Iv 1, 1 – 18
Evanđeoski odsjek kao da provodi godišnju DUHOVNU INVENTURU. Iznosi se kratak sadržaj našeg SPASENJA izvršena u VREMENU: BOG od BOGA silazi k nama kao BOG – ČOVJEK. Od mnogih nije primljen mada su od njega postali, nisu ga spoznali ni prihvatili. Ostaju u tami. Koji ga prihvatiše postadoše djeca Božja. Za njega svjedoče Zakon i Proroci, za njega svjedoči Ivan, za njega svjedočimo mi sami – ako živimo u onome što primismo: POMAZANJE OD SVETOGA. Čas je uočiti: Što smatramo bogatstvom? Ivan u Evanđelju počinjući s početkom bez početka, uvodi nas u razmatranje beskrajnog blaga i bogatstva koje nam je s Kristom, u Kristu i po Kristu podijeljeno i neprestano se dariva, da nas pozove na ozbiljan ispit: Kako smo primali i koristili ovo bogatstvo? „Doista, od njegove punine svi mi primismo, i to MILOST NA MILOST.“ Mnogi nisu ozbiljno shvatili ni posljednji čas, ni posljednji dah, ni zov milosti – otpadoše! Nisu cijenili kao najveće blago to što je Riječ tijelom postala i nastanila se među nama. Mi to sve znamo, ali nije dostatno samo znati! Treba se „roditi od Boga“!
Iv 1, 19 – 28
„Tko si ti…?“ upravljena je riječ Ivanu Krstitelju. Isto pitanje je upravljeno svakom od nas. Možda i ne mislimo da pred tim upitom možemo ostati i bez odgovora. Možemo ostati zavedeni od Antikrista, izgubiti pouzdanje i postidjeti se o Kristovu dolasku. Da ne zašutimo na upit koji moramo najprije sebi postaviti: Tko si?
Potresna je riječ Ivana Krstitelja u evanđelju: „Među vama stoji koga vi ne poznate.“ Znači: moguće je baratati njegovim imenom, citirati njegove riječi, a ipak ne poznavati ga! Može se dogoditi da ono što ustima priznajemo i ispovijedamo, životom u svakidašnjici barem oslabljujemo, ukoliko ne niječemo. Ivan Krstitelj ga toliko poznaje, toliko je njegova duha, da ga čak mogu smatrati Mesijom! Ivan Krstitelj priznaje: “Ja nisam Krist, ali sam glas koji… pripravlja put.” Svaki od nas nije Isus Krist, ali je brat Kristov, i to bi se moralo očitovati na nama. Na taj način bi Mu pripravljali put. Tragično je ako sami ne poznamo sebe kao Isusovu braću!
Iv 1, 35 – 42
Ivanova riječ kao i cijeli Ivanov život je usmjeren na Isusa. Njegovo kratko upoznavanje je čitav njegov poziv, i on je sav u tom pozivu i u tom upozorenju: „Evo Jaganjca Božjeg“. Ova riječ znači: On (Isus) je sve, sve k Njemu smjera. Učenici su to razumjeli i zato „pođoše za Isusom“.
Toliko puta smo ovaj tekst Evanđelja i uzvik Andrijin svom bratu Petru “NAŠLI SMO MESIJU” pročitali, a da se možda uopće nismo zadržali na njemu. Kao da je to nešto jednostavno i obično. A nije ni jednostavno ni obično! Treba se samo sjetiti sadržaja tisućljetnih iščekivanja naroda, napose izabranog naroda, i porediti s time ono što oni (dvojica učenika) vidješe! Vide obična, mlada čovjeka, koji se ni u čemu nije – na pogled! – razlikovao od njih. To je Onaj kojemu su usmjereni Oci, Mojsije, Proroci i Hram! Za tu spoznaju i priznanje treba biti spreman. Onima koji se trse oko dobra, Bog se otkriva i oni svakog dana otkrivaju i raduju se dubljim spoznajama Boga.
Nije dovoljno tek čuti! Treba vidjeti, opipati, iskusiti; a to se može tek u susretu s Isusom: u neposrednosti, otvorenosti, iskrenosti, predanju. Zato Spasitelj poziva Andriju i Ivana: „Dođite i vidjet ćete“ – vidješe gdje stanuje i „ostadoše kod njega onaj dan“. Međutim, taj susret i taj dan je presudan: ostadoše s Njim zauvijek. Kad njega iskusiše (to će Ivan isticati: „što smo vidjeli, čuli, što naše ruke opipaše“) ne mogu to ne prenositi: Andrija vodi svog brata Petra k Isusu i sudjeluje da Petar bude KEFA – STIJENA. Nikad ne znamo što sve može doprinijeti naša suradnja s milošću i pozivom! Nekad možda i ne slutimo kolika je naša POSREDNIČKA ULOGA!
Iv 1, 43 – 51
Gospodin i najmanju dobru volju nagrađuje: primjer s Natanaelom i slučaj Filipa koji spoznaju spasa rado dariva! Dobra ovoga svijeta, talente, pa i život (rad, napor) koristiti za drugoga – svakog čovjeka. I još više: poput Andrije i Filipa ljude privoditi Isusu.
Ništa se ne ostavlja tek na „čuti“ – pripovijedati … Mora se doživjeti, da se može ŽIVJETI. Treba se uvjeriti SVIM MOĆIMA koje nam je Gospodin udijelio! Onda će nam se „otvoriti nebo i vidjet ćemo anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega“, i to: Samo nad Sina Čovječjega!
Iv 2, 1 – 12
Svadba u Kani je aktualnost: slave se zaruke, vjenčanje. Zaruke Graditelja s tobom, sa mnom, sa svakim čovjekom. Kao što sluge na Isusovu riječ napuniše posude vodom do vrha, i mi moramo dati na raspolaganje sebe svega.
Iv 2, 13 – 22
Jedino u susretu s Bogom možemo upoznati i doživjeti da naš hram – naše biće – mora biti čisto i sveto. Otresti se svega što nas u tome priječi, a trsiti se oko svega što tome doprinosi: duhovno čitanje, susret u obitelji i s obitelji, u zajednici s bližnjima, potrebnima. Susret s Bogom će oploditi sve spomenute susrete i unositi mir i ljubav u zajedništvo.
Iv 3, 1 – 8
Nikodem dolazi k Isusu po noći, s iskrenom nakanom. Već je blizu nebeskoga kraljevstva. Treba se potpuno predati i izručiti Duhu, mada često ne znamo otkud dolazi i kamo ide. Bogu se mora potpuno vjerovati, a onda će se živjeti novim životom koji se rađa iz „vode i duha.“ Ne radi se o tome da nešto zemaljsko POPRAVI; treba se nanovo roditi i u toj NOVOSTI rasti. To nije jednostavno! Zahtijeva se ne samo roditi se iz vode i duha, nego i rasti u istom duhu iz novog rođenja. A zato je potrebna borba protiv ‘ja!’ – navike, opora narav, mišljenje i mišljenja, privezanosti uz materijalno i položaj, vlastita mudrost. Novo ROĐENJE jest USKRSNUĆE, novi život. Sve materijalno i sve zemaljsko je ništa u usporedbi sa samim Bogom kojega nanovo rođeni posjeduju sa svime što je Božje, a što postaje i njihovo. Nikodem će za nas upitati: zar se čovjek može roditi kad je star?… Isperimo mrlje kojima se iznakazismo i naći ćemo se na početku, u djetinjstvu, i žudit ćemo ono što žudi dijete – ono još nepokvareno. Preporodit ćemo se – opet ćemo se roditi, rodit ćemo se od Duha, koji je – Bog.
Iv 3, 16 – 21
Ovo sve je pisano za nas: Bog je poslao svoga Sina na svijet da se svijet spasi po njemu. Taj Sin je Isus, ali taj sin su i njegovi apostoli, a i mi. Kako bješe sa Sinom i apostolima, bit će i nama: u trpljenju i svjedočenju i u slavi!
