja, ali… još se može u ovim okolnostima više učiniti… MI moramo biti ‘sređeni’ – duhovno! Isus – među djecom, mladeži, čitavim svijetom. U 11:30 mladež uz gitare… To je ‘ono’ – dobro…! – ali? Sve to još produhoviti – sobom, kroz nas… s Bogom! – Iza podne u Hurlingham. Bože, po onim poljanama i zelenilu prosula se mladost, djetinjstvo, obećanje – živo cvijeće. „Polja su zrela za žetvu“ – ima li poslenika?… ima ih, ima nas mnogo… ali?… poslenici?… Bit će nešto i toga… Nestašnost djece pjeva,… cika osvaja, … mladost pobjeđuje… Tebe treba, Bože!… Iz Hurlinghama u S. Miguel, a svud usput ljudi, mladež, djeca, zagrljeni parovi, prijenos utakmica i utakmice… 

8.5.1975.

B. AIRES

Jučerašnji razgovor s jednim od braće i današnji susret sa Septimijem me je osvjedočio da sam na pravom putu, iako je taj put bolan. Opet sam u centru velegrada – ‘Crvena palača’ – Veliki trg, najšira ulica svijeta, ‘Colon’ – prva palača vladina, i u 12:00 ‘San Francisco’. Oko 30-ak nas se fratara našlo na koncelebraciji i objedu uz neku obljetnicu tamošnjeg gvardijana. Danas je Zaštitnica Argentine: Gospa od Lujana. Idem moliti Njezin oficij. 

9.5.1975.

JOSE ING.

Čitav dan sam uporno radio uza svu vrućinu. Najviše učio španjolski. Veseo sam, osjećajući tu svježinu i mogućnost. Jedini odmor: sviranje u crkvi od 10 – 11 pjevajući marijanske pjesme, svibanj je! Ljudi, vidim, prolazeći, svrate na trenutak u crkvu: najprije Gospi Lurdskoj, pa Srcu Isusovu, pa Gospi Fatimskoj, pa pred veliki oltar, ali, koliko zapažam: ne pred Svetohranište, već pred veliki Križ – Raspelo iznad Svetohraništa. A onda drugom stranom, pred kip sv. Ante i kip na dnu crkve. Dođu, pomole se, dotaknu kip i poljube ruku… Gledam i razmišljam koliko ljudima treba pružiti nešto vidljivo, osjetljivo! Razne pobožnosti vezane uz dan, blagdan, mjesto, vrijeme, pojedini obred, stvari: cvijeće, svijeće i sl. – a sve na pravi način, ali koristiti vidljivo. Tako je i Isus postupao. Teške su apstraktne pobožnosti i za najduhovnije, a kamo li za narod. Ne prezirati ni slike, ni procesije, ni obrede! Iza večere se putuje za Miramar… Čekamo na General Pazu od 9:20… Neće još prije 10…; sad će – eno ga!… nije…! Čudno, već je 10:00, pa 10:15, pa 10:30… pa 11:15; ovdje je svježije, – neki vjetar puše… bezbroj auta i autobusa juri… Nekoliko dječaka od 10, 12, 14 godina pod ‘dirigiranjem’ jednog starijeg nude novine. Uskaču u autobuse, preskaču preko živih prometnica…  Bože, Bože, jedino Tebe imaju. Čuvaj ih! Dečki simpatični i raspoloženi… Što će sutra biti od njih? Promet još dosta živ. U 11:30 smo kući.

11.5.1975.

