Uprava Provincije odlučila je da za učitelja/magistra novaka na Košljunu imenuje fra Ivana Perana. U službu je ušao radosno, s visokom ljestvicom duhovnih načela u svim sadržajima i sa svim novacima. Vodio se uzvišenošću redovničkog-franjevačkog poziva i svećeničkoga poslanja više nego li propisima i normama, ali je želio da redovnička stega, u kojoj je on prvi prednjačio, postane iznutra prihvaćeni, a ne nametnuti okvir življenja.
Na prvo mjesto stavio je Euharistiju, kao duhovni temelj na kojemu želi graditi svoju službu učitelja novaka: „Sve me je ponukalo da što prije dovedem Euharistijskog Krista među nas… Uredili smo kapelicu…, tako svakog jutra imamo u novicijatu sv. Misu… Preko dana je mogućnost da novaci učine osobne posjete Svetotajstvu.“
Sve je, pa i briga za doličan ures crkve, trebalo voditi prema tom središnjem ‘poslanju Košljuna’: bogoslužnom, molitvenom. U tu svrhu je u svom radu s novacima redovito koristio košljunske kapelice.
U svoj način odgoja stavlja Euharistiju i Časoslov kao izvor za duhovni rast, a Sveto Pismo kao temelj duhovno-asketskog poučavanja. Važno mjesto je davao tumačenju Pravila i Oporuke sv. Franje, uvođenju u franjevački duh, povijest Provincije i franjevačkog reda. U početku vršenja službe služio se već postojećim autorima u svojim predavanjima, ali je postupno – posvetivši mnogo vremena proučavanju franjevačkih izvora – i sam priređivao skripte za novake. Posebno su vrijedna njegova vlastita promišljanja o Oporuci sv. Franje.
Važno mjesto u programu novicijata odnosilo se na pripremanje pjevanog bogoslužja. Iako novaci nisu uvijek s radošću pristajali na potrebu takva vježbanja, fra Ivan nije popuštao. Za cjelokupni odgoj mladih redovnika držao je važnim da bogoslužni i molitveni čini budu pripremljeni do mogućeg savršenstva. Želio je da takav odnos uđe u duhovnost i svijest novaka. Zato u takvu poslu nije dopuštao površnost.
U jednom takvom ‘dosadnom’ poslu novaci su pokazali neozbiljan smijeh, što je učitelja novaka dovelo do ozbiljne opomene. Kroničar-novak zabilježio je taj trenutak: ‘Smijte se’ – prozbori gotovo preneraženo – ‘smijte se još, jadnici. Ja želim izgraditi od vas prave karaktere, čelične ljude, a vi tako’. Smijeh utihne i borili smo se da se napravimo ozbiljni. – ‘Zapamtite – nastavi – ja ne želim polovičnjake i kukavne osrednjake: ili sve ili ništa! Ne kažem da morate biti zgureni starci i histerične bakice; hoću da imate veselja, život je pun svježine sa svim dozvoljenim radostima mladosti’ – i stade žestoko tući šakom po stolu… ‘Oni koji su započeli dobro’ – produži energičnije, ali uvijek tiho – ‘koji su iskreni i pobožni, neka se ne obaziru na bockanje, na blejanje drugih: ‘gle, gle, svečića’. Samo vi naprijed, briga vas što drugi bleje; Bog od vas traži sve, jeste li me razumjeli’ – i odlučno mlatne pesnicom po stolu.“
Nakon Drugog vatikanskog sabora uveo je upoznavanje dokumenata istog Sabora, osobito o redovnicima, pri čemu je najviše mjesta dao tumačenju zavjeta poslušnosti, siromaštva i čistoće.
Zalagao se da se novaci uključe u glazbeno usavršavanje, radi boljeg sudjelovanja u bogoslužju i pobožnostima, te je već od prve godine službe htio da svi novaci vježbaju sviranje i budu uključeni u vježbe za zborno pjevanje, iako su neki od njih negodovali zbog toga.
‘Dok ja budem, pjevat će se svaki dan. Ono što je Božje mora imati prvo mjesto. Kako vidite, tome i dajemo prvo mjesto: Sveto Pismo, liturgija s pjevanjem, Pravilo. Što učine u novicijatu – učinjeno je!“
Važan biljeg fra Ivanova rada s novacima bio je pripremanje i izvođenje recitala i scenskih igara o sadržajima što prate liturgijsku godinu, živote svetaca, te tematskih i domovinskih sadržaja. Po prirodi nadaren za takav oblik stvaranja, obilno se njime koristio u radu s novacima. Svi ti glazbeni scenski programi bili su duhovnog sadržaja, te su bili prikladni za odgoj mladih franjevaca.
Takvi oblici slavljenja Krista ispunjali su ga dubokom radošću, a to isto želio je polučiti i kod novaka. Davao je maha svojim duhovnim osjećajima koji su za njega značili ‘biti kao djeca’ i ući ‘u kraljevstvo malenih’. Redovito su takve priredbe s radošću prihvaćene i od novaka i od redovničke zajednice i od puka. No, bilo je i onih koji su ih doživljavali kao kakve dječje igrarije, ne dajući im pozitivno pedagoško značenje. Fra Ivan je za to znao, ali do kraja života nije odustajao od takvog svetog. U jednoj prilici, božićnoj, osvrnuo se na doživljaje ‘realista’: „Moglo se dogoditi da su nekoji novaci mnogo kasnije počeli ‘djetinjasto’ doživljavati košljunski – novicijatski Božić, jer su im uspjeli pojedini ‘književnici’ dokazati kako je ono neozbiljno, nerealno… I mnogi, postavši ‘realisti’, napustiše i Božić i duh i Red…“
Odgoj u novicijatu pratili su i rekreativni oblici: odlasci na šetnje izvan Košljuna i kraći izleti, priređivanje karnevala, razne sportske aktivnosti.
