PRVA SlIKA: Bio je ponosan Kaštelanac, iskreni domoljub i ljubitelj ljudi svega svijeta

Srećko Peran – u redovništvu fra Ivan – rođen je 25. lipnja 1920. godine u Kaštel Starom od oca Ivana (1897. – 1984.) i majke Nediljke, zvane Dome, rođene Piljić (1898. – 1993.), kao najstarije dijete, uz još tri mlađe sestre. U naoko bezbrižnom djetinjstvu, u krugu vjerničke katoličke obitelji i sredine Kaštel Starog, dječak Srećko je već od malena pokazivao istaknute crte svojega karaktera i svojih duhovnih osobina: zaigranost športom, napose ‘balunom’ (nogomet), sklonost prema glazbi, očitovanje domoljublja, čežnju prema duhovnom pozivu. U malom tijelu stajao je jaki karakter i snažna volja. U djetinjstvu je, naime, bio izrazito niska rasta, ali živahan i zaigran, čvrste tjelesne građe i športske pokretljivosti, naoko nestašan, ali svjestan sebe, samostalan, komunikativan i vedar. Oko petnaeste godine života izrastao je do prosječne veličine muškarca. Ponesenost nogometom i drugom igrom ostat će kao trajni biljeg u fra Ivanovu životu. Jedna vedra nogometna zgoda koja se dogodila kada se, kao već vremešni redovnik, našao u Kaštel Starom u pohodu svojima, potvrđuje fra Ivanovu naklonost nogometu, o čemu je u svom Dnevniku zapisao: „’Daj’, upitam loptu jednoga od dječakâ koji na obali pred ‘Šimetinim magazinom’ napucavaju… Opalim – gol! Mali golman me upitno gleda: ‘Tko si’? – ‘Tu sam trenirao pred 40 godina’, rekoh i odoh“. 

Druga crta dječaka Srećka bila je istaknuta sklonost prema glazbi. Prvi glazbeni doživljaj što ga je upamtio, u dobi od četiri godine, bio je „promenadni koncert limene glazbe“ na obali Kaštel Starog. Fra Ivan svjedoči da su ga se kao dječaka posebno dojmili napjevi božićnih pjesama, a ne manje i oni u Velikom tjednu, primjerice iz proroka Jeremije: „Ono što mi i danas šumi u ušima jest potresni zaključak Jeremijinih Tužaljki: Jeruzaleme, Jeruzaleme, obrati se…“. Ostaje činjenica da je razvoju glazbene crte u značajnoj mjeri  dalo njegovo dječačko sudjelovanje u pjevačko-tamburaškom zboru Donjih Kaštela pod imenom Bijaćka vila, osnovanom 1903. godine. U tom krugu – uz obiteljski –  razvijalo se i njegovo domoljublje.  Ono je bilo i zanosno i odmjereno, nikad zatvoreno, nikad protiv drugih. Obiteljski i kaštelanski vjernički odgoj – kasnije i redovništvo – u fra Ivanu je razvilo ljubav prema svim krajevima i svim ljudima svijeta. On, Splićanin-Kaštelanac, jako je zavolio Košljun, Kvarner i Rijeku, te se može kazati da se u tom krugu osjećao posve doma. Na jedinstveni način bio je iskreni lokalpatriot, domoljub i kozmopolit. 

Konačno, iz Srećkova djetinjstva valja istaknuti i četvrtu crtu, čežnju prema duhovnom pozivu, što će ostati najdubljom crtom fra Ivanova životnoga puta. Tu temeljnu crtu dobio je prvo u duboko vjerničkoj katoličkoj obitelji i kaštelanskom katoličkom okruženju. U takvu duhovnu okolišu niknula je Srećkova želja za duhovnim zvanjem. Tako se u djetinjstvu dječaka Srećka već zrcali kasniji fra Ivan, zanosni franjevac koji je razvio i oplemenio sve što je kao dječak usvajao. Srećko Peran-fra Ivan divno je izrastao kao sin obitelji i sredini u kojoj je rođen. Proslavio je svoj Kaštel Stari, volio je  svoju Hrvatsku ali i sve ljude svijeta, jer su svi ljudi na zemlji – govorio je fra Ivan – djeca jednog i istog Stvoritelja.  

DRUGA SLIKA: Bio je oduševljeni franjevac, gorljivi svećenik I hrabar svjedok kršćanske vjere.

Srećko-fra Ivan posebno je obilježen svojim redovničkim-franjevačkim i svećeničkim pozivom i poslanjem. U katoličkom okolišu splitskih Kaštela nikla su brojna duhovna zvanja, od kojih su neka ostavila velik duhovni i kulturalni trag, poput biskupa Fulgencija Careva iz Kaštel Gomilice,  Patra Antu Alfirevića, isusovca i hrvatskog preporoditelja, fra Bernardina Sokola, franjevca i glazbenika, obojice potonjih iz Kaštel Sućurca, Jordana Viculina, dominikanca i glazbenika iz Kaštel Lukšića, nadbiskupa Frane Franića iz Kaštel Kambelovca, fra Pavla Melade, franjevca-teologa iz Kaštel Štafilića, biskupa Pavla Žanića iz Kaštel Novog, i  brojnih drugih. Snažni obiteljski i lokalni duhovni okoliš probudio je u duši dječaka Srećka želju da i on krene u duhovno zvanje.   

