Propovijedi – 1943.-1946.

ŽIVOT

Uvjeren sam, cijenjeni, da vam je još u svježoj uspomeni misao o ništetnosti našeg tijela – kao odvojenog našega dijela. Mnogi će se još sjećati koji je njegov kemički sastav, a nije isključeno da se nekome negdje zakvačila i trgovačka cijena svega skupa što sačinjava to tijelo; cijena od, možda, jednog dolara.

Gospodo, ja upravo tu nastavljam:

Priznajem ništetnost tijela u tom smislu, ali tim više podsjećam na veličinu, uzvišenost njegovu; tijelo je polutka, koja će s dušom sačiniti biće, gospodara, kralja svega stvorenoga; koji si uspije pokoriti goleme energije prirode – koje bi ga svojom moći mogle smrviti! – , sačinjava biće zvano: čovjek. duša nije čovjek, ni tijelo nije čovjek; ali tog čovjeka tim više stvara životno jedinstvo, u kojem po duši i tijelo oživljuje.

I, biti svjestan ove čovječnosti, ovakove čovječnosti, pravoga života, koji graniči s vječnošću, jest najdublje i najviše u nama, jest srž, smisao života, i filozofija života. Nemojte odustati od pažnje, čuvši ovu riječ – ovo nije za nas, – jer ljudi, vi ste svi filozofi, ako znadete živjeti.

Ova filozofija se ne mora studirati. Svaki koji znade svoj razlog življenja, svrhu svojega života, i – pazite, mnogo ću sad kazati – koji znade sva sredstva i okolnosti – prilike – usmjeriti konačnom cilju, jest svjestan života, jest svjestan najdublje filzofije, jest – filozof.

Zar se, cijenjeni, ne snebivate pred svjedodžbom rimskog senatora Katiline, koju mu daje čuveni Ciceron: Ti, Katilino, živiš? Da, i živiš, toliko da živiš; tj. nemaš onaj odgovarajući razlog – raison -, nemaš ono, što život čini životom.

Ili su možda manje gorke riječi koje su se čule u staroj Heladi pred dvije i pol tisuće godina: 

„U ljudi nema uma, nego prolazni

Ko nijemo stado živimo i ne znajuć

Svršetak kakav komu kani dati bog.“

Ljudi, nijesu li ovo riječi našeg današnjeg jezika? Nije li pravo reći, da ih mi više nego poznamo? – Biti u suzama, a ne znati zašto plačemo; ginuti i venuti, a ne znati zašto mriemo; grcati a ne znati da li će se ičijeg, baš ičijeg srca to dirnuti; brisati suze, a ne znati, da li ćemo ih ikada prestati roniti; lijevati toplu krv, a ne  znati da li će se žedna zemlja ikada napojiti, to je tragika, to je očaj, to je, čujte: sudbonosna l u d o s t.

Ljudi, živite; naučite živjeti, znajte živjeti!

Opetujem, kličem skupa sa svim gromovima i munjama, s tišinama i olujama: svijest, da sve što nas je zadesilo i što nam se dešava i što će nas zadesiti jest samo put; on je doduše gorak, trnov, krvav, križni, ali ipak put i samo put našeg života; svijest da je i taj put ipak u planu nepogrešive Providnosti, koja bdije nad nama; stisnuti zube, stisnuti srce i kročiti putem jest dubina, jest bit, jest filozofija života.

Braćo, živite životom ljudi, čovjeka; nijeste osamljeni. Tu je ruka koja vas prati, – tu je riječ, koja vas krijepi, tu je Kruh koji siti, stupite!

(Održana na prvu Nedjelju po Mladoj misi, K. Stari, rujna 1943.) – V.-1.4. – 1

JEK DANA

„Quomodo sedet sola civitas plena populo? – Facta est quasi vidua domina gentium, Princeps provinciarum facta est sub tributo… (Kakono sjedi osamljen grad pun puka: učinjena je kao udovica gospođa naroda: poglavica država vržena je pod harač“ – prijevod njima najbliži, tako se pjevalo)… „Puti sionski plaču, jer nije tko bi došao na blagdan: sva vrata njegova razrušena, svećenici njegovi cvileći, djevice njegove pogrubljene, a on obuzet gorkošću“ (Plač Jeremijin).

Mi ovako kličimo, a oni sa fronta poručuju:

„Oj, rat je strašan ko sjeverni vjetar 

Što poljem huji lamajući stabla,

Živote stresa on u smrti krilo

Ko zrelo voće, a što preostaje,

Tek oštri strn je. (S. Miletić)

Neću i ne želim opisujući izazivati da vam se koža ježi. Već smo siti i presiti tih strahota…. Nešto drugo želim naglasiti: Mi smo na sudu! – Na sudu? Ne na sudu; već se, gle, vrši presuda i mi je osjećamo na vlastitoj koži.

Nemojmo odveć osuđivati zajedničke nesretne roditelje, jer i iza njihova pada mi smo sebi suci; nemojte osuđivati nekolicinu za današnji svjetski pokolj; svi smo sukrivci, svi koji smo pseudo-kršćani – lažni kršćani.

Danas se dešava sud nesmiljeni nad ‘buržoaznim’ kršćanstvom, nad svakim prilagođavanjem kršćanstva čovječjim interesima“ – veliki ruski mislilac N. Berdjajev, za kojega rekoše da je jedina glava u Evropi koja misli. 

Grijeh naš je htio rat, zloba naša je izazvala rat. Znajte, nije to riječ moja: to je poruka One u Fatimi, One pred čijim oltarom ste sakupljeni i čijem se blagdanu veselite.

Prečesto smo pred oltarima, i događa se da pred istim oltarom ostade naše kršćanstvo i onda, kad smo mi već prispjeli vani; ta obazrite se, ne zaboraviše li se, kad stigosmo u društvo i obitelj, ne principi neke posebne, privilegirane uzvišenosti, nego i prvi principi čovječnosti? Psuje se Početnik svega vidljivog i nevidljivog; da upitamo: kako? – Absit! Bože sačuvaj! Za mnoge bi se moglo opetovati što Sofoklo reče za AJanta: „I grdne psovke on sipati trgne, – što zlobnik ih nauči, čovjek ni jedan.“

Potpuno tuđom, nepoznatom postade riječ, osnovna riječ: Ne čini drugome što ne želiš sebi.

I, poredite li jednog te istog, koji se kinio, molio i zanosio pred Njenim likom, a do čas se kini i zanosi zlom na koje je svakog časa spreman, nećete li ga porediti onome narodu, koji postavlja na vjetar vrpce, ispisane najrazličitijim željama i uzdasima, i time su prezadovoljni; misle: kako vrpce na vjetru titraju i drhte, tako se i njihovi uzdasi viju k nebu. Neka za vremena zadrhte na takvu pomisao, da ne bi drhtali u vječosti!

A vi, koji se izrugujete tome, kršćanskom imenu, koji želite satrti Boga u kršćanstvu?

„Naš planet je Boga s ulica progno,

U lice mu udrio vrata,

Pa eto! eto nas poklopi nebo,

Ko teško olovno zvono!

Pa eto, svi se umivamo krvlju,

Oblačimo krvna u ruha,

I s licem u rukama, sjedeć u prahu,

Plačemo gladni i pitamo kruha.! (Lj. Matković)

Dakle, dokle će ovo trajati, o, dobroto Božja!

Mi prinosimo molbe za mir; mir, koji je tvoj, koji ne može svijet dati:

Jest, ljudi, ali, ne prigušuje li molbu krik: nećemo mira?

Nećemo mira – odjek je svake psovke…

Nećemo mira – kliču svi, koji ne mare za strogu dužnost poštivanja svetačnog, Gospodnjeg dana.

Ne bi li mogli iznijeti još mnogo poroka, koji haraju i svojom moću niječu molbu za mir; ali je dovoljno se zaustaviti na ovim najvidnijim.

Molimo za mir, molimo mnogo, ali ta molitva neka bude nerazdruživa od svakog našeg djela; neka ju ono nosi uključenu u njemu samom:

Ili jeli ili pili, ili bilo što činili, sve činite na slavu Božju (sv. Pavao). 

Molimo, i mnogo molimo i za najveće neprijatelje mira – psovače; neka već jednom prestanu biti sukrvnici nepreglednom mnoštva nevinih; Psovači, zar vam se srca ne dodiruje plač vlastite djece, bol vlastite žene, suza vaše majke; psovači, prestanite biti njihovi ubojice, prestanite biti ubojice sviju, prestanite psovati!

Ako vjerujete u Velikog svog Stvoritelja, a to ne sumnjam, poštujte Ga i smilujte se sebi; ako ne vjerujete, prestanite psovati i ne vrijeđajte, ako imate čovječnosti nas, koji Ga čvrsto ispovijedamo i molimo i za vas!

Kršćani, braćo, kad naša molitva: otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo našim dužnicima – ne bude našom osudom nego našom molitvom, onda će i naši koraci biti koraci onih, koji naviještaju dobro, koji nose MIR!

(Spremljena, ali ne održana za Ruzaricu, 1943. K. Stari) V.-1.4. – 2

KRIST KRALJ

K. Stari 31.X.43.

Obujmite pogledom široku pučinu, ugledat ćete negdje ribara suncem opaljena, a do ušiju će vam doprijeti poj: 

„Oj more, ti nevjerno more,

S tobom me smjerila kob; 

Ti kolievka mnogoj si sreći

I nadi si premnogoj grob.“ 

(Stj. Miletić „Tomislav“).

Izađite u svoje vrtove, na livade i kroz vinograde, bit ćete opojeni, da doskora rečete:

„Koliko mirisa, sunca, topline,

A jedan oblak samo je dosta

Da zastre prozirna tkiva

Sunčane modrine“ (B. Klarić „Slava katedrale“).

Prošetajte do onih bielih ploča, rastrkanih u sjeni visokih, tamnozelenih čempresa i prignuvši glavu priznajte:

„Sve prolazi kao cviet

I nestaje u jedan čas.

Lasta zaboravlja svoj let

I sunce gubi svoj kras.“

(B. Klarić, ib.).

Vraćamo se u mili dom, gdje smo danas okruženi smiehom cvjetne mladosti, u sjajnoj toplini drage obitelji, da, možda, već sutra teturamo osamljeni i osiroćeni na rubu groba ovlaženog suzama (Bangha).

Ovako je uviek bilo! Prolaznost i miena gospodari svietom, – tko bi joj se pokušao oteti? – a ipak jedno ostaje nepromienjeno, jedno, u odnosu na što život buji i prestaje; u odnosu na što čuje se poj, ali i vaj; ono kraljuje nad vjekovima, jer mu oni nisu međom; noga ne može kretati, a da se ne obazre na taj centar, srce ne može zakucati, a da njegov kucaj ostane van plana Svemoćnog. To središte se ne da zaobići. Toliko je neophodno, da se lagše može pokušavati zamieniti nečim nerazumljivim i zamršenijim od Njega, nego li ga podpuno izključivati; ali već se uviđa, da postavljanje na Njegovo mjesto svega što nije sam On, što nije Njegova bit, – jest naivna dječja igrarija.

Zrake s te gorde pojave padaju na pagode i one se ruše; na piramide, a one strepe; zlatni sjaj Olimpa potamnjuje, a Rim strepi.

Duh tog središta nadom napunja izabrani narod, strepnjom i očekivanjem izpunja zemlju, jer o Njemu piše: otac budućeg naraštaja.

Dvosjekli mač je pred Njim, i već se sjećamo rieči: donio sam mač na zemlju, koji će unieti razdor i u samu obitelj, jer će moji protivnici mrziti na vlastitog oca i majku, na rođenu braću, radi imena mojega. I rieč je stvarnost: mač njegov rastavlja braću Kaina i Abela, mač  njegov se diže među Izraelom i poganima, jer mač njegov – vjera je u Njega – Kralja vjekova. Mač njegov je krv mučenika, mač njegov je znoj misionara, mač njegov je osamljenost pustinjaka, jer mač je Njegov – vjera u Njega.

Taj isti, Kralj vjekova, postavljen je na spas, ali i propast mnogih. Neumrli glazbenik Berlioz stiska oči pred zrakom tog duha, te u očaju i mržnji na sve, u grohotnom smiehu na ono što zovu – kako on veli – životna misija, – zove smrt; zove ju, ali drugčije nego mali brat Franjo asiški. Na sličan način ispovieda Lav Tolstoj: „Bio sam umjetnik i pjesnik, pisao sam i učio, a niesam znao: zašto?“ (Iz poviesti). Stiskanje vjeđa pred Kraljem vjekova razjašnjava skrhana pera izmoždenih, bliedo – koštunjavo – ćelavih prijatelja mudrosti – filozofa, i one polomljene stupove – simbole očaja – vrh nekojih grobova. Da bude cjelina, navest ću želju jednog, koji je cieli život trčao za užitcima. On moli (prijatelje), da mu se postavi grobni natpis: „Ovdje počiva luđak, koji je otišao sa svieta, ne znajući za što je na njem bio.“

Ali čujte! Isti duh napunja pjesmom usta onih, koje mač čeka, a mjesto njih drhće njihov krvnik. Poput ptice su, koja cvrkuće i onda, kad se pod njom grana lomi: sviestna je svojih krila! Da, ljudi, upravo duh Kralja nad vjekovima digao je rieč galilejskih ribara nad rieč mudrog Aristotela i govornika Cicerona; taj duh učinio poznatijim ime Ante Padovanskoga od imena osvajača Aleksandra Velikoga i Cezara, a ona djevojka u tami samostanskih zidina, Mala sveta Terezija većma proslavi Francusku, nego Veliki Napoleon.

Pogled na tog veličanstvenog Kralja, stoljećima navieštanog Krista, odgonetava čvor društvovnih nesloga, buke valova, ronjenja brda, čvor revolucija, ratova. I tu smo: Današnji pokolj, vrhunac biesa u poviesti čovječanstva, ovaj golemi val masa, ovaj neugušivi krik ličnosti, koju se hoće učiniti pukim brojem, ovaj hrapavi glas, koji traži svoje pravo; – to, sve to je jedino shvatljivo u zraci Kralja te poviesti, koji se gord diže nad poviešću, nad vjekovima, koji jure u prošlost. Ako probijete  —– one zemlje, koja ždere živote, probijete dublje izvore nafte, ka kojima se hiti, odkrit ćete: nije zemlja početak ovome, nije nafta uzrok ovome; srce je uzrujano, srce traži mir, srce traži sreću. Ono se veseli, kad teče bratska krv, misli: to je sreća; zgrčući u svoje hambare, radostno je, jer: to je sreća; pritom često guli odielo s bližnjega, a ovaj je prisiljen da mu ga daje, e da bi bio barem danas sit, a ne dira ga, da će on zato ostati gol! – i to je sreća. To srce se smatra velikim, kad mrzi – to je sreća. I dogodi li se, da se u svijetlim časovima zgrozi nad svojim djelom, prijeti slabijemu, ako oda njegovu sramotu. – Biednici!…: biča jezika se bojiš; znaj, da i krv ima svoj glas!

Pričekajte, gospodo, to još nije savršeno veselje, podpuna naša sreća; još smo podložni, a treba računati sa centrom historije, ne može se mimoići vladar  vjekova i odlučismo na posljednji korak: nećemo, da ovaj vlada nad nama, psujemo; išli bi i dalje, ali; stigoše nas posljedice: 

„Eto nas poklopi nebo

Ko teško olovno zvono!

Pa eto svi se umivamo krvlju, 

Oblačimo krvna u ruha, 

I s licem u rukama, sjedeći u prahu, 

Plačemo gladni; pitamo kruha.“

(Lj. Matković)

(srljamo u propast, rušimo se u bezdan).

Evo nam se smije, jer je u onoj gnjiloći sretniji od nas; kosturi nam izkesiše zube, jer su u svojoj suhoći sretniji od nas; utvare nam se rugaju, jer u tome, što ne postoje, sretnije su od nas.

„Često velim sebi: od kog si ti niko?

Ne zanese srca ništa ti, nit svlada,

Ne zasiti ništa tvojih misli glada,

Baš ko da bi sreću, beskrajnu očiko.

No iz kojeg raja otjera te itko?

Kojoj veljoj stvari ti posluži kada?

A kad svuda vidiš trag tek zla i grada,

Zar ti sam i lijep si i dobar toliko?

Tugi toj za nebom, kog bi mi se htjelo,

Gađenju božanskom, ima negdje vrelo – 

Ne, u mojem srcu zemljanom ga nije.

I dok bolu svom se čudim sam, u meni,

Slušam, plače stranac, neki uzvišeni,

Što svoj dom i ime oduvijek mi krije“

(S. Prudhošić – Pavelić).

Zar zbilja nam ime krije? – Pogledajte ga, poznate ga. Plače onaj posred historije; plače, jer smo mi nesretni. Među nama je, i kad ga napustismo.

Što Te drži u ovoj kaljuži kala, blata, krvi, kaosa? – Ljubav. Ona ljubav, koja Mateja izvuče iz omrzle carinarnice, a Zakejevo škrto, novčano srce umekša; koja jednim pogledom otvori vrelo suza u srcu nevjernog apostola, ta ista ljubav kao da ne čuje sramotni poziv, koji se javno štampom čuje, i to na uvodnom mjestu: mržnja dat će snage borcima za još iztrajniju borbu. Ta mržnja izpunit će naše borce žeđom za surovom osvetom. Ta mržnja uništit će krvave nasilnike, osloboditi našu domovinu, osvetiti krvave žrtve. Mržnja neka nas ujedini u disciplini itd. itd… rekoh, kao da ne čuje, On još uviek otvara usta, kao u onom svetom i najvećem času poviesti, u času, kad se piše ostavština, posljednja volja, moli: neka oni budu jedno, kao što si Ti sam, Otče, u meni i ja u Tebi, neka i oni budu u nama. – Nije li to, braćo, vrhunac „bratstva“, nije li to, drugovi, vrhunac „drugarstva“; nije li to okrepa onima, čiji je znoj uzalud natapao zemlju, čija je mišica uzalud tukla po nakovnju; nije li to ravnopravnost svih klasa na bazi jedino vriednoj – ljubavi, koja treba da se diže kao onaj tamjanov kad, koji nas sve zajedno  obujmi, da se potom jedinstven uzdigne? Ova ljubav nikako ne izključuje pravednost, – pravednost! – , ali mnoga krv pita: zar pravednost pozna jedini jezik smrti?! i po drugi put, više gromko dodaje: Neka budu jedno, kao što smo i mi jedno. – Čuste li? – za uzor nam se stavlja jedinstvo Trojedinog Boga. razumijemo, Gospode, u tvom kraljevstvu jednako mjesto s jasilnijima imaju i oni, koje sviet smatra nevriednima za život; nalaze jednako pravo na obstojnost uz velike nacije i maleni narodi, što rasvietljuje rieč vriednog Mazzinija: svaki narod ima posebnu misiju u obćoj misiji čovječanstva, a tu misiju vrši njegov nacionalni karakter, i stoga je narodnost sveta. Da se izrazimo drastičnije riečima Berdjajeva: u uređenju čovječjeg života nemamo se ravnati kao u gojenju – marve..

Reko bih, da je još malo, te po treći put On traži, zahtieva: Ja u njima, Ti u Meni, da budu u jedinstvu. – O, razume čovječji, o srce, koje neumorno kucaš, zar možeš zamisliti uzvišenije nešto, savršenije, veličanstvenije od jedinstva s Bogom? Čovječe, možeš li izustiti da je ovo nešto preživjelo, nesavremeno? – Istinu bi, doista rekli, i jest nesavremeno, jer suvremeni čovjek toga ne zaslužuje; – a ovo, znajte, jest bit kršćanstva. Zato svakome, kojeg god on stupnja i staleža bio, a kršćanstvom se služi u svoj interes, već je izrekao Kralj Krist: Zaista ti kažem, ne poznam te! Pa i kad Mu odvrate: Niesmo li, Gospodine, u Tvoje ime propoviedali? – već odvraća: ne poznam vas! – A mi, kršćani, znademo, da duh kršćanstva daleko siže, jer: kruh moj – veli Berdjejev – je materijalno pitanje, kruh za drugoga, duhovno je pitanje; – jer je pitanje ljubavi.

Eto kraljevstvo, koje mora biti temelj planova budućih uređenja, sankcija nekih zakona, to je kraljevstvo na svietu, ali ne od svieta, kraljevstvo Kralja vjekova, Gospodara historije, Kralja, kojemu sve žive, Knezu Mira! – Zar je onda čudan onaj klik proroka: Veseli se kćeri sionska, klikći radošću kćeri jeruzelemska; – eto ti ususret kralj – pravednik i pobjednik /Zak./.

Žudimo mir? – Čujte, navieštao se dan dolaska Njegova, a kad je taj dan došao, On sam otvara usta: Jerusaleme, Jerusaleme, oh da bi shvatio u ovaj dan, što je za mir tvoj; u ovaj dan! – a ovaj dan jest dan Krista Kralja!

Primite k srcu ove rieči, ali ne zato da kažete: slabo ili dobro je govorio – to ništa ne znači, to nije vas dostojno!, već zato, da upoznate i osvjedočite se, da je ovaj dan, ovaj blagdan jedna opomena, jedan pohod Kralja Krista; a udarimo li Mu vrata u lice, okušat ćemo svu strahotu rieči istog Boga – Čovjeka nevjernom Jerusalemu; Stići će te teži dani, neprijatelj će udariti tobom o tlo, jer niesi upoznao dana pohođenja tvojega.

K. Stari, 28.X.1943. (V.-1.4. – 3)

MISTIČNO JEDINSTVO (TIELO KRISTOVO)

Spuštao se mrak prvog Velikog Četvrtka, koji je bio u središtu Njegove čežnje: Željom sam gorio ovaj Vazam blagovati s vama (Lk 22, 15). Žudio je za ovim Vazmom, jer je znao, da je ovo posljednji korak, doista najhrapaviji i najkrvaviji, posljednji korak, ali i najuzvišeniji, iza kojeg će glasom velikim povikati: Svršeno je.

Svršeno je, sve je sjedinjeno sa svojim Početkom, Svršeno je, došao časa, u koji savršeni život ispunja sve, On postade sve u svemu: Alpha i Omega, prvi i posljednji, početak i svršetak (Apok 1, 8); sve je u njemu i po njemu (Kol 1, 16).

Željom sam gorio ovaj Vazam blagovati s vama, tj. željom sam gorio za ovim časom šutnje, koja se razlila dubinom one dvorane – Cenakula, – koja će kroz vihor vjekova sačuvati svježom onu molitvu, prvi put Onog Četvrtka izgovorenu, jer je za to tek sad došao čas:

„Oče, došao je čas, proslavi Sina svojega, da Sin tvoj proslavi Tebe; kao što si mu dao vlast nad svakim tielom, da sve što si mu dao, dade njima život vječni“ (Iv 17, 1 – 2).

„Oče sveti, čuvaj njih u Imenu Tvojemu, koje si meni dao, da budu jedno, kao i mi“ (ib. 17, 11). „I za njih ja posvećujem sebe, da budu i oni posvećeni u istini“ (ib. 17, 19). „Ne molim pak samo za njih, nego i za one, koji će uzvjerovati po njihovoj rieči u mene, da svi budu jedno, kao ti, Otče, u meni, i ja u tebi, da i oni u nama budu jedno“; (ib. 17, 20 – 21). „I ja sam dao njima slavu, koju si dao meni; da budu jedno, kao što smo i mi jedno. Ja u njima, i ti u meni, da budu u jedinstvu“; (ib. 17, 22 – 23). „Objavio sam im ime Tvoje, i objavit ću, da ljubav, kojom si me ljubio bude u njima, i ja u njima“ (ib. 17, 26).

Moli za proslavu Boga Trojedinog po čovječanstvu i time se postiže posljednji cilj stvaranja; On postaje nosioc i čovječanstva, koji je prije Utjelovljenja imao samo božanstvo i time se pobožanjstvenjuje čovječanstvo jer je u jednoj te istoj osobi. Ostvaruje se posljednji cilj stvaranja, jer je rođeno tielo, u koje će se po čovječanstvu slaviti Divno Trojstvo – mistično Tielo Kristovo – Crkva Sveta.

O uzvišena majko naša, Crkvo sveta! Ako si jedno s Kristom, a Duh Sveti Pavlovim jezikom to objavljuje (pas. ad Col., ad Eph., ad Cor.), onda si proslava Boga Otca, u Sinu Njegovu. Ako si jedno s Kristom, majko naša, Crkvo sveta, a sveti Augustin to svjedoči – Christus ibi, Christus hic Krist onamo, Krist ovdje – onda si najizrazitija izvanjska slava istog Vječnog Sina. Ako si ne samo ‘predstavnica’, nego baš jedno s Kristom, majko naša, Crkvo sveta, a to čvrsto vjerujemo, onda si savršena slava Duha Svetoga, koji struji tobom, mističnim tielom, kojom Otac slavi Sina, a u Sinu se Otac slavi (po K. Algermissen: La chiesa e le chiese, str.31.).

„Blagoslovljen Bog i Otac G. N. I. Krista, koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim, nebeskim, u Kristu; kako nas izabra u njemu prije stvaranja svieta, da budemo sveti i neokaljani pred njim u ljubavi; koji nas predodredi za posinjenje sinova po Kristu Isusu, po odluci volje svoje, na hvalu slave milosti njegove.

U njemu imamo odkupljenje po krvi njegovoj, odpuštenje grieha, po bogatstvu milosti njegove, koja obilova u nama, u svakoj mudrosti i razboru: odkri nam tajnu volje svoje. Ovdje smjeraše (plan), koji namjeravaše izvršiti u punini vremena: ujediniti u Kristu glavi sve stvari na nebu i na zemlji, u njemu zaista postadosmo baštinici. Mi, koji već postavismo u Kristu našu nadu, moramo služiti na hvalu slave njegove.

I vi, koji primiste rieč istine, evanđelje vašega spasenja, i vjeru, označeni ste u njemu obećanim Duhom Svetim, koji je zalog našeg nasljedstva, koji jamči odkup vlasništva, na hvalu slave njegove (Ef. 1, 3 – 14).

Otvoriše vam se oči, jer okusiste od Drva Života, čiji plod rađa božanstvom, plod Križa; Vjernici, niesmo li krštenjem postali ona Crkva, koja je mistično tielo Kristovo – pravi Krist, vjernici, vi, koji uši imadete da čujete, čujte slavu, u rieči Pavlovoj: „…svi vi, koji ste kršteni u Kristu, obukoste Krista“ (Gal 3, 27), „nema ni Židova ni Grka, ni roba ni slobodnog, nema čovjeka ni žene, nego ste svi jedno u Kristu Isusu“, „… pošto smo svi kršteni u jednom duhu, tako da sačinjavamo samo jedno tielo“ (1 Kor, 12, 13).

Ovo je misterij – tajna, koja je čekala puninu vremena, da se odkrije: uda tiela su Židovi, uda pogani, uda su slobodni, uda robovi, uda su imućni, uda sirote, uda učeni, uda neuki, uda su jaki, uda kržljavi, uda su veliki, uda maleni, i sva ta raznovrsnost mnogih uda jest samo jedno tielo, Crkva, mistični Krist, a glava je sam Krist: „I on je glava tiela Crkve“ (Kol 1, 18).

Ovo jedinstvo jednog tiela – mističnog tiela Kristova – svete Crkve, mislite li, da je tek jedna slika, tek jedan zov, tek jedan savez, tek jedinstvo na polju jednakih interesa, da je tek udruženje pod jednom zastavom jednakosti, bratstva, slobode ili stegom drugarstva? Ne, to je nova bit; – razčlanimo; kao što prije krštenja imađosmo bit u tielu, u griehu,u svietu, tako kao kršćani dobismo novu bit u Kristu (po sv. Pavlu)

Ako je to, ne slika, ne zov, ne savez, ne jedinstvo interesa, ne tek bratstvo, ne tek jedna borba, nego nova bit, onda bez sumnje veza među udima toga tiela, kao i veza među udima i glavom ne može biti poređena ni izdaleka i jednoj vezi u ljudskim organizacijama, već jedino vezi među udima jednog te istog organizma, jednog te istog tiela, po kojemu Mistično tielo i ime nosi. Da bi Pavao svojoj djeci u Kristu rođenoj pokazao jedinstvo, ne dostaje mu živući govor, te sam iznalazi nove izraze, posebne čestice, i na koncu smatra da će njegovi dragi Efežani najjasnije razumjeti, kad im kaže: „… mi smo uda njegova tiela, njegova mesa i njegovih kostiju.“

A braćo, ne sliedi li to i po sebi kad je kalež, koji uzimamo zaista Krv Kristova, i kruh koji blagujemo Tielo Kristovo, a jer je jedan kruh, mnogi smo jedno tielo, svi, koji smo dionici jednog kruha (po 1 Kor 10, 16 – 17). Tome su dosljedne rieči stupa Iztoka sv. Atanazija: „Quasi non jam terrena sit caro nostra, sad Verbificata.“

Krist je Glava Crkve (Ef 5, 23). Deblo šalje životni sok u grane, iz čokota struji životni sok u loze, a iz Glave – Krista silazi punina života u tielo – Crkvu, i od punine božanstva, koja u njemu prebiva, svi mi primamo.

Od te punine primismo ne „… duha robstva u trepetu, nego primismo duha posinjenja u kojemu vapimo Abba – Otče. Sam Duh svjedoči duhu našemu, da smo sinovi Božji. Ako pak sinovi i baštinici: baštinici doista Božji, a subaštinici Kristovi; da, ako trpimo, i proslavimo se“ (Rim 8, 14 – 17).

Glava naša jest Krist; život glave, život je tiela, život Krista, život je nas.

Veliko svećeništvo Njegovo u savršenosti izpunja nas, uljem svetim pomazane, da na Njegovu uzpomenu pretvaramo vremenite darove u Tielo i Krv živo i pravog Boga – Isusa, da u Ime Njegovo kidamo sputane verigama grieha.