MIRAMAR (MAR CHIQUITA) 

Dakle, skoro 14 sati u autobusu: od 9 sinoć do 11 manje 15 minuta! Ipak me nije izmorilo i nije mi bilo dosadno. Činilo mi se da je u nekoliko navrata stao gdje nije trebao stati i polakše vozio nego je morao. Valjda nešto nije bilo u redu s motorom. I doista, iz San Franciska su išla druga kola. Autobus je vrlo komotan, pa sam nešto i spavao. Vidjeli su da sam stranac, a šofer je znao da sam ‘padre’ – valjda mu je sinoć Jordan rekao, pa su mi posvetili pažnju. ‘Trzao’ sam ponešto španjolski, ali je jednom suputniku koji je mnogo bio po Evropi imponiralo govoriti engleski, pa sam s njime engleski govorio. Upravo sam prispio na konac mise u župskoj crkvi – o. Alejandar. Nije se začudio, jer je očekivao – veli – da ću doći iznenada. Po misi na čaj kod nekojih susjeda – vele da su jako dobri kršćani, i opet kući. Nema kuće do kuće. Večera je već bila spremna, i dakako, uz pričanje do 9 sati. Zaželio sam ranije u sobu, da štogod pribilježim i pročitam. Osjetio sam „Uzašašće“ već jutros, izmolivši u autobusu sva tri dijela krunice, a posebno iza Mise, razmišljajući o tekstu koji sam već jučer čitao u Evanđelju: „Tražite (molite) i dobit ćete, da vaša radost bude potpuna“ (Iv 16, 24)… Zar nije to rečeno što i Salomonu? I ja sam molio mudrost da pomognem da moja braća vrše Božje poslanje… Molio sam za Božju radost u Kustodiji i Provinciji, računajući na Isusove riječi i već sam veseo!

13.5.1975.

MIRAMAR

Vrata, četverokrilna vrata glavnog ulaza na crkvi „El Hagar“ sv. Antuna pjevaju; ljudi ulaze, ulaze… Dječica, djevojke i žene s buketima cvijeća… „Sve je kao u raju…“

Treći sam dan već ovdje: ujutro i o podne i popodne i podvečer uđem, klečim i sjedim, čitam i molim…; zastanem i glasno mislim: osim domaćih i ovih dana mene, kroz ova četverokrilna vrata – kroz čitav dan, Božji dan – da li je upao itko? Gledam oko sebe… 

15.5.1975.

MIRAMAR

Još je imao nešto reći o. Gabrijel… Da sam još tri mjeseca, uvijek bi bilo još nešto. Ja sam za svaki slučaj uvijek nešto imao iz Provincije – jer ga drugo malo zanima. Sv. Misa,  još nešto okrepe… „Uzmi, uzmi,… još ovo, još ovo… a što ćemo s ovim?… Do godine?… Znadeš, dogodine moraš opet doći, ne obaziri se ako netko govori da je trošak i da šetaš… Potrebno je i korisno… i materijalno i duhovno…“ I još je imao mnogo preporuka, ali je već 18:30, a autobus je u 18:50. Treba ići. Aleksandru: do viđenja u Jose Ing. u utorak; Gabrijelu: … poljubac, hvala i, ako Bog da… do godine…! „Znadeš, reci svima da sam pitao za njih, i da smo se i smijali…“ Zlatan je to čovjek! Hoće li biti kao i na dolasku?… 14 sati vožnje!… Doznao sam zašto toliko kašnjenja… Bože, od prije Rozarija, dakle nekoliko stotina kilometara, vozili su šoferi bez ikakvog svjetla…! Vidio sam da se često vrte oko auta i da polako voze. Nisam znao zašto. Kažu, da to nije ovdje rijetkost.

16.5.1975.

BUENOS AIRES – JOSE ING.

Dočekalo me lijepo vrijeme, ali veoma svježe. Kažu da je svih ovih dana ovdje bilo jako ružno… uglavnom kišno. Iako je jutro obećavalo nešto ljepše, dan se ne bi mogao ničim pohvaliti, osim da sam ga dobro iskoristio. Nastojao sam u gramatici španjolskog nadoknaditi što nisam uspio u Miramaru. Opet sam našao prekrasnih misli i uputa za razumijevanje ili bolje: za širinu i dubinu svetopisamskih izreka. Nekad mi je Marija bila sreća – zahvaljujući sv. Grinjanu „Prava pobožnost“ – u zatvoru od 1947-52., tako da sam izišao s planom života: Euharistija – Marija – liturgijski život. To sam i provodio kroz novicijat od 12 godina. Sad preko ove knjižice Jusato Asiain „Maria Hoy“ Bonum, Maipu 859, B. Aires 1973, zanosi me Marija iz evanđeoskog aspekta: Marija – pun čovjek! Ako Bog da, bit će ovo putokaz moje duhovnosti kroz provincijalat. 