Iv 3, 22 – 30
NAČELO I TEMELJ naše radosti je: Bog je sama DOBROTA i LJUBAV i ne može nam drugo darivati nego dobrotu i ljubav. Što ćemo onda mi, kratkovidni i slijepi, tražiti? Sve drugo osim Njegove volje je promašaj i gubitak. Tražimo Njegovu volju i bit ćemo sretni, a Njegova volja je ULOGA I MJESTO koje nam je povjerio. Budimo čitavi u tome i molimo da bi to doista i mogli! Divan uzor je Ivan Krstitelj: „Moja radost se ispunila“, jer je pripravio put Isusu – izvršio svoju ulogu. Raduje se što se ljudi usmjeruju Isusu, jer je Isus jedini cilj, a uloga Ivanova i svih nas i nije drugo nego sve – počevši od sebe! – privesti Isusu.
Iv 3, 31 – 36
Poniznost i iskrenost i istinoljubivost su temelji da se prihvati Božja riječ. Da se to razumije i prihvati, treba razumjeti nebeski govor: „Tko dolazi odozgor on je iznad sviju; tko je sa zemlje, zemaljski je i zemaljski govori.“ To nije samo konstatacija, nego iza toga slijedi i osuda: „tko neće da vjeruje u Sina, neće vidjeti života; gnjev Božji ostaje na njemu.“
Iv 4, 5 – 42
Isus žeđa i moli vode od Samarijanke na Jakovljevom zdencu. Da li je uopće pio? Sudeći po onome što slijedi obzirom na hranu koju mu nude učenici, rekao bih da i nije pio. Ova Isusova žeđ je zapravo povod i uvod u onu žeđ zbog koje je i došao na ovaj svijet: Žeđ našeg spasa. I također, da u nama pobudi žeđ upravo za to. Sve ovo je sadržano u riječima: „Kad bi znala dar Božji…, ti bi u njega zaiskala, i on bi ti dao vode žive.“ Ipak, treba ZAISKATI! – jer Gospodin hoće da se slobodno odlučujemo, da sudjelujemo; bez prisile fizičke zakonitosti kojom su sputana ostala stvorenja osim čovjeka.
Samarijanka nema tradicije, ali je iskrena, jednostavna srca prisutna susretu sa neznancem i doživljava obraćenje. Isus žeđa i moli vode… Ona također moli žive vode da ne mora dolaziti na zdenac. Dakako, na početku ne razumije kako to može biti, ali je otvorena neznancu koji govori kao netko koji ima vlast i znade što govori. Prihvaća njegovu riječ, njegovu vodu – MILOST – i puna te vode postaje apostol među svojim sugrađanima!
„Izvor vode koja teče u život vječni…“ – jest posvećujuća milost, jest ljubav koja je najveća (vjera, ufanje, ljubav) i koja nikad ne prestaje, jest BOŽANSKI ŽIVOT u nama, jest naše pobožanstvenjenje.
„Vi govorite: Još četiri mjeseca, i evo žetve… Gle, KAŽEM VAM, (JA VAM KAŽEM!) što ustvari znači: Vaše gledanje i moje gledanje; vaše gledanje je uvijek očima svagdašnjeg čovjeka i mišljenja, a moje je uvijek u okviru onoga zašto ste i stvoreni: vječnosti, neba, Boga! Zato i slijedi: „Pogledajte, njive se bjelasaju za žetvu.“ To su Samarijanci, koji na riječ žene Samarijanke hrle Isusu. Eto opet ŽEĐ Isusova: Idite u žetvu…
Iv 4, 43 – 54
Onoga časa kad POVJERUJEMO Gospodinu naš život postaje NOVI ŽIVOT, život po Božjim mjerilima, Božjim sadržajem ispunjen, ispunjen samim Bogom. Onog trenutka kad srcem Gospodinu POVJERUJEMO ozdravljamo, oživljujemo, živimo novim životom koji razumiju samo dionici tog istog života.
Iv 5, 1 – 16
Voda iz hrama jest milost. Korištenje milosti jest put u sve veću i dublju milost, obilniju milost, kao što voda – potok – što dalje, sve dublji postaje. Samo u toj vodi iz hrama – milosti – se ozdravlja. A hram je sam Gospodin Isus. Ipak treba htjeti ozdraviti. Milost ozdravljenja treba cijeniti: „Više ne griješi, da te što gore ne snađe.“
Rasipnost bogatstva Božje ljubavi pita: hoćeš li biti zdrav? Isus upravi to pitanje bolesnome uz ribnjak. Nema čovjeka, odgovori bolesnik Isusu, da me ubaci kad se uzbiba voda… Znakovit odgovor. Bog hoće i naše zdravlje. Ako pripušta bolest – to je sličnost sa trpećim i Raspetim Kristom za Crkvu: što nedostaje trpljenju Kristovu… Hoće nas dionicima muke Kristove za spas svega svijeta. Ako prihvatimo istim Božjim duhom, osjetit ćemo da je to „čaša spasenja“ za pojedince i za Crkvu i za svijet.
Iv 5, 17 – 30
„Moj Otac sve do sada radi, pa i ja radim.“ Što radi Otac i što radi Sin? Milostiv, milosrdan, spor na srdžbu, bogat dobrotom, vjeran u riječima, svet u djelima, podupire sve koji posrću… Zasužnjene izvodi na slobodu, one iz tame u svjetlo, žedne vodi izvorima vode, ljubi više nego majka! Ovo je vidljivo u Sinu, jer Oca nitko ne vidje, ali Ga vidi u Sinu, Njemu jednaku. Ovo je poruka nama: biti kao Otac nebeski prema svojoj braći, poput našeg brata Isusa.
Iv 5, 31 – 47
Ljubav nikad ne prestaje. Danas ta ista ljubav upravlja pogled čovjeka u sama sebe: čovjek se snebiva nad „teletom“ u pustinji pred kojim pada ničice Izrael koji je toliko dobra primio. Taj isti čovjek – ja – i ne sluti da istu stvar čini klanjajući se sebi u najraznovrsnijim oblicima vlastitog JA! S druge strane ‘istražujemo’ i Pisma; zašto? Da bi sebe opravdali, druge osuđivali…! Skrušeno i ponizno priznajmo svoje bezakonje i molimo Posrednika čije je posredovanje neusporedivo učinkovitije nego li Mojsijevo!
„Ivan bješe svjetiljka što gori i svijetli“ – tom svjetlu se treba radovati, ali ne samo „za čas,“ to jest koliko mi odgovara, nego tragati što dalje, u beskonačnost za Svjetlom koje obasjava svakog čovjeka dobre volje. Pravednost Božja ne gleda tko je tko, nego tko iskreno traži Boga djelotvornom vjerom! Čuvajmo se „veseliti se samo za čas“ Božjem svjetlu, to jest samo onome što je po našoj mjeri! Sami sebe, svoje mišljenje, svoju logiku, svoj razum, svoje nedostatke i mane postavljamo kao idole, klanjamo im se i služimo ih. Ukoliko se sve ostalo prikloni tome – prihvaćamo, inače odbijemo, pa makar to bilo i s Božje strane: Ivanovo svjedočanstvo prihvaćaju tek na oko: „a vi se htjedoste samo za čas naslađivati njegovom svjetlošću“ … Još gore: „Tražite slavu jedni od drugih“ (r. 44) – jedan drugoga podržavate u tvrdokornosti.
Iv 6, 1 – 15
U Evanđelju se pokazuje kako se ne treba prekomjerno brinuti za materijalni život. Isus znade što će učiniti i onda kad pita nas: što učiniti? Kao što ga ne stavlja u nepriliku kad apostoli vele „Što je to (par kruhova i ribice) za tolike?“ – tako se Isus ne izgubi kad ga htjedoše zakraljiti: povuče se ponovno u goru, posve sam.