Svećeništvo Njegovo izpunja i vas, ponosni sinovi Crkve, da prikazujete sami sebe, kao duhovne hostije – žrtve (sv. Ambrozije). Zato nas i naš Pastir Petar i Stiena Crkve oslovljuje: „…genus electum, regale sacerdotum, gens sancta, populus acquisitionis“ (1 Petr 2, 9).

Život Krista – Kralja svega, jest i život naš. kao jedno mistično, ali pravo tielo, – vladamo s Njime vasionom, vladamo s njime u narodima, upravljamo s Njime u dušama.

Mi, koji smo građa naroda, po kojima i postoje narodi i države, uda smo Tiela Kristova, kojemu je On glavom; i kakav odgovor očekuju oni narodi i države, koji računaju s udima bez obzira na Glavu, izvor njihova života?

I, ako mi bilo tko, bilo otkud prišapne kao oprbu, – gdje bi bio udio samih uda, rieč: država, savezi, politika, diplomacija i slično, neka uvaži, da je jedino grieh, u čemu Krist – Glava tiela Crkve – ne može imati svoj dio!

Život naš, jest život Krista – Učitelja; primamo na svetoj Potvrdi – Krizmi Duha Svetoga, da Mu budemo svjedoci u Jeruzalemu, u Judeji, u Samariji i sve do konca zemlje (po Act. 1, 8); i sve do konca zemlje.

Ali život naš jest i život Krista – Mučenika, Krista – Odkupitelja.

Recite mi, kojom se zgodom sjećate Njegova smieha; recite mi, kad Ga vidjeste očajna zbog neuspjeha; kažite mi, kad i gdje je proklinjao dan, u koji je na sviet došao; pokažite mi posjed Njegov; kažite mi mjesto, gdje je sklonio glavu; podsjetite me časova mržnje Njegove; podsjetite me na revoluciju, koja je odzvonila licem Zemlje; spočitnite Njemu samomu ovdje pred vama – ako srca imate, onu nepravdu, za koju se sjećate, da ju zaboraviti mogao nije; onu nepravdu, za koju se sjećate da nije imao rieči: opraštam.

A život naš, jest život Krista mučenika – Krista Odkupitelja. – Hoće li, u ovim godinama, pocrvenjelim od krvi, itko biti toliko razuman, da shvati veseli klik Pavla Kološanima: „Radujem se u trpljenju za vas, i u svojem tielu nadopunjam ono, što nedostaje trpljenju Krista, za njegovo tielo, koje je crkva“ (Kol 1, 24); radujem se u trpljenju za vas!

Život naš jest i život Krista na Taboru i Krista Uskrsnog jutra, život Krista, koji uzlazi na nebo i Krista s desne Otčeve: s Kristom smo u muci razapeti, u Uskrsnuću spašeni, u Uzašašću s desne Otcu postavljeni (sv. Leon).

Život naš, jest punina Kristova života. Život moj, jest život naš, život vaš, jest život sviju u Kristu – tj. obseg života obsiže nad zemljom – duhove u slavi, – Zemlju, ljude u borbi, život pod zemljom, duše u izpaštanju – u Očišćenju; jer, svi su Crkva – mistično tielo Kristovo. ako smo mi svi jedno s Kristom, koji je Glava, jedno smo i s ostalim udima – jedno smo među sobom. Osnova ovoga jedinstva jest ljubav, slična onoj ljubavi Glave – Krista; ljubav, jednaka onoj, samoga sebe. Ljubav podržava to jedinstvo, a narav toga jedinstva, toliko je stvarna, da život jednoga uda jest dobitak i drugome. „Vi, koji se nazivate nekoristnim, vi, što se iztrošiste u radu bez slave, vi, djeco, što se umrla prije, nego ste se mogli nasmiešiti, vi starci, kojima zemlja već do koljena siže, vi, nemoćni, bolestni, siromašni, očajni, u nevidljivom svietu, koji jedini  vriedi, vi najjače surađujete s voljom Odkupitelja i po vama, isto koliko i po drugima i više nego po njima, Krist nastavlja i dovršava svoje djelo“ (P. Charels: Mol. svih časova – II, 108); Čuvajte se, stoga, vi, koji se smatrate okom tiela – tj. častnijima, – da bi ste rekli ruci: niesi mi potrebna, ili nogama: ne trebam vas; jer, i ona uda koja izgledaju najslabija, najpotrebnija su.

Molitva, iz sutona prvog Velikog Četvrtka, izrečena puninom moći i dostojanstva, bi uslišana: – rieč – molitva – posta tielo: „Oče sveti, čuvaj njih u Imenu Tvojemu, koje si mi dao, da budu jedno, kao i mi“ (Joan. 17, 11); i oni postadoše jedno.

„Ne molim pak samo za  njih, nego i za one, koji će uzvjerovati po njihovoj rieči u mene, da svi budu jedno, kao Ti, Otče, u meni, i ja u Tebi, da i oni u nama budu jedno“ (ib. 17, 20); i mi postadosmo jedno.

„I ja sam dao njima slavu, koju si dao meni; da budu jedno, kao što smo i mi jedno. Ja u njima, i ti u meni, da budu u jednistvu (ib.17, 22). „Objavio sam im ime Tvoje, i objavit ću, da ljubav, kojom si me ljubio bude u njima, i ja u njima“ (ib. 17, 26).

Mi to vjerujemo, zablještuje nas naš sjaj, naša moć u jedinstvu s Tobom, Kriste. Ali u svoj toj veličini, mi nalazimo mjesto do Petra, pred kojim si Ti prignut, da mu pereš noge, a on vapi: „Gospode, ne samo noge moje, nego i ruke i glavu“ (Iv 13, 9).

I u ovaj Veliki Četvrtak, koji je spomen onoga za kojim si željom gorio – desiderio desideravi – , otvoriše nam se oči, i jedna želja navire: „Ljubi sve, pa i nedostojne, jer svi nalazimo svoj plač. Ljubi sve, pa i buntovne, jer smo svi zaskočeni strahom i trepetom. Ljubi sve, pa i osude vriedne, jer ni jednog među nama nije, koji ne muči sama sebe. Ljubi sve, pa i ubojice, jer među ljudima nema onoga, koji ne ubija koji dio sebe istoga. Ljubi sve, pa i one, koji izgledaju sretni, jer svaki dan imaju svoju kaznu, a svaku noć svoju grižnju. Ljubi sve, Kriste, pa i one, koji ne znaju ljubiti, pa i one koji preziru (odbijaju) da oni ljube i da oni budu ljubljeni. Ljubi sirote majke, otrgnute od sinova; ljubi mladiće, otrgnute od drage (djevojke), koju ljube, od kuće, gdje daljina sakriva onaj raj, (odieljene) od dragih staza, koje prve čuše korak i smiješak bezsmrtnog djetinjstva.

„Ljubi sve, Kriste, ljubi ova prognana i snuždena stvorenja, kojima i Ti jednom htjede postati sličan, a kojima još ne pođe za rukom da Tebi naliče. Ljubi ih u uspomeni žena, koje Te oplakivahu, mrtvih, koje si uskrisio, djece koje si milovao“ (Papini: Cielo e terra. Secondo preghiera a Chr.).

Ljubi nas sve, Kriste, jer smo – na slavu Divnog Trojstva – ud Tiela Tvojega, meso mesa Tvojega, kost kosti Tvoje (po sv. Pavlu); i ljubiš nas, Kriste, i u Tebi, ljubi nas tielo naše (po sv. Maksimu).

Održano na Veliki Četvrtak – 6.IV.44. – Kaštel Stari (V.-1.4. – 4)

MARIJA U NAŠEM ŽIVOTU

/Izrađeno po: R. Plus: „Pred životom“ pogl. 112/

„Sve dobre stvari, koje ne uspijevaju, propadaju radi toga, što imaju premalo Marije u sebi.“ (P. Henusse)

Četrdeset dana se navrši, Gospodin Isus uzađe na Nebo, i mi ostadosmo sami; sami? – Neću vas ostaviti sirote, reče: Eto vam majke. Eto vam majke, a mi se osjećamo sirote u podhvatima, koji nam tek polovično uzpjevaju, rad nam tek trnjem rađa, a krv ni naše mrlje ne briše, a kamo li naših otaca. Mi se osjećamo sirote, jer Marije, koja nam je ostavljena, premalo imamo u sebi. Gdje je u nama i sjena vjere „Službenice Gospodnje“? – vjeruje, da može ostati Djevica i postati majka – jer u Bogu nije ništa nemoguće. Na mig našeg tiela se blatimo, a Marija je ljiljan. Do smrti nepravdu ne zaboravljamo, a Marija na Golgoti oprašta. Među nama – braćom – se čuje režanje, a Marija nas – sve! – ljubi: „Sve dobre stvari, koje ne uspijevaju, propadaju radi toga što imaju premalo Marije u sebi.“ (P. H.), to je Henusse formulirao, a mi svi – djeca dvadeset vjekova, djelom priznajemo:

Obujmite pogledom crkvu, obiđite našim gradom, predstavite si sviet; oko vas su slike Marije, po gradu oltari i kapele Marije, po svietu Madone, ondje Pieta, onamo Notre Dama de Paris, južnije Lourdes, još dublje Sta. Maria Maggiore; vi, slušaoci, oko sebe vidite Mariju, vi svietom vidite Mariju, vi oko sebe slušate o Mariji, vi iz svieta čujete: Marija. Recite, što veli posvudašnji lik: Marija? Nema li to odnosa sa srcima onih, koje od svud okružuje Marija?

Načelnik jednog velikog socijalističkog grada želio je, da bi toranj ‘Ureda rada’ nadvisio sve ostale gradske tornjeve i zvonike. Biedan, zapaža isti, koji ovo i priča, zaboravlja, da tornjevima nije toliko značenje u njihovoj visini, koliko u tome što pokazuju na – nebo.

Umoljavam sada cienjene slušaoce, da svrate oko na svoju nutrinju, koja je pristupačna samo Bogu i njima. Nameće vam se prirodna težnja za životom; zapažate onaj plan za posao; nazrievate već onaj znoj, koji će biti ciena pobjede nad poteškoćom – samo vama poznatom; već vas oblieva rumen, kod pomisli, da morate priznati mu i onu pogrješku; širi vam se srce na onu pohvalu, koja se širi o vašem djelu; uznosi vas vaš prkos prema nepravdi; osjećate zadovoljstvo, kad ste pomogli siromaha; iz prsa se pred vama vaš gordi korak: obnoviti sviet. 

Poredite sve ovo, gospodo, s tornjem ‘Ureda naroda’ – ; on izgleda viši od ostalih tornjeva i zvonika, ali je niži: još uviek on znači zemlja, a zvonik i najmanji: nebo, a nebo je uviek nedostiživo nad zemljom!
i vaš nagon za životom, skrb za djecom, plan za posao, trud u poteškoći, rumen u priznanju grieha, obnova svieta, viši ili niži toranj, toranj, koji mora biti pretvoren u zvonik, da bude nedostiživ, da imade podpun uspjeh. Ovaj naš toranj treba izpuniti nebo – a kraljica neba je Marija; toranj treba izpuniti Marijom, koja progovara iz mramora, Marijom iz njezinih slika, Marijom iz njezinih skladbi, Marijom iz ljiljana i ljubice – njezinih simbola, Marijom iz njezinih himana.

Nemojte me prekoriti slušaoci, da sam pobjegao do umjetnika, tankih osjećaja ljudi, ja sam tu među vama; treba ona toranj, koji predstavlja naš razum i volju, izpuniti Marijom, koja odsjeva iz njezine slike u vašoj kući, Marijom iz medaljice o vašem vratu, Marijom, koja je često na vašim ustnama.

A ne predstavlja li baš ona Marija u umjetnosti, kao i ona ista u vašoj kući, kao i ona ista u vašoj rieči, kao i ona na nebu, na koju sve ovo smjera, žudnju, da ona uđe u nas, u čitav naš život?! Nije li to baš vapaj, da našem tornju ubije smisao zvonika – neba, da naše želje, naša volja, naša znanost, naša ljubav, postane produhovljena po Mariji?

Kad, slušaoci, kleknete uz Mariju, i proživljavate ono Navještenje Poroda Kneza mira, zar ne dira to nas, koji se na sve strane uzalud obziremo za mirom?

Spustimo se do Marije u betlehemskoj noći, i ne tiču nas se rieči: Puer natus est nobis ef Filius datus est nobis? A u golotinji, gladu, strahu i jezi, ne nalazimo li tek mjesto okrepe uz Majku boli? – Mater Delorosa.

A one, a možda i nas, koji su tuđinci posvuda, neće li kriepiti tek Marija – u Egiptu?

I ti, zoro, mladeži! Zmija ti puzi u njedrima, pod tvojim ljiljanom – ako nije već podgrizen; zar nećeš usmjeriti čelo Onoj, ovijenoj u sunce, s mjesecom pod nogama i krunom dvanaestzvjezdanom oko čela: Neoskrvnjenoj – Imakulati!

Vjernici, ponosni; preko naše odane i (smjele) pobožnosti Mariji, Marija će postati udio našeg života, izpunjat će naš toranj, a Marija je ona navieštena žena, a Marija je ona „Zavjetna Korablja“, a Marija je ona „Tvrđa Davidova“, a Marija je ona „Jutarnja Zviezda“, a Marija je „Nebeska Vrata“, a Marija je vrhunac Stvoriteljeve Moći, a Marija je naša Majka, a Marija je Majka Boga.

Zato, jer želimo uspjeha u našim djelima, jer želimo dostojanstvo čovjeka, jer želimo puninu našeg života, mi ćemo u suzama uzdahnuti: Marijo, Marijo; mi ćemo u veselju kliktati: M. M.; kad se spuste oblaci i priete vihori: M. M.; kad jezik zaniemi, a oko ugasne, kad uho već ne posluhne, a uda ohlade, još će ostati jeka zadnjeg kucaja: Marijo, Marijo!

/Održana kao majska pobožnost na Poljudu, 21. V.1944./ (V.-1.4. – 5 a)

DJECA PROVIDNOSTI

Nevjerojatna narav, tim nevjerojatnija, ako spomenem da je to narav glazbenika, sklona, da joj utisci urezuju duboke brazgotine i u najtajniju nutrinu; međutim, on se svemu izruguje. Smije se glasu za milostinju, koji je pratnja suncu od zore do sutona; smije se onima, koji pohlepnim okom gledaju u zdjelicu pure; smije se onima, koji toliko ciene svoju glavu, da ju utiskuju u podrume i druge, još neprozračnije prostorije, čim se malo pošale one pištaljke. Kad mu rekoše, da su nekoji od njegove zajednice stradali, – krepat ćemo i mi, odvrati.

Cienjeni slušaoci, što vi sudite o ovoj naravi, neka ostane vaša stvar, jedino vas molim, da ipak sliku ovoga zadržite pred očima.

Bijaste djeca, – promatrate djecu, tko sretniji od njih?

Ona mašu vlaku, jer im se čini, da on baš radi njih tu i prolazi; naskoro će ljeto, djeca će – dakako – u more, ta, izgleda, jedva su to i dočekala; vuče se zima, snieg – onaj cviči, onaj plače, a opet smieh. „Za njih sviraju vojničke glazbe, za njih se pred crkvom redaju svadbene kočije, za njih se rasvjetljuju velike trgovine, za njih kiša pada i sunce sja“ (P. Charles). – Nejasno je što hoću? – vježbajte se u uztrpljenju.

Vi ste, slušaoci, pobjednici! Možda ste mogli u kojoj drugoj prigodi sudjelovati, a vi ste tu; možda vam je pogled predlagao drugi put, a vi ste tu; možda vam je kurioznost svraćala pozornost na što neplemenito, a vi ste se okrenuli oltaru; možde je grieh upravljao vašim životom, a sad ste tu; možda je mrak zakročio, da zapreta i posljednju iskru u sakritoj dubini, koja je još pravi vaš ‘ja’ – pravi ‘vi’, ali ste izdržali, jer vas vidim pred Marijom – čistom, Marijom – ljubeznom, Marijom – svetom; a da biste bili crni posve, posvema zli, vi ne biste bili u stanju izdržati Njezin neokaljani pogled, miris bielog ljiljana, vi biste ju mrzili.

Kad je tome tako, pitam vas, ljudi: zašto nemate ljubavi prema vlastitom srcu, koje u dubini nije zločesto? Zašto ne ljubite onu iskru, koja još tinja, zašto ne ljubite vlastitog sebe?

Vi od zore do mraka, a možda i mrkle noći, bdijete u neprestanim računanjima, kako će sutra kraj s krajem spojiti; Zar ne zaslužujete sat odmora? Već o podne ste zapihani i znojni; zar ne zaslužujete čas odaha? – čini vam se, da nieste ni do polovice posala izplivali. Sjedate za stol – vaš trud, – ali sve drugo, nego li okrepa. Zar ne zaslužujete čas zadovoljstva?

Prevršenu mjeru posala, žurbe i dosade rado pretiskuje poput more ne riedka viest: tama skonča brata, bomba raznese sestru. Zar za nas nema kaplje melema?!

Živote, živote, ne bilo te takvog! Bjednijim nas činiš od utvara, jer nam se ledene pandže neumoljive sudbine zabodoše u živo meso. Bijedni kukavci, našim klikovima i krikovima se cere mrki udes, dižući nas začas, kao val nesmiljenog oceana, da potom strese s nama u još dublji kal. – Živote, živote, ne bilo te takvog!

Polako, gospodo, ne tako: ne bilo uvjerenja, da (našim) životom vlada udes; ne bilo uvjerenja, da smo volja sudbine! Recite, što mislite, kad kažete: tako mu je suđeno, to mu je sudbina? – Što je sudbina? – prazna, ledena, kruta, beznadna, grobna rieč. I onaj, još preostali svijetli zakutak našeg srca ne dopušta poganinu Sofoklu, da nas uči: da jedino s voljom Božjom, svak se smije i plače („Ajant“ st. 383), jer iz nas istih osjećamo glas (stranca), koji suosjeća s nama i prepoznajemo ga: Nieste li vi vriedniji od trave, koja danas jest, a sutra se u peć baca, malovjerni?

Zašto sumnjate u rieč Istine, da ni vlas s glave vaše ne pada bez volje Oca vašega na nebesima? Čuste li, Oca vašega – prema tome smo mi djeca? Pravo zaključujete; jer smo jedno mistično tielo sa pravim Sinom Njegovim. Ni jedna vlas s glave naše…

Kriste, zar je Tvoje siromaštvo manje od vlasi? Učitelju, – Raboni, zar su zamke, postavljene nogama Tvojim manje od jedne vlasi? Neprijatelji Tvoji svjedoče, da nigda čovjek nije govorio kao Ti, a rieč Tvoju ismjehuju? Dva puta Otac Tvoj i naš svečano objavi, da se u Tebi – Sinu – nasladio, a u krvavom znoju Te pušta sve do molitve, da Te mine gorki kalež, i Ti se još uviek podlažeš Njegovoj volji: budi volja Tvoja. Zar je Njegova volja osuda Tvoja? Zar je Njegova volja sramota Tvoja? Zare je Njegova volja, da Te bol dovede do uzdaha: Eli, Eli, lama sabahtani? Sve to je,  zaista, volja Njegova, plan neistražive Providnosti, koja po Vel. Petku dovodi do Uzkrsa.

I bujica svagdašnjih briga, koje ne manje od žerave žegu, doista, da uzdišemo, ali ne svisnemo, jer su Volja Oca, a volja Njegova ne može biti nego dobro naše. Obaziremo se, gladni za kruhom, ali i tu neka bude volja Njegova, koja ne može biti nego dobro naše. Iz našeg zagrljaja se otima naš najdraži, ali volja Otčeva ne može biti nego dobro naše.

Da, ima još jedan kutić srca, u kojem se sačuvala slika Tvoja, i iz tog kutića, koji je još pravi ‘mi’ zahvaljujemo na svemu, jer (je u svemu volja Tvoja) vjerujemo, da ništa nije izvan planova Tvojih, a volja Tvoja, ne može biti nego dobro naše.

Hvala Ti i na ovom groznom ratu. Nemojte se kosnuti! Hrlila je zloća – grieh, da utrne u nama i zadnji bljesak svjetla, ali On ne dopusti. Pripusti ognjeni mač, i on sječe, žeže, lomi kosti, raskida srca, ali samo zato, da prekine naš pakt s bezdanom vječnog ognja. Neka gori odielo, samo dok je čitavo tielo; neka se previja tielo, samo da je Tvoja duša.

Sve je za djecu stvoreno, jer se svemu vesele: kiši, suncu, žegi, sniegu. U svemu ćemo biti utješeni, jer niesmo robovi udesa, nego djeca blage Providnosti (jer, ne robovi udesa, – djeca smo blage P.). Shvatite me, slušaoci, ne velim: zamijenite  misao udes, sudbina u istinu – volja Božja – Providnost, i istog će časa nestati trepeta, gladi, krvavih ratnih darova, ne! – to sve može ostati, i ostat će, ali će tome svemu biti satrt ubitačni žalac.

Da li vas ovo stanje podsjeća na sliku onoga, kojemu se bez sumnje ne možete diviti, a vjerojatno ga osudili kao ne-čovjeka, bezosjećajnu lješinu? Zaista, podsjeća, i mi ćemo, predanjem u ruke Providnosti, zbilja naličiti njemu, ali sličnošću po najvećoj udaljenosti, sličnošću po podpunoj protivnosti. Kamen suze ne pozna, a mi ćemo plakati – jer je to naravno, – ali ćemo se i nadati;  znoj će i nadalje kapati, ali će plodovi sladki rađati; možda će trebati svima pružiti ruku pa makar i porumenjeli – jer je i to naravi prirođeno, ali ćemo se smiriti, jer je i to Volja Otca našega, a ona ne može htjeti, nego dobro naše.

Riečju: misao i uvjerenje, da je naš svaki čas i čitavo naše biće u neprestanoj skrbi Otca našega, plodi time, da, doista i nadalje ostajemo u svagdašnjem životu, ali njime gospodarimo; da, doista, nastavljamo svagdašnji život, ali mu ne robujemo!

/Otče naš, koji si na nebesima, – budi volja Tvoja!/

Održano prigodom majske pobožnosti 7.V.1944. Poljud (V.-1.4. – 5 b)

BOG MEĐU NAMA

Da li je, vjernici, današnji dan išta različitiji od svagdašnjih, običnih dana? Čudite se ovome upitu, a ja ga ponavljam: da li je ovaj dan išta različitiji od svagdašnjih, običnih dana? Da li išta posebno znači to, što ste danas mogli postaviti branu  vašoj bujici briga, što ste mogli odahnuti od dnevne trke za mnoštvom posala, što smo imali priliku zaustaviti žurbu, koja nam ne dopušta da mislimo; što smo mogli zašutjeti mi, koji rado i mnogo govorimo i poslušati glas Onoga, koji će nam odgovoriti ne samo na rieči, već nas više put upitati: zašto tako mislite u srcu svojem? Da li su išta značajniji među 24 dnevna sata ovi satovi u kojima mogoste u šutnji doznati, da ste samo zato daleko od Njega, što Ga slabo poznate? Da li su išta značajniji među 24 dnevna sta ovi satovi, kad ste posebno bili pozvani: dođite i kušajte, kako je sladak Gospodin?

Koji je ovo sistem danas, reći ćete, s koje strane je ovaj počeo?

Da bi, vjernici dobri, nekoga od vas upitao: što se krije pod prilikom ove posvećene Hostije? Svaki bi ko ništa odgovorio: Isus; a tko je Isus? – Bog.

Evo, cienjeni slušaoci, s ove strane počimam: o Bogu, za kojega rekoste, ada je pod prilikom ove posvećene Hostije – dakle: o Bogu, koji je tu, među nama.

Sjetite se, da rekoh: svaki bi ko ništa odgovorio; da ovo ko ništa znači lagano odgovoriti, tj. na pitanje i upit, koje se naučilo u osnovnoj školi ili u pouci za prvu sv. Pričest, bili bi bezmisleno tumačiti; ali naglasiti, da ovo ko ništa ima i dobru stranu, nije bezvriedno. Ko ništa bi odgovorio, tj. odgovorio bi istim načinom, istim tonom, kao i na svako pitanje bez osobitih posljedica, kao i na svako pitanje, koje je izvan sfere, izvan granica interesa. Ovaj kobni: odgovoriti ko ništa znači: s druge strane pitanja i odgovora ostaviti sve brige, ostaviti čitavu misao, ostaviti čitav život.

Za sebe si nas, Gospodine, stvorio, i nemirno je srce naše, dok ne odpočine u Tebi (sv. Aug.), tako odahne sv. Augustin nakon dugogodišnjeg lutanja. Molim vas, gospodo, poredite: za Njega, za sebe nas je stvorio, a On je sišao među nas. dolazi pitanje odnosa, koje je, očito, veoma ozbiljno, a da bi se na nj odgovorilo s kobnim ko ništa.

Gledajući Apisa – bika, pred kojim kleči stari Egipat, može li itko govoriti o bilo kakvom zajedništvu, o intimnosti tog boga i njegova naroda? Mimoišavši krvoločnog Moloha, popnite se do sjajnog Olimpa i naći ćete bogove Ilijade i Odiseje zabavljene svojim poslovima. Ako uvažite činjenicu da su se i pokvareni rimski carevi smatrali barem iz porodice bogova, onda izvolite stvoriti sud i o samim bogovima. To su sve idoli, s pravom primjećujete, s kojima se i ne može govoriti o intimnosti, koji traži životnu toplinu, ali čujte, da i sam vječni Gospodin – Jahve – drži svoj izabrani narod u željeznoj šaci. Veliki svećenik je mogao samo jednom godišnje ući u svetinju nad svetinjama, da izgovori samo njemu dopušteno: Elohim – Jahve – Gospodin Bog, a čitav puk bi pao licem k zemlji.

Sviestan svega toga zanosi se Anđeoski Naučitelj: nema naroda tako velikog, koji bi imao bogove tako blizu, kao što je Bog naš nama.

Slušaoci, vašu misao, koja se vezuje na ovu Anđeoskog Naučitelja, pogađam; vi se ogledaste po ovoj crkvi, jer opravdano zaključujete, da i onaj hram, čiji pogled u apostolima budi tolik ponos, da ne mogu odoljeti, a da i svom Učitelju ne svrate pozornost: gledaj, koje građevine, koje kamenje, koji prostori. A iznutra? Zlato, sjaj, čistoća. Da, i sam taj hram jest slika naših crkava, i ove crkve; jer, dok su u hramu bile posvećene stvari, ovdje stoluje sam Bog – početak svetosti i sama Svetost sa svojim pravim presvetim Tielom.

I, da bi danas tek čitali u sv. Evanđelju, da je On samo jednom pred 2000 godina bio, kao što je i bio, morali bi se smatrati sretnim, da nas je sam Bog pohodio, poučio nas putu života i odkupio od grieha naših; ali što, kad čitamo Njegove rieči, za koje Ga se nitko ne bi usudio zaprositi, rieči: neću vas ostaviti sirote; evo ja sam s vama do konca svieta, i mi Njega istoga vidimo sada pred sobom? Što, kad znademo uistinu, da je to Onaj isti, za kojim su svi hrlili, napuštali kuću, zaboravljali na hranu, gurali se oko Njega, ne dali Mu vremena ni da jede? Da je to Onaj isti na čiji poziv Matej ostavlja carinarnicu i dobitak; a to svakako mora nešto značiti i za sve one, kojima je jedina naslada punim ustima prebrajati žute zlatnike. Misao, da je ovo Onaj, na čiji pogled škrti Zakej vraća četverostruko onima koje je prevario, a polovicu imanja dieli siromasima, mnogo govori svim bezdušnicima i onima, koji siroti zatvaraju vrata. Uvjeren je, da je Onoga, koji je tu isti s pogledom, koji je pobiedio, do tada pobjednicu čitavog grada, liepu Magdalenu; uvjerenje, da je u svjetlu Učiteljeve zjenice ta stella – zviezda zapazila, da u njoj ima nešto ljepše od ljepote njezina lica, da ima nešto vriednije od vriednosti njezinih suza, da ima nešto višeg značenja od njezine bujne, valovite kose, bez sumnje mnogo kaže svima, koji u slici Magdalene imalo nazrijevaju vlastitu sliku.

I ako je On, Onaj isti, koji je ovdje, prekoravao s malodušnosti, i vama će, kad vas vidi previše zabrinute kazati: malovjerni, zašto sumnjate? Zašto mi ne prepustite vaše diete, vašeg oca obitelji, koji se od vas dieli, da bi vam donio koricu kruha?

Pa i kad čujete nad svojim, rekli biste, dielom vlastitog života, koji leži pred vama pod crnim, a često i bielim mrtvačkim velom: Pokoj vječni… iz vaših će se očiju skotrljati suze, i vi ćete ih pustiti, jer je i On plakao, ali nećete pustiti da vas bol shrva, jer vjerujete, da je vaš mili pokojnik u krilu Onoga, koji je uskrsnuće i život, u rukama Kralja, kojemu sve živi.

Jest, ovo je isti, koji o blagdanu pred mnoštvom viče: tko je žedan, neka dođe k meni i pije. Ovo je Onaj isti, koji najizmučenijima, najsiromašnijima kliče: dođite k meni svi i ja ću vas okriepiti. Opazi li pred sobom skrušena i najokorjelijeg  grešnika, On ne pozna rieči do one: treba se razveseliti, jer ovaj naš brat bješe izgubljen i nađe se, mrtav i oživje.

Što još preostaje, da učinim mojemu vinogradu, a da niesam učinio? Došao sam, da imadete život, i da ga imadete u izobilju. 

Ovakav je naš Bog, koji je među nama, da radimo s Njime, a On u nama, da uđe u naše planove i poslove i da On bude naš plan i posao – obnoviti sve u Kristu! – ; da uđe u čitav naš život i da On bude naš život: ne više ja, nego živi u meni Krist (Pavao). Nema naroda velikog, koji bi imao bogove itd. /kao sprieda/.