Iza objeda đir oko nekoliko kvadra. Promatram dječake: lopta, a nedaleko od njih nekoliko čeprkaju kao kokoše po hrpama smeća, kojeg ovdje ne fali. Vade neke žice i što ti ja znam. Bože, čovjek bi se bojao kakve zaraze… Valjda neće, ima tko ih čuva. Privikavam se proletjeti širokim ulicama, među autima, kao što vidim i ostale. Lijepo i zanimljivo je ovako lutati i zapažati: sam, bez pratnje i kontrole, biti jedan između braće koja lutaju, griješe, svađaju se, a ne griješiti, ne lutati, ne svađati se; biti njihov, uzdahnuti za njih, moliti za njih, ljubiti ih, iako oni i ne slute da ih netko gleda, prati, obilazi, ljubi i moli za  njih i u ime njih. Iz obližnjih kvadra me i poznaju, jer me vide u crkvi, salonu i velikoj dvorani, gdje igraju i skaču. Nerijetko na ulici ili s vrata kuća susjednih čujem: Ola, Padre! Ili: Buen dia, Padre! – Preksutra su Duhovi; uzeo sam jedan španj. priručnik „Ministros de la palabra“; pokušat ću sam sklopiti kratku homiliju, pa ću je dati pregledati jezično. Iza večere prisustvujem jednom vjenčanju, a onda dio nog. utakmice i boks meč… Opet lukavost i pobjeda Claya (Mohamed Ali)… Bože moj kakve grimase… 

17.5.1975.

B. AIRES – JOSE ING.

A danas? Po običaju: jedan đir prema ‘General Paz’, ali s druge strane. Nikad ne volim istim putovima. Neka gužva… sudar automobila na Gen. Pazu. Skupilo se ljudi, mladeži, najviše djece. Jedna gospođa sjedi, djevojčicu do nje tetoše… ovi su sigurno iz jednog od dva automobila. Milicajci su ‘važni’; došao je njihov čas… propuštaju auta i kolektivose… Djeca gledaju u njih, jer su ‘najvažniji’, neki stariji tumače, komentiraju lamatajući na široko rukama da vide njihovo ‘znanje’ i oni koji ih i ne čuju. Pokoji se mlađi i pridruži toj skupini gdje se lamata, a onda se udalji, jer vidi da znade više od ‘lamatanaca’. Ja gledam bez riječi, i nekoga i to privuče, pa poštogod upita. Slegnem ramenima, a skladnije od ostalih sam obučen, pa izgledam važniji od ostalih. Ljepotu posvuda nalazim: promatram lica – iako nisu svi i sve jednako lijepi, ipak otkrivam kako je svatko savršen u svom redu. Sav zatitram pred mladošću, i veseo sam, jer se osjećam pun života, ali osjećam izvanrednu staloženost i jasnoću; sve drugo nego između 20 i 30-e godine. Hvala Bogu na svemu!

Dobro je Stjepan rekao: „Duvne će danas izluditi…“ Naše susjede – časne što imaju kolegij – priređuju večeras ‘veselicu’, da se štogod pomognu. Čitav dan se velika naša sala sređuje, nose se stolići i stolice (od škole); a večeras? Već dimi i miriši… U salonu napraviše i mjesto za pečenje kobasica. Sreća da je salon visok i ima mnogo prozora, inače bi dim sve pogušio. Djeca, razni ansambli, plesovi… Veselo je bilo. Par puta sam zavirio, mnogo svijeta… roditelji djece koja kod njih pohađaju školu, i naše susjedstvo. Sigurno ih nije bilo manje od pet stotina – s djecom. Iza deset sam se povukao, trebalo je pripraviti propovijed – homiliju za sutra. Uzeo sam jedan priručnik i Sveto pismo, i nešto složio. Ipak je prošlo pola noći kad sam prihvatio Povečerje i Krunicu.