Iv 6, 16 – 21
I prvi kršćani i sveci i redovnici – svi su ljudi. To se ne smije zaboraviti, jer se ponekad idealizira neka osoba, neka zajednica, neko određeno vrijeme i bježi se od stvarnosti. Događaj iz Evanđelja se događa još za zemaljskog Isusova života. Isus uzima apostole kakvi jesu, ne sablažnjava se pred njihovom bojažljivošću, nego ih strpljivo odgaja.
Iv 6, 22 – 29
Mnoštvo naroda traži Isusa. Zašto? Da bi ih čudesno i jeftino hranio! Čak bi ga i kraljem proglasili! Ipak, to umnoženje kruha je tek znak koji ih treba potaknuti na živu i djelotvornu vjeru u onoga koga je Bog poslao. To prihvatiti znači ići neokaljanim putem. Možda ćemo svakog dana, pa i svakog časa naći druge interese za koje se ne može reći da su iskren i jednostavan put Kristovoj volji!
Iv 6, 30 – 35
Samarijanka je čeznula za vodom živom, da ne mora više dolaziti na zdenac po vodu… Židovi također žele kruh o kojemu Isus govori, mada ne shvaćaju. Isus nastavlja: „Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.“ Treba ući u Gospodinov govor, treba moliti da ga se može prihvatiti i živjeti od njegove riječi i stvarnosti njegova Tijela! Starješine i pismoznanci nisu tražili živi kruh ni riječi ni iskrenosti, pa ih je svaki novi znak izazivao na veću tvrdovratost. Da li u običnom svagdanjem životu, u beznačajnim dogodovštinama, tražim i nalazim ispriku za vlastitu stazu lakšeg života i opravdanje za osrednjost? I kršćanin je u opasnosti da se prepusti lagodnosti – badava blagovati!
Iv 6, 36 – 40
Pratimo volju Oca koji hoće da svi imaju vječni život. Pa što ako je Očeva volja da kao njegovi suradnici i nešto trpljenjem doprinesemo? Dobrota Sina Božjega nam pruža primjer. Njegovo darivanje nam je poziv na radosno sudjelovanje: „Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti…“ – naučit će od mene ljubavi neiscrpive!
Iv 6, 44 – 59
Otac povlači sve one koji su iskrena srca k Sinu, Janjetu. Prateći to, dobronamjerni postaju „učenici Božji.“
Primiti Isusa kao jelo, kao kruh. Bez kruha se ne može živjeti. I riječ je Njegova KRUH i to za vječnost, i djelovanje Njegovo je KRUH. Svaki dah Božje milosti je KRUH! Mana, kolikogod je odozgo silazila, nije KRUH S NEBA, nego obična hrana, mada ponajbolja, kao ono čudesno vino u Kani Galilejskoj. Zato se od te hrane i umire: „Jedoše očevi vaši i pomriješe.“ Kruh, Tijelo Kristovo je ipak jelo istinito, i Krv Njegova je piće istinito. Židovi se čude, ali Isus ostaje kod svoje riječi i treba je prihvatiti premda je ne možemo shvatiti. Dovoljna je tvrdnja Njega koji je sama Istina. Bez blagovanja ovoga Kruha ne može biti života, dok blagovanje sobom nosi vječni život, uskrsnuće u posljednji dan i zajedništvo u Kristovu životu: „Tko jede moje tijelo i pije moju Krv, ostaje u meni i ja u njemu.“
Iv 6, 60 – 69
U toliku rasipnost ljubavi nije lako povjerovati (r. 44 – 59). Moramo ponoviti govor iz Evanđelja: „Tvrd je to govor.“ Ipak, prihvatimo ga s Petrom: „Gospodine, ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.“
Iv 7, 25 – 30
Vjetar puše otkud hoće i ide kamo hoće… Bog nije ni u vihoru ni u lomljavi, nego u tihom povjetarcu, u običnom svakidašnjem vjetru – dahu, u svagdašnjosti i običnosti: „…ali za njega znamo odakle je… Poznajete me i znate odakle sam… a ipak nisam došao od sebe…“
Skloni smo neobičnostima, ali ne zato da bismo promijenili život, nego za vlastitu izliku. I čestit život jednog ili drugog je neobičnost, ali ga ipak ne prihvaćamo, jer nam je takav kao UTJELOVLJENI UKOR, pa tražimo još nešto više: „iskušajmo ga“ kako bi opravdali vlastite nevaljalštine.
Iv 7, 37 – 39
Gospodin Isus nas potiče da se čeznemo napojiti Božjim Duhom: „Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije, koji vjeruje u mene!“ Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe! Gospodin hoće da nas obogati Duhom, da nas spoji sa sobom, da se preko nas razlijeva snaga, moć, radost Duha Svetoga i Presvetoga Trojstva!
Iv 7, 40 – 53
Ipak se ponetko nađe tko pokuša ići Božjim putem, ali što će doživjeti? Bit će kao janje koje vode na klanje… Izruguju ga… To klanje ne mora biti krv, ali će ga nastojati učiniti smiješnim da opravdaju svoje lakomisleno življenje. Nije lako ostati nevin, tih, Bogu predan! Možda pojedinac i želi dobro drugima i dobronamjerno postupa: dokazati im pravi put, ali?
Isus je nenametljivo govorio i mnogi su se iskreno pitali: Možda je ipak ovo Krist? Nikodem, čestit, pita: „Zar naš Zakon sudi čovjeku ako ga prije ne sasluša i ne sazna što čini?“ Na to mu ne odgovaraju, nego već unaprijed odbacuju odgovoriti mu i pozabaviti se tim pitanjem! Vide sebe, svoje tradicije, svoje poslove, svoj način života koji odgovara lakomislenosti, i najlakše je druge zahtjeve odbaciti: Gradi kotac ko i otac!
Iv 8, 1 – 11
Danas nam se očituje vid novog ROĐENJA koji uvijek počinje od: JA! PRIZNATI VLASTITU SMRT – GREŠNOST. Isus nam diskretno, vrlo diskretno otkriva našu nutrinu pišući prstom po zemlji. Da li bi se dogodilo da čitajući svoju nutrinu i ja se okrenem i udaljim s mjesta gdje sam gordo stajao, možda ustobočen, i tražio osudu ovog ili onoga?
Iv 8, 12 – 20
„Ja sam svjetlost svijeta, govori Gospodin; tko ide za mnom, imat će svjetlost života.“ Sunčana svjetlost može varati, mnogo više svi ostali izvori svjetla. Jedina svjetlost koja ne vara jest Bog. U Bogu i u Njegovu očitovanju moramo sve promatrati da možemo svaku stvar, pa i sam život pravo vrednovati. Bog nam se očitovao u Isusu Kristu i stoga Njegov život, Njegova nauka i Njegova osoba su Sunce i svjetlost koja u pravoj i istinskoj vrijednosti očituje sve što postoji. U ovoj svjetlosti spoznajemo da nikakvi svjetski dokazi i filozofije i nadmudrivanja ne obraćaju ljude, nego iskreno traženje u jednostavnosti i priprostosti srca.
Često naručujemo svjedočanstva jedni za druge, laskamo jedni drugima i zato krivo sudimo na štetu svoju i bližnjega. Gospodin Isus postavlja načelo za pravedno suđenje: Znati odakle dolaziš i kamo ideš! Od Boga smo, za Boga stvoreni i k Bogu idemo. Kad u tom ogledalu i u toj istini i stvarnosti promatramo i prosuđujemo, nećemo sebe zavaravati nego ćemo priznati svoju sretnu ovisnost o Bogu, a s druge strane svoju vlastitu grešnost. Sudit ćemo sebe, a onda nećemo biti osuđeni.