Svoj put prema franjevaštvu i svećeništvu fra Ivan je započeo u franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Badiji kod Korčule. Dječak Srećko je odlaskom na Badiju brzo shvatio da je došao u sredinu ozbiljne školske i duhovne formacije. Badijska gimnazija uživala je visok ugled, a u vrijeme Srećkova školovanja imala je veoma kvalitetan sastav profesora i nastavnika, među kojima je u godini 1933./34. bilo čak pet doktora znanosti. Disciplina ponašanja – dnevni red: molitve, školski raspored, učenje, odmor, športske aktivnosti – morala se strogo poštivati, što za Srećkovu dječačku dob nije bilo lako prihvatljivo. Ugodnije su mu bile športske aktivnosti: od tjelovježbenih u dvorani, preko nogometa i košarke na terenima po otoku, do veslanja u športskim čamcima  u korčulanskom akvatoriju. Učenici su odlazili i na izlete, čak do Venecije. 

Srećko je bio dječak velike nadarenosti i iznimno dobroga pamćenja. Školsko učenje nije mu   predstavljalo poteškoću, ali je u svojem odrastanju radije slijedio naglašena posebna nutarnja nagnuća. Jedno od tih nagnuća bila je ljubav prema glazbi, što je na Badiji dobilo prvi i odlučni zamah. Dogodila se sretna okolnost da je u drugom razredu gimnazije na Badiji, naime godine, tj. 1933., došao za profesora glazbe dr. fra Bernardin Sokol, već poznat kao glazbenik. Srećku je bio i veliki uzor i prvi učitelj glazbe: „U trećem razredu, o Božiću, došao je pok. o. B. Sokol, muzičar, i uzeo me u svirače klavira i harmonija“. Mali učenik je uz velikog učitelja s puno zanosa počeo napredovati u glazbi. Među vršnjacima, pa i drugim učenicima iz te prve badijske ‘škole glazbe’ Srećka je pratio glas ‘muzičara’. Uz školsko obrazovanje, igru nogometa i glazbu, u samostanu na Badiji Srećko je došao u bliži dodir s fratrima i postupno otkrivao smisao redovničkog poziva. Badijski samostan bio je istinsko duhovno i kulturno žarište otoka Korčule i područja Pelješca.

Godine 1935. mladi Srećko odlazi u Dubrovnik gdje nastavlja srednju školu, odnosno višu klasičnu gimnaziju u samostanu Male braće. Njegova ljubav prema glazbi u Dubrovniku je dobila još jači zamah. Dogodilo se opet da je fra Ivan i u Dubrovniku imao dobrog učitelja u glazbi, franjevca iste redovničke provincije, o. Kvirina Orlića (1890. – 1969.), uz kojega je Srećko još više upoznao i zavolio gregorijansko pjevanje i svladao osnove dirigiranja pjevačkim zborom. Školskom klasičnom obrazovanju Srećko je poklanjao mnogo truda.  Prema ondašnjim normama za redovničke kandidate Srećko je iz Dubrovnika pošao u franjevački novicijat, na Košljun (1936./1937.), gdje je nastavio otkrivati  vrijednosti koje će kasnije izrasti u stamena svjedoka duhovnih i vječnih načela. Iz velikoga luka fra Ivanova života ovdje istaknimo samo dva vremenska razdoblja: novicijat i vojska.  

Unatoč strogo definiranom načinu življenja u novicijatu, fra Ivan je pronašao prostor za svoja nutarnja nagnuća i nadahnuća, napose za ljubav prema glazbi. Darom Providnosti, učitelj novaka, fra Kazimir Bučić, bio je glazbeno nadareni franjevac. Uz glazbu, fra Ivan je njegovao i pjesničke sklonosti. Upravo u njegovim novicijatskim stihovima može se čitati nutarnji život mladoga franjevca. Ono što ni u vanjskoj disciplini ni u pedagogiji odnosa s učiteljem novaka i starijom redovničkom braćom nije bilo moguće izraziti, našlo je mjesta u skrovitosti novicijatske sobe i bajnoga Košljuna. U godini novicijata piše svoje pjesničke prvijence. Tako, primjerice, s asocijacijom na psalam 42. (Kao što jelen čezne za izvorima vode) fra Ivan piše: „Ko što jelen za izvorom žeđa/ Bistre, hladne vode,/ Duša moja tak’ za Tobom/ Čezne, o predragi Bože …/ Tebe traži, radost Ti si,/ U Tebi je mir i pokoj;/ Tebe žudi, snaga Ti si,/ Uz Tvoju pomoć bije boj.“

