Fra Ivina propovijed održana na Okitu iznad Vodica na blagdan Gospe Karmelske 1981.

                    „Propupah kao trs mladicama ljupkim, i cvjetovi su moji porod slave i bogatstva…“ (Sir 24)

                    Brdo Karmel predstavlja za sve i svakoga, i u svim vremenima, nešto tajanstveno. Zašto? Neću pokušati istraživati, nego samo konstatiram činjenicu. Mimoilazeći mnogošto, sjećamo se proroka Ilije i pobjede prave vjere nad Baalom i 450 njegovih svećenika (1 Kr 18), te Elizeja u svezi s uskrišenjem mrtva sina jedne žene (2 Kr 4)                                                     

                    Pripovijeda se da je poganin Pitagora dolazio Karmelu, a Vespazijan na Karmelu žrtvuje prije nego će zavojštiti protiv Židova. Od vremena Ilijine proročke škole, Karmel skoro nikad ne ostaje bez stanovnika – pustinjaka – koji se pojedinačno ili zajednički mole, razmatraju i žive u pokori. Nekoji su svjedočili da je ponekad i Presveta Djevica iz Nazareta posjetila osamljenike na Karmelu, što pokazuje koliko je Karmel vezan uz Mariju.

                    Karmel znači perivoj, vrt. To svakako podsjeća na Eden, novi zemaljski raj, a s time sve što se dovodi u svezu s time: Novi Adam i nova Eva. Onamo neposluh, ovamo posluh: ‘Evo službenice Gospodnje’… i: ‘Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju’. A budući da je novi Adam Isus Krist, onda je Karmel Biblija Starog i Novog Zavjeta jer je sve Pismo samo o Njemu. Karmel, dakle, povezuje Stari i Novi Zavjet, povezuje samotnjake i molitelje Starog Zavjeta s pustinjacima i redovnicima Novog Zavjeta.

                    Karmel je gora, ustvari, oltar MOLITVE. Oltar dugačak 25 km, širok 7 – 8 km, visine oko 500 m. Karmel je plodonosni Vrt, jer označuje Mariju, mladicu i stablo najdivnijeg Ploda: ‘Blagoslovljen Plod utrobe Tvoje – Isus!’ Ploda, za koji će Marija prva reći: Ovo je Tijelo moje, Ovo je Krv moja! Dakle, Euharistijskog Ploda i Kruha. Ploda, iz kojega će prokapati sve Tajne – Sakramenti. Ploda, s kojim će Ona ostati združena od Nazareta do Golgote.

                    Totus Marianus est Carmelus, rečeno je o Redu karmelićana. Ovdje se sjećamo pobožnosti Mariji, od najmanjih molitava (ženidbenih Ave Maria) do škapulara i potpune posvete Mariji. Sve skupa znači Obući Mariju, kao što Apostol reče: ‘Obući Gospodina Isusa Krista’…

Kako obaviti posvetu i kako ustrajati?

Svaki dan obavljati posvetu svojim riječima koje imaju ovakav sadržaj:

Majko, s Tobom, po Tebi, u Tebi, za Tebe. Sve moje Tvoje, svi moji Tvoji – sav sam Tvoj!  Majko, sav sam tvoj: duša, tijelo, sposobnosti, nesposobnosti, zdravlje, bolest… Sve moje je tvoje, sve što mi je povjereno (službe, darovi, raspolaži po svojoj volji). Svi moji su Tvoji: moji roditelji, rodbina, živi i mrtvi, dobročinitelji… ako se i ne sjetim, Marija prikazuje! Sve s Tobom (kao Ti – Tvojim osjećajima). Sve po Tebi, po Tvojim rukama (Ti čistiš i očišćeno predaješ Sinu). Sve u Tebi (jer si Majka Crkve kojoj je glava Isus).

Na ovom bi mjestu bilo zgodno iznijeti fra Ivin cvjetić iz zbirke crtica sa putovanja i šetnji “Svetost sa srcem” naslova “Tata” koji se odigrao baš na blagdan Gospe Karmelske

TATA

Srpanj je bio, i datum 16. Koji je bio dan u tjednu ne znam, jer

ne znam ni koja je bila godina. U svakom slučaju između 1969. i

1972. To znam po ‘malom zboru’ i svršetku svoje gvardijanske

službe u Male braće (Dubrovnik). Ono prvo je sigurno, jer je bio

blagdan Gospe Karmelske, fešta u Rožatu kod o. Dinka Vlašića,

a išli smo baš na tu feštu. Poveo sam ‘mali zbor’… Procesija i

misa tek u 5 sati popodne. Pođosmo odmah poslije objeda da se

okupamo i odmorimo. Vidim da trebamo natrag, pa zovem:

– Ej, djeco, vrijeme je; izlazite iz vode, sušite se, oblačite se! Pokret!

– Da li vas uvijek tako slušaju?

– Uvijek – ponovim.

– Bravo djeco, slušajte uvijek tako tatu, pa će vam biti dobro

– pouči ih starac, koji je skoro čitavo vrijeme promatrao

naslonjen na zid jedne kuće uz put.

Kad smo odmakli, reći će jedna od djevojčica, 12 godišnja

Ivanka Kordić (sada, godina je 1976., na konzervatoriju u

Zagrebu, pijanistica):

– Padre Ivo!

– Izvoli, Ivanka.

– Kako je onaj čovjek glup…?

– Što misliš reći? – upitam je.

– Pita jesmo li svi vaši; zar ne vidi da nitko ne sliči na vas?

(Iz rukopisne ostavštine)