18.5.1975.

B. AIRES, JOSE ING.

DUHOVI

Iako sam čitavo dopodne u crkvi, ipak nisam mogao izdržati, a da nakon svega – pred objed – odem na harmonij i sviram i pjevam duhovski himan i sekvenciju. Iza objeda sam pozvan na utakmicu ‘Rivera’… Dosta mi je utakmica, osobito danas, na Blagdan. Želio sam biti slobodan. Malo sam odmah iza objeda pogledao neki prijenos nogometa na TV, a onda sam krenuo na hodočašće u ‘Lourdes’. To mi se činilo danas najprikladnijim. Mnogo sam doživio… Na obližnjem stadionu ‘Vlahovu’ dječaci igraju ‘službeno’ sa sudcem i dresovima. Neko vrijeme sam promatrao, a onda udario preko terena za golf i namjerio se na krasne sportske terene: hokej na travi, golf, tenis, ragbi, itd itd… sve je cičalo od radosti na krasnom zelenom tepihu pod divnim suncem. Dan kakav se samo poželjeti može. Isus u meni je među ovim svijetom… među onom sitnom dječicom, kojoj već sad nisu nikakvo otkriće istaknuta bedra djevojačka, kao što ni samima njima to ne predstavlja nikakvu vrednotu, a ipak, Gospodin je svemu dao smisao… „Obnovi, Gospodine, lice zemlje“ – jutros sam dao da ponavljaju u Molitvi vjernih, i sad ponavljam. Obnovio sam zavjete i Posvetu u crkvi „Lourdes“. Vratio sam se u 45 minuta izmolivši preostala dva dijela Krunice. 

21.5.1975.

JOSE ING.

Lijep dan. Najbolje što prije prihvatiti se posla, jer ti slučajno netko upadne baš onda kad najviše spremaš i kad je svaki trenutak dragocjen. A treba srediti materijal za sutra što ga već danima prikupljam. Odnio sam zajutrak psu na krovu – već se naučio na mene – i odmah na posao. Opet na posao…, pa objed, pa opet, dok me Jordan nije pozvao u grad. Trebalo je ići po nekom Paškovu poslu, pa smo mu o. Vlaho i ja činili društvo. Bože moj, koja bezoblična gradusina, izuzevši ono striktnog centra s „najširom ulicom na svijetu“. Dok je Jordan obavljao posao, Vlaho i ja smo glasno ‘meditirali’ šetajući gore dolje ulicom blizu obale. Pa ovdje živjeti, pa u onoj radnji od jutra do večeri se cjenkati… pa ovo, pa ono…; to je život? … Koliki tek osjete što je život kad ih udari po glavi…

Divan je bio zapad kad smo se vraćali: crven, crven, crven… Ovdje nema brda, pa je nešto posebno, beskrajno. Najprije zapad, a onda je čitavo nebo pocrvenilo. Lijepo je, ali puno vlage… osjećam da sam prehlađen, a prošlih dana sam mogao tako pjevati, da sam se sam sebi čudio. Kad smo došli kući u 18:30, nebo je još bilo ponešto crveno. Stjepan je upravo završio misu, a ja započeo.

22.5.1975.

B. AIRES – JOSE ING.

Opet problem… Odmah sam zapazio na Stjepanovu licu… „Što?… Ona mala?“… „Ma si…!“ Ona što se „kani ubiti“… „Si.“ „Svaki dan nešto… Strašno je ovdje u Argentini…“ Zbilja su naši ovdje očevi i majke… U svaka doba su spremni obići čitav velegrad za kakvog varalicu – e kad bi čovjek znao da je varalica!… Za kakav papirić… Osjećaju kao da im je to nepisana dužnost… Gospodin će to uzvratiti… Majka je u crkvi sva očajna… Čekaju Jordana, jer on – valjda – pozna slučaj… Čini se da je mala od dvanaestak godina ostala noseća s očuhom… Oko podne, Stjepan sav sretan: „Silne su one dumne…; imaju oko 70 slučajeva djevojčica i djevojaka za koje se brinu bez ikakvog interesa – da ih spase od raznih problema… svaki dan raste…

Prošlih dana rekoše – obzirom na orijentaciju: U Buenos Airesu se uvijek možeš izgubiti. Točno je, evo ja češće obilazim naš barrio: Sve je jednako: i kvadre, i kuće i čeljad i prljavština. Upravo sad sam se vratio s jedne male obične šetnje, i toga sam se sjetio.