Posve je znakovito da je fra Ivan u navedenim stihovima ostao na crti duhovne radosti i mira u svim okolnostima života. Već u novicijatu izrastao je u red hrabrih ljudi, odlučnih u svojem uvjerenju, posve čvrst u istini svojih načela i svoje vjere. Mnoge vrline krase ovog dragog Kaštelanca, ali hrabrost u malim i teškim kušnjama života ide u sami vrh fra Ivana Perana, što je na herojski način pokazao u vojsci, kada je bio lažno optužen i osuđen na smrt strijeljanjem. Ono pak što fra Ivana čini upravo herojskim kršćanskim svjedokom jest činjenica da ni nepravedna osuda nikada, baš nikada, nije bila povodom kakva proklinjanja osuditelja. Samo kratki izvadak iz fra Ivanovih osuđeničkih i zatvorskih sjećanja, objavljenih u knjizi ‘S Kristom i u smrt’, pokazuje duboku vjeru i veliku dušu fra Ivana Pedrana. Prisjećajući se dramatičnih trenutaka,  kada je na temelju montiranog lažnog procesa bio osuđen na smrt strijeljanjem – sada u zatvorskoj samici – ovo je zapisao: „Ustanem, šetam po sobi. Nešto je riješeno. Možda još večeras (misli na strijeljanje jer nije očekivao pomilovanje, op. p.)… Pop je glava i kolovođa svega… Kleknem usred sobe, uzdignem oči i ruke k nebu: Oče naš, koji jesi na nebesima… Ovako ću kleknuti pred strijeljanjem… možda već večeras… Bože, opraštam svima, Ti oprosti meni… Ustat ću, skinuti rubac s očiju… Živio Krist Kralj!… Pucajte! Ja sam nevin!… Opet šetam … Navriješe mi suze… A roditelji?… Sestre?… Bit će u crnini… Majko, oče, drage sestre, bit će vam teško kad doznate da me više nema među živima… Ipak, na onom svijetu ćete doznati da me se niste trebali stidjeti! … Nikad nisam bio tako blizu, prisan Bogu. Boga tek što ne vidjeh, ali ga osjećah u sebi i oko sebe. Raj, sveci, sveti duhovi, sve mi je bilo nadohvat.“

Takav će fra Ivan ostati za čitava daljnjeg života: franjevac i svećenik koji ne pamti zlo i zločince, koji oprašta, jer se oslanja na Krista koji je i s križa, nepravedno osuđen i raspet, izgovorio riječi koje smrtni čovjek ne može izgovoriti vlastitim ljudskim snagama: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine“ (Lk 23, 34).  

TREĆA SLIKA: Bio je glazbenik, prozni pisac i pjesnik.

Naš fra Ivan Peran je imao, između ostaloga, sjajne darove za glazbu i za pisanje, što je već vidljivo iz gore rečenog.  Te svoje darove savršeno je uskladio s redovničkim i svećeničkim pozivom, što je uvelike  uljepšalo život njemu i drugima. Zaljubljenost u glazbu, ponajviše crkvenu, išla je neodvojivo s fra Ivanovom zaljubljenošću u duhovni redovnički i svećenički poziv: „Kad bilo što prihvatim (misli na glazbu, op. p.), zašutim, saberem se, pogledam Krista koji je uvijek uza me i rečem: Gospodine, radimo! A oni koji budu pjevali neka čuju Tebe“! U tom poslu fra Ivan – u duhu iskrene poniznosti – sebe nije vidio kao posebnog  skladatelja. Iako je uživao glas poznatoga glazbenika – o čemu je dr. Marija Riman, poznata hrvatska muzikologinja, profesorica u Rijeci, objavila veliku glazbenu monografiju pod naslovom Brat Ivo Peran – franjevac i glazbenik – fra Ivan je o sebi kao glazbeniku mislio s puno skromnosti. Ni novinarski napisi – doneseni u nerijetkim prilikama – nisu mijenjali stav o njegovoj skladateljskoj ‘veličini’: „Časopis ‘Gloria’ je donio  Slučaj uz Božićni koncert Tereze Kesovije na Košljunu. Veoma opširno, u duhu romana. Nju veliča, a mene popelo do najviših zvijezda, nazivajući me ‘najvećim živim skladateljem sakralne glazbe.’ Kanim im to pisati, i napisati stvarnost: Mali sam skladatelj.“

Fra Ivan je, osim bavljenja glazbom, u sebi nosio i drugu nezaustavljivu crtu: pisati, pisati. Vodio je računa i ulagao velik trud u duhovni smisao svojega pisanja, pa i u književnu korektnost, ali ga je potonje – u usporedbi s naglaskom na duhovni smjer – manje brinulo. Njegovo je pisanje u potpunosti bilo u službi evangelizacije Kristovih tajni i navještaja Vjerovanja Crkve. Duboko ga je obuzimala želja da taj navještaj dotakne slušatelje, gledatelje, sudionike, izvođače i puk, da im posvjedoči i navijesti vjeru Isusa Krista. Da, doista, fra Ivan je mnogo pisao, od čega je tek manji dio objavljen. Iz fra Ivanovih objavljenih spisateljskih radova – bilo da je riječ o izvornim spisima, bilo o prijevodima – držimo da se najviše izrazio u ovim četirima svojim edicijama, već objavljenima: S Kristom i u smrt, Mali cvijet iz Istre–fra Bernardin Tomašić, U tajnu zagledan (zbirka pjesama i lirskih meditacija), Igrokazi Božjeg igrača (scenske igre duhovnog sadržaja). 