Isus je SVJETLOST i tame u njemu nema nikakve. Svjetlo je ispravnost, tama je manjkavost. Isus je Svjetlost, što znači: nedvojbenost, sigurnost, istiniti i jedini put, prava i jedina istina, pravi i jedini život.
Iv 8, 21 – 30
„Ta što da vam s početka opet zborim?“ Tako žalosno, bolno, sjetno zvone ove Isusove riječi. Znači: kad bih vam sve još jednom govorio ne biste vjerovali. Ljubav ipak ide svojim putem spašavanja, jer Isus hoće ono što Otac hoće, što je Ocu milo, a Otac želi i hoće obraćenje.
Iv 8, 31 – 59
„Istina će vas osloboditi“, ali istina Božje riječi koja se vrši. Židovi se uhvatiše za riječ „osloboditi“, a ne misle: od čega osloboditi?! – Od grijeha, jer „tko čini grijeh, rob je grijeha.“ Istina je i to da se često teže obraćaju oni koji bi trebali biti uzor i putokaz drugima! Zašto? Smatraju se pravednicima i ne treba da ih tko upozorava. Time sami sebe ograničuju. Židovi danomice promatraju Isusova čudesa, slušaju njegove govore kakvih nikad ne čuše, a ipak, to im sve služi za prepirku. Dobro je malo se zaustaviti, zašutjeti i čuti vlastitu nutrinu…
Tajna zloće: Isusovi suvremenici očitije vide znakove i jasnije čuju glas nego li Abraham, a ipak dolaze do grijeha protiv Duha Svetoga („imaš đavla“).
Bože nas sačuvaj od bilo koje vrste vlastitog kumirstva, posebno mojega ‘ja’, koji me priječi vidjeti prisutnost Duha Božjega u Kristu!
Iv 9, 1 – 41
Ljudski sud: „Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji, te se slijep rodio?“ Tako apostoli pitaju… A ipak, ta sljepoća je zato da se očituju djela Božja! Dvostruko očitovanje: Ne suditi, kad vidimo manjak na bližnjemu. Nikad ne znamo Božje planove. Drugo: djelo Božje na meni samome! Bog sa svakim ima određeni plan. Da li molim kako bih ga upoznao? Poslan sam! Izabran si po krštenju i time pozvan na svet život, da svijetliš svima oko sebe. Da li misliš na to izabranje?
Iv 10, 1 – 10
Dvije istine su u Evanđelju istaknute: a) Ja sam vrata ovcama. Dakle, pristupati i misliti i raditi za spas svoje braće – ovaca, samo i jedino kroz Isusa Krista, nestajući u Njemu: Ne živim više ja, nego u meni živi Krist. Sve drugo je promašaj. Pristupati u svoje ime, znači biti tat i razbojnik. b) Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju. Ovo je Isusov plan: Učiniti čovjeka onakvim kakvim ga je u početku htio Bog: U radosti sličnim sebi.
Drugačije misliti i djelovati znači ne ulaziti na prava vrata, znači svjesno ili nesvjesno biti „tuđinac, tat, razbojnik.“
Iv 10, 11 – 18
Isus potpuno prihvaća i vrši volju Očevu. Učenicima govori o ovčinjaku i ovcama, o sebi kao pastiru… Oni ne razumješe, veli evanđelist. Isus ipak ne žuri, razumjet će. Otac mu je tako naznačio, on vrši. „Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce… Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga.“ Kako nas Otac ljubi!
Iv 10, 22 – 30
Bog se opire oholima, a poniznima i onima koji ga iskrena srca traže, otkriva se. Židovi traže vlastitu slavu: „Dokle ćeš nam dušu držati u neizvjesnosti? Ako si ti Krist, reci nam otvoreno!“ Isus im odgovori otvoreno, govori djela koja čini, ali ne vjeruju. Zašto? Nisu od njegovih ovaca! Otac im pripravlja put, ali ga ne nalaze jer vide samo svoj put: svoje tradicije, svoje običaje. Treba se u poniznosti dati poučiti. Treba se moliti Ocu nebeskome da nas povede putem Isusova stada, da nam dade radovati se dobru otkud god ono dolazilo!
Židovi se opiru puni zavisti. Guše Božju riječ i u sebi i u drugima! Dobro se malo zagledati u sebe sama: ne događa li se svjesno ili nesvjesno u nama i s nama slično? Da li otvaramo put komotnosti?
Mene poznaju moje ovce, govori Gospodin. Da li se Isusov glas odnosi i na mene? Da li sam uvjeren da mi je Isus put i da ga trebam slijediti?
Iv 10, 31 – 42
Sva strpljivost, dobrota, razumijevanje Očevo kroz čitav Stari Savez, vidljivo je u Sinu, njegovu životu i njegovu postupanju u Novom Savezu. Isus govori i otkriva im tajnu o Ocu: Ja i Otac jedno smo! To se nikad nije čulo! Zato Isus ima razumijevanja s njihovim nerazumijevanjem, ali i zahtijeva da prihvate istinu: čini djela Oca svojega, samo dobro! – i ta djela govore i svjedoče o njemu. Treba se iskreno moliti da nas prosvijetli istina!
Iv 11, 1 – 45
Smrt i smrt; Život i život. Isus jasno govori i jasno razlikuje: „Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.“ I opet: „Lazar, prijatelj naš, spava…“ Smrt tjelesnu Isus naziva snom od kojega se jednostavno budi. Budući da to ljudi teško shvaćaju – ne razumiju, govori im njihovim jezikom: „Lazar je umro.“
Očito je nekoliko stvari: „Niti sagriješi on, niti njegovi roditelji, nego je zato da se na njemu očituju djela Božja“ (Evanđelje o slijepcu od rođenja). Ni bolest, pa ni smrt nije jednakog značaja u našim i Božjim očima. To je sve neusporedivo manje nego li prava bolest i prava smrt, a to je bolest i smrt grešnosti i padanja u grijeh, i predanje grijehu.
Čitavo Evanđelje je sigurnost, radost i život, a središte tog Sunca su riječi: „Ja sam uskrsnuće i život…“ Tko je sa mnom sjedinjen, za njega ni bolest ni smrt ne postoji.
Isus je i pravi čovjek: Plače i potresen je, i „ponovno potresen“, ali uvijek siguran u uslišanje, jer je neprestano sjedinjen s Ocem: „Oče, hvala ti što si me uslišao…“
Iv 11, 45 – 57
To i sami doživljavamo, ali zbog običnosti i svakidašnjosti to nam ne postaje zanimljivo, pa tražimo nove dokaze. Ipak ni nove dokaze nećemo uvažiti, jer se naš ‘Ja’ ne da lako ukrotiti, pa da netko od mrtvih ustane! Evo slučaj iz Evanđelja: Nakon uskrsnuća – USKRSNUĆA! – Lazarova, glavari svećenički odlučiše ubiti ga!
Iv 12, 1 – 11
Iako bi Isus mogao dvoličnjaku Judi prstom uprijeti u dvoličnost (‘briga za siromahe’), ipak to ne čini, nego postupa izvanrednom blagošću. Istim Judinim riječima se služi ne bi li ga potakao da se zagleda u svoj grijeh, da se obrati, a da ga pred ostalima ne osramoti. Postupa kako je naučavao: Blaženi krotki, oni će posjedovati zemlju!