1.6.1975.

B. AS. – HURLINGHAM

Evo sad, kad sam se vratio izvana, vidim na TV: 10°, a ipak je 3:00 popodne! Doista, ovo je njihov 1. prosinca! – Imao sam misu u 11 h. Na ovoj je moglo biti 80-ak. Na onoj u 7:00 vrlo malo, u 10:00 četrdesetak. Ovdje su, vidim, uvijek spremni za ispovijed, i uvijek se ponetko ispovjedi. Današnja mi je propovijed bila vrlo kratka, ali zato bez pogreške. Iza objeda sam izišao oko našeg Zavoda. Nisam ni zamišljao da je okolo ovoliko napučeno! Posebno jugozapadna strana; i lijepe, široke, asfaltirane ulice… Tu se može vježbati vožnja, jer je vrlo malo prometa. I lijepih, čistih ulica ima. Jugozapadna strana je bjednija u svemu. Djece i pasa nigdje ne fali. Rekao bi da  ih je više nego u Jose Ing. Negdje ih u grupi vidiš po četiri pet. Nekoliko bi ih došlo i ponjušilo bi me… Nije mi bilo baš prijatno, jer se namjerilo negdje i većih! Bože moj, kako bi rado pričao s ovom dječicom. Oko svake kuće ih je po nekoliko. Kad se negdje skupe, tek onda vidiš koliko ih je. Vraćajući se, vidim jednu grupu dječaka, sve istih godina: 12 – 13 – 14. Što je? To jedan momak prodaje male avione od one bijele pjene. Jasno, jer je vrlo lagano, kad vitlaš s njime privezavši ga na štap, imaš sve akrobacije. I djeca kupuju. A u crkvi? Ne bi li se mogao netko ‘gubiti i lutati’ po ovim ‘kvadrama’? Čini mi se kao siromašna Galileja koja je čekala Isusa… Stalno mi zvone u ušima Paškove riječi od juče: Kad završiš provincijalat, dođi ovamo…! 

2.6.1975.

B. AS. – HURLINGHAM

Argentina vrije: nesigurnost, neozbiljnost… Ovih dana 100 % poskupljuje nafta, a s time i toliko toga… Oskudijeva zemlja, koja bi mogla biti ‘zemaljski raj’! – po svom bogatstvu. Oni samo znaju da su lijepa i bogata zemlja, i dosta je da se posvuda viju zastave… Naš kolegij nema nikakve veze s ovim područjem 700 m dalekim; a mnogi iz toga područja ne znaju ni da postoji naš zavod – samo  700 m od njih! 

Kasnije sam izašao đir na drugu stranu nego jutros – uz Barrio s. Alberto. Opet čitava nova naselja, još neuređena. Sve mislim: A što ne bismo ovako obilazili? Sjećam se Poljuda iz 1944-5… poznavao sam sve barake oko samostana…. Ulazimo u dvorište Kolegija, 5:15, školski autobusi čekaju, izlaze djeca kao potočići: Chao, Padre… chao Padre… desetci, stotine: chao Padre…! 

9.6.1975.

B. AS. – HURLINGHAM – JOSE ING.

Prelazim preko dvorišta k autu, trebam ići u Jose Ing. Svi đaci, posebno muški – stariji, srdačno pozdravljaju, pitaju kad ću im svirati klavir itd…itd… tako toplo, tako prijateljski… Išli smo na željeznicu u Moronu do Linierza. Vidim, imamo vremena – idimo pogledati crkvu sv. Kajetana. To je svetac Argentine. 7. kolovoza je njegov blagdan, ali je u stvari svaki 7. od mjeseca njegov blagdan, kad voze samo vlakovi, jer su putovi zakrčeni od automobila. Crkva je jednostavna, prostrana, lijepa i privlačna. Uvijek ima ljudi koji mole. Posebno je istaknut lijepi Križ nad oltarom, Svetohranište, Gospa od Lujana i sv. Kajetan s Isusom.