Ovo nam, zar ne?, izgleda kao neka magla, kao nešto van života, jer gledajući naš život, prisiljeni smo staviti lice među ruke i tepati s Petrom: otiđi od nas, Gospode, jer smo grešni; ali ljubav postaje tiranska – usuđuje se reći divovski AUgustin – , ljubav postaje okrutna i ovoliko —– najviše Veličanstvo, zasužnjuje nevinost, i On ostaje među nama, kao jedan od nas.

Kad ćete upoznati vrieme pohođenja Boga svojega, koji je među vama, vi, koji ubijate proroke i kamenujete one, koji se k vama šalju? Vi, koji puštate, da ptice pozoblju sjeme rieči Božje; vi, koji puštate da se sjeme osuši na kamenu; vi, kojima trnje guši sjeme, koje je rieč života vječnoga? – Tako dovikuju oni s obala Gangesa, tako dovikuju oni iz afričkih prašuma, tako dovikuju oni s dna lađa i galija, koji svi osjećaju, da im nešto fali, a ne znaju, da je to baš Onaj Bog, koji je ovdje među nama.

Jeruzaleme, Jeruzaleme, Bog ti je tvoj blizu; Jeruzaleme, Jeruzaleme, obrati se Gospodinu Bogu svojemu.

(Održana 26.III.1944. prigodom Klanjanja pred izloženim Svetotajstvom, Kaštel Stari)   V.-1.4. – 6

JESI LI TI ONAJ KOJI IMA DOĆI? /Mt XI, 3/

Mislite li da je danas stanje što drugčije, nego otraga dvije hiljade godina? A u to doba Židovi upraviše pitanje onome, koji je „više nego prorok“ – Ivanu Krstitelju: nije li on mesija. Kad on to odbije, bujicu očekivanja povuče k sebi pojava novog čudotvorca, Isusa iz Nazareta: jesi li ti onaj, koji ima doći?

Tako njihovim jezikom provali glas čitave poviesti i kronika, njihovim ustima se izli glas, koji se krvlju prenosio od oca na sina; tako je provalila nutarnja tjeskoba, tako grudi, koje su tražile odaha. Izgledaše poput čovjeka zasićena dosade, zasićena zlata i biede, zasićena života, barem onakvog, kakav on pozna; poput čovjeka koji ne mari ni spominjati svoj jad, jer mu se čini, da se može pravo razodkriti tek krikom: jesi li ti onaj koji ima doći?

Mislite li, kršćani, da je današnji dan išta drugčiji od onog Petka, kad su stvorovi Stvorca smrću kaznili?

Jest, primjećujete, drugčiji je, jer je onda Krist obišao tri sudišta, a danas se s istim Kristom obračunava još prije prvog sudišta.

I vidite li, koliko je više današnja zloća pretekla svojim tustilom onu od prije dvije hiljade godina, toliko je žešći prodor nutrinje: jesi li ti onaj koji ima doći?

Ti, Kriste, koji živiš u kršćanstvu, jesi li ti onaj, koji ima doći? Jesi li ti, kršćanine, onaj, koji ima postaviti melem na ranu onoga siromaha? Jesi li ti, kršćanine, onaj, koji imaš doći unieti mir i slogu u obitelj? Jesi li ti, kršćanine onaj, čije će vladanje olakšati život onih u utrobi brodova i razarača na pučini? Jesi li ti, kršćanine, onaj, čiji će život biti okrepa onima na frontama? Jesi li ti, kršćanine, onaj, čije će sjećanje ublažiti dane onih u logorima? Jesi li ti, kršćanine, onaj koji ćeš zaslužiti, da u posljednjem času onaj razbojnik izgovori rieč, koja će ga oteti vječnom prokletstvu? Jesi li ti, kršćanine, onaj po kojem se nadaju hiljade, da će im biti izprošena mučenička uztrajnost? Jesi li ti, kršćanine onaj, na čiju molitvu očekuju Krista oni, koji ga nit ne poznaju, i Duha Svetoga oni, koji nigda na Nj ne čuše? Jesi li ti, kršćanine onaj, koji imaš doći pomoći onima koji se u živom ognju čiste, u ognju? Jesi li ti onaj, koji imaš doći, da po tebi ograne bolje sunce svima?

Nasmijat će mi se netko: ili što se ja ovdje pred vas desetak – ako je i toliko? – razmahujem, ili što si možda umišljam, da će nas nekoliko ovdje obratiti sviet… Da je do nas stajalo, velite, ne bi do ovoga ni došlo.

Predmnijevam da vjerujete u rieč sv. Pisma: DA SE U SODOMI NAŠLO I SAMIH DESET PRAVEDNIKA, SODOMA BI BILA SPAŠENA!!

Stoga, ne vas desetoricu, nego svakoga od vas pitam: jesi li ti onaj, koji ima doći? NEKA SVAKI OD NAS IZPUNI SVOJ DIO, ZA KOJI JE DOŠAO, A ZA NAMA OSTALI, – MI SMO SPAŠENI!!

Što da činimo, možda će se ipak u nekome uzbuditi srce, kao ono kod Krstiteljevih slušaoca, – ako je do srca prodrla grižnja odgovornosti kao kršćanina? Što da činimo?

Maršal Foche se 1871. pripravljao za ulaz u vojničku školu u Saint – Cyr, kad je u susjednoj sobi Bazaine s častnicima odlučivao o predaji grada. On to čuje i porodi mu se želja: povratiti ću čast Francuske! Montalebert gleda, kako se 1830. ruše križevi sa spomenika, gleda spremanje gnusne povorke, da strgane križeve vuče po smetištima, prije nego ih baci u Seinu. Sveti gnjev mu kipi i rađa odluku: mojim nastojanjem će sloboda dobiti svoje pravo, a Krist svoje mjesto! (po R. Plus). Što da činimo?… Ljudi ste? – Budite ljudi. Kršćani ste? – Budite kršćani. A vi ćete meni dodati: Redovnik si? – Budi redovnik. Svećenik si? – Budi svećenik! – i time je svršen odgovor! sjetiti se, da smo mi oni koje očekuju, da smo mi oni koji imaju doći; ne smatrate li, kršćani, to umjestnim baš sada, dok smo u danima silazka Duha Svetoga, koji podržava bit kršćanstva, već od prvih Duhova?

Umjestno je, kršćani, sjetiti se toga baš danas, na posljednji dan Marijinog svibnja; koja, zar nije, uz svog božanskog Sina, najdivnije pokazala svoju sviest: ja sam ona, koja ima doći; čujte: kršćanin biti, znači, nositi čitav sviet u svom srcu – izpovieda F. Moriac – , a ne nosi li čitav sviet u svom srdcu u najuzvišenijem stupnju baš ona: MAJKA SVIJU I POSREDNICA SVIH MILOSTI?…

MARIJO! MARIJO! – Pomoćnice kršćana!

(održana kao posljednja svibanjska na Poljudu 1944.)   V.-1.4. – 7

DRAGA DJECO!

Sjećate se, kad bjeste još manji, dolazili ste s mamom u crkvu; ona bi vas prekrižila – znamenala, – i rekla bi vam, pokazujući na onu malu crkvicu u crkvi: ovdje je mali Isus. Drugi put ste znali i sami doći, ili sa sekicom, došuljali bi se do ove male crkvice, i tiho šapnuli: ovdje je mali Isus. I jest tako.

Vi bi dolazili, sjećate se, u svako doba, i uvijek ste mogli opetovati: ovdje je mali Isus. On je uvijek tu… A što čini uvijek u toj maloj crkvici? Čeka, da Ga neko posjeti, čeka i vas… Ako dođete plačući, otirati će vam suze; dođete li veseli, jer vas dobri roditelji pohvališe, čeka vas, da vas i On pohvali.

A da li Ga ikad vidjeste? On je ona mala hostijica; jest On, živi, pravi Bog! on vas vidi, čuje sve što Mu velite, i ono što bi Mu htjeli kazati, ali vas je možda sram…

Ali, čeka vas i još za nešto… Što? – 

Vi djeco vidite kako su nekoja druga djeca zla; čujete i nekoje velike – ljude – da psuju, vrijeđaju Njega, tako Dobroga, i On… plače… Plače, jer psujući Ga, ostavljaju Njega, a On ih je stvorio; jer, dok su ljudi zli, daleko su od Njega, a On im daje zdravlje i život, i sunce i kišu: sve je Njegovo. Plače, jer bi želio, da po smrti vidi oko sebe sve – u vječnom raju, gdje će uvijek biti ‘svetac’ – blagdan, a ljudi… neće…

Plače…, jer On siđe s neba u ovu malu crkvicu, ali ne da tu ostane; On hoće da usreći jednu drugu crkvicu, živu crkvicu: srce ljudi… i vaše srce… Biedni ljudi Ga neće…

Što Njega – pitate – privlači k nama; zar Mu nije dosta lijepo na nebu? Šalje Ga njegova ljubav. Ljubi nas…  A što znači ljubiti? Hoće da budemo zadovoljni, da budete veseli, da budete sretni. I, čujte, mogao bi On poslati Anđela svoga, da vas usreći, ali ne: On dolazi sam; On, koji je Sunce, koji je Zdravlje.

Ulazi u vaše srce, da mu šapnete ili šanete, ako vas što boli; da vas zaštiti, ako vas tko na zlo navodi.

Ulazi u vas, da skupa s vama raste i odraste, da bude vaš, da vas na koncu povede u lijepi raj…

Kako je dobar mali Isus… Zar ne? i kad vas On zove da ga tješite, nećete li pohrliti? A On vas posebno zove: pustite k meni malene… Vi ćete Ga i ljubiti… Kako? – Jednostavno: Bit ćete dobri, poslušni svojim dragim roditeljima, i koji put preko dana – pa i preko igre – skoknuti u crkvu i šapnuti: Isuse, ja Te ljubim… On će već čuti… Pa to nije teško, jelte? I još nešto, što Mu je najmilije: često Ga primati u svoje srce, te Mu tu izpričati sve ono što vas veseli, i ono radi čega ste koji put plakali; spomenuti Mu i svoje dobre roditelje, i bracu i sestricu, sve…, i… još, znate koga? Ali mnogo, mnogo…: sve one koji Ga ne ljube, pa su zato nesretni, nesretni…! dobri, mali Isus, vas vidi pred sobom u čistim odijelima, vidi i vaše srce pod bielom odjećom, vidi da Ga žudite; možda vas je smućivala koja pogreška, koja je žalostila i maloga Isusa; ali razvedrite se: vi ste to priznali – izpoviedili – i tome ni traga nema, vi ste novo stvorenje; vas On želi, žudi za dolazkom u vaše sitno srce, da osjetite toplinu, oganj Njegove ljubavi, Njegova Srca – Srca, čiji kucaji vele: ja sam vaš, što hoćete da vam  učinim? – Što hoćete da vam dam?… Što bi pitali?… Djeco, čuste li malo prije – u Evanđelju – kako sam reče: jedno je samo potrebno…; pa što bi onda i mogli drugo tražiti, ako ne baš to jedno, a to je: Njega sama…

TEBE, ISUSE, HOĆEMO: DOĐI, ISUSE!

(održano prigodom Prve sv. Pričesti, u grad. bolnici. Split, na Veliku Gospu 1944.)  V.-1.4. – 8

HOMILIJA: NEDJELJA XVII PO DUHOVIMA

Mi, dobri vjernici, poznavajući dobro svako slovo sv. Evanđelja – ta to nam je Pravilo života -, danas se usmjelismo, te nešto primjećujemo i samom dobrom Isusu: Rekao si, da ćemo za svaku suvišnu rieč davati račun, a nema li takvih rieči i u Tvom današnjem odgovoru? Pitaju za prvu zapovied, a Ti dodaješ i drugu. Potom pitaš Ti njih: čiji sam sin? I ne znaju Ti odgovoriti. Sve su nam nekoje zagonetke. Pokušajmo mi odgovarati…

Čiji si sin? Nama je objavio sam Otac nebeski na usta našeg Pastira – Petra: Ti si Krist, Sin Boga živoga. Sin Boga živoga? – Zar se onda usuditi kazati, da su suvišne one rieči, o kojim Ti isti – Sin Boga živoga reče, da o njima visi sav Zakon i Proroci?! Zaustavimo se: … a bližnjega svoga, kao samoga sebe /ljubi/.

Mi u sebi osjećamo kako i koliko sebe ljubimo, ali koji bi razlog bio toli, da bi ljubav prema bližnjemu dizao do toga stupnja? Ima li među nama išta zajedničko, osim što ista kiša natapa naše oranice, a isto sunce čini da sjeme klija? Što je među nama zajedničko, osim što u zadovoljstvu zahvalno širimo ruke k nebu, a u tuzi spuštamo umorno čelo, da svoju bol bez rieči žrtvujemo svojemu Otcu nebeskom?! Ima li što zajedničko, što bi zahtievalo kakvu uzajamnost, osim što nam je zajednički cilj: Jedan Bog? Da li nas što međusobno veže osim jedne Odkupiteljske krvi? Ima li među nama što zajedničko, osim Jednog Kruha, koji se na Oltaru među nas dieli? Ima li nešto, što bi nas združivalo uzko, osim što smo uda Jednog te istog Tiela (Mističnog)? Ima li nam što zajedničko, ima li što, što zahtieva toliku ljubav?! A što nam nije zajedničko, a što ne zahtieva toliku ljubav, kad smo djeca istog Otca, kad smo uda istog Tiela, kad smo hram istog Duha?! – Možeš li mrziti bližnjega, a da ljaga ne pada na istog Otca? možeš li mrziti bližnjega, a da se to ne tiče istog Tiela? Možeš li mrziti bližnjega, a da se to ne odnosi i na Duha, koji ga prožima?

… Ali one uvrede našeg ‘dragoga bližnjega’, pa podvale, ponizivanja, osramoćenja? – Dobri vjernici, vjerni sljedbenici Jedinog Učitelja, neka vam na to odgovori On isti, dok bježi u Egipat; neka odgovori, dok Mu se približuju oni koji Ga imadu uhvatiti; i onda, dok Ga hoće strmoglaviti, i onda, kad Ga uhvatiše, i izbiše, i popljuvaše; neka progovori i onda dok o čavlima visi; progovori, dok Te još u smrtnoj borbi psuju… On, izgleda, čeka na rieč… Časkom nasta tajac, umorne vjeđe se podignu, a sa krvavih svetih usana odkliznu zadnja ‘teška obtužba’ protiv u krvi okorjelih srdaca; obtužba!: Otče, oprosti im, jer ne znadu što čine! – 

To je ‘suvišna’ rieč, glas današnjeg Evanđelja.

(Održano kod trećoredaca, Split, 24.IX.1944.)  V.-1.4. – 9

HOMILIJA: NEDJELJA XVIII PO DUHOVIMA

Zagledajte se, vjernici, u bolestnika, o kojem je današnje sv. Evanđelje. Toliko je nemoćan, da ga nose na postelji: paralitičar. Treba li baš dugo promatrati? Nema li svagdano veoma sličnih prizora? – Jedno bombardiranje, obilje… Pa zar se baš moramo zamisliti na nosiljci; naše pomanjkanje živežnih namirnica, prodavanja najnuždnijih potrebština iz kuće, otuđivanje komada odjeće s vlastitog života (tiela), spavanje pod razsušnim krovovima, pa čitav ovaj pakleni smieh, nazvan ‘ratom’, – ne čini li nas biednijim, mizernijim, od ovoga paralitičara pred Božanskim Liečnikom? On, – bolestnik, leži, šuteći; pa što bi i govorio: uvjeren je, da njegovo stanje biede i odviše glasno govori – kriči…

I gane se Onaj Učitelj, – kojega vidješe i da plače: gane se „Opraštaju ti se griesi tvoji.“

„Opraštaju ti se griesi tvoji“? – pa zar ga zato donieše? – Ne, jer možda i ne znaju koja je, što je istinska bieda. Da li je paralitičar išta utješen tim darom? Bez sumnje; uvjeren je, da je Isus barem prorok, a ako mu to prorok veli, za njega je to sigurno dobro, a možda i vriednije i od samoga zdravlja. A nećemo li mi pravo zaključiti, što je vriednije, koji znamo, da tu djeluje, ne jedan obični prorok, nego sam Živi Bog?!

Znajući to,  vjernici, nećemo li onda znati, što najprije trebamo moliti? Ono, što je molilo srce paralitičara, iako on toga i ne bje sviestan: odpusti nam griehe naše…

Sijali smo i sijemo razpojasanost, nečistoću, zato žanjemo gorući sumpor; sijali smo i sijemo kletvu i psovku, i čemu se nadati, do li gromu?! Klin se klinom izbija! – Plaća grieha je smrt – sv. Pavao.

Vjernici, znademo, što nam je činiti, znajući da jedino oproštenje zloće, odpuštenja grieha vodi rieči: ustani, uzmi postelju svoju i idi.

(Održano kod trećoredaca, Split, 1.X.1944.)  V.-1.4. – 10

HOMILIJA: NEDJELJA XIX PO DUHOVIMA

Kralj pripravi svadbu, pri sinu svojemu. Gospodin Isus nam u pričama odkriva tajne kraljevstva nebeskoga. Kraljevstvo nebesko – a time sv. Crkva – slična je, veli gozbi, piru. Ako je sv. Crkva svadba, pir, mi, sinovi sv. Crkve smo uzvanici.

I gle! uzvanici ulaze na svadbu oblačeći svadbenu, pirnu haljinu, u kojoj su nekako svjetliji, svečaniji, drugčiji, kao novi ljudi – novi čovjek. to je učinak svadbenog ruha, pirne haljine. – Već čekaju ulazak kraljev. Dok oni čekaju, sliedite me,  vjernici, do u pravo doba kršćanstva. Novokrštenici oblače biele haljine, koje označuju novoga čovjeka. Slično kao i u onoj priči? Upravo tako. U bieloj haljini se oličuje ona nevidljiva haljina, koju mi svi, svi kršćani obukoše na sv. Krštenju. A što obukosmo? Sv. Krštenjem smo prešli u jedno novo stanje; bijasmo zaraženi iztočnim griehom, a voda Krštenja zbriše s nas tu zarazu, opere taj grieh, svuče starog čovjeka, čovjeka grieha, a uzkrsne čovjek čisti, bez grieha, u jednom novom stanju, koje se naziva stanjem milosti posvećujuće. To stanje je naše ruho, naša pirova haljina, u kojoj trebamo sačekati našega Kralja – Isusa.

Vjernici, On već dolazi, eto Ga u sv. Pričesti, ali?!…. Bjelina one Hostije, koja je On živi i pravi Bog, pita gdjekojega od pričestnika: Prijatelju, kako dolaziš bez pirne haljine? – Ali, mi se njome ogrnusmo na sv. Krštenju? – jest, ali tu haljinu razdire, to stanje milosti ruši svaki smrtni grieh!

Budući, da smo još u vremenu, na zemlji, ovaj ozbiljni upit Kraljev će odzvoniti poput onoga u Maslinskom vrtu, Judi: Prijatelju, što si došao?, a to u sebi nosi opomenu: uoči, što si nakanio, još ti nije prekasno okajati izdajnički poljubac! – Prijatelju, još ti nije prekasno zadobiti stanje milosti posvetne, samo priznaj i okaj svoj grieh u sv. Ispoviedi.

Sv. Pričest jest slična gozbi; ona je gozba u vremenu, ona je pak zalog gozbe koju ograničuje bezgraničnost – vječnost, zalog vječnog jedinstva s Bogom. I tu smo mi, vi svi, vjernici, uzvanici.

Eto Kralj, pohađa goste, uzvanike; opazi jednoga bez pirne haljine, bez milosti, u griehu: Prijatelju, kako si se usudio ući bez pirne haljine? – A on zamuknu… Možda ne razumije jezik? – Zamuknu, jer se osjeća kriv! Sjeća se, da ga haljina nije stajala skupih zlatnika – ona se niti ne plaća! – ; bila mu je spremljena, trebalo ju je samo obući, ali, on je bio – lien!

Vjernici, tko je nakon krštenja izgubio milost posvećujuću – pirnu haljinu – , neka ju potraži u sv. Ispoviedi; ona se ne plaća! Vjernici, još traje vrijeme, ne budite lieni obući haljinu milosti, jer ne znate kad, ali zastalno znadete, da će vrieme jednom za vas prestati – smrću, – s vremenom će prestati i opomena, jedino će ostati neopoziva osuda: Svežite mu noge i ruke, izbacite ga vani,  u tminu; ondje će biti plač i škripanje zubiju!

(Neodržano, Split, 8.X.1944.)   V.-1.4. – 11

HOMILIJA: NEDJELJA XX PO DUHOVIMA

Isuse, pomozi; Gospe blažena, sv. Antune… tako se čuje ulicama, kad zrak zadrhti od eksplozija; tako se čuje, kad dragi stenje pod ranama ili diete drago, jedinac u težkoj bolesti; a tako je u ono vrieme dohrlio kraljev činovnik Isusu: ozdravi mi sina. – Isus? Kao da ne osjeća te hitnje, kao da Ga se ne tiče njegova zabrinutost: ako ne vidite znakova i čudesa, ne vjerujete. A otac? Boji se da ne bude prekasno svako zatezanje, zabrinut očinskom ljubavlju samo za zdravlje sinovlje, možda i ne ču ovih rieči, ili, ako je i čuo, ne smatra ih baš umjestnim u ovaj čas, a to već izkaljuje i njegova nutrinja, koja sama od sebe provaljuje: siđi, prije nego umre…

Vjernici, što sudite o ovom postupku ljubaznog otca? isusovoj moći povjerava zdravlje – sudbinu – svoga djeteta, ali ipak ne podpuno; ipak sa svoje strane stavlja jednu krpicu, uvjet: požuri, dok ne umre; – a ako umre? On vjeruje u moć Isusovu, ali nepodpuno, nesavršeno. Nije li isti Gospodar bolesti i smrti? a ako je jedan te isti Gospodar, nije li se dovoljno predati Njegovoj moći? – I Isus mu to spočitava i svojim vladanjem mu daje pouku: idi, sin tvoj živi. I samo to, a ne treba mu ponuđenog uvjeta: da siđe.

Vi me, slušaoci, vidim pratite, i ovo razlaganje vam izgleda jednostavno i posve dosljedno; dobro, onda proslijedimo: dozovite si u pamet one časove tuge i turobnosti, časove jada i čemera, stiske i straha, molitve i jecaja, vapaja i suza, da bi se i kamen morao smiliti; a to je bilo, dok ste ono stajali naslonjeni nad uzglavljem onoga, o kojega ste se oslanjali kao o štap starosti vaše, to je bilo, dok ste hrlili pred oltar Marijin za olagšanje vašem mezimčetu, ali…? Smrt ga pokosi… i vi?: neutješni, vaši ideali se skrhaju, vaše srdce je raztrgano /rako izrazuju i nekoje osmrtnice/. Zašto? Vaša vjera je krhka! – Ako ne vidite znakova i čudesa, ne vjerujete; ako ne vidite, da je baš po vašoj volji izpalo, ne vjerujete u moć svoje molitve, u vriednost svoje molitve, ne vjerujete podpuno u divnu Providnost. Vjernici, zar nije Njegovo obzorje šire od našega? Ne vidi li On ono što je uistinu bolje, a ne što se našoj ‘uviđavnosti’ boljim samo pričinja?

Roditelji plemeniti, kad bi vas vaše diete dugo, i u suzama molilo, privijalo vam se uz skut, i tražilo da mu dadete zmiju, ili nož, ili samokres, – zar bi ste mu ga pružili? Nikada! I ja opetujem: Nikada! Čujte, vi molite za zdravlje svoje ili svojih dragih, molite za uspjeh u nekom podhvatu; a što će potom sliediti? To će se već vidjeti, sad si ne razbijate glavu. Ali Gospodin, koji vidi da bi ste postigavši prošnju, koju baš tražite, postali gorim, da biste možda postali vriednim vječnog osuđenja, neće li se pokazati mnogo boljim Otcem, ako vam istrgne iz ruke taj ‘bodež’?

Da, vjerni, zato ćemo mi i dalje moliti, i usrdno moliti, i pouzdano moliti, i sa suzama moliti – tražite, pitajte, kucajte – al ćemo se ipak bezkompromisno, bez pridržaja za sebe podložiti volji Onoga, koji bolje od nas zna, što nam treba. Jest, vjerni, molit ćemo i nadalje, ali nećemo tražiti znaka, čudesa; nećemo tražiti bezuvjetno izpunjenje naše želje, pa da tek onda vjerujemo da smo uslišani, jer se sjećamo, da su blaženi oni, koji ne vide, a vjeruju – koji, iako ne vide znaka i čudesa, ipak vjeruju u uzpjeh svoje molitve, u divnu Providnost Božju.

(Održano kod trećoredaca, Split, 15.X.1944.)   V.-1.4. – 12

MISIJSKA NEDJELJA: NEDJELJA PRED BLAGDAN KRISTA KRALJA

Usudit ću se povriediti vaše rane; nerado, vjerujte, zato me nemojte oduravati kao bezdušnika: moram.

Krvavi plamen, razbuktao kuglom zemaljskom, osvietljuje ratne strojeve – simbole smrti – pogledajte ih! Krvavi oganj osvietljuje pusti ocean, čiji vir guta mlade živote skupa s golemim truplima željeznih nemani, – pogledajte ga! U krvavom plamenu se ljeskaju gradovi, pod čijim kamenjem stenje nejačad – pogledajte ih! Krvavi plamen vam osvietljuje pomodrela tjelesa, s kojih posljednju košulju deru one ruke, koje oni nazvaše dobrotvornima, jer su im priuštile zalogaj za danas. – Krvavi plamen obasjava oči, koje tragaju za slobodom, premda ju vide izvan granica – po smrti, – ipak im je sloboda, jer vjeruju u smrt, koja mienja život a ne uzima: vita mutatur, non tollitur.

Vi ste, vidim, plemeniti, jer ste tronuti ovim pogledom, a ja? – tako jednostavno nabrajam; i još bi dalje? – bi! Nabrajao bi dalje, samo da izbjegnem navieštati biedu, kojoj ova dorasti ne može, biedu, koja jedina u punini nosi to ime.

Promatrao sam blago – stoku; gledao sam jutrom, brsti; preko dana, ponire k zemlji, i brsti; začas će podići glavu da odgovori blejanjem na blejanje, potom će ju opet spustiti, da nastavi brstiti… Mrači se, tjeraju je u tor; još se uzput obazre za kojim čuperkom, i ulazi, da prihvati preživati, dok ne zadriema. Tako sutra, preksutra, svaki dan, čitav život, dok joj se ne smrači – na klaonici.

Strašan život, reko bi; pa i nije, to je naprotiv tako divno uzklađeno: životinja je predana čovjeku, da mu podpuno služi, a za se podpuno izpunja životnu zadaću, ako se goji i množi. Ali strašan život, opetujem, jer, ako je taj život divno uzklađen kao život životinjski, biedan je, ako bi se mogao pripisati, porediti životu čovjeka. Strašan život!

Vi osjećate: težko je biti gladan; ali nije li teže ne znati čemu bi se uopće hranio? Strašno je biti sliep, ali nije li očajna pomisao, da netko ne želi vid, jer ne zna čemu bi ga želio? – Postavljam zagonetke? – Ne, ne; gorke istine…

Vjernici, govor je o ljudima, čovjeku, milijunima ljudi, čiji je život nalik životu niemoga stada; oni žive i hrane se uvjereni, da i žive zato samo, da se hrane. Njihov duh ne zanosi ni cvieće ni more, ne blaži ga nebo… – ne znaju čemu život. misle, a često su i uvjereni, da o njihovom radu nitko, baš NITKO ne vodi brige, ni o umoru, ni o znoju… – ne znaju čemu život. – To su ljudi, vjerujete li, koji su potlačeni, a ne znaju da li će im ikada biti olagšano breme; koji plaču, a ne znaju da li itko, baš ITKO vidi njihove suze; grcaju u jecaju, a ne znaju, da li se i jednog, baš IJEDNOG srca hvata njihov hropac…! – I ovaj čovjek, ovi ljudi, milijuni tih ljudi, poput stada, čeka na onu kosu nesmiljenog kostura – kosca – smrti – da ih ‘oslobodi’; nadaju se slobodi, berem u nepostojanju, ali…?! – veliki ALI…?! – oni i dalje žive, ostaju po smrti, jer imaju dušu kao i mi, a duša NE UMIRE! Ostala je, osuđena na tamu kroz svu vječnost, ne može vidjeti svog Stvorca… Zašto? Ostade okaljana ljagom istočnoga grieha, a te ljage ne mogahu oprati – svući! – , jer ne znaju da su Odkupljeni /što bi koristilo roditi se, kad ne bi bili odkupljeni?/, ne znaju za Krv Kristovu, ne znaju za Duha Posvetitelja, ne znaju za milost sv. Krštenja!… – Biedni biednici…: mučiti se, a ne znati, da je patnja posvećena Križem Velikog Patnika; gladovati, a ne znati za okrepu Kruha s Oltara… – Biedni biednici; hlepe za travom zemlje, za krmom stoke, a ne znaju, da su rođeni za djecu kraljevsku, baštinike neba! A to su braća ljudi; ljudi s neprocjenjivom, bezsmrtnom dušom; ljudi kao i mi, nazvani poganima.

Ali ovo veliko neznanje milijuna ljudi – pogana, razstrtih kontinentima i oceanima, milijuna, koji osjećaju svoju golotinju, ali ne znaju, da im fali Krštenje i vjera, koja vas kriepi, nespokojno dovikuje: SPASITE DUŠE NAŠE!

