Svečanost otvaranja Postupka za proglašenje blaženim sluge Božjega fra Ivana Perana održana je na treću – ‘Bezimenu’ – korizmenu nedjelju, 27. ožujka 2011., u župnoj crkvi Gospe od Ružarija u Kaštel Starom, rodnom mjestu fra Ivana Perana.
Nadbiskup Marin Barišić otvorio je Postupak za proglašenje blaženim sluge Božjega fra Ivana Perana tijekom misnog slavlja, nakon popričesne molitve, zazivnom pjesmom Duhu Svetom: „O dođi stvorče, Duše Svet…“, nakon čega je vicepostulator fra Bernardin Škunca pročitao Molbu (Supplex libellus) Kongregaciji za proglašenje blaženih i svetih u Rim, kako bi se otvorio kanonski postupak.
Potom je slijedilo čitanje dokumenta Kongregacije (Nihil obstat) koja je blagoslovila Molbu, upućenu od oca nadbiskupa.
Otac nadbiskup imenovao je osobe koje su uključene u rad Postupka, pa je slijedilo čitanje dekreta imenovanja. Tri su tijela za rad Postupka: Sudište, Komisija povjesničara i arhivara, te Komisija teologa.
Imenovani članovi Sudišta:
Dr. don Josip Delić, umirovljeni profesor crkvenog prava i sudski vikar crkvenog interdijecezanskog suda I. stupnja u Splitu, za delegiranog suca,
Dr. fra Jure Brkan, profesor crkvenog prava na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu, za promicatelja pravde,
Renata Jukić, dipl. nastavnica, za bilježnika.
Imenovani članovi Komisije za povijest i arhivistiku:
Dr. fra Josip Sopta, provincijal Provincije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru, stručnjak u povijesti Crkve, predsjednik,
Dr. Franjo Velčić, profesor crkvene povijesti na Teologiji u Rijeci,
Mr. Ivan Milovčić, profesor liturgike i staroslavenskog jezika na Teologiji u Rijeci,
Dr. Anton Bozanić, stručnjak u povijesti Crkve, župnik u Omišlju.
Imenovani članovi Komisije teologa:
Dr. don Mladen Parlov, profesor duhovne teologije na KBF u Splitu, predsjednik,
Dr. fra Stipe Nosić, stručnjak u moralnoj teologiji, gvardijan samostana Male braće u Dubrovniku,
Dr. Mirjana Pinezić, profesorica moralne teologije na Teologiji u Rijeci,
Dr. Božidar Mrakovčić, profesor Svetoga pisma na Teologiji u Rijeci,
Dr. Jerko Valković, profesor moralne teologije na Teologiji u Rijeci.
Imenovani bilježnik ‘ad casum’:
Vlč. mr. Mijo Šurlin, ekonom u Nadbiskupskom ordinarijatu u Splitu.
Na nadbiskupov upit da li prihvaćaju imenovanja na određene dužnosti, svi imenovani odgovorili su: „S Božjom pomoću, prihvaćam.“ Nakon toga su svi imenovani, i o. nadbiskup, prisegnuli na Sveto Evanđelje, potvrđujući tako da će vjerno vršiti svoju službu i čuvati tajnu u svemu što bi moglo povrijediti dobar glas Sluge Božjega.
Vicepostulator fra Bernardin Škunca predao je o. nadbiskupu popis predloženih svjedoka u Postupku, koje je nadbiskup prihvatio, a nadbiskup je potom zatražio i od vicepostulatora da prisegne, što je on i učinio.
Nakon što su ispunjeni svi preduvjeti i odredbe za početak postupka za proglašenje blaženim sluge Božjega fra Ivana Perana, prema propisima crkvenog prava, o. nadbiskup je pročitao Dekret o otvaranju Postupka.
Slijedio je završni blagoslov o. nadbiskupa, nakon čega je provincijal fra Josip Sopta o. nadbiskupu darovao umjetničku fotografiju Sluge Božjega fra Ivana.