Pored očita dara za prozne tekstove, fra Ivan je bio i nadareni pjesnik. Franjevac fra Ivan našao se uz velikog sv. Franju Asiškog, Božjeg trubadura i pjesnika-mistika, svetog pisca koji veliča Stvoritelja i sakralizira prirodu, primjerice u  poznatom spjevu Il cantico delle creature (Pjesma stvorova). Fra Ivanova objavljena zbirka stihova i poetske proze pod naslovom U Tajnu zagledan izbor je iz fra Ivanova poetskog dara, pa i mističnih uzdignuća. U živom suodnosu sa Stvoriteljem i stvorenjima, životom i riječima slijedi put sjedinjenja s Bogom, stalno u nutarnjoj duhovnoj slobodi: Dûgu si, Gospode, rastro nebom/ ko ures silnoga hrama;/ dugu si razvio nebom ko odsjev svoje Ljepote,/ ko knjigu svoje Dobrote;/  ko Ljestve što zemske putnike vode/ u Carstvo Tvoje Slobode.

Velik dio fra Ivanovih spisa – uz pozamašan dio objavljenih –  ostaje kao arhivska baština. Primjerice, fra Ivanovi Dnevnici – tek u odlomcima objavljeni – bez dvojbe su najdublji izraz fra Ivanova nutarnjeg života i njegovih zapažanja o svemu što je doživljavao i proživljavao. Fra Ivanovi Dnevnici predstavljaju daleko najopsežnije mjesto u njegovu pisanom tragu. Ujedno su najspontaniji fra Ivanovi tekstovi i temelj su za upoznavanje njegove vjerničke, redovničke i svećeničke nutrine, nerijetko nepoznate drugima, pa i onima s kojima je živio. Neki od tih zapisa ugrađeni su u ovaj netipičan curriculum, što je kao izvor citata usputno i naznačeno. 

ČETVRTA SLIKA: Bio je sportaš, igrač i pratitelj sportova. 

Fra Ivan je volio igru radi igre, igru bez interesa. Igra je posebno lijepa kad nije opterećena interesima, zaradama, kakva je, nažalost, razvijena u našoj materijalističkoj civilizaciji. U fra Ivanovoj duši, ipak, jedan je ‘interes’ jako naglašen: da se i preko igre slavi Stvoritelj, da  preko igre pokazujemo izvornu Božju sliku nama. Uživljavanje u igri fra Ivan je neizostavno povezivao s kršćanskim odgojem i civiliziranim ponašanjem: „Danas popodne sam igrao nogomet na  ‘Bagatovom rukometnom’, iza doma JNA (Zadar). Bilo je starijih i mlađih. ‘Upali smo’ dvojica naših iz samostana sv. Frane (od kojih i fra Ivan, op. p.). Zagrijao sam se, i išlo je dobro: dao sam 3 gola i ‘stekao’ ugled, da sam se mogao zgodno i nametnuti. Bilo je i onih koji su navikli psovati vrlo grdno. Svaka psovka ili gruba igra ‘žuti karton’ – rekoh. ‘Bravo’ – čuo sam odobravanje jednog starijeg koji je promatrao i čekao vrijeme za utakmicu u 15:30. Nisam ni znao da im je to učitelj, a ni on nije znao da sam ja fratar. Ali moje poznavanje nogometa je činilo da su uvažavali i upozorenja u igri koja sam im davao“. Odgojno ponašanje pokazivao je i u časovima kad bi netko sa strane ubacivao neumjesne primjedbe: „’Bravo debeli’! – čujem odnekud. To su gimnazijalci – đaci, negdje gore visoko ispod krova. Mahnuo sam im rukom i pozdravio ih smiješkom. To im je bilo simpatično, i sad sam stekao još više simpatija. Pljeskom su pratili svaki moj potez, a kad sam glavom dao gol, to je bio aplauz kakav svi ostali skupa nisu doživjeli. – ‘Stekli ste simpatije svih’, nasmijano će naši novaci, kad smo odlazili“.

Kad je imao priliku, fra Ivan je odlazio gledati nogometne utakmice, ne samo kao navijač nego i kao svojevrsni sportski analitičar. Kao zagrijani hajdukovac, u jednoj prilici – u vrijeme svoje provincijalne službe 1974. – pošao je gledati utakmicu između Hajduka i Crvene zvezde. Utakmicu prati objektivno, analizira je i, neizostavno, vrednuje moral gledatelja/navijača: „U Splitu smo bili u 16:35; ostavio sam putnu prtljagu u Gospe od Zdravlja, pa na ‘Plac’ (stari Hajdukov stadion, op. p.). Štimung veličanstven, gledalište puno. Bio sam na stajanju na istočnoj strani. Morao sam provirivati između glava, jer su drugi sprijeda mnogo ranije došli. Ipak su mi ljubazno neki mladići uredili mjesto na jednom zidiću: ‘Neka čovjek vidi’ – rekoše. Igra je počela: Zvezda staložena i opasna, Hajduk prestrašen, nesnalažljiv. Zvezda povela 1:0, nitko se ne oglasi. Jedanaesterac za Hajduk. Jerković visoko preko gola. Hajduk izgubljen, i uspjeh je da je poluvrijeme svršilo samo 1:0. U nastavku, to je novi Hajduk – kao vihor; Zvezda se izgubila. Izjednačenje 1:1; u gledalištu oduševljenje, i sad se očekuje. Prošlo je 15 minuta, orkan navijanja, urnebes, i…? Ništa. Psovka i prostota bez kraja i konca“. Uživao je u igri, pa i u igri ‘protivnika’, ali ga je svaka prostora žalostila. 