10.6.1975.

B. AS. JOSE ING. 

Djevojka iz ‘apikulture’ donese cedulju; isplatila je taxi s aerodroma: 61000 pesosa! 61000! – Pogledao sam… Jest… Točno 5 x više nego sam ja platio pred mjesec i pol… 12.500!… Kamo ovo idemo – svi uzdišu i svi pitaju… A ipak, kad s nekim govoriš, pitaš, ugovaraš i slično, sve je: „fenomeno“ – „claro“; a meni se ipak čini da sada, – barem sada! – u ovoj zemlji je samo to „claro“, da nije ništa claro! Nafta poskupila 181 %, putovanja 100 %, u žitnici – zemlji, nema kruha, odnosno: nekoliko dana ga je nestalo, da mu se digne cijena… itd, itd… Svi nešto očekuju, svi kao da nešto naslućuju, ali? Čuje se, nastrada i više osoba u raznim sukobima ili ih nestane sa života, nego što se objavljuje… Mnogi se slažu u tom da je ovo svojevrsni građanski rat. U ovoj zemlji nema stakla… Naš Paško trpa med u plastične vrećice… itd…itd… Možda će ih Gospa ipak spasiti?… Ljudi su ovdje i pobožni, iako vrlo svojstveno i osebujno… 

12.6.1975.

B. AS. JOSE ING.

U 18:00 sam otišao u prirodoslovni muzej, blizu crkve Gospe od Buenos Airesa, na predavanje dr. Vlaha o „haleu real“: 70-ak ljudi; predavanje osrednje, zanimanje za haleju – veliko! Noću se lijepo voziti rasvijetljenim glavnim ulicama… I večeras, a skoro i svake večeri, pažnju privlači velika, sjajna Večernjica na sjeveru. Ovi dani su izvanredno lijepi, a situacija u državi – a to je grad B. Aires, sve sumornija… Trgovine se zatvaraju pod raznim „firmama“: inventura, smrt u obitelji itd… itd… Taxi stoje uz rub ulica: tko bi ih po ovoj skupoći koristio? „Tražimo posla“ i slično, vide se natpisi na staklima taksija. Svakakve glasine se pronose i o ministrima, i dade se dosta nazreti iz novina… Mučno, vrlo mučno… Mnogi se čude da smo mi otvoreni i prodajemo, jer svi zatvaraju da mogu povisiti cijene. Bože, budi svima milostiv!

13.6.1975.

B. AS. JOSE ING.

SV. ANTUN

Išao sam na ‘hodočašće’ u svetište sv. Antuna – talij. fratri. Svaki sat je misa. Prispio sam na onu od 10 h – u kapeli sv. Ante. Dosta lijepo: pedesetak dječice iz njihova kolegija i 40-ak starijih osoba. Iza mise dijeljenje kruščića sv. Antuna. Vidim, sprema se misa u 11 h; zovu i mene u koncelebraciju. Odlučio sam se, jer sam mislio da su sva tri fratra. Odustao sam, jer je samo jedan Juan – Carlos. Radije ću u lađu, kao i svaki vjernik. Čini se, ovdje se toliko ne časti sv. Ante, iako sam mu po svim crkvama vidio kipove. 

Vijesti o situaciji  u državi: sa svake strane sve crnje…

15.6.1975.