Cijelu svečanost pjesmom su pratila dva zbora: zbor župe Kaštel Starog i župe Presvetog Trojstva iz Punta na Krku, te klapa HRM ‘Sveti Juraj’.
Svečanosti otvaranja Postupka nazočile su i dvije sestre sluge Božjega fra Ivana, Jela i Anka, sa članovima svojih obitelji.
Nadbiskupova propovijed
Čovjek traži život. Stvoren je za život. Ali, da li čovjek zna koji put vodi u život? Kako uspostaviti prijateljski odnos, jedan pravi dijalog sa životom? Pa pokušavamo otkriti potrebe koje imamo. I imamo ih. Ali ne znam koliko shvaćamo duboko život. Da li možda ostajemo na površini? Ako ne zna čovjek, ako ja ne znam, ne zna drugi, da li to znaju onda ljudi što je to život? I kako živjeti ovaj život da doista budemo ostvareni i radosni? Čini mi se da nam to izmiče, ali ima netko, ima tko nam to može reći i to može biti sigurno rješenje i jedna ponuda za jedan ostvaren ljudski život. Taj netko dođe radi nas, radi nas i našega spasenja siđe s nebesa. Ali taj koji postade čovjekom radi čovjeka, postade i ostade stranac. Ne upoznaše ga. I evo ovdje jednog susreta gdje Gospodin, koji je radi nas došao, želi nam se približiti. I kako nam se želi približiti? Ulazi u naše svakodnevlje, u našu stvarnost, prihvaća te naše potrebe. Umoran je, treba osvježenja. Žedan je, treba vode. Evo, on u te naše potrebe silazi da bi nas mogao vidjeti, osjetiti, i da bi nam mogao nešto važna reći. I evo tog jednog susreta sa ženom Samarijankom. Sitar(?) je to mjesto, bunar je to, podne je to. Evo nekih oznaka, ne znamo baš previše, ali Gospodin ulazi u razgovor. I ne želi je poniziti. A on se upravo snizio radi nas, i zato ne želi nas više poniziti. Želi nas prihvatiti onakve kakvi smo. I daje joj mogućnost otvaranja njezinih horizonata prema ljepoti, prema nečem dubljem, važnijem, sadržajnijem, prema jednom osmišljenom životu. I, možda je žena u tom pogledu različitom od drugih pogleda koje je doživjela, osjetila, možda upravo taj pogled koji zadire do srca, duše, otvara nove horizonte, tako da se i ona onda sama otvara. Nema muža, reče. Dobro si rekla, istina je, hvali je Gospodin. Stvarno nema. Ali žena, osjećajući ovu ljubav, uvažavanje, osjeća potrebu da se otvori tako kako se nikada nije ni sebi otvorila. Otvara svoje srce, diže tu masku i osjeća da je slobodna. I zato ovu potrebu svakodnevnu, materijalnu, zaboravlja. Ostavlja onaj sić na bunaru, nije zahvatila vodu, trči svojima reći ovu novost. U njemu će biti izvor vode koji struji na život vječni. Evo što je Gospodin učinio: iskopao je dublji zdenac od ovog Jakovljevog. A trebao je biti dubok da bi unutra voda bila. Daleko je dublji ovaj zdenac koji je Gospodin svojom ljubavlju izdubio u njenom srcu. I ulivši u nju ovu ljubav, snagu svoga duha, ovu novu vodu koja stvara jednu ljestvicu vrednota, ma ne da zapostavlja, nego stavlja sve na svoje mjesto. Evo, ona postaje jedna struja, radosne vijesti trči drugima. I radi njene riječi, radi njenog svjedočenja, povjerovaše. Tko povjerova to? Povjerovaše oni koji se klanjaše. Komu, čemu? Imali su svoje hramove, svoje božanstvo, svoje vrednote. Da, ovo je vrlo važno ovdje zbog ovoga što ćemo dalje sada slijediti. Evo jednog novog nama susreta danas sa onim izvorom života, sa Spasiteljem koji siđe s neba radi nas i radi našega spasenja.