Kao iskreni rodoljub, u uspjesima Hrvatske na međunarodnim natjecanjima, napose u prvim godinama od osamostaljenja države Hrvatske, fra Ivan je vidio dar Božji: „Novine, dakako, pune naše bronce (brončane medalje, op. p.). Slave naše slavljenike. I s pravom. Brazil tuguje uz srebro (2. mjesto), Hrvatska u trijumfu s bronzom.  Trijumfalni dolazak naših vitezova u Zagreb, gdje ih je dočekalo preko 100.000… Ovo je Hrvatskoj dar Božji,  svijet je doznao za nju i upoznao je. I ovdje je pobijedila krunica – rodoljublje kao i u oslobodilačkom ratu. Naši vitezovi su igrali srcem, pretvorili se u srce, a ne u ekonomiju!“.

Svoje bavljenje sportom fra Ivan je dizao u duhovnu i civiliziranu razinu, s ljubavlju prema ‘svojima’, nikad s ponižavanjem i izrugivanjem ‘onih drugih’. Mogao bi, usuđujemo se kazati, postati i primjer i zaštitnik pravih sportaša i navijača. 

PETA SLIKA: Bio je radostan fratar sveta života i iskreni navjestitelj Mira i Dobra svim ljudima.

Fra Ivan je u svojem duhovnom putu – baš zato što je taj put bio jako duhovan – ostvarivao ono što ljudima teško ide: u dobru suglasju povezivati ‘zemaljske’ i ‘nebeske’ ciljeve.  Rijetki su kojima su duhovni ciljevi viši smisao života. Među takve rijetke ide naš fra Ivan. Znao je svemu – pa i u zemaljskim događajima – dati crtu vječnoga, crtu svetosti.  Veoma je poučno kako je on to sam zapisao u posve običnim ulogama svojega redovničkog i svećeničkoga poslanja. Osvijetlimo to s dva fra Ivanova ‘mjesta’: kao duhovnog voditelja posjetitelja Košljuna i kao putnika autostopom.    

Fra Ivan je bio svjestan da znatiželjni svjetski putnici na otočiću monaha i redovnika, na Košljunu, nisu privučeni samo prirodnom ljepotom i tragovima sakralne umjetnosti, nego – još dublje – pitanjima susreta sa živim redovnikom: „Jedna grupica, par njih… Zaustave se, pa (skrenu razgovor) kao o nečemu već pripravljenome: – Neki misle da je vaš život lagan… (misli se na redovničko zvanje) – Nasmijem se: ‘Treba mnogo nastojati, i to svaki dan, da bi takav postao. Ali ne postaje lagan zato što bi bio lagan i bez interesa, nego zato jer se učimo ljubiti taj život… – Taj život… Kako mislite? – Život darivanja svakom čovjeku, bez razlike. Konkretno, ovog trenutka vama. Darivamo vam vrijeme; radost da se vi osjetite veseliji i zadovoljniji; da iskreno ne čekam kako bih vas se otarasio jer me ‘nešto čeka’… Ovog časa, čekate me samo vi! Pogledaju se međusobno“.                                                                                                  Fra Ivan je blizak sa svima, bez obzira na nacionalnost: „Četrdeset turista iz Mađarske. Voditeljica Vesna. U crkvi im nešto odsviram na orguljama. Kasnije ih pratim idući pred njima s voditeljicom. Odem do obale s njima. – Pitaju vas zašto toliko volite Mađare? – Volim svakoga, rekoh, a s Mađarima smo kroz povijest zajednički dijelili dobro i zlo. – Zahvaljuju vam da ste im iskazali toliko ljubavi, topline, ljudskosti. S leđa mi daju znak da ih blagoslovim… Digao sam ruke i učinio znak križa. Križali su se i slali mi poljupce…!“