B. AS. HURLINGHAM – JOSE ING.

Ptica. Jedino ptice gospodare sunčanim jutrom u Hurlinghamu. Sunce je tek izišlo, iako je prošlo 8. Provirio sam u kapelu i na Misi od 10 h, a u 11 sam koncelebrirao s o. Vlahom. Iza svake mise blagoslov djece – izložen kip, i kao neka vanjska proslava sv. Antuna. Ostao sam u zahvali iza Mise od 11, pogledao križ na zidu – veliki, nad oltarom… Prekinuo sam molitvu što sam molio; kao da sam počeo razumijevati „tajne nebeskog kraljevstva…“: vidio sam sebe u liku Živog Raspetoga… Isus nije samo umro na križu za nas, On živi na križu…! Živjeti razapet… On gleda u nebo, jer nije lako trpjeti… Drhtao sam i dršćem pred onima kojima trebam pomoći do radosti – jer je tijelo slabo, ali „sve mogu u Onome koji me jača“, jer „kad sam slab, onda sam jak“ – i počeo sam se radovati u napastima. Samo sam ponavljao: „Bog moj i sve moje…“, i Franjo mi je postao bliz, a sve Tajne kao razumljive. I bio sam sretan… 

„Pandecito de San Antonio“ u Villi… Ako ulica pred nama ide prema dnu, ‘Villa’ je ‘dno’…. ‘Nazaret’ iz Isusova doba je morao biti ljepši i čistiji… Veliki križ pokazuje da je u tom blatu nešto sveto… Dugačka garaža za 20 automobila… Stotinjak djece u prašini, među zaglušnom glazbom skače preko glave, gura se… ispali im trbuščići, ali – sve veselo… Kad smo ušli Job i ja u habitima, a tamo je već bio oko instrumenata Stjepan, sa svih strana: „Ola, Padre“… vješaju se, ljube, i…i…i…i; Bože moj, Isusov Nazaret… Trebalo je početi i Misu… to je svakojako sjedilo po tlu i klupama… Tamjan je čestito dimio, sv. Antun s malim Isusom – jedan i drugi iz kuta s velikim očima gledali ovu liturgiju, koja je samo ovdje izrasla. Bogu Ocu je sigurno srce od radosti ustreptalo, kad je čuo onaj oduševljeni: Oče naš, i vidio raširene crne ruke jednoga od onih dečka sprijeda, koji su poput nas na oltaru raširili ruke… Dabome, do malo prije se prebacivao preko glave i  nije imao kad oprati. Gledam dva velika psa na vratima; kako neće: čude se što se ovoliko čeljadi skupilo u garaži, koja je prije bila ‘gimnazio’ i zabavište, a sad je crkva. Onaj mali se muči ući kroz prozor, zaboravio je skinuti kapu. Možda misli da je onako svečanije, jer je sportska… A kakvim raspoloženjem se dijelio ‘mir’!… I na koncu blagoslov kruščića i djece. I kako to sve sluša Jobove upute…! Obojica smo imali posla škropiti i kaditi… Prije dijeljenja, Job je navijestio moj odlazak i ugodne utiske što ih nosim u Evropu, u Hrvatsku, i svečani blagoslov, na koji će oni odgovarati: Amen. Taj ‘Amen’ je trebalo čuti… To je doista: Tako budi! Sva sreća da su prozori bili otvoreni, jer ne znam da li bi stakla izdržala. I… dijeljenje kruščića sv. Antuna: sve je išlo ozbiljno, jedino je trebalo držati ‘kordun’ i puštati jedno po jedno. Kod tolikih, posebno sitnih, morao sam brzo izmaknuti prst, jer su zagrizli prije nego su uhvatili. Kad sam doznao koliko je bilo kruščića, onda sam tek vidio da je broj mogao biti i preko 300. A kasnije? Tko se mogao odijeliti?… Dosta da si ‘Padre’ i sve je domaće… „Jobe, žetva je doista velika…“ rekoh na povratku. Svaka čast i č. sestrama, zlata vrijede. Bilo mi je žao izići iz ‘Ville miserie’. Vidio sam suze jednoj curici, nakon što me pozdravila… „A koliko ih još ovakovih ovdje ima?“ uzvrati Job. Da se je samo ovome posvetiti, i mi bi se posvetili! 

16.6.1975.

BUENOS AIRES –

Uzlet u 17 h. Tamna linija zemlje… Samo spektar boja: crvena – žarka kao oganj, iz crvene u narančastu, pa u sinju, iz sinje u plavu… Dalje ne vidim… Ipak treba dodati Evanđelistar: onako, kako nikakav slikar zemaljski ne može dočarati. Istok je sasvim taman… Suputnici? Nekoji već spustiše zasun na prozoru aviona… Ne interesira ih ova ljepota. 