Na Košljunu je nedostajalo nogometno igralište. Fra Ivan je želio omogućiti novacima da u slobodno vrijeme zaigraju nogomet na igralištu koje bi se napravilo na otočiću. Pri tome je trebalo svladavati opiranje starih redovnika jer igranje nogometa nije bilo dobro viđeno u vremenu kušnje (novicijata), a i među novacima je bila određena podvojenost. Fra Ivan je htio da se ostvarenje tog igrališta izvede u trenutku i na način koji ne bi stvorio napetost mladih novaka i starije redovničke braće. Kada se pak u novicijatu našla najbrojnija grupa novaka, njih sedamnaest, pitanje nogometnog igrališta bilo je neodgodivo. Spomenuta akcija pala je u dan karnevala, pa su novaci igralište nazvali ‘stadion Karneval na Lukinu strništu’, jer je na tom mjestu obično pasla krava o kojoj je Luka vodio brigu. Do tada se za igru nogometa koristio svaki malo širi prostor, najčešće onaj blizu male lučice, uz more, te se često događalo da lopta završi u moru. Budući je i sam bio ljubitelj nogometa, rado bi zaigrao s novacima, a kad se ne bi pojavio na početku igre, novaci su ga tražili da zaigra s njima.
Značajno mjesto fra Ivanova odgojiteljskog rada u novicijatu su imala hodočašća i izleti. Novaci su dobro doživljavali taj ‘putnički’ novicijat, čemu je i sam fra Ivan bio sklon.
Prema nakani učitelja, izleti novaka trebali su imati evangelizacijsku sliku, svojevrsnu ‘propovijed na putu’. Po primjeru svojega učitelja i novaci su kadikad u redovničkom habitu, poput učitelja, putovali auto-stopom. Za fra Ivana je habit bio Božji znamen u svijetu, te ga je redovito nosio. To je tražio i od novaka, nekad i uz očito njihovo protivljenje. Jedan od njih nije dijelio stav svojega učitelja, pa je o tome zapisao: „Danas smo cijeli dan bili u Malinskoj… Tamošnja župa je imala Nedjelju Dobrog Pastira, molilo se za duhovna zvanja. Iskreno da rečem pjevao sam bez volje… Svugdje su nas ljudi čudno gledali jer smo bili u habitima. Božji zvizdan pripekao a mi u habitima, prilika da se salo istopi. Što ćete, to je običaj koji se ne može promijeniti…“
Fra Ivan je uspješno vršio svoju službu. No, ipak je znao pokazati zabrinutost pred pitanjima ustrajnosti novaka u redovničkom pozivu. Kada se pak, usprkos svih nastojanja, našao pred činjenicom odlaska pojedinog novaka, primao je to u čistoj vjeri: „’Gospodine, nek se vrši Tvoja sveta volja! Ako je za njegovo dobro, za dobro Crkve i Reda, nek ostane. Ako ne, nek s Tvojim blagoslovom ode. Ako sam ja kriv za ovu odluku njegovu, oprosti; iz slabosti je. Prihvaćam sve što hoćeš, za spas njegova zvanja’. Ako je pravo zvanje, pobijedit će!“
Za vrijeme njegove učiteljske službe na Košljunu, u trajanju od dvadeset i jedne godine, kroz novicijat je prošlo 106 novaka, od kojih su samo tri bila otpuštena, a deset ih je samostalno napustilo novicijat.
Učitelj novaka na Košljunu bio je do 1966., kada se osjetila potreba da pođe na Poljud (Split), gdje se na Serafski kolegij i gimnaziju upisalo 100 učenika. Bila je nakana da u njih unese glazbenu kulturu, crkvenu i opću, ali i da se uključi u nastavnički kadar gimnazije. U toj gimnaziji proveo je školsku godinu 1966.-1967., predavajući glazbu, filozofiju, zemljopis i povijest.
Nakon godine dana boravka u poljudskom samostanu, izabran je za gvardijana samostana Male braće u Dubrovniku (1967.-1973.). Prekid s učenicima na Poljudu, ipak, nije bio potpun. I dalje je u poljudskoj gimnaziji – sada kao predavač-gost – bio nastavnik glazbenog odgoja.
Riječ novaka:„Magister i ja razgrtali smo zemlju po putu oko otočića, usput ćaskali i dogovarali se za Božić. Mnogo puta svojom vedrinom, dosjetkama, uspomenama znao me je razveseliti da se od srca nasmijem“ (fra Josip Selak.). „Bio sam ponosan što smo mi vjerojatno najstroži novicijat od drugih, što smo vjerojatno najzaposleniji i ozbiljno shvaćamo mnoge stvari, to hvala našem magistru“ (fra Damir Cvitić).