Takav, ‘zemaljski’ spontan, duhovan i radostan, fra Ivan se pokazivao na brojnim putovanjima. Ostao je trag jedinstvenog ‘fratra autostopista’. Iz njegovih Dnevnika čitamo:  „Već četrdeset godina stopiram. Naravno da bih mogao ići autobusom, ali ovo je puno zanimljivije. Što je najneobičnije, kad god krenem, uvijek stignem prije autobusa, a upoznam nove ljude, razgovaramo… Služim se s nekoliko jezika, pa nemam problema ni sa strancima. Oni meni skrate put, ja njima vrijeme! Osim hrvatskog i klasičnih jezika koje sam učio u školi (grčki i latinski), učio sam i francuski, a kasnije sam samostalno učio talijanski, njemački, engleski, španjolski, ruski i slovenski“.  Ta znakovita putnička crta autostopom ostaje poseban i osebujan pečat fra Ivanove želje da živi krajnje jednostavno – „kao putnik i pridošlica na ovomu svijetu“, kako je volio govoriti sveti Franjo Asiški (Oporuka svetog Franje) – da svjedoči vjeru i evangelizira „u zgodno i nezgodno vrijeme“ (Tim 4, 2). Fra Ivan, redovnik vazda u franjevačkom habitu, iz nekoliko je razloga uporno putovao autostopom. Na prvom mjestu iz želje da bude ovisan o pomoći drugih, da bude siromašan, i da bude slobodan, što ga je učinilo legendarnim putnikom – fratrom autostopistom. U jednom dnevničkom zapisu izražava tu ‘franjevačku’ notu svojih putovanja autostopom: „Više puta se pitam: Kako doživljavaju ljudi fratra u habitu? Pa i na cesti, i na predavanju? Promatrajući fratra u habitu u svjetovnim sredinama, kakvih je bilo,  doživljavao sam fratra kao onoga koji je aktualan, koji je poželjan! Tako mora biti i kod stopiranja, promislim. Mnogi su mi i rekli da im je vrlo simpatično vidjeti fratra kako stopira. Konačno, to je prošnja, molitva, ovisnost o dobroti bližnjega, a opet tu je s naše strane darivanje…“.

Rijetko je susresti cjelovitu osobu, kakav je bio fra Ivan, s rasponom različitih tonova i u isti mah divne životne skladbe. To se snažno osjetilo kod ispraćaja fra Ivanovih posmrtnih ostataka na Košljunu, dana 17. rujna 2003. Sprovodno slavlje obavljeno je na ‘njegovu’ Košljunu, uz nazočnost velikog broja vjernika i časnih sestara, te oko 150  svećenika predvođenih biskupom krčkim, msgr. Valterom Županom i nadbiskupom riječkim, msgr. Ivanom Devčićem. Mnogi su svojim sudjelovanjem, a neki i riječima, posvjedočili da je umro franjevac sveta života. Poznati teolog i bibličar, fra Bonaventura Duda, nazočan kod sprovodnog slavlja, ovako se izrazio: „Pater Ivo Peran je najistaknutiji franjevac u nas, i to pod mnogim vidovima. Napose ističem njegovu radosnu žrtvu sebedarja u zatvoru, a onda njegov založeni liturgijski pastoral…, njegov nadahnuti glazbeni rad, koji ima vrhunac u ‘Peranovoj misi’ i u pjesmi ‘Hvalite i slavite Gospoda’, njegovo radosno i vjerno posluživanje  hodočasnika i posjetitelja na Košljunu, njegovo spremno pješačenje i ‘autostop’… Ja ga smatram čovjekom sveta života. I već sada potpisujem molbu da u svoje vrijeme, što prije, započne njegova Kauza (Postupak za proglašenje blaženim).“

                                                                                                                        fra Bernardin Škunca

Svjedočanstvo nadbiskupa Splitsko-makarskog,  mons.  Marina Barišića, predsjednika Postupka za proglašenje Sluge Božjega fra Ivana Perana blaženim i svetim

„O  franjevcu sveta života, glazbeniku i pjesniku, sportašu i putniku autostopom, mnogo bi se moglo kazati. Ja ću tek s radošću istaknuti fra Ivanovu trajnu otvorenost prema Bogu u svemu. U sposobnostima i talentima koje mu je Gospodin dao (a imao je jednu pjesničku dušu, imao je smisla za umjetnost, za literaturu, posebno za glazbu), fra Ivo čitavim životom i poslanjem izražavao svoju duboku zahvalu Bogu. Primjerice, s takvom pobožnošću, s takvom ljubavlju, s takvom uživljenošću slavio je  sveta misna otajstva. A njegova pobožnost prema Kristu u Presvetom oltarskom sakramentu, toliko je bila duboka i snažna da je to on u jednoj svojoj pjesmi opisao ovako: ‘Gledam te, pjesma si razigranih žižaka ustreptalih svijeća i ljepota cvijeća. Jedina si povelja mira jer si otvorena knjiga u kojoj oltar svom slašću piše, svu svoju borbu’. Tako Ivo pred Presvetim oltarskim Sakramentom doživljava otajstvo Boga u Euharistiji. I njegova pobožnost prema Majci Mariji je na osobit način izražena u jednoj njegovoj pjesmi gdje kaže ovako: ‘Nitko nije mogao k meni osim tebe, Božja Majko. I ušla si, ušla si cijela kad sam ti se posve predao. Tada sam kao malo dijete kleknuo na tvoju ruku i prepustio se tvom milovanju’. Jer, prije strijeljanja tko može shvatiti sina bolje nego majka koja je i sama doživjela strijeljanje, razapinjanje svoga sina Isusa Krista. 