Iv 12, 20 – 33
Gospodin Isus je potpuni dar Ocu, a s tim darom se potpuno proslavio Otac, jer se Isus sav darovao Ocu. Postao je zrno, a samo kao DAR zrno nosi plod! „Zaista, zaista, kažem vam, ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako li umre, rodi velik rod.“ A ta smrt i sahrana Zrna jest čas pobjede i proslave, kako sam posvjedoči: „Došao je čas kada će se proslaviti Sin Čovječji, i: „Radi ovoga sam došao u ovaj čas“, naime: Da budem to Zrno. I doista, postao je Zrno, koje nam je donijelo obilno „umnoženje kruha“ od kojega neprestano i živimo: Kruha riječi i životnog primjera, i Kruha – Hostije oltara. Ovaj DAR Isus dariva svojima i tko se hoće Isusu odazvati i služiti mu, „počastit će ga Otac nebeski.“ Tako jednostavno, kratko, jasno i odlučno. „Sad mi je duša duboko potresena. I što da kažem? Oče spasi me od ovoga časa? Ali sam radi ovoga i došao u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!“ Neposredno pred ovim hodočasnici žele vidjeti Isusa… Isusu je najvažnija Volja Očeva – proslava Očeva Imena u svemu… Time se izriče sud svijetu, a kad s Isusom budemo podignuti sa zemlje, sve ćemo, poput Isusa, privući k sebi!
Iv 12, 44 – 50
Riječ Isusova, riječ je Očeva. To Isus često spominje. Riječ propovjednika, riječ je Isusova. Stoga je potrebno riječ svom pažnjom, pozornošću slušati, da bi se mogla ona u punini i prihvatiti. Ta riječ očeva je i zapovijed Očeva, a ta zapovijed je vječni život. Otac je onaj koji sve vodi i upravlja. To Sin neprestano ističe. Ne prihvatiti to, ne živjeti po Očevoj riječi koju donosi Sin, znači ne imati života, znači umrijeti! Isus to veli ozbiljno, vrlo ozbiljno! Zašutimo, zagledajmo se u Božju riječ Očevu, Sinovu, Duha Svetoga… To je sve za nas! Opirati se tome, znači navući osudu na sebe: „Tko mene zabacuje i riječi mojih ne prima, … riječ … će mu suditi u posljednji dan.“
Iv 13, 1 – 17
Gozba, objed, večera je znak zajedništva. Kao ZAJEDNIŠTVO vrednija je i značajnija nego samo jelo ili piće. Isus se rado odazivao na takve pozive, rado se i pozivao, o velikoj večeri i gozbi je i sam govorio, i konačno na VELIKU
VEČERU i pozvao kao na jedini smisao života i životni poziv.
Svi ovi susreti su povećanje prijateljstva, topline, jedinstva, iskrenosti. To će posebno izići iz prispodoba o kraljevstvu nebeskome, iz kojih proizlazi kako je a) uvreda, ne odazvati se; b) kako treba biti čist, iskren (svadbena haljina); c) kako sve smjera VELIKOJ VEČERI – KRALJEVSTVU NEBESKOM, d) blago onome koji bude dionik te večere. Isus POZIVA NA VEČERU. Za tu večeru treba se OPRATI, i to je pranje toliko važno, da Isus ne smatra poniženjem obaviti ROPSKI POSAO pranja nogu, da bi učenici bili dionici ove VEČERE, bez koje nema života. Svima poziv: Vrijedi poništiti se, nestati, da bi svom bratu pomogao do ZAJEDNIŠTVA ove GOZBE. Ljubavi do kraja ništa nije prenisko. Ljubav do kraja ne ostaje na riječi, na izreci. Ljubav do kraja pere bratu noge, da bi brat bio čist! „Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.“
Iv 13, 18
Gospodin nas upozorava da milost može i mimoići i da sudionik Božjeg stola može biti i izdajica: „koji blagovaše kruh moj, petu na me podiže.“ I to nam Isus unaprijed govori, kako bismo bili trijezni. I to je milost! Slijedimo Isusa!
Iv 13, 31 – 35
Nova zapovijed: Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio… Isus nas je ljubio kao Otac i u tom se „Bog proslavio u njemu.“ Otac nas iz ljubavi stvori, iz ljubavi podržava, iz ljubavi obnavlja i ljubavlju čeka u svoje krilo. To je i naša uloga, ni više ni manje: kao Bog! To je novo!
Iv 13, 36 – 38
Misao nas vodi k Petru. Kad mislimo na Petra, obično nas povede misao na zatajenje ili na smrt kojom je proslavio Gospodina. Međutim, mislimo na čitavog Petra: od poziva i obećanja prvenstva do ovih trenutaka na zadnjoj večeri. Petar odmah kod pozivanja dobiva naziv Stijena. Osobitim načinom Otac tako imenuje svoga Jedinorođenca. Ta uloga je stavljena svakom kršteniku, jer svaki je učlanjen u Kristovo Tijelo – Crkvu, a Crkva je za spas svakog čovjeka. Petar i dalje ostaje Petar koji se ‘zaleti’, kojega prevari njegova narav; ali, Petar zaplače, Petar se kaje!
Iv 14, 1 – 14
Gospodin Isus Tomi govori kao o sasvim poznatom putu, o njegovom putu: znadete put, moj put. On je Sin i mi smo sinovi, djeca, braća njegova. Slijedimo ga! To je normalno da idemo Isusovim putem, a ipak nam može biti strano. „Ne znamo kamo odlaziš…“ veli Toma.
Gospodin nam je pokazao put, jer je „Put, Istina i Život“, i „Nitko ne dolazi Ocu osim po meni“ reče. Moramo, dakle, poput njega biti zrno i „umirati“ svagdano u savjesnosti vršenja svog poziva i dužnosti, da to zrno sahranjeno donese zdrav i obilan rod.
Otac je odredio što će Sin govoriti, jer je došlo krajnje vrijeme što će se dogoditi. Otac Sinu govori ono što Isus govori svojim učenicima. Učenici se čude, ne znaju što govori, ali ipak prihvaćaju i Toma i Filip. To se sve događa na Zadnjoj večeri. Isus im ima mnogošto reći, ali oni sad ne mogu sve prihvatiti. Prihvaćaju koliko mogu. Isus je smiren, prenijet će im Duh Sveti u svoje vrijeme. Oh, Gospodine, kako to ti sve prenosiš smireno, staloženo, prilagođuješ njihovoj mogućnosti. Prenosiš i meni kako mogu. Hvala ti!
Djela i veća od onih koja je Isus činio, činit će oni koji vjeruju u Isusa. On to obećava. Ne zato što bismo bili veliki, učeni, mudri, plemeniti, nego samo zato jer se ponizno, iskreno, jednostavno i punom vjerom predajemo i povjeravamo Isusu. Filip i nakon Isusova odgovora ne shvaća i ne razumije kako je Isus u Ocu i Otac u Sinu, ali prihvaća Isusovu riječ. To nije opiranje milosti, nego jednostavno predanje Gospodinu. I Gospodin se ne ljuti, doći će čas kad će i Filip i svi ostali apostoli radosno naviještati ono što sad niti ne slute!
U Evanđelju, dakle prije Duhova, Isus apostolima govori svojim jezikom, apostoli mu odgovaraju svojim: „… kamo ja odlazim, znate put. Toma: „Gospodine, ne znamo kamo odlaziš…“ „Mojega Oca poznajete i vidjeli ste ga.“ Filip: „Pokaži nam Oca…“ Ipak, to Isusa ne smućuje niti odvraća od staze kojom treba ići ni od zadaće koju mu je Otac povjerio. Isus ih prihvaća kakvi jesu, ali ustraje na planu Vječnog Savjeta, da mirno i sigurno zaključuje: „Tko vjeruje u mene, djela koja činim, i on će činiti. I veća će od ovih činiti, jer ja odlazim Ocu.“ Kad uočimo što smo, onda će materijalne stvari po sebi stupiti u drugotni red. Kad pokušamo ovako živjeti, naš pokušaj će biti propovijed koja će kao primjer i one najkritičnije pobijediti.