Ljudi, kršćani, vjernici, – čovjek kliče, bezsmrtne duše vape, veliki Bog zove; zar nam može biti zaprekom pustinja, prašuma, ocean? – Gledajte braću, koja hrle za ovim prodornim glasom kao za pjevom sirenskim: MISIONARI! Zaboravljaju majku i otca, zaboravljaju dom i domovinu, zaboravljaju zdravlje i tielo, jer ne zaboraviše bezsmrtne duše i Boga. ali ljudi, i mi smo kršćani, a biti kršćanin jest: nositi čitav sviet u svom srcu (Moriac), nositi i njih u svom srcu, a nositi ih u svom srcu, jednako je: POMOĆI IM DO VJEČNOG SPASA! – I mislite li, da je to samo dobar savjet? – Ne, velim; to je neopoziva dužnost ljubavi, kojoj je temelj u Bogu; to je dužnost neopozive istine, koju posjedujemo u Bogu; to je neopoziva dužnost pravde, kojoj se divimo u Bogu!

Pomoći?… Sredstva?….

Misionari su ljudi, pogani su ljudi, mi smo ljudi; ako za sebe trebamo hranu, odjeću, stan, školu, ubožnicu, bolnice, lijekove, crkvu, možemo li misliti, da oni mogu bez toga? Jedino će trebati za nekoje stvari dodati, da su im nuždne u većem stupnju. Kako se do toga dolazi, znadete… Velika pripomoć, u kojoj slabi može nadvladati jakoga, bolestni zdravoga, diete odrasloga, jest molitva; molitveni juriš Gospodinu, za dobre poslenike u velikoj žetvi – misionare.

Bili bi bezumni ne iskoristiti moćno sredstvo, kojim svagdano obilujemo: suze svagdašnje, teškoće; prikazat ćemo ih za griehe svoje i svih ljudi. Molitva i žrtva, žrtva i molitva, izprosit će milost, koja jedina uvodi u svjetlo i kraljevstvo Kristovo.

Ovo je, vjerni, glas Crkve u misijskoj Nedjelji, koja predhodi blagdanu Onoga, koji je – ne zaboravite! – zato došao na sviet, da bude Kralj: 

KRIST KRALJ!

(neodržana, Split, 22.X.1944.)   V.-1.4. – 13

MUDROST KRIŽA

Što je za nas važnije od našeg života? Koje je pitanje za vas ozbiljnije od pitanja vašeg života?

Recite mi onu čestu, da je za vama opetujem: što će mi sve, kad nema mene… što će… ; zaista: što će?…

Što će mi sve iza čega vidim da još nešto preostaje.

Varate me svi, koji pružate čaše, kojima se dolazi do dna; neprijatelji su vam svi, koji vam priuštuju slast, za koju već strepite da vam može poput ptice otprhnuti. Neprijatelji su vam svi, koji vam išta pružaju, osim Jedinog Neizmjernog.

Na Tebi se, Raspeti, zaustavljam, jer ne nalazim, što bi još dalje tražio; ne nalazim, čime bi Te dopunio. Jedino vrijedno mog života, a to je za mene sve, Ti si, o Kriste.

On je živio na zemlji i izabrao jedan životni put. Zar nas može što ozbiljnije interesirati od tog životnog puta?… A taj put nam je dobro poznat. Naš današnji mu je veoma nalik; vi to osjećate. Naš je put krvi, a ono je bio križni; ili: ono je bio put krvi, a naš je križni. Naš je, doista nalik putu Boga – Čovjeka, ali i znatno različit, jer onaj, iako krvavi i križni, bio je put nade, otkupljenja s rezultatom: USKRSNUĆE; a naš krvavi, križni put jest koštac, „vječno: pregorijevaj“ (Fausta), jecaj s rezultatom: OČAJ…

Oh, Bože, odkud ta razlika?; odkud ta kob… ta pusta kob?…

Mladosti, što je na dlanu ljubavi, kojom si opijena?

                                        ….očaj pokošenih cvjetova…

Čovječe, što je temeljac tvom sanjarenom, utopičnom raju?

                                        ….krhka posuda lončareva koja se jednim udarom vraća u prah, od kojega i posta. I taj prah daje smirenost tvom žiću?… jalova nado…!

Što je podloga skrhanim nadama?

                                        …pouzdanje u šupljost, varavost, niskost samih nas, svakog zasebnog ‘ja’.

Pa zar i može išta drugo rezultirati na koncu naše krvave brazde, do li hladni: JAO!

Promotrite pažljivo temelje Križnog puta Njegova, pođite za tragovima krvi…

On stoji spokojan pred sudištem…

                                        … blago vama kad vas budu progonili radi imena mojega.

Eto uzrok razlici: Ime Njegovo, a Njegovo Ime je punina. Iza Njega drugo ne preostaje.

Tetura, pokliznu, pada pod križem… ali i ustaje, da ga nastavi nositi, da dopuni volju Oca svojega…

Razlog je volja Oca, a Otac je punina, iza Njega nema drugog. Trgaju s Njega odijelo, a On bez gramzivosti predaje i vlastito tijelo; prikovan je uz ono sramotno drvo, da to drvo otada postane Drvo života; jednostavni simbol najdivnije riječi, najutješljivije riječi, božanske riječi: riječ predanja, vječna afirmacija: Da Oče!… jer je to volja Tvoja, budi volja Tvoja. Ova i samo ova riječ je sadržaj Križnih postaja, a po ovoj i jedino po ovoj riječi zori nada, odkupljenje, uskrsnuće!

Mudrac je htio sabrati svu mudrost u samo jednu knjigu; ona bi imala samo jednu stranicu; stranica samo jednu riječ, a ta riječ samo jedno slovo… i našao je…

To slovo, bit čitave mudrosti jest Kristov KRIŽ… 

Učite tu mudrost!

(Održano 23.IV.1945. pri podizanju postaja Križnog puta u kapelici sv. Jurja u K. Štafiliću)   V.-1.4. – 14

Pred deset sati navečer…

Naslonjen na ogradu terase svršavam Krunicu. Tišina bez mjesečine… Na nebu su tu i tamo, poput tamnih krpa, obješeni oblaci… Horizont ograničuju ribarske svjetiljke…

Dok se sve sleglo u mrak, mali životi se trse da posvjedoče svoje živovanje makar sad, u mraku – a možda im je tako i određeno – ako nisu imali prilike danju… I to čine, svom ozbiljnosti; ne obziru se da li ih uopće tko sluša.

Tamo, negdje odozdo – s juga, – u jednome ‘agitato’ (uzburkano), kao i ne misleći na što drugo; kao ne smatrajući išta važnim, – krekeću žabe. Reko bi: sebi su sve… To im je dano, i to ispunjuju svježinom prve izvedbe… Tako nenamješteno, tako izvorno…! 

Nesuvislo s njima, oglašuje se odnekud zrikavac. Ne da se smesti ni u trajanju svojih pauza, a kamo li u klonu – kadenci – , nešto manjom od male terce (ako je ovo bio jedan isti, a ne možda dva!). Vjerno, nepomućeno ustraje u svojem ‘calmo’ i onda, kad ćuh burina probudi borove i čemprese pred crkvom.. A i ovo nastupi baš onako, kako i mora:… grančice se makoše, lišće se prene, potrepta i zašuška jednako kao i pred hiljade godina, ali ovo sad izgleda kao da je prvi put… Tako je ozbiljno. Zar bi po savršenoj točnosti i bezprekornoj  ozbiljnosti mogao suditi da toj izvedbi prisustvuje samo jedan zemnik, – možda jedini ja?! A valjda će tako oni nastaviti i kad ja odem…

Meni se dade na smijeh; ali, zar žabama, ili zrikavcu, ili vjetriću? – Ni izdaleka…. – baš osjetih smiješak zadovoljstva – poput sreće – što sam svjedokom skrivenog života malih, nerazumnih stvorova.

Zasebno, a i potpuno svojstveno je kreketanje žaba; jednako tako i dozivanje zrikavca; jednako tako i ćuh nerazumnog i neživog vjetrića, – ali ipak ne nalazim ništa što bi mogao isključiti iz divne harmonije, koja svježe izvire iz mraka… protiče mrakom… takt za taktom sliva u mrak.

Povukoh se s terase, ali ne sam: neotklonivo me pratila misao na tu harmoniju, koja ni snu zadugo ne dopusti na oči; misao:

Da li je harmonija sačuvana baš zato, jer su ti mali stvorovi nerazumni, ili – što je jednako: Zar harmonije mora biti izključena iz carstva razuma?

(Mjesto dva posljednja upita može stajati jedan: ZAR JE HARMONIJA PRIVILEGIJ NERAZUMNIH STVOROVA?!)

Split, Poljud, svibnja 1945.    V.-1.4. – 15

OLUJA (opis)

Evo se diže… diže…

Zapad zijeva, baš zijeva, poput golemih ustiju. Gornja usna, to su oblaci, iskrpareni, ali strašni; poput dronjastih resa – rese ko zubi aveti…

I, kako juri, upravo prema meni, kako se bliži, ralje se mahnito rastvaraju…

Jezi mi se… Što će biti?… Obećanje je nečega strašna…

Donja usna, sva pobijeljela od uspihanih  valova, kosi uporedo s gornjom, koja drhti,… i sve drhti…

Žvale sve više zijevaju…, a ždrijelo blješti: – svijetlo, bezbojno; i ta je bezbojnost koja straši; ta neodređenost, nepredvidljivost izaziva jezu, grozu, strah… Što će biti?…

Na čas se sve prostrijeli plamenom strijelom… zarumeni se sve, i sve se sjedinjuje u otegnutom, hrapavom tutanju… Zahvata i mene, i… već sam sav u svijetloj bezbojnosti, ne videći do li samo nju, osjećam samo nju, i… nesmiljeni pljuštaj uz goropadni urnebes…!

(pisano za nastupa oluje, Split – Poljud, 31.1.194.)    V.-1.4. – 16

U VRTU 

(Misli i shvaćanje slike u vrtu maslinskom – po jednoj slici)

„Govori mi, govori, Oče, jer ja ne nalazim riječ,… i – ne tražim si riječ, jer sam prepušten skršenosti, koja je učinila srce dijelom tijela…

Kamen sam za svaki zanos; – Ja sam kamen za najveće djelo, – jer sam kamen i za jedan korak…

Sve je nevrijedno i jedne riječi, – kao što se pokazaše nevrijednima i dosad slušanih; kao što se pokazaše nevrijednim djela i dosad gledanih…!
„Progovori, Ti, Oče, jedino Tvoja riječ – ničija druga – može odgovoriti, može biti vrijedna da se sluša, u suši na sve… – „Čemu k ovima posla Sina svojega?

„Sve si mi objavio od početka, ali – zar su to ovi? – Zar su ovi djelo ruku naših?

„Oče, mi smo jedno, a ja: mogu li biti njihov?…

To kao da govori slika Njega, koji klonu u vrtu, – i, jedino čvrsta litica Ga je zadržala na koljenima, da se skrši dublje… – na hridi su pale sumorno sklopljene ruke – kao što su i same sumorne… Gornja haljina će sad na skliznuti s plećiju, kao da je tumačem nutarnje misli: Ima li smisao živjeti, život dati za otvrdnula nezahvalnika?!… – numquid redditur pro bono malum?… ; i zaista, čini se da upravo na taj upit očekuje odgovor to lice, odvrnuto od onog (jer je na promatranoj slici u pozadini) Jerusalema, koji ni sad ne shvata svoju krizu… – sve kao da se ceri (bljeskast pod nesmiljenim nebom); i to Lice, koje sebi već ne nalazi razlog, još će pristupiti i posljednjoj žrtvi, – potpunom skončanju… ali,… „Oče,… govori,…. Progovori….“

(Split – Poljud, pred Veliku sedmicu 1946.)   V.-1.4. – 17

„RESURREXI“ (ulaz na sv. Misi Uskrsa)

Ah, živjeti Uskrsom Djela Apostolskih, Uskrsom Introita: Resurrexi! Umoran sam, a potišten, jer kao da ne znam da li je taj moj umor potreban, da li je hinjen, – strašno je mučiti se mišlju: da li je predanje sebe drugome samo fikcija, samo prikrivanje sebičnosti ili možda tek koprena još nečega gorega?

Dok mi preostade slobodnih 20 minuta, osjetih se nutarnje urgiran da pograbim baš Introit: Resurrexi.

„Resurrexi“… oh, tu je život; tu je mističnost, tu, u ovom siromašnom opsegu melosa jest duh onoga koji se raduje Uskrsu, a ta radost je tako duboka, prokušana – probasti me, – da ne može podsjećati na onu, paradnog hihota, – to je ovdje sasma tuđe; – to je melodija, koja je jedina mogla ispunjati podzemlje – katakombe, uska kao i one, duboka kao i one. Ispuniti ih potpuno, kao što je ispunjen savršenim predanjem, smirenošću Onaj, koji, svjestan da je u potpunosti ispunio preuzetu dužnost Velikoga Petka, – kad već Ocu nijesu bile mile žrtve, te je pristupio: ecce venio – tako i sada pristupa istome Ocu: Ecce venio… Probasti me, DOmine? Et cognovisti me…

Ta radost je puna, ozbiljna; veselje, koje se osjeća spoznavši ništetnost svega i istinu samo jedine Istine. Veselje, kad duša klikne: sve je ništa, samo On je Sve u svemu!

Kad nam ta refleksija poput riječi, koje se „celte sculpantur in silice“, ureže u srce čvrstu vjeru, da, kao što je „Krist uskrsnuo, i mi ćemo uskrsnuti“, da je naša posljednja riječ: Uskrsnuće, što će drugo preostati, do opetovanog i opetovanog klika: „Haec dies, quam fecit Dominus, exultemus et laetemur in ea…

U svim ovim refleksijama događa nam se kao za uskrsnog jutra, koje rudi već svitanjem Velike subote:

Pjeva se Uskrsnuće – Exultet…; crkva je još prazna; još neuređena; još je polumračna, iako plamsa uskrsno svjetlo; sve još pod dojmom tjeskobe događaja iz „prošlih dana!, te nam se čini kao da ovo sve „novo“ – nova Pascha – hoće da nas tek uvjeri da je On uskrsnuo.

Upravo kao negda, kad: gle, žene dolaze na grob, Magdalena hiti javiti poraznu vijest o praznom grobu, Petar i Ivan trče; ista Magdalena ne znajući što će, smetena traži, pita…

… a On samo jednu riječ:

MARIJO, i već je sve jasno, sve shvatljivo, sve stalno, sve ushićeno, preobraženo, jer je On – kako reče, 

…. Uskrsnuo!

…. RESURREXI!…. 

(Split – Poljud, 16.III.1946.)     V.-1.4. – 18

IME MARIJA – SINTEZA LJUBAVI

Htijući Wagner ostaviti djelo, koje bi prekoračivalo njegov vijek – aere perenius – , grabio je u mitologiju, gdje je izkristalizirano vječno ljudsko, ono što dominira nad stoljećima. – Ali, jao! Wagner ipak grabi neživo, ili, ako je živo, to je dekorirano slaboćama umjetnika, koji se još uvijek zove čovjek.

Imade časova, kad je čovjek tako bolan, tako tišten, da bi bezrazložno plakao, da bi sumnjao u sebe, svoju misao, u svoju riječ. Da li se ta sumnja odnosi na istinitost onoga što misli, misli, ili riječi? Ni jedno ni drugo; osjećajući zvuk svojih riječi, kao da se pobojao da one i nijesu zaista samo zvuk, a daleko od same istine. – To je onda, kad ste osjetili sebe; ali, onda smo zaista i osjetili sebe, da si najiskrenije kažemo: pa to i jesam ‘ja’, i osjećam se ‘ja’, i baš, jer sam ‘ja’ izgleda mi besmislen svaki govor, jer ono o čemu govorim, tako je  visoko, visoko! – U tom momentu zaželimo slušati, uzdići svoje uho glasu s onih visina. Osjetit ćemo da smo zaželili biti bez riječi, kao što je onaj, koji nosi rukovet cvijeća, i predaje ga bez riječi, jer je sam rukovet niknuo u istini, iskrenosti i potpunosti.

U ovakvom se raspoloženju vjerojatno zatekao 1841. mladi Židov Ratisbone, kad ga je prijatelj Bussiere – poznajući ga kao okorjela Žida – začuđen našao gdje plače u kapelici sv. Mihovila (u Rimu) pred Gospinim kipom. – Ništa nije govorio. Kad ga je prijatelj lako potapkao po ramenu, poluokrenut će: „Kako je dobar Bog! kako su nesretni oni koji ne vjeruju!“

Da, nesretni su, jer ne mogu zatajati čežnju za počinkom, i vide da bi sebe varali, da bi sebi lagali, kad bi tu težnju htjeli potisnuti, a trijeznost, sumornost, koja otkriva tu istinu, ne dopušta njihovoj ozbiljnosti laž…!

I dok plan i konstrukcija čovjeka, koji on začima i sobom ograničuje, dekorira računanjima i arhitekturom i brojevima – a to sve očituje mnoštvo – koje nikako ne može zadovoljiti! -, dotle mi osjećamo, proživljavamo da samo jedinstvo, Jedno, može zadovoljiti. To je u silhueti zapazio umjetnik na licu Bernardice, kad je, upitana, htjela oponašati položaj glave Bijele Gospođe; umjetnik je to zapazio, ali nije mogao unijeti u svoje djelo, te je Bernardica pred divnim kipom zaplakala: Kako li ružite moju Gospođu!

A ipak Njene slike, kipovi – divne Madonne i Pieta – ; divni, izraženo našim jezikom: savršeni Angelusi s refrainima: Ave Maria, to su sve obrisi, konture, preko kojih ćemo se predati u naručaj one, koja se na čitavom našem obzorju javlja kao Danica, koja ne pozna zapada, i vječno obećava i daje Dan. i zato baš, jer su to sve obrisi, sretni smo, jer ono čem se mi stvarno i potpuno predajemo, pred kim mi zaista vapimo, molimo pa i u jecanju, tepanju, ne morajući se mučiti da izgradimo mnogi i birani govor, jest toplo krilo Majke, jest živa Majka – Marija.

Kad klečimo pred slikom Navještenja, mi ulazimo i srce naše čuje i smućuje se na pozdrav, koji se nigda ne ču u historiji: Zdravo, milosti puna…! , naša duša je u očekivanju, da se tim jače razigra na Njen odgovor: „Evo službenice Gospodnje“… što u dosljednosti jest: srce je moje spremno da gori i izgori za vas, prijatelji moji. I, čujte, to nije samo predstavljanje negdašnjeg prizora, ta Njena spremnost je svagdašnja Majčina briga koju mi sami priznajemo uzdahom: Majko, o, Gospe!…

Kad zazovete, Marijo, onu, koja pritiska na prsa Dijete, koje traže pogubiti, te bježi s Njime u tuđu zemlju, ne odjekuje li taj usklik zahvalnošću Majci, koja Ga čuva, da Ga žrtvuje za sve nas?

Skrb Majčina na piru u Kani, što li će simbolizirati, do li ljubav nezaboravljivu?

Može li se mimoići onaj čas vlastite zaboravi – čas nama toliko tuđ! – koja znači kulmen ljubavi, u koji kao da ona veli: postigla sam sve za vas, postigavši da ste ljubljeni koliko i ja – Majka Boga… To bi onda, kad se postavlja u isti red s nama: Svi vi, koji vršite volju mojega Oca, majka moja ste i braća i sestre…

Isus je skinut s križa… Mrtav je, postade našom žrtvom, žrtvenim darom. Pomodrilo od modrica, skrhano od boli, izmučeno bolno tijelo, previlo se preko koljena smućene Majke… Tko da se usudi i mrtvu obratiti pogledom? Kog od nas ne kore one rane, modrice, prezir, krv? – Oh, Majko, ti plačeš… Ti si Ga primila i takvog, i takvog -, i Tvoje suze, osjećamo, miješaju se sa suzama „kćeri jeruzalemskih, koje oplakuju sebe i svoju djecu“ – ; i mi na koje kapaju, osjećamo svu njihovu toplinu, – melem tih suza, – i zato s pouzdanjem zovemo: Marijo, što odzvanja: još smo ljubljeni! Mi smo sretni, mi smo ushićeni, ugledavši slavu žive Majke koju osjećamo svojom, a Ona se diže, prodiruži oblake, i kruni se Kraljicom.

Ona, Marija, koja je naša, živi u misteriju Navještenja, živi u misteriju Porođenja, Njeno Ime je dio Misterija Otkupljenja, jer je sva utonula u Misterij nedohitne, neobuhvatljive, bezgranične ljubavi; Ime Marija, jest sinteza ljubavi!

Nađosmo se pred kristaliziranim idealima, poput Wagnera; ali, dok su Wagnerovi ideali još uvijek mitosi, dok Wagnerovi bogovi ostaju još uvijek „djelo ruku čovječjih“, koji imaju oči, a ne vide, uši imaju a ne čuju, noge imaju, a ne hodaju, usta imaju, a ne govore, dotle naš ideal, Živa naša Majka, ‘Zvijezda mora’, još uvijek vodi u luku; to znade onaj mladić, koji je spašen, – a da ni sam ne zna kako – nalazeći se u lađi ‘Gospa od Pompeja’, a njegovih drugova u lađi ‘Merkur’, iz koje su se ne mnogo prije oluje rugali – njemu i Njenu Imenu, zauvijek nestane u valovima… „O, Zvijezdo mora, Ti vijek mi sjaj!“

Naš ideal, živa Majka, još uvijek pruža radosti daleko više, nego li svijet može i sanjati, a to je znao onaj mladić, koji je umro sveg pred osamdeset godina. bio je plemenit, ali strastven plesač, poznat pod imenom ‘il balerino’. Ostavio je ples i potpuno se okrenuo žalosnoj Majci; to je simpatični sv. Gabrijel od Prežalosne.

Naš ideal nepredobive tvrđe nije prestao sa Lepantom ili Bečom; naš ideal Djevice i Majke nije ostao samo na Murillovim i Rafaelovim slikama! – Baš onako, kao što je živ vijenac rašćehanih latica najrazličitijeg cvijeća, to smo svi mi, koji se pred Njom sabiremo: taj vijenac bude i lani i preklani i daleko unatrag, ali ovaj nije slika, kopija, uspomena onih, nego je svaki za sebe živ – živ, jer je i Ona živa – mi to osjećamo, – uvijek novo živa.

Charles Gounaud, još jednom – na smrtnoj postelji –  zaželi čuti svoju: Ave Maria – … Pjevala se… Prsa su se nadimala, bolesnika se nadizao… Kad su nastupili taktovi: Ora pro nobis peccatoribus, – u kojima je skladatelju uspjelo, tako reći, izmaći tjelesnim okovima, kao u času sretne klonulosti uda, klone nauznak:… ne, to nije moja glazba, … to nije od ovog svijeta…

I ove riječi kao da ne nose prizvuk svojih glasova, te bi reko, da su i one tek prizvuk neba, koje nam naviješta: u taktovima, koji su se kao otkinuli odozgo, dano vam je osjetiti, da u Onoj, na koju se odnose, imate sve, jer je i Njeno Ime sabranje, sinteza ljubavi; i prepustite se, klonite u Njen naručaj, kao što je i Njen skladatelj otpočinuo nakon molitve: 

Ora pro nobis peccatoribus, nunc, et in hora mortis!

(Održano kao majska propovijed u oo. Konventualaca – Sv. Franjo, Split-Poljud, 1946.)    V.-1.4. – 19

SVIBANJ JE ŽIVOT

Kad već ne bi bilo mjerilo mudrosti i starosti – života – godina od rođenja Onoga, koji je sam život i početak svakoga života, moralo bi početi od onoga, jedino istinski vrijednog časa, kad se čuo manifest: došao sam da posvjedočim istinu. – Što je istina? … Došao sam da imaju život, i da ga imaju u izobilju.

To obilje života mi priznajemo; priznajemo ga u svakoj travci, koju spremamo za razvitak vlastitog organizma.

Mi priznajemo životnost – vitalitet – čitavom kompleksu faktora, koji utiču na našu rekovalescenciju, kao što i sušičavci nevoljko, ali krikom priznaju život proljeću i jeseni, a pod tim se razumijeva mnoštvo činjenica, koje ubrzavaju svršetak… njihov.

Sve očituje život:

Ona blijedo – žuta pšenica, odgojena u tamnoj sobi, svojom novom bojom i novim izgledom priznaje i zahvaljuje životni elan suncu. A ona pak raspuknuta zemlja, sažežena tim istim suncem, jedva što je uspjela izbaciti ono malo ispaljenoga lišća; ali gle, nebo se smračilo, prosulo, zemlja se napojila i zelenje oživjelo: kiša je dala život. da li ste se ikada upitali: što je tu taj život? što je ova voda – kiša – različita od ove na zemlji? – Jedino time – a to će svako dijete odgovoriti kao za smicalicu – , što je ona u visini a ne na tlu, te tako dopire i ondje, gdje ova ne može. To je upit i odgovor ka za smicalicu, ali on je baš ishodište problema.

Voda je vezana da se uz postavljene uvjete – ishlapljivanje – diže, i opet na nove uslove – kondenzacija – da se spušta, pada. I ona, držeći se bezuslovno i neminovno postavljenih uslova, daje život svemu, kao što je i sunce uvjet života svemu. Dosljedno, sve bi bilo mrtvo bez ove uzajamnosti, bez ovog reda, nepokolebivog reda i bezuslovnog pridržavanja.

Voda je samo voda, a zemlja – tlo – je samo zemlja, i oni imaju vrijednost podržavanja života samo u ovoj uzajamnosti, u ovoj zakonitosti, u ovoj svrhovitosti.

O zakone, zaista si nešto veliko; a, da li još sveto?! Nije li to još sve mehaničnost, tehnički, mašinski i matematički proces?

….a mi se čudimo, divimo i zapanjujemo pred tom zakonitošću. – Pa, konačno, što je ona? opipajte ju, ako možete… Što je između vode i raslinstva zakonitost? Da li je ona sadržana u vodi ili u bilju? Voda je voda, a bilje je bilje.

Nije li voda jednaka ako stoji u podzemnoj špilji s onom kojom gasimo žeđu? Nije li ista prema kovini kao i prema svemu živome? A ipak, željezo izjeda, a drugome daje život.

Prema tome je zakonitost nešto dano… I to nešto – rekoh: nešto – mi razumom poimamo kao tako čvrsto, da bez te čvrstoće, ne bi bilo kakve posebne manifestacije: – u željezu ne bi bilo rđe, a u organizmu života. To nešto je opet tako nužno, da ni bez te nužnosti ne bi bilo života; to je opet tako nestvarno – kao stvar za opip – daleko nestvarnije nego je to: voda, biljka, željezo ili vatra; jer vas vatra opeče, voda okvasi, i vi osjećate da mogu biti i opstojati i bez njihove vanjske uzajamnosti i zakonitosti. Znači: da zakonitost ne mora biti i opstojati kao stvar; ali savršeno realno, mora biti u odnosu na svrhu, na život; i ona jest, jer ju očituje samo životno zbivanje, i mora biti, da se očituje život (ako on hoće postojati).

Dosljedno, na koncu toliko odkrivamo – a u tome odkrivamo sve! – da je zakonitost nečija volja, da tako bude, i da se, postavivši određene uvjete, tako događa.

Čija volja? – Svakako volja, koja neće biti skučena u taj isti red, kao i mi! – što spadamo pod zakonitost života i smrti! – jer bi tim istim redom bila i ograničena; nego… „ako je taj red horizontalan, Volja će stajati vertikalno“, prst će se upravljati: gore! Taj ‘gore’ jest ono što u ovu mehanizaciju i tehniku zakona ulijeva nadu i očituje da „Duh lebdi na vodama.“

U tom času odkrivanja divnih istina u zarobljenoj zakonitosti, mi se osjećamo pozvani na život; onako, ko što nas uzbiba želja za mladošću, za iskrenošću, za toplinom, kad i dijete – iako možda sasma tehnički i mehanički izgovori naše ime i potom se sakrije, te će negdje iz zakutka proviriti, da vidi da li smo se okrenuli.

Slika djeteta je i Marijin svibanj:

Nad njegovim zelenilom lebdi Duh – nada, – obećanje cvijeta i ploda, kao što je Marija obećanje Spasa: „Et egredietur virga de radice Jesse, et flos de radice ejus ascendet“ (Is. XI,1). U tom cvijetu – koji je Sin Djevice – je naša pobjeda, a prizvuk naše pobjede jest: Alleluja, kojim je liturgija u ovom mjesecu obilno ispunjena; jer je svibanj u vremenu, kad je pukla ploča groba, kad se otvorilo nebo – Uzašašće, – kad se već počimaju žariti „ognjeni jezici“ – Duhovi, – po kojima slabići postaju nepokolebivim svjedocima Uskrsnuća počevši od Jeruzalema i Samarije, pa do konca Zemlje.

Što je dosljednije, nego taj mjesec posvetiti Njoj, koja je plodna kao „loza“, kao maslina, koja je bujna kao cedar a mirisava kao balsam? Njoj, koja prosjeva kao sunce sred magle i kao pun mjesec u svojim danima? – Maj nije formalnost, kad nad njegovim cvijećem lebdi Duh, kad se njegovo sunce rumeni trakom Vječnog Sunca.

Možda još mnogo  srce nije okusilo taj dah Marijinog svibnja, jer ga nije tražilo – jer ga nije poznalo, a što se ne pozna, ne može se ljubiti! – Tražite, kucajte i molite, a prorok vam svjedoči: Na koncu će se pokazati eksplozija ljepote: ako kasni, čekajte, jer će sigurno doći i neće prevariti (Hab 2, 3). Tad će i kosti, koje su u svojoj boli počele sušiti utješeno uzdahnuti: Reflorescet caro mea et ex voluntae mea confitebor ei (Ps.    ): procvjetat će moje tijelo i svim svojim moćima slavit ću Te, Marijo!