Okupili smo se ovdje, draga braćo i sestre, u Kaštel Starom, zbog vašega Ive, fra Ive Perana. Ovaj Ivo rođen je ovdje, u Kaštel Starom, 25. lipnja 1920. godine, jedinac sin sa tri sestre. Ređen je 8. kolovoza za svećenika 1943. godine u Dubrovniku. Umro je 2003. godine, 14. rujna, ovdje u našem Splitu. Evo, to je taj okvir. A koji je sadržaj ovoga života, nama ovdje danas ima li on nama nešto reći, poručiti, kao što je ona žena Samarijanka imala svojim sugrađanima radosnu vijest? Vjerujem da ima. A što to nama Ivo ima reći? Puno toga! Ima reći ono što imamo i mi reći ovdje: vjeru u ljubav prema Bogu, ovdje u okviru svojih roditelja i svoje zajednice. Tu ljubav je još više produbio u franjevačkom redu, u duhovnosti sv. Franje, i u ono vrijeme kad se klanjalo, kome? Ideologiji, kad se očekivalo spasenje od proletarijata, kad se imalo božanstvo u ljudskom liku, i to ime se nije smjelo drukčije izgovoriti nego samo „živio“. Evo Ive u tim teškim vremenima sa svojom vjerom i sa svojim uvjerenjima. I jasno, pozvan u vojsku, 1947. godine optužen je u ime naroda. Kojega? Ne znam, ali tako piše. U ime naroda, da je neprijatelj i rušitelj onoga sustava i da je neprijatelj naroda. I Ivo bude osuđen na smrt. I to strijeljanjem! Ako tražimo razlog zašto je on osuđen, tamo piše da je kao intelektualni vođa zločinačke grupe, kao neprijatelj narodne vlasti, koji veli da je Stepinac osuđen bez dokaza i da svaka vlast koja se borila ili se bori protiv crkve propada. I jasno, najstroža kazna. I Ivo nije mogao drugo očekivati, nego – to će se i dogoditi. Bio je spreman prihvatiti za Krista i ovu smrtnu kaznu. Kako je on nju doživio, kako je za nju se pripremao, e to možemo vidjeti iz njegovih razmišljanja, iz njegovih zapisa gdje kaže ovako: „Kleknem usred sobe, uzdignem oči i ruke k nebu – Oče naš koji jesi na nebesima, Bože, opraštam svima. Ti oprosti meni!“ I on sad zamišlja kako će se ponijeti u tom trenutku kad ga budu strijeljali, jer obično se zavezivao rubac na očima. Kaže: „Ustat ću, skinuti rubac s očiju i reći – Živio Krist Kralj! Pucajte! Ja sam nevin! Nikad nisam bio tako blizu tako prisan, blizak Bogu. Boga tek što ne vidjeh, ali ga osjećam u sebi i oko sebe. Raj, sveci, sveti duhovi, sve mi je to bilo na dohvat.“ Poslije molbe, žalbe, ova smrtna kazna pretvorena je u pet godina robovanja i prisilnog rada. Ali Providnost vodi, veli fra Ivo, čovjeka. Imao je mogućnost da svjedoči ljubav Božju prema zatvorenicima, prema onima koji su trpjeli bez smisla, da postupa ljudski i vjernički čak i prema svojim mučiteljima. I mnogi su osjetili jednu snagu kod ovog svjedočenja, pa su bili kažnjeni zato što postupaju dobro prema njemu, jer nisu mogli postupati loše prema ovakvom čovjeku. Taj Ivo je donio ovdje Krista ponovo, nanovo se rodio, ovo ga je pročistilo. Nije Ivo prije bio Savao, kako kaže jedan njegov subrat, ali Ivo svojim iskustvom robije, svega što je doživio, vratio se kao Pavao, još zagrijaniji za Krista. U toj svojoj otvorenosti prema Bogu, u tim sposobnostima i talentima koje mu je Gospodin dao, a imao je jednu pjesničku dušu, imao je smisla za umjetnost, za literaturu, kaže posebno za glazbu. Evo, tu zahvalu, izrazio je duboko, duboko. I što mu je bilo najvažnije sada? Ono što nije mogao živjeti dok je bio u zatvoru, kako je za njega bilo teško nemoći slaviti svetu misu. I sada kada je on došao kasnije na slobodu, kad je imao mogućnost slaviti svetu misu, svaka mu je misa bila kao prva ili kao zadnja. S takvom pobožnošću, s takvom ljubavlju, s takvom uživljenošću je slavio ova sveta misna otajstva.