Iv 14, 15 – 20
Sve što Isus govori učenicima na Zadnjoj večeri jasno je i jednostavno. Ipak si možemo zamisliti da su oni malo što mogli shvatiti i pratiti. Bilo im je dosta da je on među njima i sve su prihvaćali. Isus je govorio Očeve riječi i Očev navještaj, govorio je i riječi Duha koje će im kasnije u svoje vrijeme Duh Sveti objasniti. Za njih je bilo dovoljno imati Isusa uza se i njemu pripadati. Kad je malo zatim Isus bio udaljen – Muka, bili su pomalo izgubljeni. Nakon uskrsnuća, opet dolaze k sebi. Ipak, Isus im je sve prorekao.
Iv 14, 21 – 31
Ljubimo Gospodina – vršeći zapovijedi! – i On će nam se iz dana u dan sve više očitovati, prebivat će u nama, nastanit će se u nama, i to ćemo osjećati.
„Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem! Dajem vam ga ne kao što ga svijet daje.“ Isusov MIR je jedan staložen, ali uporan rad u ljubavi bez uzrujavanja i bez traženja sama sebe. Sadrži radost u svakoj najneznatnijoj volji i traženju i nastojanju u duhovnom poduzimanju kod svakog člana kršćanske zajednice. Mir svijeta jest tek naoko mir, a iznutra je zavist, sila jačega koja diktira, a slabiji mora prihvaćati, jer nema snage da se opire. Tko upozna Kristov MIR, taj upozna Kristovo kraljevstvo mira i ljubavi.
Zadivljuje, a ujedno i potiče Isusov primjer: surađivati s Ocem koji neprestano djeluje. Surađivati mirno, staloženo, radosno, s povjerenjem ama što god Otac želio „… radovali biste se što idem Ocu.“ Kad tako radimo „knez ovoga svijeta nam ne može ništa“. Bitno je: „dolazi knez ovoga svijeta“ – i nasrće svakojako „ali protiv MENE – koji sam sjedinjen s KRISTOM – CRKVA! – ne može ništa“. Takav mir svijet ne može dati! Takav MIR – SLAVU takvog KRALJEVSTVA – trebamo navijestiti!
Iv 15, 1 – 8
„Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom nego djelom i istinom.“ Istiniti budimo prema sebi, jednostavni, iskreni. Istiniti budimo prema braći, istiniti prema Bogu, i umirit ćemo svoje srce. Ako nastojimo vršiti Božje zapovijedi, djetinjski, darovat će nam Otac sve što nam je potrebno. Ovo isto obećanje govori Gospodin učenicima na Zadnjoj večeri: „Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, štogod hoćete ištite i bit će vam.“ Isus je smiren, mada učenici i ne slute što će se do par sati dogoditi. On je onaj koji ima vlast nad svojim životom. On je pravi Bog. Kako Isus, tako je smirena Crkva: uvijek. Duh je vodi, Duh bdije nad njom. CRKVA nije jedino LJUDSKI ELEMENT, ona je BOŽJA GRAĐEVINA i BOG JE NE NAPUŠTA! Otuda optimizam: imam CRKVU, u kojoj je KRIST. I to KRIST ne bilo kako, nego Krist koji je trs vinograda kojemu je OTAC VINOGRADAR i uređuje svoj vinograd – CRKVU – da donese obilan rod. Bez Boga ne možemo NIŠTA. S Bogom možemo SVE! Otac se time proslavlja što mi uspijevamo!
Iv 15, 9 – 17
Koja su čudesa što ih trebamo naviještati? Da smo u LJUBAVI GOSPODNJOJ, da je to vrhunac, punina naše radosti! Zar i može biti i kakav navještaj veći? Radosniji?
Posljednji su trenuci Isusovi u zemaljskom životu sa njegovim učenicima. Što im više može govoriti? Ljubav, ljubav, ljubav! Ljubav ide do kraja: „Veće ljubavi nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ To će se do nekoliko sati doslovno dogoditi. Da li oni slute što će se dogoditi? To im je toliko puta govorio, ali nisu shvaćali, a nisu ni mogli shvatiti. Isus se ne ljuti, nego do kraja razgali svoje srce. Od njih zahtijeva: vršite moje zapovijedi i to je ljubav! Kršćanski optimizam nije utvara. Temelji se na ljubavi kojom nas Trojedini ljubi. Ne izabrasmo se mi sami, ne nametnusmo se. Gospodin nas je izabrao i nije nas ostavio ‘na sreću’: „Postavio nas je da plod donesemo i naš plod da ostane.“ Garancija uspješnosti života, plodonosnoga života, radosnog života, jest Otac, jest prijateljstvo s Kristom, jest duboka svijest i uvjerenje u prisutnost Božju i Božjega Duha. Samo za jednim težiti: vršeći zapovijedi, vršiti ljubav i bojati se prekida s Bogom!
Iv 15, 18 – 21
„Sjećate se riječi koju vam rekoh: nije sluga veći od svoga gospodara. Ako su mene progonili i vas će progoniti; ako su moju riječ čuvali, i vašu će čuvati.“ Bitno je čeznuti za Božjom voljom i Božjom riječju i tražiti je u poniznosti srca!
Iv 15, 26 – 16, 4
Isusova riječ u Evanđelju – obećanje Duha Svetoga koji će svjedočiti za Isusa – obećanje je da će i apostoli svjedočiti, mada su sada veoma nespremni dok im to govori. Isusova riječ je pjesma, optimizam, mada je to Isusov govor na Zadnjoj večeri svega nekoliko sati prije velike drame! Isus govori Očevu riječ, vrši Očevu volju i ona se uvijek vrši. Daj, Gospodine, prihvatiti tu riječ svim i punim srcem!
Iv 16, 5 – 11
Mi se žalostimo na Isusovu riječ „odlaska.“ Zašto? Jer je naša vjera i naša ljubav nesavršena. Griješimo, jer dovoljno ne vjerujemo. Da li smo spremni pjevati u trpljenju? Pjevati pa makar i u suzama?
Iv 16, 12 – 15
Uvijek očekujmo djelovanje milosti, otkud god dolazila. Nastojmo je ne prekidati! A može se dogoditi da je prekidamo vlastitim komoditetom, ili malodušnošću… Najčešće je prekidamo kad se od nas zahtijeva! Molimo Duha da nas uputi u svu istinu, pa makar i žeže! Radi se o USKRSNUĆU!
Iv 16, 20 – 22
Treba biti spreman: ČUTI! – a da se to postane, treba trajno težiti, treba „rađati“. Kršćanski rast je spojen s „porođajnim bolovima.“ Samo tako se rađa DIJETE na svijet: raste Isus u nama! Koliko više raste, toliko se više ne spominjemo muka, što više – uživamo u trpljenju!
Iv 16, 23 – 28
Iz Isusovih riječi u Evanđelju proizlazi stvarnost koju moramo proživljavati u CRKVI koja je TIJELO KRISTOVO: Mi smo toliko vezani s Ocem, kao i Isus kao naš najstariji brat, Prvorođenac: „ne velim vam da ću ja moliti Oca za vas. Ta sam vas Otac ljubi, jer ste vi mene ljubili…“ To je jedinstvo jedne OBITELJI – BOŽANSKE OBITELJI. Takvi moraju biti naši osjećaji, takve misli, takva naziranja, takvi stavovi, i po tome i živjeti: Razgovarati s Ocem, razgovarati sa Sinom, s Duhom Svetim, sa Svetom Djevicom, sa Svetima, jer su naša obitelj – Crkva. To je naša svagdašnja uloga. Nastojati oko toga – to je askeza, pouka.