Kardinal Peraud propovijeda:

Neki protestantski pastor je obilazio londonskim crkvama. Sobom je vodio svoju petogodišnju kćerku. Ulazili su u crkve različitih vjera, pa tako i u katoličku. Dijete, ko dijete, – dok je bilo daleko od svake mogućnosti da zapaža kakve stilske ljepote i građevinske mogućnosti, dotle je lako zapazilo koju malu neobičnost. Tako, nenavikla na lumin, zapazila ga je pred oltarom u katoličkoj crkvi. Upit svom tati, mogao je biti samo: tata, što je ono svjetlo? – To, dijete, označuje da je tu živi Bog…

Iziđoše i proslijedili su drugim crkvama.

Ulazili su u preotestantske: A ovdje, pape, nema onog svjetla? 

Išli su dalje i dalje velikim Londonom: Ni ovdje, pape, nema onog vječnog svjetla, koje pokazuje da je tu živi Bog?

I otac, pastor, morade potvrditi: nema.

Dijete se smuti, i nestrpljivo će: Vratimo se, pape, tamo gdje je Živi Bog. 

Vratiše se; ali ne samo tijelom, nego i dušom: postadoše katolici!

Takvo naše Vječno svjetlo je i svibanj, koji predstavlja: zelen, mladost i nadu.

Da bi blagoslovljen bio svibanj!

„O, daj ga, daj, blagoslovi,

I sve nas majko s njime; 

I srca ćeš naša prizvati, 

Da Tvoje slave Ime.“ 

(Četvrta majska, održana u sv. Frane – Konventualci, Split – Poljud, 20.V.1946.) V.-1.4. – 20

MOĆ MATERIJALIZMA (priprava za govor o mučeništvu)

Predajući se razmatranju – sjedavši u sjenu nakon mnogih životnih lutanja, – kao velika istina, nepremostiva za nas, isprsava se sam naš život. on sav, u svim svojim oblicima, dekoriran svim poteškoćama, bit će objektom našeg današnjeg i sutrašnjeg promatranja, i to: danas njegova kob u tami nevjere, a sutra, na dan mučenika sv. Felicija, njegova vječna mladost, u svjetlu vjere.

Kad prođoste ulicom, nijeste li mogli ne čuti molbu prosjaka, gladna; ako netko tvrdi da zaista nije čuo, to je moglo biti samo s toga, jer je čestim opetovanjem prošlo u nezapažljivost.

Kad ste ušli u prijateljsku kuću, koliko je vremena prošlo, dok ste čuli tužbe; tužbe i nerazumijevanja, tužbe i svađe, tužbe i opravdanja?

Da se govori o boli čovjeka, o teškoćama, o križu, o bijedi, o prezasićenosti, oh, nikako ne treba posizati u dubine filozofskih zaključaka; ako se pak osvrnemo i tamo, zaključit ćemo, da ih je često njihova mudrost učinila još bolnijima, još očajnijima, još mizernijima. Dosta se sjetiti filozofa starog vijeka, koji se bacio u krater Etne da sačuva mišljenje o samobožanskom  porijeklu; nije li drugi, Nietzche, postao sve drugo, nego li je imao u planu? – poludio je… Mi to sve osjećamo, rekoh, i bez njih; osjećamo u svojim praznim rukama, u svojim žuljevima, u svojim ležajima, pod svojim krovovima; kad djeca pitaju kruha, a nema tko bi im ga lomio; za bezsanih noći, u vrućici i groznici. Mi smi na svome, naša svagdašnjost će satkati sag boli, možda malen, ali dovoljno velik da nas raztuži.

I, kad  je to zaista tako – svagdašnje boli i suze;  da li smo mi u sebi protestirali proti takvom stanju? – Bah, kakav protest! – Mi se s tim sprijateljili; to je naše, u tome živimo i, da bude kobnije, možemo dodati: mičemo se i jesmo… Kad smo gladni, s našom kožom poput mijeha suhom, suši se i naš duh; i tada, zar će ikome pametnome pasti na um da može reći: blaženi koji gladuju? – Zar će ijednom, još prisebnom bolesniku pasti na um reći: blaženi koji boluju? – Tko je imalo jači od svog protivnika, zar će pružiti desni obraz, ako je po lijevom udaren?! Bilo bi besmisleno jednako kao što sam ja besmislen, ako sam slabiji od protivnika. Udarac se može pripustiti jedino u sitosti na sve; ovakvo je naše ‘razumno’ rezoniranje. Pa zaista, to jest zaključak ozbiljna čovjeka, onoga koji uopće misli; ali, podcrtavam: čije misli i nijesu drugo do li sama ta bijeda; za kojega u svemu vlada potištenost jednobojnosti, poput sive magle, a ta jednobojnost je materija i svematerija. To su dosljedne misli materijaliste, koji će slučajnosti poređenja atoma pripisati i naše mišljenje i naše osjećanje. Dakako, tad su i te misli, kao i osjećaji slučajni (vi slučajno volite svoju djecu, muža, ženu…). Oni, dakle, i ne moraju biti takvim! Što je onda istina?… Luda pita more, i luda čeka odgovor!

Oh, prirodo, bezdušna prirodo! – zašto je ta slučajnost za mene kobna? – Oh, vječna materijo, zašto si tako tragična, sadistička, tiranska? – Gorka jednobojnost je sve obujmila, i s našeg neba trga sunce i mjesec i zvijezde, sve… „na mojem nebu ni zvezd – v moji deželi ni cest – v moji oči tema – v moji duši bolest.“

Poglednite svoje ruke; … „Gledam svoje staračke ruke, – zadatak im skoro je dovršen – Da l’ vrijedne su časti ili bruke?“ – pita se socijalist, kasnije obraćenik Frederik van Eden.

Zašto je tvoje čelo navorano, majko? – Zašto udaljenost bije tebe i mene? Zašto te je slučaj učinio majkom? – zar samo zato, da tvoja bol bude bezgraničnija, a tvoje suze bezutješnije?! Zgrabite svoje srce i nemilosrdno ga upitajte: pa što ti ljubiš?! – ta nije li ono samo komad mesa, a takvim bi moralo biti i ono što ono ljubi – materija?

Tragiko, tragiko!

Ti, robe, ti moraš biti sretan u robstvu; što bi se uzrujavao? Slučaj te već takvi izbacio; možda će te kasnije nečim višim, ali: što je to više? – Hladni slučaju! – Ti li si, kukavče kriv da se nijesi rodio u palači? – Ti li si kriv da su ti roditelji Australijci a ne Europljani? – Ti li si kriv, da si iznakažen, te ne možeš se namjeriti na oko, koje će se na tebe obazreti? – Čak, onaj, koji te prezire i nije zato odgovoran; on onim što nazivaju bezdušjem odgovara prirodi, koja ga je takvim sazdala; zato o moralu – iznad vlastitih interesa suvišno je govoriti. – Ta, zar je moguće moral postaviti u carstvo minerala? – Kakav moral u carstvo bilja? – Kakav moral u carstvo gmazova i svih puzavaca? – A čemu bi se onda moralom ograničavale i dvonožne zvijeri?

Nesmiljeni udesu; zašto, zašto daješ, da me drugi izaziva gorko pjesmom životu: Ala je lep – ovaj svet… zar samo zato da od mene čuješ: proklet? „Ne roditi se, najbolje je čovjeku to – Ako dođe na svijet, pustiti ga hitro opet, – To je za prvim najbolje“ – tako pjeva onaj, kojega je slučaj izbacio bijednikom; a mnogi će mu se nasmijati, kao što će se mnogi nasmijati i razmatranju Simonida, koji pred 2500 godina tuži: „U ljudi nema uma, nego prolazni – ko nijemo stado živimo i ne znajuć, – svršetak kakav kome kani dati bog“; kao što će se nasmijati i pjesniku, kojega boli prolaznost: „Kud i kam je, pitam – uzor onaj divan? – Gdje je mog života – Eldorado snivan?“ (Nemčić). „Sav život rat je, a danima našim – sa zorom sumrak krvavi se kaže“ – kažite to onima uz prepunu trpezu, koje trbuh pomaže da se ne svale od smijeha, nakon što su palcem preko ramena odmahnuli na pjesnika – zanesenjaka. Oh, da, reći će: da bi za  nas uvijek trajao ovakav rat – punih stolova.

Kad se ipak mora priznati  veličinu čovječjem životu, rijetki će upitati: a što taj život daje? – „Pregorijevaj, pregorijevaj, – vjekovit ovakav poj…“ (Faust). Čemu pregorijevati, ako već ne moram? Ta nije li to sve nešto namješteno, nešto bez odloge, uopće beztemeljno?

Tiranska prirodo, tiranski svijete, tiranski vijeku, tiranski gospodari, kojim pravom to od mene zahtijevate? Otkud zahtijevate obzir?! Što je temelj tvojega ‘čovještva’, tvoje čovječanske ljubavi? – Razum?… A što je taj tvoj razum drugčiji od tog kamenja; što je materija atom od kojih je sastavljen razum – mozak drugčija, plemenitija od materije, koja se kao škodljiva organizmu odstranjuje?!… Zahtijevajte, molim, od takvog razuma da vam dade pojam uzvišenih ideala: jednakosti, bratstva, slobode! Jedina jednakost i bratstvo može biti u istobitnosti materije, koja nas sačinjava, a jedina sloboda u samoskončanju, ako zato imamo snage…

Ljepoto, što si? – da te zaista osjetiše, ne bi toliko bludili za tvojom definicijom! dobroto, što si? – osjetiše li te oni, koji su te bilo kako ukalupili? – Postaviše vas u zjenu i prevariše se, razočarani klonuše… Ti, takova postade zemljom, i oni postadoše zemljom, a svjedocima njihova jadnog svršetka ostaje sunce, ostadoše stihovi, ostaje uvelo cvijeće, ostade tijelo u koje su postavili sve svoje nade, a koje se već raspade, i kužnim zadahom čini njihov sprovod još odurnijim…

Evo, gospodo, dosljedni, logički zaključak – ishod – života ‘atoma’, života građena na bezboštvu, na slobodi svijeta, na materijalističkom sistemu; to je život bez vjere i moral bez Velikog Boga!!

Zar se može i dokle se može netko dati time voditi poput životinje za teglenje?

Pustinja je jedina, koja svojom pustom beskrajnošću, bespućem spašava; koja podržava, a pustinja je – pusta… Razasutost misli na sve – zapravo na ništa! – je koja podržava, a razasutost je prašina…!
o bijedo, vječna bijedo, – tko može turiti glavu među ruke i otresti se ove prašine na kojoj lebdimo? Na to se ne promišlja, jer prašina, a to su naši dnevni poslovi, tehničke dužnosti, svagdašnje običnosti, ‘ljudi’ nose na svojim krilima u horizontalnoj ravnini. Ako se nekome uspije podići vertikalno, poglednuti za čas po strani na sve to, on je pogođen, taknut. Što je najbolje?… Možda upitati ponovno: što je najbolje?… Prenimo se, uznemirimo se, jer barem taj nemir će nas dići nad naša sjedala, nad travu na kojoj ležimo, nad živinu na kojoj jašemo. „Nolite fieri sicut equs et mulus, quibus non est intellectus.“

Oh, cvijete, koji si mnogim poklonicima vjerno ostao vrh grobnog humka; tebi su se klanjali i zato ih još svjež žališ, ali ćeš za  njih uvenuti i ti…ah, tako prolazi sve…“ A kad prođeš i ti? – Pustoš?! Ne, ne! Mi, koji vjerujemo, momo tvojih latica vidimo cvijet koji vječno cvate, Sunce, koje vječno sja. Onoga, koji te je sazdao da nam Njega samoga otkrivaš; i Njega, od kojeg tvoj život i naš život postade i jest, molimo: Oprosti im, jer ne znadijahu i ne znaju što čine…

(Održana kao majska u sv. Franje, Split, 1946.)  V.-1.4. – 21

KRŠĆANSTVO – ODGOVORNOST

Kako li ponosno gledamo na svoje kršćanstvo; – i s pravom! Kad je jednoć neprijatelj bio osramoćen pod zidinama svetog grada, psalmista pobjedonosno dovikuje: pogledajte, prebrojte naše tvrđave. – Što se može prigovoriti nauci kršćanstva? Što dobro naučava koji sistem, a da ono nije već sadržano u kršćanstvu? Već sama narav, u svojoj osnovnoj formi jest kršćanska, te je dosljedno i duša: ne namješteno, ne umjetno, nego po naravi kršćanska. Ne čudimo se zato da je mnogi nakon brojnih brodoloma i klanaca, kao začuđen prispio k onim riječima, koje će vaša dječica naizust stoput opetovati, – koje su naučili iz malog katekizma. A ipak, koliki dio svijeta osjeća blagodat kršćanstva, koliki dio osjeća da je otkupljen božanskom krvlju, koliki od nas istih su zaista sretni?!

Ako se otvoreni napadi na kršćane čuju; kad Dostojevski zove na odgovornost za sudbinu Evrope katolike, – kad Berdjajev za sudbinu svijeta zove kršćane, da li to sve tumačite onako, proizvoljno? – To je dosljedno, najopravdanije, jedino opravdano. Logično je: ako nešto nije u redu, može biti uzrok samo s te strane. – … Tko će prigovoriti zapovijedima? – izbrojite ih redom: Poštuj Boga nad sve, Poštuj starješine, Ne ubij, Ne ukradi, Ne svjedoči krivo itd…, kojoj ćete što prigovoriti? Spomenite grijehe u nebo vapijuće… što ćete zlo primijetiti? – Pa zar bi i morali jedno za drugim nizati, nije li nam sve sadržano u riječi, o kojoj visi sav zakon i proroci: ljubavi?

Kršćanine, znadeš tko ti je izvorom zakona; ti znadeš tko je tvoj Bog; – da On ne može biti zbačen s prijestolja, jer čim bi to mogao biti, ne bi to bio On… „Ne možeš ga vidjeti, za oko je odviše sjajan; ne možeš ga uhvatiti, za opip je odviše čist; ne možeš ga pojmiti, za sjetila je odviše velik; beskrajan je, u svojoj veličini samo sebi poznat. A nama su grudi za poimanje tijesne, zato ga dostojno cijenimo, kad ga krstimo neprocjenjivim. Kazat ću kako mislim: tko sudi da znade veličinu Božju, taj je umanjuje, a tko neće da je umanji, ne zna je“. /          /.

Može li nas, kršćane, smućivati misao o neprestanom proganjanju Crkve, koja je djelo Boga živoga? Ta to je potpuno u skladu istine: koje je zajedništvo tmina i svjetla?… Krista i Beliala? – Kad je istina u Crkvi, Crkva mora biti u vječnoj protimbi sa lažju: – Progonit će vas… dapače: svaki, koji vas ubije, mislit će da čini ugodno djelo Bogu…

Samo nas može obradovati nota koju Pio XI daje Crkvi: PROGONJENA.

Riječju: svaki je od nas spreman prigrliti svjedočanstvo Polikarpovo u areni: „80 godina  služim Ga (Krista) i ne učini mi krivice, – pa kako onda mogu obružiti kralja svojega koji me je spasio?“

Ako je dakle ipak na svijetu zlo, ako je neprestana revolucija u čovječjem srcu, može se, i ima se pravo tražiti odgovor i odgovornost samo s one strane, koja veže čitavoga čovjeka: tijelo i duh!

Ne smijemo biti, niti je itko tako naivan, da će prošli rat smatrati nekom slučajnošću; on je nutarnje pripravljen, te ste vi mogli pred desetke godina čitati o sadašnjim pokretima masa; a to nije bilo puko nagađanje. Tako bi za preloma vjekova, tako je i danas, takvi su svi pokreti, koji su eksponenti najdubljega, – duše koja traži. – Bila bi utvara stvarati utopističke slike o smirenosti srca sada…, prošle godine nam pokazaše što smo, koliki smo. zar je do svih onih grozota moralo doći?… Zar je smjelo doći? – Po Kristovim zapovijedima sigurno ne, – ali po Kristu u kršćaninu?!

Zar bi Maksim Gorki o Kristovu kršćanstvu mogao reći: „Nauka Evanđelja sastoji se uopće u tome, da je siromašan i gladan čovjek dužan svoj mučni teret smatrati lakim, a gorčinu svoga života nečim ugodnim“ (kod Zimmermanna). Očito nam je da je to krivo shvaćanje kršćanstva; a da li je samo mržnja Gorkija dovela dotle? – Kako prečesto je naše kršćanstvo samo forma i riječ, kako li se prečesto daje povod za krivo shvaćanje kršćanstva, baš onako, kako mi jutros – (pazite, Nedjelja!) – udarnici odgovoriše jednoglasno: vjerujemo u Boga, – a u isto vrijeme ne posvećuju Njegov dan, gaze Njegovu zapovijed. – Da se Maksim Gorki našao na mojem mjestu, kakav bi Njegov pojam bio o kršćanstvu?! To kršćanstvo je veoma nalik onome, koji smatra, da može živjeti kako hoće; u starosti će dati kakvu milostinju crkvi, i… duša je njegova spašena. Nad takvim poimanjem je već izrečen sud, kao i nad svakim prilagođavanjem kršćanstva čovječjim interesima (po Berdjajevu).

Neprijatelj – isti sotona, – svijet i svaka neugodnost, svaki pad, pokazat će nam, da je u našem žaru mnogo sumpora, da je u našoj molitvi odviše glazbe, a u našoj ljubavi preveć matematike (po Papiniju). Neprijatelj će nas poučiti, da je jedino: pjevanje u zažarenoj peći – čvrstoća vjere u času kušnje – svjedočanstvo jedinstva sa svojim Bogom (id.). neprijatelj isti sotona nas sili na misao, da Krist nije u novcu, – i nije! Nije Krist u samovoljnom gospodarenju, – i nije! I, ako se uvrijeđeni povučemo: pa ipak nije sva krivnja na nama…, postavimo si upit: Tko je od nas, označenih Njegovom Krvlju, uvijek u mogućnosti reći: ja sam svoj dio izvršio? (Papini). Za onoga, koji mora dati svjedočanstvo istini, zar je manja krivica: ne ići naprijed, nego je: zaostati? – Nije li kukavno ispričavanje: znao sam da si tvrd gospodar, da ubireš…, te ti vraćam tvoj talent, neoštećen… – Bacite ga u tmine izvanjske; ondje će biti plač i škrgut zubiju!

Čime si posvjedočio istinu?

Čime si posvjedočio istinu u svakoj manifestaciji života: u uredu, u trgovini, na poslu i na zabavi, u politici i ekonomiji?

Kad se kršćanstvo uzme kao duh i život, – a to mu je jedini smisao, a ne slučajna pripadnost, – onda se ono ne da dijeliti ni od pojedinca ni od zajednice, bila ona u formi obitelji, države ili bloka – tu nema rastave!!

Punina kršćanstva nije čekanje, nego actus – djelovanje, ofenziva, neprestana i bezuvjetna žeđa za dobrim, plemenitim, – za svetim!

Ipak se ljuto vara onaj koji će upraviti prst samo na katolike, samo na one koji se možda krste Kristovim Križem… Kršćanstvo u duhu je mnogo šire: ono se očituje u svakom dobronamjernom traženju istine, u svakom vršenju dužnosti, jer je to sve djelo duše, po naravi kršćanske:

„U svima žilama zemaljskog života kruži već kapljica kršćanskog duha: u svim pojavama i slikama života, dade se naći trag Isusovih crta: u naivno skromnim i (besmislenim) molitvama naroda“… „u mucanju slabih propovjednika, u nelijepim običajima mnogih seoskih i gradskih crkava, u većini naivno uobraženih priredaba javne dobrotvornosti kao i u životu trpnog odricanja, samotnih, zaplašenih, starih i veoma uvrijeđenih djevojaka; u gorljivom traženju umjetnika, koga njegovi susjedi drže budalom kao i u pomamnom učenju i čitanju mladog mislioca, koji traži u knjigama i papirima smirenje za svoja bezbrojna pitanja i sumnje; u svemu tome struji već tračak kršćanstva (P. Lippert: Od duše k duši, 33).

Svi grozni događaji sadašnjice svjedoče bjelodano, da ovo nije ono što mora doći, što može podržavati. Svojim nastupom u sadašnjici, historija je izrekla svoj sud nad ovakvim shvaćanjem kršćanstva; ali, čujte! – istim činom pade osuda i nad istu historiju, jer se pokazao nemoćnim svaki oslonac na formalnost, na ime, na prividnost!

Pad pokazuje žeđu za duhom i dosljednošću djelovanja s vjerovanjem, potrebu sklada između zapovijedi Božjih i ljudskih zakona, – žeđu za kršćanstvom, koje je vječna svojina iskrenih duša i svetaca, kao što je vječan odnos na Onoga, koji je Duh i Istina.

Da li će nas sve ovo, kršćani, obeshrabriti; možda ražaliti, učiniti sjetnima, tužnima, – smutiti? – Sve protivno!

Ovo nas može samo puniti vječnim optimizmom, videći da se svijet, čovjek uvijek i ponovno, neminovno vraća kršćanstvu, pa makar iza valova i oluja. 

Duša je po naravi kršćanska. Jer je duša po naravi kršćanska, ona u svojoj biti može i tražiti samo ono što joj kao takovoj odgovara, zato i možemo s Berdjajevom naviještati Novo srednjovjekovlje, kad će se ljudi ponovo vratiti u krilo Crkve, ali ne samo tijelom nego i duhom:

„Ja ne tražim neovisnost države i društva od religije, već utemeljenje države i društva u religiji“ (Berdjejev).

Hvala svima, pa i neprijateljima, jer nas oni uvijek podsjećaju na ono što nije kršćansko, da neustrašivo i potpuno, uvijek i svugdje dademo svjedočanstvo onome, što zaista jest!

(Održana kao majska prop. u oo. Konvent. u Splitu, 1946.)   V.-1.4. – 22

PROVIDNOST

Kako li je teško sjesti uz krevet onoga koji je osuđen da tinjajući – tinjajući… ugasne… I, dok s ulice čuje veseli podcik djece, a iz obližnje šumice cvrkut, govorite mu o volji Božjoj… Da li je moguće tom riječju postići išta, do li rasplakati ono jadno biće, kojemu oči jedva što zasuziše? Želite li mu mir, pustite ga…! – Pustite me da venem i svenem, zaboravljam…

Sprijateljiti se s mišlju, da je volja Božja, te ono siroče luta od nemila do nedraga, da se trenom nada i čeka da ga noga bezdušnika odgurne s praga, da čuje riječ, koje nije zaslužilo?

Zar je volja Božja, da ono dijete ne zna što je majčina riječ, majčina grud, da ne zna za uzdah, koji će i staračke sjedine ublažiti: majko moja?!

Zar je u planu Providnosti da ona djevojka bude slijepa samo zato, da njena bijeda izazove u Beethovena sućut, protest, bol, koja će biti izvor Mondschein Sonate? – Sonatu cijenimo kao divno djelo velikog umjetnika, ali, zar je vrijedno za njeno stvaranje pregorjeti očinji vid?

Kad riječ Providnost upadne u ovakvu stvarnost, mnogi će se sjetno nasmijati; riječ će im izgledati samo riječju – utjehom za onoga koji je bezutješan, a u životu osuđen. – Ali, gledte, izgled se može i promijeniti:

Taj osmijeh, to mišljenje je ujedno sud koji pada na tjeme istoga; taj smijeh jest smijeh beznađa, te je veoma nalik onome koji očituje samo bijedu, izaziva sažaljenje, jer je smijeh… luđaka…!

O, čovječe, misleći da se dižeš, rušiš se; smatrajući se velikim, ponizuješ se; a znaj da je sve to moć i učinak planova Božjih… „gladne napunja dobara, a bogate otpušta prazne…“ Nije li baš to jedno veliko očitovanje Providnosti? – Onaj, koji sve grabi, ostade prazan. Možda ne zadržava ono za  čim je hlepio? Baš to zadržavanje ga je osiromašilo: vječna bojazan, da će mu oteti onaj, koji je istih načela; ako je siguran u svoj posjed, onda je i siguran u prolaznost svega toga, i, što se taj čas približuje, raste bol zbog rastanka, – u samom času osamljenosti i praznine, jao!

O Bože, koji ispunjaš sve, koji ispunjaš naše grudi; o Bože, koji nas vežeš u jedno, koji se još uvijek za nas žrtvuješ, zar mogu ove misli i za čas povesti našu grud?

Ono svjetlucanje iskre, makar duboko pod pepelom; ono, što će najudaljeniji od Tebe nazvati samo ‘čovještvom’, jamči nam da Ti sam divno dirigiraš svime. I, dok se zanosimo točnom upravljanju nebeskim sferama, samo sa svoje nerazboritosti, nesmotrenosti, u mreži vlastitih računa možemo izgubiti smisao o Tebi, i o Tvojoj skrbi za onoga… „koji je sličan Tebi“. 

Ako je samo jedan val, preljev ljubavi stvorio biće slično Tebi, neće li ta ista ljubav ravnati tim bićem? – Ako nam je dao Sina, što nam neće s Njime dati? – Ali, jer odbjegosmo daleko, počesmo se smatrati tuđinima u kući svog dobrog Oca… U svojoj ludosti, mašismo se kista, poigrasmo se velikog slikara, koji će ispravljati Njegovo djelo:

„Kist slikara nekog rđavoga             

Mrlja djelo silnog umjetnika,

Povrh krasnog umotvora toga

Besmislenu svoju sliku slika“ (Puškin).

Ali, ni pri toj i tolikoj drzovitosti nijesmo zapušteni, iako ćemo se i sami začuditi da tog časa ne bijasmo smrvljeni istom silom, kojoj se ne znamo dovoljno diviti, i čudimo se da je Njegov plan… „gibak kao i Njegova milost i vijugav kao naša nestalnost, te nas čeka na raskršću svih naših puteva“ (P. Charles). Čeka nas ondje, gdje mislimo da smo se slučajno, posve slučajno razočarali…

„… Ne možemo više!

Na ploče te izdrte tek golim koljenima,

Padamo k jednu

I fronta i kuća i zemlja i nebo i more i rijeka

Sve naše.

Zar ne vidiš? Jedu zli mačevi djecu ti bijednu

Nas, da nas u panteon smognu već pokojnih naroda dovest.

Oj, ustani! Neka smo narod i kraljevstvo

Tvoje do vijeka“ (Matković Lj.: Nevolja).

Čeka nas na raskršću svih naših putova…

I onda, kad smo neuslišani pri najvećem žaru molitve: … – a kasnije se i sami zastidimo, vidjevši što smo zapravo molili, te u tišini šapnemo: Hvala Ti, što me nijesi poslušao…! Kad bi mi, poput sinova groma – Zebedejevi – tražili vatru i sumpor, On ima ustrpljenja još jednu godinu… ne znate što molite… Ove su riječi duboke i opsežne, a mogu nam izgledati nebuloznima samo zato jer ne naučismo gledati u srž stvarnosti, koja svagdano bježi, baš bježi pred našim pogledom:

„Da se čovjek rodi slijep, da Sin čovječji mora trpjeti, sve se to zbiva da se objave djela Božja i da se svet Knjige ispune!“ – sve je u planu Njegovu. A, kad je u planu Njegovu, zašto ti, zdravi smiješ misliti, da si vredniji od onog uzetoga? – Oni su prečesto, odabrani, da se na njima očituju velika Božja djela. Ova iskrica je pokatkad zabljesnula i u poganskom srcu, i ono je uskliknulo: Al’ s božjom voljom, svak’ se smije i plače!

On nas čeka na rasrkšću svih naših putova kao što je čekao na Samaritanku kod Jakobova zdenca; kao što se ‘slučajno’ ukrcao u kola đakon Filip, i na putu pokrstio poganina (cfr. AA); tako je i Puškin, koji se sretno mogao otresti svega, opet mogao naći Jedinoga:

„…Ali tuđih šara s godinama

Lupina se ljušti ostarjela,

I s krasotom prvašnjom pred nama

Eto opet genijeva djela“

To je tako, jer samo tako može biti:… pogledaj s kojegod htio strane na Boga – duhovne ili vremenite – hoćeš li naći išta drugo osim ognja i bezdna ljubavi… a posljedica ljubavi jest neizmjerna, slatka, istinska i savršena Providnost. Mi to doista ne vidimo, jer se mi ljudi „… pravimo sucima“ .. .pravimo sucima ljudske volje; čovjek ne vidi da ja imam suditi, Ja, a ne on. Moju volju ne razumije i ne prosuđuje na dobro, osim ako vidi kakav uspjeh, nasladu ili svjetsku slast. I kad mu ovo ne uspije… čini mu se da ne osjeća i da ne prima ni moje providnosti ni moje dobrote, čini mu se onda, da je lišen svakog dobra. I jer je oslijepio od vlastite strasti ne pozna ploda prave strpljivosti ni bogatstva, koje u njoj, pače iz toga crpe smrt i u ovome životu kuša zalog pakla“ (Objava sv. Katarini Sien.).

Isperimo mrlje, kojima se iznakazismo, i naći ćemo se na početku, u djetinjstvu i žudit ćemo ono što žudi dijete; ono, čega je isto još nepokvareni dio, još istobitan, a to su majčinske grudi, majčinsko mlijeko. Nikodem će za nas upitati: zar se čovjek može roditi kad je star?…

Preporodit ćemo se – opet ćemo se roditi, doći ćemo k Izvoru, koji je vrelo dobrote, jer je sam bitna Dobrota, jer je sam bitna Slast, Kruh, Ljepota, svaka krepost, a to je Bog; rodit ćemo se od Duha, koji je – Bog.

Možda će ova promjena misli – za koju će netko misliti da je jedino izmjena, u kojoj mjesto riječ sudbina dolazi blaža riječ: providnost, – učiniti da nestane svake patnje?

Ne! – ostat ćemo na zemlji, u doli suza, ali nećemo skapati, nećemo biti pobijeđeni, jer smo uda Onoga koji je pobijedio svijet, jer smo sinovi jednog Oca, koji bezgranično ljubi.