Naš Ivo – to je život optimizma i darovanosti Bogu! Gospodin je izdubio duboki bunar u njegovu srcu. Iz tog bunara izvirala je radost, život, izlazila je pjesma, izlazila je jedna trajna liturgija. I zato nikakvo čudo da je njegova vibracija u predanosti Bogu, predanosti bližnjima, prema čovjeku, cijeneći svaki život – i cvijeta i ptice, u onom duhu sv. Franje, izišla ova divna, skladna, takozvana Peranova misa, koju pjevamo svi od sjevera do juga, istoka i zapada – vjerujem da je to najdublja liturgijska misa koja je kod nas komponirana … I danas Ivo želi dotrčati nama, a trčao je za nas kroz čitav život, da bi rekao svojoj braći, ovim Kaštelanima, svojoj braći redovnicima i svima nama u hrvatskoj crkvi: ‘ Braćo, u ime tolikih mučenika, svetaca, znanih i neznanih, ne budite stranci u ovom životu, ne dopustite da vam on – Isus Krist, Sin Božji, koji radi nas postade čovjekom, da vam on postane stranac, da se klanjamo nečem drugom, da vidimo svoj život površno u ovim materijalnim svakodnevnim potrebama’!“ 

ZGODE (ANEGDOTE) FRA IVANA PERANA 

Nogometni ‘most’

„’Barba’postaje sve omiljeniji na terenu. Sad studenti, sad radnici, mornari, vojnici, tko bi sve znao…, ali ‘Barbi’ su svi poslušni, imaju respekta i smatraju ga trenerom. A što? Ništa, nego ljudski postupak, stišavanje i smirivanje, kršćanska pedagogija.  

  • ‘Barba’, vi svaki dan pomalo trenirate?
  • Evo, rekoh, to nama koji smo vezani za sobu, ured ili studij, veoma dobro dođe.

I zbilja, osjećam kako mi dobro dođe i protrčati, i oznojiti se, i  ništa me posebno ne umara. Jedan sat, sat i pol igre, sasvim dobro stoji. 

Danas smo bili kao veliki. Kiša je pomalo padala čitavo vrijeme, ali mi nismo prestajali… I, evo, već toliko dana, naša strana uvijek pobjeđuje. Vidim kako je ugodno i protivnom timu kad se s njima rukujem, čestitam na udarcu, na obrani i slično. I svaki koji je samo jedanput sa mnom igrao, javlja mi se ako me negdje susretne. Eto, Bože moj, teren nogometni, divan most…“

(Iz Dnevnika, 2.3.1974.)

‘Ti si Bog’

Hodam u habitu preko Foruma (Zadar) i upravo da ću zaokrenuti prema našem vrtu, kad tri curice. Igraju se na hrpi pržine. Zaustavio sam se. Sve me pogledaju. 

  • Koliko imaš godina? – upitam jednu.
  • Ja pet! – pokaže čitavu ruku. 
  • I ja pet! – ponovi druga. 
  • Nemaš nego četiri. – ispravi je najstarija. – 
  • A ona ima tri, – doda za treću.
  • Moj Ivica je rekao … materina (psovka) – otvoreno će najmanja. 
  • To ne valja. Nemojte vi to govoriti, – rekoh.
  • Bog će karati! – reče ona od četiri godine. 
  • Tako je… Vidi, kako lijepo znadeš…
  • Ti si Bog, – ponovi ona ista. Nisam se odmah snašao… Što reći? 
  • Ti si Bog, – opet doda ista.
  • Budite dobre, pa ću vam drugi put donijeti bombona. 
  • Hoćemo…

 Otišao sam zamišljen. Imao sam što misliti. Jesam li dostojan čuti takvu riječ iz dječjih usta?

                                                                              (Iz Dnevnika: Zadar, 1. 4. 1974.)

Lov na autobus 

U Karlobagu mala idila: ‘Deset minuta’ – rekoše šoferi. Upravo zvoni podne. Vidim dječačića, 5-6 godina, lovi ribu; sve mu pojedoše, ali neće da zagrizu udicu. Jučer je, veli, velikog špara izvukao. Pomažem mu, dignem pogled – a moj zadarski autobus ode…

     –    Ej, ljudi, tko tu ima kola? – obratio sam se nekima što sjede pred restoranom… Na koncu jedan lijeno ulazi u ‘Elektro…’ 

     –    Čovjek će ti platiti, – nutkaju ga drugi…

     –    Hvala…

Juri jedan ST (Split)… Stopiram…Stane.  Tri mlada čovjeka. Nakon petnaestak minuta ulovismo autobus. Poznao me šofer. Sve je veselo svršilo. U Senju se opet obazre šofer:

     –    Gledam da niste opet na ribanju…

(Iz Dnevnika, 7.10.1981.)

‘Onda će nas Bog čuvati…’

Autobusom iz Zadra za Rijeku. ‘Ako nije o glavu – ne putovati’, vele. Pod Velebitom bura, ali doista bura! Sve sivo, jezovito, strašno. U autobusu svega nas desetak. Koparski ‘Slavnik’. Bura ‘drma’ autobus… Ponegdje i zanese. Svi smo u prednjim sjedalima. Preda mnom staračac. Do njega sjedi kondukter. Tješi ga. Starac pripovijeda o svojim teškoćama. Pripovijeda o ovim krajevima, kad je on bio u partizanima… Bura još jača. ‘Drma…’ Kolnik i dosad vlažan, a sad počela i kišica sa susnježicom. Nije prijatno. Molim brevijar (Časoslov). Kondukter ode do kolege šofera. Starac se okrene, pogleda knjigu, pa mene.