Iv 16, 29 – 33
Ponekad nam se čini da sve razumijemo, da sve posjedujemo i da nam ne treba nikakva pouka. Baš kao apostoli u Evanđelju: „Sada znamo da sve znaš… Sada vjerujemo…“ Tek što izrekoše oduševljeno svoje znanje, moraju čuti: „raspršit ćete se svaki na svoju stranu…“ Mada smo već ‘zreli’ u kršćanstvu, ipak se nerijetko događa da se ponašamo i živimo kao oni učenici u Efezu koji su kršteni tek Ivanovim krštenjem. Kao da za Duha Svetoga i ne znaju! Kao da za Duha Svetoga i ne znamo u svagdašnjem životu i saobraćanju! Kad smo to upoznali – da smo strani Duhu Svetome – onda postajemo malodušni! I nama Gospodin ponavlja: „U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet.“ I to nam Gospodin svakog dana ponavlja i hrabri nas, jer znade kako smo sazdani. Dajmo se voditi Gospodinu, dobrome našem Pastiru!
Iv 17, 1 – 11
Spasitelj se u svojoj velikosvećeničkoj molitvi poziva na ulogu koju je izvršio, i to preobilno. Gospodin je povjerio odgovornost sudjelovanja u vlastitom pozivu najprije onih kojima je Gospodin to posebno predao – učenicima, a potom svakoga krštenika, a u određenom smislu svakoga čovjeka. Isus za njih posebno moli i na Zadnjoj večeri. Uvijek je uz njih, ali se uvijek i podlaže volji Oca nebeskoga, koji je odredio vrijeme kad će poslati Svetoga Duha. Gospodine, uči me čekati!
„Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade ŽIVOT VJEČNI SVIMA koje si mu dao“ – a to su oni koji se odazvaše. „I ja se proslavih u njima“ – jer mi se povjeriše i predadoše. U ovom duhu je čitav odsjek današnjeg Evanđelja, a mogu ga razumjeti samo oni koji su jednodušni i postojani u molitvi, želeći i tražeći Kraljevstvo nebesko i pravdu njegovu.
Iv 17, 11 – 19
Radi se o Pastiru koji se sav dariva i žrtvuje za ovce: čuva ih, brine se za njih da budu sačuvane i po njegovu odlasku. Gospodin Isus: „Za njih posvećujem samog sebe, da i oni budu posvećeni u istini.“ Gospodin Isus uvijek govori kao onaj koji ima vlast: „sačuvaj ih, Oče sveti.“ Zar može i smije ikoga ovaj izvještaj ostaviti hladnim? Zadrži se trenutak u tišini…! Tko neće osjetiti poziv na suodgovornost i suradnju s Gospodinom?
LJUBAV o kojoj Ivan govori nije samo lijepa riječ: „Tko ispovijeda da je Isus Sin Božji, Bog ostaje u njemu i on u Bogu.“ A ispovijedati znači živjeti, znači podnositi, trpjeti, darivati se poput Isusa koji se „posvećuje“ za nas! Isus moli za nas: „Oče Sveti! Sačuvaj ih u svom Imenu – da budu jedno kao i mi!“ Pridružimo se njegovoj molitvi, ozbiljno! „Posveti ih u istini: Tvoja je riječ istinita!“ Jedna je Istina, to si Ti, Gospodine! Daj da srcem prihvaćam Istinu!
Veličanstven je Isus: Velikosvećenička molitva („POSVEĆUJEM SE ZA NJIH“)! Stidimo se jedan pred drugim glasno moliti ili se skrivamo u bezobličnoj molitvi ili pjesmi. Da li sam ikad razgovarao s Ocem ili samo navikao govoriti ‘Gospodin’ – što mi ništa osobito – zbog navike – ne govori? Isto tako sa Sinom: BRATE Isuse!… i: Duše Očev i Sinov i Duše što ispunjaš i posvećuješ mene i nas…? Nije SVEJEDNO ispovjediti vjeru – CREDO – u misi ili glasno pred drugima.
Iv 17, 20 – 26
Otac mu je baština, Otac mu je sve, s Ocem je jedno! A potom? To želi i za svoje učenike: „Njima sam očitavao tvoje Ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si mene ljubio bude u njima – i ja u njima.“ Oh, Bože, tko to može pojmiti? Ime Gospodinovo koje je očitovano apostolima, a preko njih i nama, jest ljubav koja sjedinjuje Oca i Sina. Ta ljubav hoće i želi sjediniti i nas sa sobom i Ocem, a i nas međusobno. Upoznavajući i vršeći tu ljubav, vidimo i osjećamo slavu „koju je Otac dao Sinu.“ Da bi postigli tu ljubav, nikakva muka pa ni smrt nije prevelika, bilo za sebe, bilo za braću. To najprije svjedoči Isus, a za njim Stjepan moleći za svoje ubojice. Za tu i takvu ljubav molimo! Molimo da otac kraljuje u nama kao u srcu svoga Sina, da osjećaji Isusovi budu u nama kao u Isusu Očevi! Da se naše svagdašnje vladanje preteče na našu braću, pa makar nam bili protivnici. Da molimo kao Gospodin na križu: Oprosti im jer ne znaju što čine!
Iv 18, 1 – 19, 42
Uspio je! Darovao se i zadovoljan na križu reče: Dovršeno je! (Muka po Ivanu). „Dovršeno je“ – rodila se Crkva koja moli za čitav svijet. Nikoga, ama baš nikoga ne zaboravlja. „Dovršeno je“ – Otkriva se KRIŽ, – slavi se KRIŽ kao pobjednik, kraljevski znak. Križ nije samo znak, nego stvarnost, sudioništvo u trpljenju Kristovu, jest ČAŠA koja se s Kristom pije.
Iv 18, 33 – 37
Pilat: “Jesi li ti židovski kralj?” Misleći i ne misleći, Pilat je ušao u srž pitanja Isusova i svojega. I mada bi ga htio zaobići, Isus ne dopušta, jer je to bitno zbog čega je i došao: Došao je svjedočiti ISTINU! A istina je da je jedino Bog KRALJ i da jedino to KRALJEVSTVO ostaje zauvijek, jer je jedino SAVRŠENO i sadržaj svega što je dobro. Sva druga KRALJEVSTVA su onoliko smislena koliko dadu da ih prodahne duh KRISTOVA KRALJEVSTVA, a to je duh vjernosti, što je apsolutno Božja vlastitost, dok je sve ČOVJEČJE varavo. I to je uloga KRALJEVSTVA KRISTOVA koje nije “od ovoga svijeta”, ali je na svijetu da bude oživljujući KVASAC svim kraljevstvima, počevši od kraljevstva u duši pojedinca, do svih ljudskih uredaba. Zato nas je naučio moliti: Dođi Kraljevstvo tvoje!
Iv 19, 23 – 24
Trgaju s Njega odijelo, a On bez gramzivosti predaje i vlastito tijelo. Prikovan je uz ono sramotno drvo, da to drvo otada postane Drvo života – jednostavni simbol najdivnije riječi, najutješnije riječi, božanske riječi: riječ predanja, vječna afirmacija: Da Oče!… jer je to volja Tvoja, budi volja Tvoja.
Iv 20, 1 – 10
Samo jedan primjer ozbiljnosti izraza čuti donosi Evanđelje: Na riječ Magdalene Ivan „trči“ na grob, vidjeti, uvjeriti se, razmotriti… I konačno: povjerova! Ne pita kakva je Magdalena. Njega interesira riječ, navještaj; on ima uši da čuje! „Vidje i povjerova.“ Ta vjera nije nešto slučajno. To je ozbiljno sudjelovanje s milošću: što smo čuli, vidjeli, razmatrali, opipali o Riječi… navješćujemo i vama! Dakle: iskustvo!
Iv 20, 11 – 18
Marija Magdalena ustraje stojeći kod groba, jer ne pozna i ne želi – nakon obraćenja – poznavati išta osim Krista. Milost je upit „vrtlara,“ Gospodina: „Ženo što plačeš?“ Odgovor je: „ ja ću ga uzeti,“ što očituje: Ja pripadam njemu i on meni. Rezultat: čuje svoje ime iz Njegovih usta: „Marijo!“– i opet: „Rabbuni!“ – Čula je, vidjela je, doživjela Gospodina, jer je samo za njega živjela.