Vama se obraćam, potišteni: Vi se često sad čistite za grijeh svoj, ili za grijeh svog brata. Vi ste divne žrtve, koje podržavaju tešku ruku osvete. Pregibamo se pred vašom boli, o patnici, jer vi ste koji podržavate akord u himni ljubavi… vi, sakriveni, vi u svijetu, koji jedini vrijedi. Vama se obraćam, maleni; vama vihorom vijani i munjom gonjeni…

Vas sve othranjuje divna Providnost da podržavate te mnogi ne svisne u svojoj tuzi. Veselite se i slavite volju Njegovu i providnost Njegovu, i naviještajte progonjenima blagu vijest:

… radovat će se srce vaše, i radosti vaše neće nitko uzeti od vas…!

(Održana kao majska u oo. Konv. Split, 1946.)    V.-1.4. – 23

UMORNOST

Ulazite u galeriju slika. Zanosi vas ono tamo izlaženje sunca; ne manje vas privlači i ono tek navještenje dana s predhodnicom, ružoprstom zorom. Blaži vas ona tišina pučine koja se do begraničnosti razlila; ali, zar se ne divite i razbješnjelom moru, koje, gle, beskompromisno nasrće na ohole grebene?

Ali, čujte, vi tek sanjate, da ste u galeriji slika…

Ne nalazite li vi tokom svakog dana slika živih, koje nužno posebno ne podcrtavate, markirate? Da li će ti određeni časovi, koji mogu biti samo vaš monopol, odrazivati svijetlo podne ili viharnu večer? – Ne znam. – Da li će taj čas biti škripa stupa koje se prelomio, ili rađanje Križa, koji plodi nadom? – Ne znam

Dostojevski u svom romanu „Zločinstvo i kazna“ sazdaje ličnost, koja će naći najrazličitijih komentara; to je Raskoljnikov; ali ono, u čem se svaki kritičar slaže, to je sam tok radnje…

Raskoljnikov gradi plan svoje budućnosti; plan idealan: pomoći čovječanstvu. Sve, čitavu budućnost ima kao na dlanu, i bezodvlačno treba početi. Na početku je neka mala pregradica, koja – po njegovu planu uopće ne igra vidne uloge: treba ubiti neku staricu, kod koje su se u zalogu nalazile mnoge zlatne stvari. Djelo je učinjeno, … ali?… ali?… – Ruke su klonule, … Raskoljnikov je sumoran. I upravo ova sumornost je nosioc problema; ova sumornost, klonulost je početak novog života, života, u kojem se počimamo klanjati i boli; i ona je dar neba.

Sjetite se časova, kad dođoste iscrpljeni, i padoste na sjedalo ili na uzglavlje, i prepustili ste se klonulosti, umornosti…

Tim časom osjećate se ograničeni sobom, svojim udima; osjetiste kao da ste vi netko drugi i o vama visi sva njihova težina. To je i čas, kad se osjetiste neograničenim, jer vas u klonulosti ne može grčevito zaokupiti ni jedna misao, a skloni ste, da se svakoj potpuno prepustite, da čitav vaš ‘ja’ odklizne s tim mislima i vašim pogledom onom caklenom površinom mora, na kojoj se uopće neće ni zaustaviti, jer i nema zastoja; glatka je. A može odletjeti i bezgraničnom nebu, čiju granicu rad bi ocrtati sivoplavi oblaci, ali i oni su tu i tamo razdrpani, i ona iskrica svjetlosti koja se kradom provukla, upozorava vas da ni tu nijesu granice.

To su, vjerni, časovi, kad ste se neposredno sreli, suočili s istinom mimo prizmu svoje vlastitosti, svog umišljanja, svoje ponositosti, svoje neprozirnosti, – jer je neprozirni dio vas barem za trenutak ustuknuo; klonuo je uz umorno tijelo. (Neprozirni dio nas, to su sve naše mane, samoobmane, sve naše mušičavosti, sve sitničavosti naše ličnosti, koje nas priječe da pravo gledamo istinu).

Nijesu li to svakako zamašni časovi, odsudni časovi! Pred nama se reda naše žiće u istinskom svjetlu, u istinskoj vrijednosti, – a mi smo postavljeni – iako možda bezvoljno i bezvodno, – ali ipak kao nesmiljeni kritičari sebe. Da li je to za nas čas prokletstva ili blagoslova? Ne znam.

Kad je mali Isus bježao s roditeljima u Egipat, jedna legenda pripovijeda, da su se srozavali zlatni idoli mimo koje je prolazio.

Slušaoci, zar se samo jednom mi sami smatrasmo idolima?

Kad je nekidan neki mladić preda mnom izustio: narod je bog, vidio sam po licima prisutnih, da mu ne treba ništa odgovarati; ali zato tim neumoljnije pitam odgovor naše vlastite nutarnjosti, uvriježenog osjećaja o samobožanstvu; čudite se?! Pa ne očituje li se to onda kad ne dopuštamo riječ samoponiženja, riječ nepriznavanja?

A potom nadolazi čas umornosti, klonulosti; uda popuste, padnu, i mi smo u toj slobodi svjedocima kako se naši planovi s bukom srozavaju, pomrsiše se, a mi smo ostavljeni da na garištu tužimo: zar sam zaista tako nizak; zar sam zaista tako malen?…. ah!

Kad u žaru vrele mladosti kao studenti grabite knjigu koja će  vas napojiti – hoćete da si osigurate rezervare, – tek u umornosti, u klonulosti spoznat ćete da vas je baš ta knjiga skučila, zarobila, a morala vam je služiti tek putokazom, sredstvom. Neće li netko tada i uzdahnuti: sretniji i zadovoljniji bi bio da nijesam nigda ni posegao za knjigom?

Takva je atmosfera bila kad je i onaj skladatelj sjeo za stol, i hitro, hitro bacao note na papir… Hoće li se to nekome svidjeti? – Smješnosti… – Hoće li nekoga potaknuti na pljesak? – Neozbiljnosti… Da li odgovara istini mojih nutarnjih emocija? – Pa eto to je zaista jedino važno. A to bi časom neuzrujanih, neuzbibanih misli; ove su u mnogočem naličile vodi u baruštini, ali ne time da bi zaudarale, već po tome, jer su to bile misli srušenih ideala, srozanih zlatnih idola, prevarenih nada, otkritih goleti ondje, gdje su izgledali zarobljeni anđeli. To je, riječju, spoznanje niskosti, duboke niskosti svega što misli o sebi – smatrajući se nečim, a jedino se zapravo možemo hvaliti time, što smo ništa… Libenter gloriabor in infirmitatibus meis (s. Pavao); i taj čas sumornosti bit će i časom novog veselja, jer smo očito otkrili, da ideali, ako se ruše, nijesu oni pravi, posljednji; zlatni idoli, ako padaju, ne mogu biti smirenost; nade, koje varaju nijesu upravljene Onome, koji je sve u svemu!

Otkrismo onaj nepresahli  izvor – naša bijeda i bijeda svega, ukoliko se to ne odnosi prema jedinome cilju – koji će nas neprestano slati: dalje, dalje… Jer: ovisno nužno zahtijeva neovisno, a relativno bezodvlačno šalje prema apsolutnome…, Njemu, koji stoluje nad zemljom, nad suncem, nad zvijezdama.

I sad zapažamo da nas predanje Onome koji je sve u svemu zahvata ne samo u sferi racionalnosti, razuma – koji nam kaže put, – nego i iracionalnosti, u sferi osjećajnoj u nama: možemo otpočinuti sasvim i potpuno.

Kad je onog Božića mladi ispovjednik slušajući i proživljujući, i podlažući vlastita leđa da bi pomogao nositi teret mnogima, kad se, rekoh, jedva dovukao do Svetohraništa i prišapnuo samo Njemu koji i onako znade: Isuse, ja sam Ti umoran; mislite li, gospodo, da je ičiji rad, pa i onoga, o čijem djelu reko bi da ovise svjetski odnosi, je li ičiji rad bio smisleniji, potpuniji?

Oh, divan je ovaj život, jer je paralelan s onim, i više: jer je već utonuo – potpuno se predavši – u onaj, gdje se više ne mjeri ovoliko i toliko, jer je tu jednostavno: sve.

Pogledajte onaj lumin – vječno svjetlo – pred Svetohraništem: u njem se žižak visoko ispeo, i kao da viri nad čašom – jer je čaša obilato ispunjena uljem, i htio bih da izravno, a ne kroz staklo svijetli i grije. – Ali to nije lumin, to vam je jedno srce, koje se predalo potpuno… Pa zašto i ne bi dopustili da nas On – Neograničeno Dobro, prožme dubinom i širinom kao što je bez granica i Njegov sjaj, i muk i nebo?

Oh, da bismo cijenili one časove, koji će pred nas ponovo i ponovo iznijeti planove i djela koji nas sramote, a udaljiti one, koji si sami biramo da nas proslave… Zašto tako? Čujte: u taj čas će nam se otkriti zašto je Krist nakon toliko neuspjelih pokušaja ipak još uvijek htio spasiti nezahvalnike… Jeruzaleme, Jeruzaleme, koliko puta htjedoh sakupiti tvoju djecu, kao što kvočka pod krila sakuplja svoje piliće…

Baš umornost će nas poučiti da nije ništa divnije, gordije, uzvišenije, herojskije, punije, svrhovitije, do li reći: Oče, budi volja tvoja… I to uvijek; iz punine grudiju Ti hvala, pa i onda, kad ne iz razbuktalosti srca, ne iz vrućine osjećaja, ne iz nježnosti, nego kao iz priseljenosti, – ali to je naša volja!, – kao proti svog srca i proti svog tijela, kao proti svog osjećaja i proti tjelesne sklonosti, proti osjetne želje pa makar radije i kriknemo nego li kliknemo: Da, budi volja Tvoja… Hvala! Još i onda, kad u iscrpljenosti ne bi ništa htjeli tumačiti, nego samo plakati i plakati; nego samo u svakom kretu baciti se na koljena i ljubiti, ljubiti Križ, uvjereni do iznemoglosti, da je to najbolje.

Oh vjerni, o slušaoci, o gospodo, nijesu li ovi trenutci vrijedni neprocjenjivosti… jedino zahvaljivanja?

Časovi su to, koji otkrivaju istinu, jedino važno i uopće ono jedino; baš jednako, kao što se to jedino očituje u upitu zaručnice u Pjesmi nad pjesmama: Jeste li gdje vidjeli mog dragog?… , – kao što se to jedino očituje u glasu i ispruženim rukama Magdalene onog uskrsnog jutra: Raboni – Učitelju moj; a što je time rekla nego: jedini si počinak mog srca, u Tebi nalazim sve?!

O sveti času umornosti, klonulosti, sjete i pokajanja; o sveti daru, tko te dovoljno cijeni?

Ti si cvijet s kojim mi sami sebe postavljamo pred Njezine noge – Majčine, – koja će svoje dijete – nas – poljubiti žarko, pa makar mi u svojoj tuzi ne znali šapnuti, nego samo tepali: mama, – Majko!…

KRŠĆANSTVO – ŽIVOT

(Održana kao prva majska u sv. Franje – konventualci, Split – Poljud, 16.V.1946.) V.-1.4. – 24

Sve što vidite, sve što  zaključujete, sve što otkrivate, upravlja se nekom svrhom. Promatrate zrno pšenice: sije se, istrune, raste i raste, žuti, i naskoro se zlati – klas! Putovi gorostasa u svemiru imaju svoju divnu zadaću i cilj: vlastitim gravitacijama se privlače i podržavaju, a, zahvaljujući centrifugalnim silama, drže se neodstupno u određenim udaljenostima i putanjama.

Sve to je snaga jednog zakona, kojeg ovi gorostasi i nijesu svjesni – smiješno je i govoriti o svijesti kod njih, – a taj zakon divno podržava, tako, da s ne bojimo sudara ni onda, kad nam novine javljaju o kometi, koja juri prema nama. Mogli bi slobodno reći, da nas smiruje nekoja nutarnja, uvriježena sigurnost; nije li nam i podsvjesno uvriježeno da ipak o tome Netko vodi brigu, iako nijesmo  možda nikada upitali: Tko bi baš taj bio? Svakako je čudno ili divno, da i posljednja čestica u atomu ima svoj određeni put, koji – ne kažemo: neće, nego: ne može mimoići.

Neki patuljčić stupa sred svemira, i, on sebe smatra najvećim samo zato, jer je u mogućnosti spoznati svemirske moći i zakone, od kojih je i sam sputan; ali, gle! on uvidje, da ga ipak svi ti zakoni potpuno ne obuzeše, i penje se nad svemir, jer ne nalazi gdje bi u njemu smjestio sve svoje težnje, koje su ostale izvan granica ovih zakona… Razum je spreman, a s visine se spušta – poput blage rose – veliki dar: VJERA U VJEČNOST.

Umjetnik je umoran, a njegov pogled počiva na sazdanom djelu; to je tek simbol počinka njegove duše; on je zadovoljan svojim djelom samo ako je ono vjerni tumač njegove nutrinje. naša duša će se zadovoljiti i odpočinuti samo kad nađe zadovoljenje svih težnja, svih moći, i olakšanje svih svojih napora. To mjesto – za neprocjenjiv dar VJERE, možda je krvlju natopljeno, ali, ta se krv ne žali, jer plodi čvrstoćom!… „Bolnom glavom i nezadovoljnim srcem tražila sam rješenje životnih zagonetaka…“ svaka zabluda je samo sakrita istina“, ali: „U svjetlu, što sija iz Tabernakula, otkrivaju se sve tajne, shvataju sve dogme i uklanjaju sve teškoće… Prije sam o svemu sumnjala, sada sam o svemu sigurna; prije su me kondradiktorne teorije bacale amo tamo, sad sam oslobođena duševnog ropstva; prije su mi se dogme činile samo mijenja, sad su izraz žive istinitosti…“ (Bassie Anstice Baker, engl. konvertitkinja; kod Ušeničnika: Filozor. života, Bilj. 38).

Prispjeli smo pred mjesto na kojem je sve jasno: Tabernakul – Svetohranište. Postaje jasno, zašto je život svemira tako divan; divan je i onda, kad izgleda da on ugiba. Kako samo divno mineralno carstvo – neživo tlo – podržava život vegetativnome; a ovo isto – vegetativno,  ne posuđuje li život i iz svemira?… ta što bi sve bez one zrake odozgo, sunca? – a vegetativno će nadariti bunim životom životinjsko.

Postaje jasno, zašto je pogled djeteta takav, da mu se često bojimo zagledati u oči…, jer vodi k božanstvu, k Početku, gdje nema izvještačenosti, himbe i laži, nego jedino svjetlo i istina. – Postaje jasno, zašto je svaka stvar – primljena u svrsi za koju je dana, – plemenita i sveta. Postaje jasno, da će kršćanin stupati životom kao perivojem, među bijelim ljiljanima, ali i među krvavim ružama. Zašto spominjem krvave ruže? – Vi već znate. Svagdašnje brige, poteškoće, prezir i sumnje su trnje koje ranjava, a sinteza svega jest: smrt. Smrt je i čas, kad se ocjenjuje prava vrijednost svemu: To je čas, kad se odaje počast jednom heroju; to je čas, kad će se kleknuti pred jednog Mučenika. Tim činom – prignutim koljenom – dat će se svjedočanstvo, da je taj život bio upravljan istinskim putem, a molitvom svjedočit ćemo, da je on još uvijek živ! Baš onako, kao što je On sam postao svjedokom – Martyr – položivši svega sebe: tijelo i duh u krilo Vječne Istine. Malo bi koristila krv, kad ne bi bilo osvjedočenje: Martyrem non dat gladius, sed prompta voluntas. – Slično, kao što kod sv. Preteče nije uzrokom hvale odijelo od deve ni skakavci i divlji med, kojim se hranio, nego, jer:… „nije trska, koju vjetar njiše.“ Tu je jasno zašto će kršćanin pjevati smrti: meni je život Krist, a smrt dobitak (sv. Pavao).

Onaj, koji je pred Pilatom osuđen na smrt, sudi smrti. suci, koji su Mučenike, pravednike sudili, čekat će na posljednjem sudu njihovu riječ, koja će ostati nerazrješivim pečatom! MOrs et vita duello, conflixere mirando; Dux vitae mortuus, regnat vivus. – Tu se otkriva tajna veselja mladih mučenica: Katarine, Lucije, 13-godišnjeg Pankracija, maloga Tarzicija; tu se  otkriva iskrenost staroga biskupa antiohijskoga, Ignacija, koji u pismu moli Rimljane: „Pustite, neka sam hrana zvijerima…“ – Gospodo! Martyrem non dat gladius, sed prompta voluntas… Ovo svjedočanstvo volje i krvi se upotpunjuje što potpunije zahvata sav život. ono bezuslovno mora obuhvatiti svaku priliku: „… ako nam nije dano s Kristom na Tabor, dano nam je na Kalvariju“ /rako jednostavno, a i jest jednostavno, rješava Papini/. Tko se od vas usuđuje pitati razlog boli, rata, progona, biča, dok On još uvijek visi na križu? – dok je On tu među nama zasužnjen svojevoljno u Tabernakulu?!

Ali, odgovara li veličini poslanstva, snazi svjedočanstva čekanje? – svjedočanstvo Istini mora biti u ofenzivi, u djelotvornosti svakoga trena. Takovo djelovanje nas postavlja u vječnu suvremenost s Njime, koji veli: Otac moj djeluje, i ja djelujem… – i dalje: radite i vi dok je dan, jer dolazi noć, kad nitko ne može raditi… – dajte svjedočanstvo Istini. U najvažnijem, najodsudnijem času – pred sudištem – čuje se riječ: Ja sam došao, da budem svjedočanstvo istini! 

Ako Faust u očaju veli: Što mi taj život daje? – Pregorjevaj, pregorijevaj, vječni ovakav poj…, i mi ćemo isto reći, izmijenivši ponešto: JA HOĆU DA PREGORIJEVAM, jer znadem zašto: Znam kome sam vjerovao – SCIO CUI CREDIDI (sv. Pavao). Ako pjesnik bolno tuži: nigda mi se ne ispunja ono što hoću, i mi ćemo opetovati, ali s drugčijim prizvukom: sve mi se ispunja što hoću, jer ja sve ono i samo ono hoću, što Gospodin šalje i pripušta (Mala Terezija).

Jeste li se upitali: što je ono, po čemu sve mijenja svoj izgled? Što je ono, u čijem svjetlu slabost postaje herojstvom, a bogatstvo pustoši? U čijem svjetlu se mudrost skriva od učenih i velikih, a objavljuje malenima? To je VJERA naša, a vjera naša jest POBJEDA NAŠA (sv. Pavao).

Kao što je nevjera sve upitnike života sintetizirala u očaj, tako je po vjeri: mučeništvo i smrt sinteza čvrstoće, smisla, dubine, sve radosti života…!
prigodom Euharistijskog kongresa u Chicago, zapažena je posebno jedna simbolična slika:

Na stadionu, gdje je bilo sakupljeno preko milijun duša, – to je bilo noću – odjednom se zgase sva svjetla, – potpuna tmina…

Iz milijuna grla orio se Credo – Vjerujem; kad je došao čas, da su se izgovarale riječi: Vjerujem u život vječni,  zapali se jedno svjetlo, za njim drugo, treće…., tisuće, i nakon par trenutaka, više od milijun svjetala osvijetli stadion, i mrklu noć pretvori u dan…!

Ovo je simbol, a stvarnost je da samo vjera raspuću života daje smisao, a gladnoj duši vječno smirenje, – VELIKOG BOGA!

(Održana uz spomen sv. Felicija, muč., a kao majska u oo. Konvent. Split, 18.V.1946.)

NB! nastavak na ‘Moć materijalizma’, ali je i svaka cjelina za sebe.

V.-1.4. – 25

POSREDNICA SVIH MILOSTI

Planovi Božji, stanovi Božji, sve ovo kod Boga jest obilje, jer je On Ljubav i sve ravna ljubavlju, a ljubav ne pozna granica. – Onako je to, kao što se ne ograničuje bezdan Providnosti, plavetnilo svemira, kao što se ne ograničuje sunce ni kiša… I, kad govorimo o beskrajnosti, što je dosljednije, nego li se prepustiti toj beskrajnosti? Kad se govori o predanju, što je divnije i potpunije, nego klonuti u sretnom predanju? – Što je divnije i potpunije, nego proziran i zaboravljeni zaploviti vječnošću ljubavi?… Dok zvono zvoni, najrječitije pjeva o zvonu…

To je sve oživljeno u utjelovljenoj ljepoti, lijepoj Gospođi, našoj dobroj Majci: „Sva si lijepa, o Marijo!“ – Sva si lijepa, i grijeha, ljage nema na Tebi; ni onoga zajedničkog, istočnog. Ti nijesi ranjena, onakova si, kakva iziđe iz Stvaralačke desnice, i kakvom Te odabra, da se u Tebi Tvoj Gospodin utjelovi i postane čovjekom… Qui te creavit, parvulum, Lactente nutris ubere… – Postade ‘Vrata’, o Marijo, kroz koja ugledasmo osvijetljene vječne dvorove. Nalik Ti je gorski potok i nebeski zrak, čija prozirnost nas ushićuje, i mi neskriveno vidimo svjetlo, a Svjetlo jest Krist. Ti nam porodi Janje Božje za život svijeta, a Janje je Krist; puna si milosti, jer Te ispuni Nestvorena Milost, Krist, koji počivaše pod tvojim srcem. Vezala si nas s Njime, Njegova i naša Majko; i, ako smo Vječnom Ocu mili, to je samo po Tebi, Prečista; kad sluša kucaj našeg bolnog srca, on mu je najugodniji preko Tvog Prečistog Srca, o Premilostiva!… In me – s pravom veliš – gratia omnis viae et veritatis, in omnis spes vitae et virtutis. – Transite ad me omnes qui concupiscitis me, et a generationibus meis implemini…

Da, sjećamo se, to nije bilo davno; to nije bilo samo u početku, da se je Adam – čovjek pokušao braniti, ispričavati prekršivši zapovijed: Žena mi dadne, te sam jeo od zabranjena drveta… pogriješio sam…; stoput i mi moradosmo bolno i raskajano to priznati; ali ne očajasmo, jer eto, opet nam dade Ženu, koja nam pruža plod života, a plod je Krist: dade nam plod da jedemo i ne umremo, a plodom svoje utrobe dade nam sve, jer je On sve u svemu. Tko da ju svakim kucajem srca ne pozdravlja?

/Sad „Veliki Angelus“ – O. R. Kupareo, na posebnom papiru/, te dalje:

Kad je Estera bez straha od kazne pristupila kralju, omilje mu i reče joj: Što hoćeš? – Ako sam ti mila, kralju, pitam milost za svoj narod… Izrael je spašen. – Estera je tek tip Njen, a onaj kralj tek je imenom, kraljevskim naslovom sličan Kralju, kojemu sve živi. Marija je iza Velikog, Jedinog Gospodara, Gospa svega; iza Utješitelja drugi Utješitelj, iza Posrednika, posrednica svega svijeta (po sv. Efremu).

Evo ti narod tvoj…; Ženo, evo ti sina. Predade nas Njoj. Ženo, reče, ne: Majko! Ne, nije to odricanje Majke, to je veličanstvena sinteza vječnog ženstva, u novoj Evi; to je gromovito svjedočanstvo: ti si jedina Žena, vječna, prva, ti si prava Majka svih živih – Ženo.

Imamo Majku od našega roda; imamo Majku, čije srce kuca kao i naše i razumije nas, – ne moramo mnogo govoriti! Nijesu li presmioni ovi sudovi našeg uma, koji Te tako približuju k nama? Nijesmo li presmiono ili nepravo shvatili riječ Tvoga Sina? – Oh, ne! jer i sama svjedočiš: Ti nam šalješ glasnike za svoje poruke; Ti sama, kao naša Majka uzastopce pratiš svaki naš korak da se ne spotaknemo; osjećamo (za)mah Tvog skuta. Prebliza si nam u Lurdu, u Fatimi, i na bezbroj mjesta, gdje nam se udostoja ukazati, ali si nam najbliža u našem srcu, gdje si vazda živa, osjećamo Te svakim dahom: „Nema broja tvojim darovima. Nitko, ako ne po Tebi, o presveta, ne postiže spasa. Nitko, ako ne po Tebi, o Prečista, ne rješava se zala… Stoga, tko Te ne bi blaženom propovijedao?“… Slavite, slavite, slavite Mariju…!

Budući da ljubav ne poznaje granica, – kako li je jednostavna ova filozofija; otkrivena malenima, filozofija života! – čujemo zvanje: Omnes sitientes, venite ad aquas: et qui non habetis argentum, properate, emite et commedite: venite, emite, absque argento et absque ulla commutatione vinum et lac (Is. 55, 1). Dođite svi koji žeđate, svi imadete pravo: svi istraživači od Pitagore do Njutona, svi lutaoci od Augustina pa do vas, mladi nemirni duhovi, koji nijeste zadovoljni sa otkrivenim svjetovima, te hoćete otkriti nove. vaše sumnje očituju žeđu, stupite. Stupite svi koji tražite odmor, stupite bez straha vi, čije se traženje i traganje odrazuje u svim onim Madonama i Angelusima…: O, Marijo, Majko, sladki moj pokoju…

Osjećate da se ljubav rasipa vi, koji silazite dok snjegovi kopne, kao i kad: „Kroz prodole brdske u haljetku žutu, rana jesen slazi“ (F. G. Buljas). Osjetit ćemo to mi kad nakon dugog puta, gdje nam trnje noge izrani, prispijemo u Tvoj hram, te još raskuštrane kose i zaprašena lica pokušamo i zapjevamo: Slavite Mariju…, a riječ će zapeti u jecaju…; s nezadovoljstva? Daleko od toga; riječ će zapeti, jer smo prepuni, i nemamo što pričati jezikom, nego suzama posvjedočiti zadovoljstvo, da smo konačno pred Njenim nogama:

„Evo me!

Pred oltar Tvoj,… itd,. kao na posebnom pairu (Đ. SUdeta: Molitva)

A, kad nas ubodi ljuti počnu žeći, a onih ljubljenih usana sići će šapat Majke Dobrog savjeta:

„Ti ljubiš, dijete,… itd., na posebnom papiru (O. R. Kupareo „Majka dobr. Savj.).

Mi šutimo, jer si nam bliza Majka; jer Tvoje srce kao i naše kuca – razumiješ nas. mnogo si nam bliža, nego li ona medaljica Tvoja o našem vratu. Ne stidimo se svog jecaja, koji ćeš Ti čuti i razumjeti:… ta zato i jecamo: Majko, siromašni smo; Majko, bijedni smo; Majko, stiskamo se pod čađavim krovom; Majko, gladni smo; Majko, mi trpimo; Majko, umorni smo; Majko, ne stidimo se priznati, iako s licem u rukama: Oprosti, pogriješili smo… Majko, Ti si plakala,… a Tvoja suza nam veli mnogo, kaže sve…

I u ovom svibnju, čiji život nam priča o Tebi, čija nam svježina govori o Tebi; u ovom svibnju, koji je simbol naše vječne mladosti; u ovom svibnju, čije slikovite oluje nama predstavljaju našu nepomirljivu borbu sa grijehom, sa zlim; u ovom svibnju, koji nam daruje svoj rukovet – vijenac, da u nj sapletemo svoje krvave ruže i svoje izvojevane ljiljane; spletosmo ga, i pristupismo k Tebi, Majko, da ga blagosloviš, – blagoslovi ga… a mi ćemo ga opet uzeti k sebi, da ga prislonimo na svoje grudi za nove dane borbe, za  novi čas žrtve.

A Tebi, Trojedini, obraćamo se zahvalnicom, jer nas do kraja ljubiš; jer nas do kraja uzljubi, iako smo bijedni;

Tebe, Trojedinog Boga hvalimo, jer si nam dao grudi, na koje ćemo prisloniti svoje čelo, da se ne postidimo dovijeka 

AMEN!

(Održana na zadnji dan svibnja u oo. Konventualaca; Split, 1946.)   V.-1.4. – 26

GOSPA KARMELSKA

Kao što se ne zapaža sva divota života koji svakog trena organizmom struji; kao što se u svakidašnjosti ne zapaža divota neba u velikom kretanju; kao što se u običnosti ne zapaža život u svemu, tako, živeći običnošću kršćanstva – ništa drugčije, nego li je naše ime u krštenici, – ne vidimo neobičnost, ne zapažamo vansvakidašnjost. Ako se zamislimo pred jednom od onih 30 bilijuna stanica koje izgradiše divno čovječje tijelo; kad se stavimo pred svemir – sintezu bezbroja svjetova, ostat ćemo  zapanjeni – slično, kao što smo čudom obuzeti kad otvorimo svoje oči i vidimo oživljeno naše kršćanstvo, vidimo živo kršćanstvo. Ono je tako uzvišeno, da nam se čini kakvim snom ili nekom pričom – idealnom pričom – iz tisuću i jedne noći.

U kršćanstvu su sintetizirane sve aspiracije ljudskog srca, koje nalazimo očitovane ili se barem naziru i u mitologijama starih naroda; čovjek nalazi svoje mjesto što bliže božanstvu, i on se toga pod nipošto ne odriče. – Oni, koji se ističu posebnom dobrotom i mili su bogovima, kod starih Grka su postavljeni na Olimp. – Ovi mitologijski iskazi – tako bi se današnjim jezikom mogli izraziti, jek su duše, po naravi kršćanske; ova duša, koja nam je dana, jest na neki način božanski zov, jer smo njome slični Tvorcu… načinimo čovjeka na sliku i priliku svoju… „Non est tam grandis natio quae habeat deos appropinquantes sibi, sicut Deas noster adest nobis“ (Sv. Toma Ak.).