Bože, kako se ovaj pilot spušta… Ostaneš bez daha… Vidio sam u B. Airesu kad se diže, sve ‘na dušak’… A u Riu…? Samo što nismo zarinuli u pistu ili u more… Baš u duhu sadašnje Argentine: kao da ni za što ne mari… Točno u 22:00 iz Ria. Promatram velikog, rasvijetljenog Krista, molim litanije Srca  Isusova i blagoslovim suvenire. Obavijesti: slijedeće slijetanje – Madrid u 7:30, u Madridu će reći: točno je 12 sati. Ova noć će biti kratka, u Domovini do par sati zora…! Novi putnici, novo pokazivanje maska i pojasa za plivanje oceanom! Smijem se i mislim: to će nas spasiti ukoliko nam ne bude trebalo. Gledam susjede i pokažem rukama: „Plivati?“… Smiju se, a moj invalid doda: „Jednom se umire“. Dodam: „Važno je biti u milosti.“ Rekao bih da naslućuje što sam, vidio sam da mu je žena nešto šapnula kad mi je vidjela krunicu u rukama. U 23:00 se dijeli večera; po evropskom je 4 h ujutro – 17. lipanj. „Svežite pojaseve“ – nije valjda spuštanje?… Gledam, 1 iza ponoći… Što je?… šapće se… Ovdje avion zna propadati po nekoliko stotina metara, tumači jedan što je ušao u Riu, s trostruko većom prtljagom nego ja. Drmanje prestalo, pod nama bijeli oblaci. Oblaci se razdiru, i pokazuje se namreškani Atlantik. U pravcu sunca iščezavaju u svijetlosivoj magluštini svijetlosivi valovi. Na zapadu je plavo i nestaje u svojevrsnoj dugi što je legla nad obzorje i nestaje u nebu. Doručak, sunce je visoko… Kanarski otoci… Evo crvena španjolska zemlja… ispresijecana putovima, bazeni za sakupljanje vode… oblačići kao stogovi sijena… sve pratim, sve je lijepo… Moj invalid počiva, ja skačem s prozora na prozor… Rijeke vijugaju u meandrima… morao bi ugledati Toledo… Iz Madrida u 13.20 po ‘evropskom’. Put za Rim počinjem Šestim časom. Objed nad oblacima, pa Sredozemlje. Valovi se junački bijele. Do mene iz Madrida mladi argentinski par. Čude se kako poznam B. Aires i španjolski. Laska to. Nisam novine ni pogledao – talijansko tlo! Koja razlika od Španjolske, i po boji i po obradi. Na aerodromu u redu za pasoše čekam i pjevuljim „Panis angelicus“ – C. Frank… Ispred mene mlada Japanka; okrene se, pogleda i anđeoski nasmiješi. Valjda pozna melodiju. 

Termini. Najprije sv. Mariji Velikoj. Mislim na Hrvate, koji su se i brojem i pobožnošću istakli u Svetoj Godini. I sam obavljam obnovu krsnog zavjeta, obnovu zavjeta i posvetu Gospi. U Rimu je vruće, sav sam u znoju. S. M. Mediatrice: celebriram u 21:00 na oltaru sv. Josipa. 

Iz Rima za Trst 18.6. u 13h. Krenemo s 15 minuta zakašnjenja za Trst. Vlak prepun. Zatvorim oči – odmaram. Kad sam ‘progledao’ – zeleni vinogradi, pečurkasti borovi, kakvih se sjećam iz prvih godina gimnazije – stari Rim… Tek sam sad postao svjestan gdje sam i koje je godišnje doba. Jutros nisam imao kad ni na što misliti. Sav sam bio u sv. Petru. Pred očima mi je nazaretski par i među njima dječak Isus, ribar Petar, – i – osjećam da je samo to veliko… Prepustio sam oči da pasu i odmaraju se po crvenom maku i brnistri u žutom cvijetu…