Iv 20, 19 – 23
Apostoli se ne snalaze. Doznaju: uskrsnuo je … Što se to događa? Tek što jedno čuju, eto i drugo. Ipak, Isus ide svojim običajnim putem i načinom, onako kako to Otac hoće. Dok su svi učenici u strahu zatvoreni u dvorani Posljednje večere, dok raspravljaju i pokušavaju srediti ono što se događa, eto Isusa! „Mir vama! Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas.“ Ništa Ga ne smeta naša bojažljivost, trepetljivost, nesigurnost. Vjeruju i ne vjeruju, razumiju i ne razumiju, osjećaju kako se ne mogu osloniti na sebe i to je Isusu siguran oslonac: On jasno vidi što bi oni htjeli, a htjeli bi biti Njegovi. Upravo u tome je najveći domet RADOSNE VIJESTI, jer se ona ne oslanja na nas, nego na samu sigurnost – BOGA i Njegova Pomazanika Isusa Krista. On govori jednostavno, potpuno, cjelovito, baš kao Onaj koji ima svu vlast: „Kao što je mene poslao Otac, i ja šaljem vas.“ Dakle, nemamo pravo strepiti pred svojom bijedom i slabošću, jer se Njegova snaga baš na i uz našu slabost očituje i dolazi do pune riječi. Potrebna je naša slabost da se očituje Božja prisutnost. „Šaljem vas,“ jer ste ispunjeni istim Duhom koji je Ljubav moja i Očeva. Šaljem vas za djelo, koje vidjeste u čitavom mojem životu. I jer vas ja šaljem, niste sami niti idete u rizik svoje bijede i slaboće. Jer vas ja šaljem, ja idem s vama. Ono što se dogodilo prvih Duhova, Bog hoće da se neprestano događa. Prvi Duhovi su punina i ispunjenje nakon stvaranja i otkupljenja. Dar prvih Duhova neprestano traje i upravo zato su nam dani darovi i daju nam se na opću korist, kao i dar uskrsni: pomirenje. Daje im Duha Svetoga za otpuštanje grijeha…
Iv 20, 24 – 31
Toma je odsutan, ne vjeruje dok ne dodirne. I to mu Isus udovoljava. Odgovori mu Toma: „Gospodin moj, i Bog moj!“ Isus mu udovoljava, ali i upozorava: „Blaženi koji ne vidješe…“ Isti Duh djeluje u Crkvi, istoga Duha primismo i mi, isti Duh djeluje u nama i po nama… Jedno pitanje se postavlja: koliko je to vidljivo? Onoliko koliko se Duhu predadosmo i dnevno predajemo. Pa ako i ne vidimo zemaljskim očima, ako se predadosmo Duhu, vidimo srcem!
Iv 21, 1 – 14
Kad bi apostoli pripovijedali o svjetovnim stvarima, ne bi to smetalo prvacima židovskim. Ni nama ne smeta kad se bez kraja i konca pripovijeda o sportu, politici i uopće svjetovnim stvarima. Ako se nekad pokušava u svakidašnjici unijeti Kristovu riječ, čini se da je to neumjesno. Čini se da je ta riječ o Kristu samo za crkvene knjige, samo za crkvenu službu i sakristiju, a ne za svagdašnji život. Ipak, Kristova riječ je ‘zaglavni kamen’ i u svakidašnjem životu samo na tom kamenu se sigurno gradi. Samo na Kristovu riječ se puni mreža i onda kad tužno odgovoriše apostoli nakon neuspjele noći ribarenja: nemamo. „Bacite mrežu na desnu stranu lađe… Donesite od riba što ih sada uloviste.“ Iako Gospodin pokaže da sam može sve, ipak hoće i naš ulov. Hoće nas za suradnike, jer nas je na svoju sliku stvorio.
„Idem ribariti…“ – „idemo i mi s tobom…“ Stječe se utisak… Što bi radio? Što bi radili? Raditi svoj posao i stalno očekivati daljnje djelovanje Uskrsloga. Love, ali ne ulove ništa. „Bacite na desnu stranu…“ Baciše i uloviše preobilno. Baciše na riječ NEZNANČEVU. To znači POVJERENJE. A Gospodin hoće da imamo povjerenje jedan u drugoga. Kako postići to povjerenje? Ljubav!
Iv 21, 15 – 19
„Ljubiš li me više nego ovi?“ – riječ je upravljena Petru. Ta riječ ostaje trajno upravljana Crkvi kao cjelini i svakom pojedinom članu. Upravljena je meni: Ljubiš li me više nego ostali, izvan Crkve? Ljubiš li me danas više nego si me ljubio jučer? Da li ćeš nastojati ljubiti me sutra više nego danas? Petar se ožalostio kad ga Isus treći put upita: Ljubiš li me? Kao da nema povjerenja. A ipak Isus i te kako ima povjerenja i ostvaruje ono što mu je za života obećao, pa čak i čim ga je ugledao, kad ga je brat Andrija priveo Isusu! I Isus doda Petru: „Idi za mnom…“ Da li se veseliš što i tebi Gospodin veli: Idi za mnom… A to znači: Ljubi kao što ja ljubim – sve i svakoga, ovdje i posvuda!
Povjerenje? U koga? U Gospodina, i jedino u Gospodina! To je sasvim jasno, i s ovim rečenim ništa novo nije rečeno. A ipak je rečeno! Jer, kako i kad i gdje Gospodin govori? Mi često ponavljamo: Gospodin ravno piše i po krivim crtama. U to smo uvjereni, ali kad ‘krive crte’ nazovemo vlastitim imenom, onda već ne vidimo Gospodina! Onda proglašujemo: Sve Bog može tražiti, ali ne ovo… Uvijek, ali ne baš sad… Po svakom, ali ne po ovom dotičniku… I Petar se ožalostio, jer mu se činilo (nakon trećeg upita) da Isus nema povjerenja u njega. A ipak, bilo je protivno: Petar još nije bio ispunjen Duhom!
Iv 21, 24
„Bog je SVJETLOST, i tame u njemu nema nikakve“. U čemu je Ivanu ta Svjetlost? Otkrivene su mu tajne Božje: OTKRIVENJE. Ali prvo otkrivenje je na Posljednjoj večeri, na grudima Isusovim, kucaju Isusova srca. Sve je Ivan jasno, jasnije od drugih mogao čuti, jer je DJEVAC. Srce Ivanovo je bilo nepodijeljeno (djevičansko), zato je mogao poznati Isusa tamo gdje ga drugi ne poznaše – na Jezeru iza Uskrsnuća: Blaženi čista srca, jer će Boga vidjeti već ovdje, na zemlji. Ivan ima otvoreno nebo u neprestanom obraćanju s Isusom. U sebi sasvim prirodno, jer je Ivan u SVJETLOSTI, te piše i govori ono što vidi i čuje na SVJETLU. Budući da je Bog SVJETLOST i nema u njemu nikakve tame, onda je sve jasno svakome koji se Bogu potpuno i s povjerenjem preda i izruči. Govori ono što je iskusio, okušao, opipao čitavim svojim bićem, po daru milosti kojoj je odgovorio.
Iv 21, 25
Ivan završava: Kad bi se sve popisalo što Isus učini, sav svijet ne bi obuhvatio KNJIGE…! To nije pretjerano, jer je Isusovo djelovanje stvarnost u svakom čovjeku. Svaki je živa KNJIGA Isusove ljubavi i svaki od nas može iskustveno prenijeti sadržaj vlastitog života, vlastite KNJIGE. Na slavu KRISTOVU, Aleluja! Ljubav ne pozna granica. Dakle: svako mjesto i svako vrijeme je prikladno za naviještanje Radosne vijesti, a čitav naš život mora biti odjek Radosne vijesti.