Ljubav, koja je nebom prosula mirijade svjetova, a Zemljom milijune cvjetova, utjelovila se u kršćanstvu. Ta ljubav je najplodnija Majčinska ljubav; – ljubav koja se prelila, koja rađa skrb za sve, najuzvišenijom majčinskom brigom. On sam, Nestvorena Ljubav, jest najdivnija Majka. Ali htjede u svojoj dobroti da se osjetimo velikima i u vlastitom rodu, te nam dade Majku od našeg koljena, izabra Ju među nama!

A mi, gledajući u Njoj tijelo svojega tijela, kost svojih kostiju, zaneseni svojinom Njezinom; sretni da nam je Ona Majka, a mi joj djeca, dozivamo je neumorno i bez straha da ćemo joj biti dosadni; hoćemo da nam taj lik, mio lik, – vazda bude pred očima, te biramo svetkovine, da nam budu žive slike Njene, a naše srce bira posebna Imena, kojima će Nju, zajedničku Majku osjetiti posebno svojom.

Ali, gle: mora običnosti, svagdašnjosti i ovdje prečesto zastire naše obzorje, a zazivi dragog Imena kao da nas zaglušuju, kao što zaglušivaše vika Baalovih proroka, jer naš jezik postade spravom, a ne treptajem srca i glasom života. Dok klečimo pred Njom, zašto Ju ne pustimo da nam progovori? – A, hoće li šta kazati?

Kad ste joj blizu, uz Nju – razmatranjem, – dok povučena i skromna u Nazaretskoj kućici očekuje Navještenje (ne mišlju, ali spremnim čistim srcem!), neće li se Glasnik Božje riječi i nama okrenuti? Nećemo li se tog časa rasvijetliti da shvatimo ono što nam izgleda tajnom, – neće li nam se dati razumjeti, da i kod našeg sudjelovanja s Bogom – Stvaraocem On isti mora biti prisutan i kod priprave za tu golemu dužnost – kod Ženidbe?!

Kad ste blizu Djevici, kojoj se kliče: Blažena utroba….; kad ste prisutni prizoru jedinstvenom u historiji – na Kalvariji – gdje Majka u svom krilu drži klonulog Sina, kojega ljudi osudiše na smrt – a On je Bog!, uspravite se ponovno te recite svom bratu: ne opraštam! Dodirnimo se onih modrica, stavimo svoj prst u mjesto od čavala, turimo svoju glavu u skut Majke boli, a onda se mašimo za kamenom da ga bacimo na svog brata. – Dignimo sa sebe sve što imamo, a da nijesmo primili od Njega preko Nje; ostanimo svoji, a onda Mu dobacimo rukavicu, da Ga pozovemo na dvoboj… Kukavci, kukavci! – Hoće li nam Ona progovoriti?

Prizor s Kalvarije nije zamro: Marija ostade vazda Majkom, da s nama plače, da se s nama raduje, da se s nama skrbi, da nas ljubi.

Mi putujemo u Lurd, rado čitamo o Fatimi, govorimo o Trsatu, Bistrici, Sinju, a , da smo se ikada upitali: Čemu? – Zar Ona ima neki interes od naše slave? I sama ova riječ: interes – odviše diše po trgovini, koja je samo vlastitosti i posjed nižega u čovječanstvu; vječna slava se ne kalja trgovačkim ugovorima. – Da smo se ikada upitali: otkud to, da Ona, Presretna, prigiba lice ka ovim iznakaženim stvorenjima, baš kao da bi imala potrebu od nas?… Jer je Majka, jer osjeća, … jer nas ljubi!

Davno, davno je to bilo, kad su na brdu Karmelu proroci Ilija i ELizej u onom oblačiću očekivali ovu veliku Majku, – ta tko i ne bi? Tko i ne bi gorio od čežnje za Njom? Kad nam Njena slika ponovno i ponovno oživi u srcu; kad Njen Majčinski cjelov htjednemo opet osjetiti na svom čelu, onda ćemo shvatiti stvarnost, punu stvarnost velikog, neprocjenjivog obećanja, koje nam je darovala svojim svetim Skapularom. Naše srce i um će biti spremni, razumjeti, da je čitav naš život kao Skapular – da, život, u koji smo obučeni! – Razumjet ćemo što je volja Božja, koja je posvećenje naše.

Oh, kako je sreća vjerovati! – Oh, kako je sreća imati ovakvu Majku!

Židov, mladi Ratisbone, ode s prijateljem Bussiereom da razgleda starine Vječnog grada. Išli su amo i tamo, međutim,da sami ne znaju kako, odijele se. kad već toliko vremena mladog Židova ne bi, poče ga prijatelj tražiti. Ušavši među ostalim i u crkvu sv. Mihovila, zapazi ga, iznenađen, na koljenima pred Njezinim kipom. Ratisbone ga ne primijeti. Kad ga prijatelj Bussiere potapka po ramenu, on će mu poluokrenut: Kako je divno biti kršćanin… – kako su nesretni oni, koji ne vjeruju!

(Održana u K. Štafiliću, na Gospu Karmelsku, 1946.)   V.-1.4. – 27

MAGNIFICAT

Jeste li ikada, cijenjeni, mislili , koliko je cvjetova orunilo, a da ih nitko vidio nije? – Jeste li ikad mislili, koliko će ptičica uginuti, a da ih nitko čuti neće? – Koliko je more dalo i u istom moru koliko je života počelo i svršilo, a da se nitko ni trenuo nije? Ako se prepustite oku, koje vas je odnijelo u svemir, izgubili ste se u beskrajnom moru zvijezda i planeta; a tamo daleko, daleko, ostalo je još drugo, beskrajnije more do kojeg oko ljudsko nigda doprijeti neće… Zar će se ikad ljudska ruka mašiti za svim mineralima i svim plemenitostima koje naša majka Zemlja u svojem krilu krije? Zašto su sve one tajne, pred kojima čovjek u udivljenju ili u razočaranju klone; a zašto one, koje ljudski um  nigda shvatit neće? – Redajte, vjerni: zašto i zašto???, i slagat ćete ih bez kraja i konca, u obilju obilja -, a jedino to vječno putovanje u pitanju: Zašto, daje pravi razlog; taj razlog može i mora biti paralelan vječnom zašto, mora i sam biti bezgraničan, vječan; mora ostati i onda kad prestanu proroštva i jezici, kad se vjera zamjeni u znanje… To je: LJUBAV.

Tko ljubi, obilno daje!

Bog, potpuno dostatan sebi, mogao je stvoriti svijet jedino iz nečeg preobilnog, što se, tako reći, tražilo da razlije, i razlilo se: Svemir postade, napuči se, i pokrene u savršenoj zakonitosti od početka. I jer ljubav ne pozna odmora, ne pozna granica, mogao se očekivati čas, da svemir, još stegnut u okove točnih, nepogrešivih, divnih ali još uvijek ledenih zakona prostruji šaptom: Oživjeh…. (i u taj čas, mrtva materija, mogla je oživjeti – na zapovijed ljubavi)… neka Zemlja iz sebe dade travu… neka vodama prostruji život…. (cfr. Gen.). Samo zapovijed ljubavi, mogla je iz vode prenijeti život na tlo, na stablo, u zrak i posvuda, i svagdje…

Samo ljubav, kojoj je temelj bezgranično davanje, ljubav, koja se ne da omeđiti mogla je dovesti do vrhunca; samo ljubav, bezgranična ljubav može nam jamčiti da ispravno shvatamo kad čitamo riječ:

Načinimo biće slično sebi… (cfr. Gen). Da li je stvaranje moglo dalje? – Ne, jer se ne može zamisliti nešto veće, nego li biće, slično Onome, koji JEST… vrhunac stvaranja: ČOVJEK! to biće jedino od svih – izuzev čiste duhove – slično je Tvorcu: ima duh. taj duh je nota, koja mu je vrsnost – specifičnost – među svim stvorenim; razlikost od stvorenog, a sličnost s Nestvorenim, a ta sličnost vodi i do ljubavi, i do preobilja ljubavi, koja će biti izvor neograničenog davanja.

Sličnost s Tvorcem čini, da ono isto, što je u održanju svemira nazvano divnim, ali ipak neumoljivim zakonom; ono, što je u golemom dijelu života  nazvano divnim ali još uvijek slijepim instinktom, to isto se kod bića – slična Tvorcu! – diže visoko, do vječnosti, na pjedestal ljubavi…

Kao što se On nije našao vezan ni jednim zakonom da mora stvoriti išta pa ni biće slično sebi, tako je dao i tom biću sličnu moć; ono neće neumoljivo ovisiti o zakonu, nego će ga slobodno, ali svesrdno prihvatati, u vezu koji će biti svet, i zvat će se sveta ljubav. On će biti jači od same smrti, a još uvijek slobodan, i tom slobodom će ječati sporazumna riječ: Načinimo biće slično nama…. O sveta ljubavi! svaka ponovna riječ sličnosti dovodi do časa kad se ljubav prelijeva; i svako obilje i žar ljubavi, učinit će da se i obiljem približavamo Tvorcu po kojemu i za kojega sve žive, i koji reče: Načinimo biće slično sebi… Tko ljubi, obilno daje…! tom sličnošću – obiljem – nagrađuje Gospodin vjernost svojih: – Jer sam vidio vjernost tvoju, Abrahame, umnožit ću potomstvo tvoje kao zvijezde na nebu i kao pijesak na obali morskoj…

Jer je bol Tvoja poput mora, jer si prihvatila puninu žrtve; kad se i posljednji mač šiljkom zarinuo u Tvoje srce, postala si Majkom mnoge djece – svih nas: Ženo, evo Ti sina… Evo ti Majke… – postala si Kraljicom svega…

Kad je On, Bog Čovjek položio dušu svoju, kad je predao svega sebe, a Otac se u Njemu preobilno nasladio, nagradio Ga je obiljem: ugledao je beskrajno potomstvo (cfr. Is.), i kraljevi zemaljski su Mu dani u nasljedstvo (cfr. Ps    )…. Kad je podignut sa zemlje, sve sebi privuče… I kad se netko – tko hoće – odreče, prihvativši savjet savršenstva, svega što može imati; kad se odreče i majke i oca i sestre i brata; kad ‘zamrzi’ i na dušu svoju radi Njega, daje mu Gospodin da se duh njegove ljubavi razlije na mnoge, da postane ocem mnoge djece… svih!

Dok će s jedne strane riječ ljubavi među supruzima dizati ih do sličnosti s Njime, dotle će ih ista riječ: načinimo biće slično sebi postavljati donekle u isti red s Njime; nije li sudjelovanje na istom djelu? – Novi čovjek?

Mi smo auktori hraništa, koje će sam Svevišnji neposredno oživjeti udahnuvši dušu. Sustvorci smo, i kad ponovno opetujemo riječ: načinimo čovjeka… ona će  zvučiti, reko bi, pozivom Svetvorcu na zajedničko djelo… Načinimo čovjeka.

Slušaoci, uklešite si u srce do kojeg ste časa došli… Čas je, kad djelujete – ne samo generalno! – s vašim Bogom, gdje je „Gospodin uz vas, s vama.“ Gospodin je s tobom majko, Gospodin s tobom, oče…. , a to je pozdrav kojim se nebeski glasnik pojavio pred Njom „Zdravo, milosti puna, Gospodin s Tobom…“

Što sve taj pozdrav znači, što sve on može, to vi pričate kad na koljenima molite; to vi ispovijedate, kad ga sred bijede u prahu šapćete; to vi priznajete, kad ga očajni opetujete i opetujete, i počimate se nadati…. – Zdravo majko; zdravo ženo, – zdravo roditelji, s vama je Gospodin, da blagoslovi plod vaše riječi i vaše utrobe.

Sad je još dosljednije, da je Gospodin prepustio slobodnom izabranju, slobodnoj riječi ono, što je u prirodi neumoljiv zakon. 

O toj slobodi ovisi, da li će slava Gospodnja biti proširena; o toj slobodi ovisi, da li će nebo dobiti novih stanovnika, te zato mislim, da nije nikakvo fantaziranje, ako kažem da već u duhu, roditelji, možete gledati kako vam mašu one male ručice; kako vas u duhu gledaju one male očice i kao da pitaju: hoću li i ja biti stanovnik Neba, hoću li i ja, mama, slaviti Stvorca? Hoćete li, mladi supruzi, izgovoriti onu riječ, koja će vas dignuti do Njega, ili ćete se zadovoljiti da prolazite zemljom poput živog instrumenta, veseli što ste kao i sve ostalo čemu se divimo, ali koje ne zna za naše udivljenje?!….

Majka – Marija – drži u naručju Sina, Dijete. Ono ima u ruci pero, pred sobom bijeli papir, a oči su mu upravljene Majčinu licu, i On je u očekivanju… Što čeka?… Čeka na Njenu riječ, pristanak, o kojoj će ovisiti Djelo Otkupljenja.

Intelexistis hoc? – Jeste li ovo razumjeli?!

Ovo otkrivenje tajne i radosti u svetoj ljubavi, koje nas čini „sličnim Njemu“, i to sličnijim ukoliko je obilnije naše davanje, u srcu, koje makar naravno kršćanski osjeća može uzbuditi samo jedan MAGNIFICAT – VELIČA…

„Veliča duša moja Gospoda…

…jer gle! – odsad  – od časa davanja – 

Će me blaženim zvati svi naraštaji,

Jer mi učini velike stvari Onaj, koji je moguć

I  čije je Ime Sveto….“

(Održano kao majska prop. kod oo. Konvent., Split – Poljud, 1946.)   V.-1.4. – 28

CVIJET NESTAJE – DA VAZDA ŽIVI

Nerijetko se događa da predstavnici vlasti i mnogih dobrotvornih ustanova pohađaju ubožnice, odgajališta, bolnice. Nerijetko se događalo da bi pred pojedinim odjeljenjima postajkivali, dobacivši nenadno čudan, upitni pogled sestri, koja bi ih pratila i pokazivala. – Što je taj pogled imao značiti? – Nerijetko se događalo, da je i sam pogled bio popraćen upitom čuđenja, neshvaćanja; upitom divljenja, a i sažalijevanja: Pa što vas drži tu u raci žive smrti i raspadanja?! da li vam je, cijenjeni, začudno, kad netko vene uz onoga, kojega su i najbliži ostavili? – Da li ste se začudili, kad mladi život runi u drvenoj škrinji – nazovite ju i kapsom, – dok onaj nezadovoljnik traži olakšanje (ispovijed)  svojoj nutrinji?… – to sve bez plaće! Da li vaše plemenito srce sažaljuje onoga ‘čudaka’, koji zaboravlja svoju mladost i svoju ljepotu, situaciju i svoju neugasivu ljubav, te bježi prema ‘ljepšemu’ – a to ljepše on smatra: s drugim plakati, s onim odrpancem tužiti, – a mogao bi uživati u kroju paučinastih odijela, bojanih usana i mirisave kose…! – Zašto venete? – Ta ne biste li spasili svoje kršćanstvo i svoju neumrlu dušu ispunjajući svoje kršćanske dužnosti, kao i mi, a uz to bi se mogli malo i proći, malo osjetiti život, svijet…. Naše srce je samilosno za vas, budite i vi sami sebi! Neće li vas dragi Bog kazniti, što ništite sebe, misleći da Mu služite? – Oh, vi zidovi, koji pokapate mladu ljubav, koja bi oživjela i nas; o nesretne spilje, zar ste zato postale, da vlažite kosti mladih pupoljaka, koji mogoše miomirisom prekriti kužni zadah zemlje…. – Quomodo obscurantum est aurum, mutatus est color optimus… Kako li se okrenu naš ideal…, a mi očekivasmo, da će On otkupiti Izraela…!

Baš ovako odgovaraju iznesene slike jedna drugoj. – Dedte, pogledajte onaj lagani osmjeh, koji će odati one dvije brazdice na mladom licu onoga, koji pobježe, a da se nije životom razočarao; onih, s kojih još nije svenula ljepota ni orunila mladost… Ovaj smiješak, kao da je smiješak dobrog oca, koji će milo pogledati sinčića, još maleno dijete; koje mnogo što ne razumije, te će se ražaliti ondje, – u svojoj bezazlenosti, – gdje će se čas kasnije razveseliti. A otac, pogledat će ga, i sažalit će mu se – sažalit će mu se izrazom, koji teži za cjelovom, poljubcem nevinom čelu, i reći će mu: Da, sine, ti vidiš pred sobom mnogu građu, materijal, koji je potrebit za građu, konstrukciju veličanstvenog spomenika. Tebi je žao, da će onaj golemi blok na kojem si se dosad igrao, i koji ti je u svojoj veličini predstavljao brdo, do časa ostati nezapažen. I, eto, već ga ugradiše u spomenik, i ti ga ne vidiš; on, onako golem, počiva pod drugim komadima mramora, manje uglednim… Ali, znaj sine, da je i sad i te kako ugledan onaj tvoj komad, on je i sad brdo, on na svojim leđima podržava svu ovu veliku umjetninu; da se on makne, sve bi se skrhalo…! Dijete se radosno nasmiješi. Tako je, predragi, kad šećete sagom svibanjskog cvijeća na tratini. Ne vidite tlo, ali znadete da je baš ona skrivena zemlja nosioc sve dražesti; ona svojom vlagom daje svježinu, život ovom sagu; jedino životom zemlje diže se onaj miomiris cvjetne livade.

Ovo je sve slika perivoja čovječanstva; on je kao sag, divan ćilim…

A ona sakrita zemlja – kao Mala Terezija – svojom vlagom, kišom ruža – žrtava i molitava, oživljuje trave koje su sahle. Blijedo lice, koje sažaljujete u bolnici gubavih, orunit će potpuno, ali će rumenilo, orunilo s istog lica zarumeniti obraze i stopliti srce, koje skoro da je prestalo biti, ugušeno salom.

Gle zamjene: mladost na čelu mlade djevice, za koju nam se čini da tako brzo svenu, pobježe, orunila je novom mladošću – čitavim djetinjstvom, – izazvavši svježu suzu na oku, možda do tad očajnom.

Darovana je prolaznost, da se kupi neprolaznost…. Gubitak? – Ako žrtvujem svoj ponos, – oh, ponos! – samo da tebe, brate, koji me grdiš, ne uvrijedim, zar sam te izgubio? – ili sam možda izgubio ponos? – ako mislite da sam ga izgubio ja ću se time ponositi! – Ako dadem vrijeme, da ti bijedniče, ti sakati, neživi, dobiješ vječnost, zar je to gubitak? – Ako dadem kaplju vrele krvi, da i tvoja provrije, zar je ona uzaludna? – Ako dadem i život vijeka, da ti stečeš život vijeka i vječnosti, – i vječnosti, zar smijem dvoumiti?!

Radujem se u trpljenju za vas… (sv. Pavao), i u svojem tijelu nadopunjam što manjka tpljenju Kristovu… – za vas. – Izgleda, kao da je Gospodin na neki način ograničio općeniti plod Otkupljenja, da i mi tu sudjelujemo, „da nadopunimo trpljenje Njegovo…

Čujte vi milosrdni, koji nas sažaljujete: radujemo se u trpljenju za vas… O, Veliki, Svesilni, Predivni! Ovim načinom i naš život upada u grobnu raku, – kao i Tvoje Tijelo, – ali ono čeka potres, da se odvali grobna ploča, da ustane i već nigda ne umre, da,… ako smo s Njime umrli, s Njime i živimo, i uskrsnemo…! O svjetla nado, koja nam zlatiš obzorje!

I ti, cvijete, što si manje vezan uz sebe, što si manje vezan okajavati svoj grijeh, to si potpunije, životniji od drugog.

Ovaj samoprijegor, gospodo, oh, koji je pun slobode, nestegnut našim uskim ‘ja’, koji nas poput tajne bolesti, izjeda. Zaboravljenje sama sebe znači doista sebe osiromašiti, kako postade siromašnim asiški Poverello, kad se pred asiškim biskupom lišio i odijela, koje mu je značilo ovisnost o Petru Bernardone – Franjinom ocu! – ; a i ovo siromaštvo bilo je samo put onome križu, koji je zaista križ slobode, koji su opisale ruke Franjine, kad je slavodobitno kliknuo: Sad mogu govoriti… Oče naš, koji si na nebesima! – A ovo sve je samo nedostiživa slika uzvišenosti i potpunosti božanskog siromaštva Trojedinog Boga: Otac je potpuno u Sinu, Sin jedno s Ocem, a zajedno u Ocu i Sinu Duh Sveti. To je siromaštvo svakim nedostatkom siromašno, to je siromaštvo koje ne posjeduje nikakve nesavršenosti. Ono je: Svetost! Ovakovo siromaštvo objašnjava zašto se i onaj prečisti cvijet, Neokaljana od svojega Začeća, htio našim načinom viti k nebu, kao pretvorivši  se u svoj vlastiti miris; zar je Ona morala biti zabrinutom? – Zar se Tebi, Uzvišena, trebalo obazirati na stid, koji je oblio naše obraze? – Zar je trebalo da Ti krvariš zato što su nas isti naši plodovi grdno izranili i iznakazili? – Zašto si, konačno, postala Majkom nas; zar samo zato, da more Tvoje boli, kao Majke bude beskrajnije?! oh, divna Majko! – Samo zato, da bjelina Tvojeg vjenčića, zabijeli i okruni i nas; samo zato, da žar Tvoje ljubavi – Mistična ružo, – okopni led oko srca Tvoje nezahvalne djece; samo zato, jer hoćeš, da gdje si Ti i mi budemo: samo zato, jer nas ljubiš.

Živjeti, živjeti i živjeti za bolna, za odurna i očajna stvorenja, za zaboravljene i odbačene iz ljudskog društva jest: Otkupljenje, jest: Radost, jest Život…!

Dati da i ovo smrtno tijelo, ovo drvo „otkud se rađala smrt“ postane vrutkom života, zar nije  božanstvenost?!!

(Održano kao majska u oo. Konv., Split, 1946.)

Sastavljena na parobrodu putujući iz Splita za Kunu – 3.V.1946.

V.-1.4. – 29

VJEČNA ŽENA

„Želja za beskrajnim je čovjekova plemenitost, a i njegova muka“ (Zundel). Mi smo progonjeni…! – Tko? – Mi; vi, ja – čovjek. ne, nije to kao kod one životinje, pred koju ste bacili pregršt sijena, postavili kabao vode; najela se, napojila, i spokojno počiva… „Želja za beskrajnim je čovjekova plemenitost i njegova muka!“

Kad je stvoren Adam,… vidje Bog da nije čovjeku dobro samu, i načini mu slično biće… Da, to biće popunja čovjeka, muža; na njegove će grudi nasloniti umornu glavu i otpočinuti. – Nije nam dobro biti samima, i Gospodin će stvoriti biće slično nama, u čijem će krilu djeca naći Majku! Čežnja za tim bićem – Majkom je tako neugasiva, da smatram ispravnim gledati povijest čovjeka kao golemu piramidu. Kao što u nutrinji bridovi gledaju jedan prema drugome, tako su i sva lica u povijesti okrenuta jedna drugima, a sva prema vratima iz kojih će izići Sunce pravde…! Lica prvih su okrenuta k „Vratima nebeskim“, koja su obećanje, lica potonjih k istim „Vratima nebeskim“, koja su ispunjenje obećanja. – Postavit ću neprijateljstvo između Žene i  zmije (Gen. – Apoc.). Žena je satrla glavu zmiji! – Sva proroštva i historije Mojsijeva grma i runa Gedeonova, divne Estere i neustrašive Judite, tek su slike jedne Žene – Vječne Žene. Ona je „Vrata nebeska“, sva lica su k Njoj okrenuta. Slike, reljefi i kipovi s bijelim velom tek su silhuete onoga, što mi želimo ljubeći vedro, netaknuto čelo djeteta; što ti, dragi, ljubiš u vjernim zjenama svoje ljube; što mi svi neopozivo tražimo u žaru života (otpočinuti u beskrajnosti): Ona nam priuštuje, jer je prozirna; gle, čista je i prozirna poput onog ljiljana i one ruže; kao ono nebo i ovaj dan; zar nam ovo sunce i čistoća gorskog zraka priječi pogled na Njega, kojem nas naša plemenitost, koja je i naša sretna muka, vuče?

Kad punina majčinske i očinske ljubavi uzplamsa u tvom srcu, kad se žarom velike žrtve zažari vaša duša, vi ćete se, zaručnici, osjetiti sretno progonjeni; naći ćete se u progonstvu o čijoj slatkoći bi željeli svakome i svemu mnogo govoriti; a genij će, kojemu ste dopustili da ovjekovječi vaš osjećaj postaviti Dijete u krilo Djevice – Majke; a skladatelj, kojemu ste dopustili da bude tumačem vaše duše, ushićen, pisat će taktove… et benedictus fructus ventris tui… – To su sretni momenti otcijepljenja, momenti ekstaze, kad se zaboravlja da je pred nama tijelo, da je pred nama tjelesni lik; to su momenti kad ćete dići pogled gore, i zaželjeli biste: vječno tako, uzdignuti ostati, jer ugledaste lik Vječne Žene; ugledaste utjelovljeno Vječno Majčinstvo, čiji je plod Dijete rođeno po Duhu, a Majčinstvo je okrunjeno aureolom Vječnog Djevstva.

Plemenitost se naša smiruje, jer u Mariji nađosmo Evu u početku, Evu nezavedenu, Majku, kojoj želimo prodrijeti kroz ono čelo, kroz one usne, kroz one oči koje ljubimo. Kad se ovoj Evi – nezavedenoj – otkrivaju planovi Providnosti, koja Providnost se premudrim milosrđem prignula nad dijete – čovjeka koji boluje, neće li u Njoj oni naići samo na afirmaciju – da, fiat!… Postati Majkom Božjom, čujem vas, drage naše majke…!… ali, biti majkom običnom, navorana čela i krezubih  ustiju… samo trpjeti i plakati? O, ljudska površnosti! – Zašto promatraš Majku Boga tak iz goleme udaljenosti? Zašto ne promatraš Majku u prisutnosti svagdašnjosti?

Ne sjećaš li se kušnje koju mora pobijediti vjera velike Majke, dok stvoreni čovjek – Herod progoni Nestvorenog svog Stvorca? Herod je neprijatelj; ali, što velite, kad je izgledalo da je se odriče vlastiti Sin? – Ženo, što ja imam s tobom… Ženo! – Kad je vlastiti Sin upitao: tko je Mati moja i braća moja? – Onaj, koji vrši volju Oca mojega… , a tko je, osim Njega, punije vršio volju Oca do Nje,… a On pita: tko je Mati moja… Na slavu Tabora, gdje se Petru prohtjede vječno ostati, Ona nije pozvana, ali je pozvana na Golgotu, da svisne: O vi svi, koji prolazite putem, zaustavite se i vidite, ima li boli kao što je bol moja?

Žene, majke, koliko ste spremne postati ovakvom majkom? Koliko ste spremne piti čašu, koju pije Ona? koliko ste spremne postati svećenicama žrtvujući samu sebe?! A baš ovaj samoprijegor, vlastita žrtva, bol i suotkupljenje Vječne Žene – Majke, obilato se prelila preko rubova čaše otkupljenja. Ako tražite razlog: zašto se Djevica, nova Eva, podložila zakonu smrti, kazni za grijeh, a Ona grijeha ne upozna? Odgovorom može biti samo divna zraka koja će bljesnuti i svjetlom ispuniti sve prostore srdaca koja ljube: Da bude žrtva potpuna; da potpuno predanje bude zapečaćeno i vjenčićem cvijeta koji se prignuo… „Smrt je prilika za veliku žrtvu“ (Plus), za posvjedočenje  beskrajne ljubavi…! 

O, drage majke: zabrinu vas vaša skrb , vaša briga, vaša bol, vaša muka; zar se usuđujete sumnjati, da je sve to samo simbolom, koji vam predočuje tako živo, nametljivo zadaću, koja nam je povjerena, a koje se – gledajući na svoju bijedu – ne bi smjeli ni zaželjeti? – Ona (zadaća) je toliko sveta! Po svojoj boli vraćate čovjeka k sretnom početku; popravljate ono, što … nam skrivi Eva…, vi dajete novog čovjeka, koji će netom je primio novo tijelo, primiti i novi duh – Krštenjem; čujte, on se neće više  morati skrivati pred licem Stvoritelja, jer neće biti go: ogrnut će se bijelom haljinom milosti koja posvećuje, koja nas čini ljubljenom djecom Vječnog Oca.  

Blažene boli, koje naviještate novi svijet; blažene utrobe, koje nosite novog čovjeka;  blaženi roditelji svete djece!

Kad je Gospod završio objavu riječi za koju htjede da bude zapisana; kad ste zatvorili i posljednju knjigu Sv. Pisma, ostade vam pred očima veličajna slika:

Žena, Dijete joj u naručju, pod nogama strepi pakla zmaj – pobijedila je zlo! – , ogrnuta u sunce, ispod Nje mjesec, a oko glave kruna od dvanaest zvijezda… – Tako predstavlja Vječnu ženu Onaj, od čije punine milosti se i Ona ispuni; ta živa slika, ta vječno živa Žena – Majka – Djevica jest prototip svih Madona, svih Pieta, svih Ave Maria. A opet, sve Madone, sve Pieta, sve Ave Maria su drhtaji i dahtaji, očitovanje naše plemenitosti i sretne muke, koja nas vodi smirenju u krilu Velike Majke.

Tvoje cvijeće, dijete, koje pred Nju, živu postavljaš, živo je samo, ako je ono predano tvoje živo srce.

Tvoje cvijeće, o majko, živo je samo, ako je ona ruža simbol vaše rumene krvi, ako je ona simbol tvoje boli; i, gle, baš ta ista bol, ista tvoja muka bude ruža koju polažete i dodirujete nogu Vječne Žene, divne Majke MARIJE!
(Održana u oo. Konventualaca – kao majska – Split, 1946. Sastavljena na Kuni 7.V.) 

V.-1.4. – 30

PRED SV. PRIČEST

Da se usudim, vjerni, prekinuti šutnju? – Šutnja je čas, koji svojom dubinom, neograničenošću najrječitije govori o Beskrajnome. Svaki jezik, svaka riječ Ga umanjuje; ne želim stoga drugo, već jedino dozvati si u pamet riječ, konačni referat, Predteče:…

To je Onaj, koji ima doći…; to je Onaj o kojemu smo razmatrali i kojemu uopće ima smisao sav govor.