  • Pop? – kratko odsječe.
  • Da – kraće odgovorim.
  • Poznao sam po knjizi, iako sam nepismen.

Nasmiješi se, nasmijem se i ja.

  • Onda će nas Bog čuvati – dometne starac, a lice mu se razvedri.

                                                                                 (Iz rukopisne ostavštine, 18.2.1978.)

‘Blago tebi, sinko…’

Još su dobrano dugačke jutarnje sjene i crkve i borova i čempresa. Molim i meditiram među poljskim cvijećem, cvrkutom, jutarnjim mirisom, jutarnjom svježinom, morem i suncem.

Starica polako dolazi od zapada, u crnini, s buketom ruža u jednoj, sa štapom u drugoj ruci. 

  • Kako je, mama?
  • I mama,… i baba,… i prababa… 

Mirno i predano, i kao s ponosom odvrati. Onda se nasloni na zid i proslijedi povijest svoje radosti, a i tuge. Iz Žukovca je. Već jedan sat pješači. Ima glaukom…

  • Nek vas, mama, Bog dragi i naša Gospa od Anđela čuva i blagoslovi!
  • A da ko će, padre, ako ne Bog i Gospa!

Onda se digne i proslijedi još ovo malo puta do crkve.

  • ‘Blago tebi, sinko’ – čujem i dalje, dok je odmicala, a govorila je kao samo za sebe… ‘Najbolje si, sinko, odabrao… Uvijek si u kući Božjoj…’

                                                                                     (Iz rukopisne ostavštine, Orebić, 15.5.1978.)

‘Ja sam uvijek sretan’

      Stopiram. 

  • Kamo?
  • U Rijeku.
  • Sretan ste! Idem u Rijeku.
  • Ja sam uvijek sretan!
  • Kako? 
  • Kršten sam imenom Srećko. Sretan sam što sam kršten, što sam postao Božje dijete i sve što s time ide…
  • Što ide?
  • Kraljević (Kraljev/Božji/Kristov), svećenik…, tako su po meni i drugi sretni…
  • Kako?
  • Sudjelujem u otkupiteljskom djelu… “Radujem se u trpljenju za vas“, kaže sveti apostol Pavao… Sretan sam što sam pozvan u redovnički stalež, što sam svećenik… Krist po meni živi! Konačno, sretan sam što sam se rodio, jer sam se rodio za sve ovo!
  • ‘Ja sam sretan što sam se s vama sastao’, vozač će…

                                                                                                       (Iz Dnevnika, 2.11.1992.)

U vožnji s muslimanom

Po običaju, popodne u Rijeku, za sutrašnju nastavu na Teologiji. S košljunskim gvardijanom do pumpe u Krku. Lagana kiša. Na pumpi pitam: 

  • Za Rijeku?
  • Da. Izvolite.

Sam vozač. Srednjih godina. Čovjek razgovorljiv. Slučajno, u razgovoru, doznajem da je musliman. Spreman je odvesti me kamo god želim. Zahvalio sam mu i izišao na Vežici, gdje presjedam na sedmicu, a potom na šesticu, i vrlo rano sam na Krnjevu, kod sv. Nikole – novog.

                                                                  (Iz Dnevnika, 7.11.1999.)

Brže od autobusne linije….

I u Rijeci kiša. Lagano, ali ustrajno. U 9:00 iz kuće na šesticu. Dugo čekam, neću stići na autobus za Punat u 9:30. I nisam. Zakasnio sam sedam minuta. Kiša prestala. Uđem u dvicu za Pećine. Prvi STOP:

      –     Za Krk?

      –     Da, uđite!

Opet negdje lagano kiši, negdje prestane. Ugodno razgovaramo.

–     Blagodat je ovako razgovarati sa smirenim, vedrim, razboritim čovjekom, – reče kad sam izlazio.

Bio je spreman prebaciti me do Punta, ali sam ga odgovorio, jer je trebao ići u Krk na katastar, a radno vrijeme je do 11:30. Možda će morati i čekati red.

Prva kola iz Krka – kod fratara TOR – za Punat.

  • Možda ćete nam moći pomoći, – rekoše. Interesiraju se za potomke nekih starijih obitelji.
  • Dakako, – rekoh. 
  • Ići ćete do župnika, a on će vas uputiti do župnika u miru, popa Alojzija Ragužina. On je i o tome pisao. Ako itko zna, znade on.

Zahvalni su mi, a ja njima još više. Izašao sam kod agencije ‘More express’. Upravo utovaruju cement i stiropor na stari motor. Kišobran nisam ni otvorio…

Pogledajte sat, rekoh domaćicama: 10,50. Autobus od 9:30 stiže u Punat u 11:15. 

Slava Bogu!

(Dnevnik, 16.11. 1999.)

VEZANI ČLANCIVIŠE OD AUTORA