Njegova pobožnost prema Kristu u Presvetom oltarskom sakramentu, toliko je bila duboka i snažna da je to, evo, on u svojoj pjesmi jednoj opisao i kaže ovako: „Gledam te, pjesma si razigranih žižaka ustreptalih svijeća i ljepota cvijeća. Jedina si povelja mira jer si otvorena knjiga u kojoj oltar svom slašću piše, svu svoju borbu.“ Tako Ivo pred POS doživljava otajstvo Boga u Euharistiji. Njegova pobožnost prema Majci Mariji je na osobit način izražena u jednoj njegovoj pjesmi gdje kaže ovako: „Nitko nije mogao k meni osim tebe, Božja Majko. I ušla si, ušla si cijela kad sam ti se posve predao. Tada sam kao malo dijete kleknuo na tvoju ruku i prepustio se tvom milovanju.“ Jer prije strijeljanja tko može shvatiti sina bolje nego majka koja je i sama doživjela strijeljanje, razapinjanje svoga sina. Naš Ivo, onaj život optimizma, darovanosti Bogu, iz tog bunara u kojem je Gospodin izdubio duboki bunar u njegovu srcu, izvirala je radost, život, izlazila je pjesma, izlazila je jedna trajna liturgija. I zato nikakvo čudo da je njegova vibracija u predanosti Bogu, predanosti bližnjima, prema čovjeku, cijeneći svaki život – i cvijeta i ptice, u onom duhu sv. Franje, izišla ova divna, skladna, takozvana Peranova misa, koju pjevamo svi od sjevera do juga, istoka i zapada, i vjerujem da je to najdublja liturgijska misa koja je kod nas komponirana, a evo, kojoj je zasluga našega Ive. I danas Ivo želi dotrčati nama, a trčao je za nas kroz čitav život, da bi rekao svojoj braći, ovim Kaštelanima, svojoj braći redovnicima i svima nama u hrvatskoj crkvi: Braćo, u ime tolikih mučenika, svetaca, znanih i neznanih, ne budite stranci u ovom životu, ne dopustite da vam on – Isus Krist, Sin Božji, koji radi nas postade čovjekom, da vam on postane stranac, da se klanjamo nečem drugom, da vidimo svoj život površno u ovim materijalnim svakodnevnim potrebama. Važne su, ali ne zaboravimo one trajne, koje nose i ove naše potrebe i ove naše odnose. Ovo je njegova poruka danas, i poslije ovog susreta Samarijanke, poslije ovog njegovog susreta s Gospodinom kroz čitav život, evo poruke i ohrabrenja nama za naš susret s Gospodinom. Dao Gospodin da ovaj Postupak za proglašenje blaženim i svetim jednog našeg sina, iz naše sredine, unese u naša srca onu snagu duha Božjega i ljubavi koja je razlivena u našim srcima, da bi osjetili blagoslov i sreću života i da bi primili tu rijeku snagom duha božjega, snagom vjere, snagom krštenja, koja će teći, ići prema svome cilju. Koja će znati natopiti i obogatiti našu braću i sestre s kojima živimo i dijelimo ovo bogatstvo vjere u ovom vremenu i prostoru. Neka tako i bude. Amen.