Kad smo se divili životu, Njemu smo se divili, – On je izvor života; kad smo se zanosili cvijećem i mladošću, Njime smo se zanosili, jer On je … flos campi et lilium convalium…; On je koji razveseljuje mladost našu… laetificat iuventutem meam… ; o uzvišenosti sagorijevanja i žrtve, – On je potpuna žrtva i najmilija žrtva… holocaustum et pro peccato non postulasti, tunc dixi: ecce venio. Kad smo govorili o uzvišenosti Kršćanstva…, ta što je čitavo kršćanstvo do li produženje Njegova života, i živi On? Tijelo, kojemu je On sam Glavom? Zato nam i dade ono što Ga se nitko ne bi usudio tražiti: Evo, ja sam s vama do konca svijeta…

Ovaj: s vama, označuje: tu, pred vama neposredno; stvarno, kao što ste i vi sami tu stvarni; tako stvarno, da bez te stvarnosti ne bi bilo tu Svetohraništa, i ova riječ ne bi značila ono što znači, bila bi prazna.

Toliko stvarno, da se naša molba, naša suza i jad, kad klonemo – i ne znajući što bi kazali, ne mora nikamo prenositi, jer se tu, baš tu čuje i rješava.

Mi, kao da oklijevamo to čvrstom vjerom prihvatiti, ne iz nevjerovanja, nego, jer je tako veliko, nedohitno. Ti, Gospode, da nam budeš slugom? – Ipak to čvrsto vjerujemo, jer se već sjetismo, da si se i onda prignuo, pripasao ubrusom, i prao noge…! – O, ljubavi, ti si postala tiranskom; o ljubavi okrutna… (po sv. August.).

Ti hitiš za nama po najvijugavijim stazama, po stranputicama, koje Ti ranjavaju svete noge; onako, kako hiti onaj, koji ima životnu potrebu, od nečije ruke, ili… kao Zaručnik, koji do besvijesti ljubi!

Kad se neki razbojnik u milanskoj tamnici nije dao pred smrt odijeliti od Raspela, nego Ga opet i opet grlio i cjelivao, tako te se moglo posumnjati o njegovoj prisebnosti, odgovori:

Odrekoše me se oni s kojima me je vezala krv; napustiše me svi, koje sam ljubio i koji su bili sa mnom vezani zajedničkom korišću…; a On, koji je toliko grdnja i kletava čuo od mene, ostade sa mnom…

„I moja je duša jasno shvatila, da u Njemu nema ništa, što nije ljubav“;

To je ljubav, koja sve znade, sve oprašta, sve rješava… ljubav, koja se sva predaje! – , i jedino što možemo uzdahnuti, jer Ti sam to hoćeš, jest: dođi, Ljubavi, – dođi, Gospodine Isuse!

(Održana pred sv. Pričest,  za vrijeme propovijedanja svibnja u oo. Konvent., Split – 31.V.1946. – Stoga jest i aluzija na pređašnje propovijedi!)

V.-1.4. – 30 a

SVETI ANTUN

Da se usudim govoriti o čovjeku, svecu, čiji jezik još svježe propovijeda? – O čovjeku, svecu, o čijoj je riječi visjelo odjednom 20 i 30 tisuća slušača?; čija je riječ mogla taknuti kameno srce Ezzelina, pred čijom su tiranijom suoptuženi nerijetko pregrizli sebi jezik, samo da ne moraju svjedočiti proti nevinih…

Progovori radije ti, „o blagoslovljeni jeziče“, opetuj onu riječ, čija je svježina i život i tebe obdarila neraspadljivošću i rumenilom! 

Svaka riječ s Antunovih usana jest mlaz, zacrpljen iz vrela žive vode, od koje se nigda ne žedni, koja ispunja svakog i čitavog čovjeka. Svakim gutljajem te vode nazrijeti će se ono što želimo; okusivši, smatramo da smo otkrili nešto veliko i važno, nakon čega smo klonuli kao u sretnom predanju potpunosti, otkrismo cjelovitost i jedinost riječi: tražiti najprije Kraljevstvo Božje, a ostalo će se pridodati…, otkrismo blagu vijest – Evanđelje! Otkrismo, da samo ta riječ može siromašne, bijedne i nemirne učiniti blaženima, a bogate „otpušta prazne“.

Osjetimo ono, što se može osjetiti nakon jedne nekomplicirane, jednostavne riječi… „O blagoslovljeni jeziče, koji si Boga hvalio i činio da Ga hvale i oni koji su bili daleko od Njega; Riječ će izgledati djetinjska, ali će poput djeteta veseliti i blažiti. Osjeća se riječ nakon koje ćemo kazati: in pace in idipsum, dormiam et requiescam…

Ta riječ života – Evanđelje spasenja – proizišla je iz usta Božjih, i u njoj je sve blago mudrosti i znanja, te će mudrac kazati: pretpostavio sam je kraljevstvima i prijestoljima, a bogatstvo sam za ništa smatrao u poredbi s njome… i na drugom mjestu: nijesam joj poređivao dragi kamen, jer je svako zlato u poredbi s njome neznatan pijesak, a novac poput blata… (cfr. Sap. 7).

Kad bi kazali da je Antun pad. tu riječ naučio, malo bi rekli; on ju je obukao, ili, više: tvorio je jedno s njome, živio s njome, postao – donekle – njeno utjelovljenje. Po Antunu je riječ Evanđelja postala nešto živo; stoga, riječ o padovanskom čudotvorcu bit će riječ o živom Evanđelju, a govor o Evanđelju jest govor o blagu, koje moljac ne izjeda – vazda svježem. I, kao što govor o Evanđelju nije samo forma jednog kalupa, tako ista živa riječ čini, da promatranje Antunova života nije samo promatranje života jednog Portugalca plemićkog izdanka, koji je živio pred 7 stoljeća, nego promatranje forme i uzora života svakoj epohi povijesti, svakoj regionalnosti. Upriličivši se Utjelovljenoj Riječi – svom Bogu, – Antun je, tako reći – izbjegao granicama vremena i prostora.

Njegovo potpuno predanje Sazdatelju nije moglo dopustiti trgovine sa: da i ne, već samo odlučnost do punine žrtve: on nije mogao ostati samo zadivljen pogledom na franjevačke marokanske prvoborce; ne, on postaje franjevcem, da može slijediti put mrtvih, kojima „se život mijenja, a ne oduzima“. – Kad Svetost zove, najbolji odaziv jest svetošću!

Žrtva je: pun znanja – poput prepuna kovčega – nepoznat venuti u gorskoj špilji; – … Antun vedar tu čeka poziv odozgo…

Žrtva je: golem uspjeh punim grudima otkloniti od sebe, i još potpunije se predati i onda, kad su crkve pri njegovim propovijedima postale pretijesne i broj ispovjedaonica premalen… ; kad su ga kao lektora željele sve franjevačke teologije, a za njim vapio narod Firenze i Ferare, Milana, Cremone, Vareze i Montpelliera, Tuluze i Bergama i Brescie i Padove… – Antun ostade isti kad su pred njim kao pod ‘čekićem’ drhtali krivovjerni Albigezi, i kad je gospodar sjevero-istočne Italije: Ezzelino klonuo pred Antunom poput Heroda pred Ivanom. Antun je svjestan da je samo oruđe, živa riječ Kristova, kao što je o. Franjo svjestan da je samo glasnik Velikoga Kralja.

I kad je onaj vijek možda zaboravio duh Evanđelja, mogao ga je ponovo crpsti iz djela Antunovih; sva njegova čudesa nijesu nešto sasma neovisno od života njegova, kad se ima na umu, da je njegov život život Evanđelja. – Kad je čovjek, možda neopazice, posumnjao u riječ – gdje je blago tvoje, tu je i srce tvoje, Antun mu je zaista pokazao još krvavo srce škrtca među zlatnicima. – Kad je čovjek i opet kao posumnjao da po vjeri iz čovjeka – Bogu odana – može izlaziti sila koja sve liječi (kao negda iz Krista), na Antunu se to obnovilo; sjećate se da je neki luđak poljubio svečev pojas i zadobio porabu razuma. Kad je čovjek ponovno počeo kimati glavom o istini prave prisutnosti Isusa u Euharistiji, živo Evanđelje se u Antunu vidljivo otvara, i činom nijeme životinje se istina očituje – mazga se klanja Svetootajstvu. I, kao naslućujući, da će do nekoliko vjekova netko htjeti zvijer, ili, bolje: sve faktore, koje će zajedničkim imenom nazvati: priroda, instalirati se na prijestolje, koje pripada Jedinome (njegov se vijek nije to drznuo!), sakupio je Antun ribe, da svojim pozornim slušanjem odaju priznanje Velikom Sazdatelju, koji je visoko nad njima. Ovakovih slučajeva mogli bi ste vi, svečevi štovatelji, toliko nabrajati, koliko imade nade i utjehe u knjizi života – Evanđelja, kojoj je Antun živim tumačem, a koja (knjiga) je odgovor na svako pitanje, jer je ona jedna jednostavna riječ Onoga, čija je jednostavna riječ svemu biću temeljem postanja: Fiat, neka bude,… i postade sve…, i sve bi dobro…!

I dok će mnoge riječi ideologa i reformatora s njima ili malo iza njih „vidjeti truhlost“, socijalna reforma Antunova će ostati svježom, doklegod je svježa jedna zapovijed o kojoj ovisi zakon i proroci: Ljubi Boga nad svime, a bližnjega kao sebe istoga.

Ovakva je luč svijetlila  ‘pobožnom’ srednjem vijeku, koji je u svojoj formalnosti znao i zločin stavljati pod zaštitu kojega sveca (cfr. Maier); ovakva je luč svijetlila u stoljeću, koje se isticalo u mržnji i u ljubavi (u griješenju i u kajanju; koje bi bogato mirovnim ugovorima, a siromašno mirom /ib.).

Ali, kad nas zahvati plamen svijeće, a to je Antunova riječ, koja je jedna s njegovim žićem: s Kristom sanjaj u noći nevolje, s Kristom se budi u jutru sreće (cfr. spisi svečevi o propovijednicima), onda za nas nije Antun samo historijska ličnost iz doba borbe Fridriha II i lombardskih gradova, Gvelfa i Gibelina, ne; mi prepoznajmo Antuna naših gradova i naših država, Antuna, koji nije samo jednom propovijedao, nego i propovijeda; koji ne naliči nekom blagajniku, koji čeka naše molbe i potražnje, nego je Antun onaj, koji i sad grmi: mržnja, laž i licemjerje ni u jednom slučaju nijesu sveti!… njegov ljiljan i sad prekorava svaki grešni obrt; ako u punini sebe, što zaista nije nego pličina!, ne zaboravismo da je  zapravo čitavi Antunov život dar bratu čovjeku, jedno veselo sagorijevanje, žrtva za brata čovjeka, onda se nigda nećemo upitati: koliko puta ćemo imati ustrpljenja i oprostiti onome, čiji teret moramo podnositi…

Antun padovanski je, slušaoci, naš današnji Antun; znojan znojem našeg vlastitog čela, suzan suzom našeg vlastitog oka; ali, jer je ujedno, kao ‘arca testamenti’ zalog naših nada, shvatit ćemo da je posebnom svrhom podignut na svijećnjak baš danas, kad se klupko doktrina okrštenih najraznobojnijih „…izama“ istiskava i izguruje poput bezvodnih oblaka, koje vjetar vitla nebom; baš danas, kad se čovjek zgrće u gomile, zaboravljajući da svaki ima vlastitu dušu i vlastitu odgovornost; – kad se čovjek smatra brojem i vrijednosnim papirom ili čak običnim papirom kartoteke. A ipak, svaki umjetnik predstavljajući sebe, a književnik zastupajući vlastiti pravac; svaki radnik osiguravajući svoj život pred strojem, a mornar pred valom na pučini, u najraznovrsnijim presjecima i s križaljkama ispovijedaju krik duše, koja vapi za priznanjem!… – i baš tom vapaju, tom kriku stavlja se pred oči, na srce vječna luč – najveća mudrost, jedina! – uvijek svježa, nova luč, Evanđelje!, kojemu je poput simbola postavljen Antun, postavši

Evanđeoski Naučitelj – DOCTOR EVANGELICUS

(Održano na sv. Antuna, Split – Poljud, 1946.)

V.-1.4. – 31

NOĆNA SLIKA 

Kao neka davna slika… Kao kad u noći sivo-plavoj promatrate majure, svratišta i kule Betlehema,… u dnu ‘jaslica’.

Sve je šutljivo; … i toranj, i crkva, i jedno i drugo krilo samostana, i zvonik, i čempresi pred crkvom; sve je kao olovno, već davno salito. – To li su čempresi, koji su se još sinoć krešteći i škripući hrvali s burom? – pod utiskom sadašnje tišine i šutnje, koja je poput patine pala na ovaj reljef, i to sjećanje postaje tek slikom vješte ruke… ne, nečim živim… Pa ni svjetlo, koje pokazuje da su prozorski kapci rešetkasti, ništa ne oživljuje; – baš kako rado gledaš u osvijetljene prozore betlehemskih svratišta ili onih na stražarnici, premda znadeš da ne očituju život.

A ja sam kamen sred kamenitog klaustra, uz gustijernu, – slika bez života; – a sretan, sretan, pun… Samo govoriti, govoriti, – mnogo govoriti, mnogima govoriti, – mnogo reći….; – a govoriti?

Ne, nikada, riječ samo lomi; riječ kida…

Ne, ne želim ništa više svjetla; sve bi se iskvarilo; dostatno je ovo, što ga osu živo nebo, – šutljiv osmjeh zvijezda, nad kamenim kloštrom.

„Oh, šuti, ušuti“,… šutnjom zaboravljam sebe, i, prozračan, dahom nestajem tamo visoko, među njima, među zvijezdama…, i živim, u njihovom sretnom osmijehu…

(Proživljena vizija jedne jesenske noći. Poljud, 17.X.1946.)

V.-1.4. – 32

ZVONA

(uz posvetu novih zvona u Kaštel Starome – 1946.)

Zazvonit će zvona,… a mi ćemo se pogledati, kao oni, koji bi htjeli nešto kazati, ali, što?… Pogledat ćemo se blago, onako, kako u plemenitim idealima zamišljamo slogu i bratstvo. U odmjerenom udaranju batova koji se u običnim zamasima križaju, mi već ne razabiremo zvuk metala, nego jedino ono, što je do u zakutke ispunilo naše srce, razabiremo samo njegove otkucaje: … zvona!
zvona slave… Neko je oko možda i prosuzilo, a kad se mi svjesno povukosmo iz mase – kao ne htijući dijeliti općenito, masovsko, raspoloženje – te negdje po strani prihvatimo razgovor o frekvenciji, o dubini, skladu; sebi ipak priznajemo, da je to izvan obima naših grudiju, i da nam je pravo mjesto baš tu, u masi, jer nas još uvijek, kao i sve ispunja samo: … zvona!

Da, mještani, zaboravismo na frekvenciju, zaboravismo na slitinu – leguru, – zaboravismo na trgovinu, i naše biće je ispunjeno samo: … zvona!

Ali, časovi će prolaziti, – oh, tako prolazi sve, – i mi ćemo se povući u svoje domaje, za svoje stolove, među svoje poslove,… a batovi će i nadalje odmjereno udarati…

I, danog časa, ruke će pasti s posla, dah će se zaustaviti,… jest, slavi… Ruzarici!… O, Gospe moja od RUzarija… – i posao će se proslijediti tihom pratnjom podnevnog Pozdravljenja…

A batovi će i dalje udarati, odmjereno, i, kao tihi glas duhova, pronijet će se šapat: preminuo je…

Gle, isti udarac, koji je maločas učinio da se oko zakrijesilo radošću, već sad srcu izvabi uzdah, ah…

… a zvono će i nadalje odmjereno  zvoniti, i, kao prvi udarci bata, tako svaki novi, bit će veliko svjedočanstvo životne stvarnosti.

Mještani, vjerni, – ljudi, čelo nam se smuti, dok slušamo, kojom ozbiljnošću pjesnik Siler počima pjesmu o Zvonu – o životu, – o stvarnosti, koju posjedujemo i koja nam je sve,… a ona se tako titrajući shvata!

„Nek nas obilnije, vrući znoj polije…“ (Siler).

Ne žalite vrijeme, ne strepite pred mišlju, koja će nas možda uznemirivati; neka nas trgne iz ubitačnog sanjarenja!  Sve sile, sve moći, sve okolnosti saberimo uz misao o životu, jer jedino tada ima svrhu i vrijeme, i znoj i radost i tuga. – Kad strepite, za čim strepite, do li za životom?

Kad mislite – mislite! – o čem mislite, do li o životu? – „Naložite jelovine, al’ što suše, sve da puca…“ (Siler).

„A Isus prije pashe na šest dana dođe u Betaniju, gdje bješe Lazar što umrije, a On ga podiže iz mrtvih. Ondje Mu pak zgotoviše večeru, i Marta služaše, a i Lazar sjeđaše s Njim za stolom. A Marija, uzevši litru pravoga nardova dragocjenoga mira, pomaza noge Isusove, i otra noge Njegove svojom kosom; a kuća se napuni mirisa od mira.

Onda reče jedan od učenika njegovih, Juda Simonov Iskariotski, koji Ga poslije izdade: Zašto se ovo miro ne prodade za trista dinara i ne dade siromasima?

A ovo ne reče, što se staraše za siromahe, nego što bješe lupež, i imaše kovčežić, i nosaše što se metaše u nj.“ (Iv 12, 1 – 6).

Događaj, koji netko od nas rado sluša, jer je riječ Božja, ali je sličan za njega zrnu,… koje pade kraj puta… Događaj, koji će netko nazvati i pričom, jer i Njega nazvaše pričom…

Bezumni, mizerni! – Bijednici, željeli bi da to bude priča i samo priča, jer bi onda i njihov život mogao biti priča; ali, nitko se ne može odreći ili otresti životne stvarnosti – mislio o njoj ili ne mislio! – … desiderium peccatorum peribit… (ps. 111). Čujte, svi mi osjećamo, da je krh alabastarske posude i miris, kojim se kuća napuni, velika, nepremostiva historija; – nit, koja se provlači historijom, i koja dijeli čovjeka od čovjeka. Ta dioba je značajnija od one po inteligenciji; od one po narodnosti i klasi; od one po dobi; od one po kontinentima; značajnija je od one po rodu i spolu; čak od one po životu i smrti u vremenu, i, može se porediti jedino onoj, gdje će…. od dvije koje će zajedno mljeti jedna ostati a druga se uzeti, od dvoje na jednom ležaju jedno će se uzeti, a drugo ostaviti…, kad se ovo primijeni na vječnost; to je dioba vječnog života ili vječne smrti!

Izljev dragocjene pomasti je Judi ŠTETA, 

Izljev dragocjene pomasti je Mariji SVE; 

Izljev dragocjene pomasti je Mariji simbol, kojim predaje Jedinome sve svoje težnje, sve svoje moći, čitavu svoju prozirnost; simbol ljubavi Boga… svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom pameću svojom… – simbol najveće zapovijedi u Zakonu!

Izljev dragocjene pomasti je Judi šteta, jer je Juda lupež, jer je u Judi đavao, a đavolskoj himbi jest štetom svaka plemenitost; đavolskoj gramzivosti i zlobi jest štetom svaka revnost za Boga; đavolskom očaju jest štetom i očajem potpuno predanje Jedinomu, jer je to za njega potpuni gubitak, i svjedočanstvo njegova vječnog gubitka!

Izljev pomasti jest Mariji simbol: spašena, 

Izljev pomasti jest Judi simbol: propao! – Jao!

Kad je starac Šimun primio Dijete na svoje ruke, reče: „… ovaj je postavljen na propast i spasenje mnogima u Izraelu…“ (cfr. Lk 2, 34). A ovaj je sve u svemu, punina, od kojega se sve prima, svaki smisao i moć, i zato pogled na Njega određuje cijenu svakoj stvari; – i opet: stav naš prema svakoj stvari očituje naš život ili našu smrt, jer je to ispovijedanje našeg veza s Njime, koji je sve.

Onog časa svjedočanstvom bi dragocjena nardova pomast, ovog časa jest svjedočanstvo zvono:

Zvono je jeka našeg uvjerenja, naše misli o njemu (zvonu), o njegovom smislu i svrsi. Shvatimo što dublje Silerovu riječ:

„Što  zemljanoj u dubini,

Živim ognjem ruka stvori;

Na zvoniku, na visini,

O nama će da govori…“ (ibid.).

Zvono će s visine svjedočiti nepobitno o našem živom duhu, ili našoj mrtvoj materiji. Ono će od trena na tren, kao izvan granica vremena i prostora, – a u vremenu i prostoru, – kao čedo vječnosti, povlačiti crtu, koja je najstvarnija granica i dioba historije; koja je jedino odlučna i važna dioba historije, za sve, za svakog pojedinog, za vrijeme i vječnost; samo je jedna podjela, na vječno žive i na vječno mrtve! (… već sad su osuđeni, jer ne vjeruju u Poslanoga – cfr. Evanđelje. To ne znači predestinaciju, po kojoj se netko ne bi mogao obratiti; konačno su osuđeni, ako ustraju u zlu, koje svjesno čine – cfr. psalmi).

Iskrenost i potpunost života može biti samo u jednoj liniji, jer je i Istina samo jedna. Onaj je potpun; onaj daruje, koji daje sve; tko nije dao sve, taj nije dao ništa. Tko je pristupio skrbi za zvona da ona budu na čast Jedinome, za čiju se čast i službu posvećuju; tko je skupa sa zvonima predao Jedinome i svoje srce, taj sigurno neće opet Gospodu otimati srce, kad isti daje novu zapovijed: ljubavi. takvome su blize, preblize, domaće riječi u himnu o ljubavi:

„… I ako imam proroštvo i znam sve tajne i sva znanja, i ako imam svu vjeru, da i gore premještam, a ljubavi nemam, ništa sam..  A sad ostaje vjera, ufanje, ljubav; ovo troje, ali je ljubav najveća među njima“ (1 Kor, 13, 2 i 13). Koji ovako hoće da osjećaju, živi su, a udaranje zvona, njima je vazda novo pozivanje na dobro, na ljubav, na predanje Tvorcu u potpunosti, a bližnjemu do iscrpnosti. Bili ste i vi, cijenjeni, korili onoga svećenika, koji će sav sretan onima koji su ga prekoravali zbog prevelike požrtvovnosti: „Čemu ovaj svećenik ako se ne iscrpljuje?“, a auktor koji ovo donosi, nastavlja: „Čemu je grozd, ako ostane on cio i bobice netaknute? Ako mu se ne istisne sok, ne napuni se čaša vinom. A čemu onaj svećenik, koji sebe posvema ne žrtvuje? Ako na neki način sama sebe ne iscijedi, Bog nema svoga kaleža, i duše nijesu napojene“ (‘Srce Isusovo i svećenstvo, s fran. Prev. I. Dujmušić, Sarajevo, 1934. – str. 106). 

VIVOS VOCO!

S druge strane, ovo isto zvono oplakuje one, koji ga smatraju metalom velike cijene, a kao dar: štetom. Time nesvjesno ispovijedaju – oh, da bi toga bili svjesni! – svoje nepoznavanje Onoga, u kojemu jest porazbacano kamenje, koje oni moraju umjetno opravdavati kao ‘dobro’ i brusiti, ako im to dopušta vlastiti interes.

Daleko su od Svjetla, zar čudo da su tamni? – Daleko su od Života, zar čudo da su mrtvi?…

Morali bi se jeziti pri svakom novom udaru bata, jer je svaki novi udar spomen na krh alabastarske posude, na miris divne pomasti, koja je Judi, izdajniku, navijestila konopac – vječni očaj! – MORTUOS PLANGO…

O, plači,  zvono, jače i jače, da bi te i ovi mrtvi čuli; – da bi se na svoju sreću probudili!

Nedjeljiv je glas zvona, i stoga, dok ono slavi općenitom bratstvu,  znači da se pravo bratstvo može zamisliti samo onda, kad se pokloni svako koljeno Onome čijim je ono glasom: „Glas si jedan Jednog, i beskrajan, vječan, kao On…“ (iz moje pjesme ‘Zvono’).

Kad ono naviješta rađanje slobode, ono svjedoči o slobodi bezgranične sreće, koja se neće ograničiti ni nevidljivim, a najtežim lancem – grijeha, – a počivat će u nedjeljivo ljubavi. zvono nam je veliko svjedočanstvo Njegove prisutnosti, jedine  Vlasti i jedine Moći!

Ono je naša riječ i odgovor, jer je ono samo ‘mi’, naša duša, naša iskrenost, te je njegovo bacanje i na jecaj; njegovo slavljenje i naš kliktaj; njegova šutnja i glas – naša molitva…

Čitav naš život se prelijeva u glas zvona; postade lagan, proziran, nezadržavan, kao i zvuk zvona, a dobija punu cijenu, jer je sav predan!

I naš život, koji je zaboravljen – izgubljen – obzirom na nas same, potpuno je iskorišten; sav pripada Onome, koji je sve u svemu. – O čudnih, divnih protivnosti, o divnih paradoksa! Izgubismo svoj život predajući ga Njemu, a taj isti život, koji je otpočinuo u krilu vječne Dobrote i jedine svoje svrhe, nijesmo li opet to isti – sretni mi?!

„Tko izgubi svoju dušu mene radi, naći će ju…“ Hoće li se netko naći, koji će skeptično gledati na ove riječi, kao na nešto skovano, umjetno? – Ne, slušaoci; ne, čovječe, ovo su misli tvojega srca, ako k njemu prisloniš svoje uho; ovo su misli i osjećaji svake duše, jer je ona po prirodi kršćanska – naturaliter christiana!

Stari Egipat je postavio i slijepce da pjevaju bogu; te nesretnike? – Da, nijesu oni, doista vidjeli svijetloga ‘Ra’, ali su ga onda oni slavili pod imenom toploga ‘Šu’ (kod Merezkovski: Mesija, str. 112 ss).

O divna vjero, o sveta vjero, koja nas učiš, da uvijek, uvijek imamo na čem zahvaljivati…

/Načelnik nekog velikog grada je htio sagraditi toranj, koji će nadvisivati sve ostale tornjeve, zvonike u tom gradu…

Da li je to on i postigao? Mogao je, bez sumnje; ali, da li je veličina i značenje tornja u tome što je on visinom nad ostalim građevinama, ili možda u tome, što on pokazuje, upravlja duh: gore, više… , nad sunce, nad zvijezde, nad svemir…?! slični su mu svi koji strepe od skrbi za siromahe, za bolesne, za postradale; oni su dio historije – mrtvi. Za njih je skrivena suza izgubljena – ona je očaj; zaboravljena je poput onog bisera u oceanu do kojeg nitko ne može… Žrtva je konačna, jer se i gubi u konačnosti… Jao si ga vam, veliki ‘otkrivači’, ‘pronalazitelji’, koji ste u zvonu otkrili metal, a u zvuku njegovu samo valove; otkriste pred sobom jamu, ponor, a – kao slijepi, da li ćete skrenuti svoj ubitačni smjer; kao mrzli, da li ćete si  pomoći?/

Preuzvišeni gospodine Biskupe!

Zamolivši Vas, da nam blagoslovite i posvetite ova naša nova zvona, pozvasmo Vas i molimo Vas, da nam posvetite srce, jer je ono izvor naše misli, naše riječi i našeg djela; jer i ova zvona nijesu, i mi nećemo da budu drugo, do li naša misao, naš osjećaj i naša riječ, tumač našega života. Zvona, to smo mi, onako, kako smo mi ono cvijeće, koje nosimo na oltar; kao što smo mi one svijeće, koje hoćemo da gore na oltaru pred Njim.

Ona su simbol naše cjelovitosti, naše potpunosti, i njihov jedinstveni glas nam je vječno podsjećanje na potpunost našeg predanja, kad postadosmo kršćani, kad se odrekosmo svega, da posjedujemo Njega, – kad bijasmo kršteni. I, znajući, da dah vjetra i šapat lista ne prolazi mimo znanja Njegova, ne kajemo se da smo svoje žrtve za zvona prinijeli Onome,… u čijim rukama su dnevi naši…

Blagoslovite nas i posvetite, pastiru naš, da združeni sa zvukom zvona i mi pjevamo; neka nam ona u svim olujama razgone oblačine – FULGURA FRANGO, kida tmine; neka nam svako njihovo oglašenje naviješta mir!

„Sad užetom vagnite mi

Zvono iz tla, da se čuje,

Da se nebu u vis spremi,

Gdje po  zraku glas caruje.

Vucte, vucte više,

Eto već se njiše!

Na veselje grad nek skloni,

Prvi put na mir nek zvoni! (Siler, ib, svršetak).

(Poljud, X, 1946. – u obrisima spremljena za posvetu zvona u K. Starome, u rujnu 1946, ali neodržana, jer je govorio Pr. Biskup)

V.-1.4. – 33

PJESMA O ZVONU 

(spjevana i uglazbljena – uz pratnju istih zvona fis, a, cis; pred posvetu. Rujna, 1946.)

Jedan je samo tvoj glas, 

Al’ zvijezde obli talas; 

Ko šutnja beskrajan on…

Da l’ pjeva il breče tvoj ‘don’?

Da l’ jecaj ču bića tog

Pod čempresom, il palme poj?

Ko šutnja govori on…

Jednak je, isti tvoj poj

Ma gdje, ko rosa poj (poj – pošao):

Međ’ dobrog, dijete il zlog;

Al’ isti: sud, nada, bol, 

Jer glas si jedan Jednog,

Te beskrajan, vječan, ko On,

O divan i divni, Zvon!

V.-1.4. – 32